Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-592/2022-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja BĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivana Jurčević, odvjetnik, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 15. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, kao korisnika kredita, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU-460/06-1 od 22. 12. 2006., a u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu pod točkom II. koja glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, razliku anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 712,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

na iznos od 5,55 eura od 9. 6. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 21. 7. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 10. 10. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 13. 10. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 15. 10. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 17. 10. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 24. 11. 2008. do isplate,

na iznos od 5,55 eura od 11. 12. 2008. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 13. 1. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 23. 2. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 9. 3. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 23. 6. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 3. 8. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 29. 9. 2009. do isplate,

na iznos od 8,46 eura od 5. 11. 2009. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 22. 12. 2009. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 3. 3. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 19. 4. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 17. 5. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 8. 6. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 8. 7. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 3. 8. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 3. 9. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 22. 10. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 1. 12. 2010. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 16. 2. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 4. 4. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 11. 4. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 8. 6. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 1. 8. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 10. 10. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 28. 11. 2011. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 16. 1. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 23. 1. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 9. 3. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 7. 5. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 11. 6. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 3. 7. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 9. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 19. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 91. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 14. 12. 2012. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 5. 2. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 8. 3. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 23. 4. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 22. 5. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 12. 6. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 8. 8. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 23. 8. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 17. 10. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 19. 11. 2013. do isplate,

na iznos od 11,42 eura od 21. 11. 2013. do isplate,

na iznos od 4,31 eura od 15. 9. 2014. do isplate,

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, kao korisnika kredita, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU-460/06-1 od 22. 12. 2006., a u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, razliku anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 2.973,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to:

na iznos od 7,19 eura od 29. 9. 2009. do isplate,

na iznos od 9,00 eura od 29. 9. 2009. do isplate,

na iznos od 11,30 eura od 5. 11. 2009. do isplate,

na iznos od 10,14 eura od 22. 12. 2009. do isplate,

na iznos od 8,84 eura od 22. 12. 2009. do isplate,

na iznos od 11,82 eura od 3. 3. 2010. do isplate,

na iznos od 14,63 eura od 3. 3. 2010. do isplate,

na iznos od 17,60 eura od 19. 4. 2010. do isplate,

na iznos od 16,82 eura od 19. 4. 2010. do isplate,

na iznos od 21,81 eura od 17. 5. 2010. do isplate,

na iznos od 20,52 eura od 8. 6. 2010. do isplate,

na iznos od 23,04 eura od 8. 6. 2010. do isplate,

na iznos od 37,17 eura od 8. 7. 2010. do isplate,

na iznos od 33,95 eura od 3. 8. 2010. do isplate,

na iznos od 46,02 eura od 3. 9. 2010. do isplate,

na iznos od 39,66 eura od 22. 10. 2010. do isplate,

na iznos od 34,87 eura od 22. 10. 2010. do isplate,

na iznos od 49,43 eura od 1. 12. 2010. do isplate,

na iznos od 58,43 eura od 1. 12. 2010. do isplate,

na iznos od 51,91 eura od 16. 2. 2011. do isplate,

na iznos od 52,86 eura od 4. 4. 2011. do isplate,

na iznos od 48,18 eura od 11. 4. 2011. do isplate,

na iznos od 49,62 eura od 8. 6. 2011. do isplate,

na iznos od 65,56 eura od 1. 8. 2011. do isplate,

na iznos od 67,80 eura od 1. 8. 2011. do isplate,

na iznos od 85,44 eura od 17. 8. 2011. do isplate,

na iznos od 79,04 eura od 10. 10. 2011. do isplate,

na iznos od 69,06 eura od 10. 10. 2011. do isplate,

na iznos od 68,80 eura od 28. 11. 2011. do isplate,

na iznos od 67,71 eura od 16. 1. 2012. do isplate,

na iznos od 71,33 eura od 23. 1. 2012. do isplate,

na iznos od 75,32 eura od 9. 3. 2012. do isplate,

na iznos od 75,44 eura od 7. 5. 2012. do isplate,

na iznos od 72,93 eura od 7. 5. 2012. do isplate,

na iznos od 72,93 eura od 11. 6. 2012. do isplate,

na iznos od 75,45 eura od 3. 7. 2012. do isplate,

na iznos od 73,84 eura od 24. 7. 2012. do isplate,

na iznos od 73,97 eura od 9. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 72,49 eura od 9. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 69,73 eura od 19. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 73,09 eura od 19. 11. 2012. do isplate,

na iznos od 74,31 eura od 14. 12. 2012. do isplate,

na iznos od 73,82 eura od 5. 2. 2013. do isplate,

na iznos od 68,92 eura od 8. 3. 2013. do isplate,

na iznos od 72,32 eura od 8. 3. 2013. do isplate,

na iznos od 73,09 eura od 23. 4. 2013. do isplate,

na iznos od 71,57 eura od 22. 5. 2013. do isplate,

na iznos od 67,05 eura od 12. 6. 2013. do isplate,

na iznos od 64,25 eura od 8. 8. 2013. do isplate,

na iznos od 66,73 eura od 23. 8. 2013. do isplate,

na iznos od 68,45 eura od 17. 10. 2013. do isplate,

na iznos od 72,82 eura od 19. 11. 2013. do isplate,

na iznos od 70,41 eura od 21. 11. 2013. do isplate,

na iznos od 71,49 eura od 21. 11. 2013. do isplate,

na iznos od 72,77 eura od 15. 9. 2014. do isplate,

i to za razdoblje od 9. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva preko zatraženih 3.077,56

EUR do dosuđenih 2.973,76 EUR, odnosno za iznos od 103,80 EUR, kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, kao korisnika kredita, i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU-460/06-1 od 22. 12. 2006., kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % od iznosa kredita, a naplaćuje jednokratno i neposredno prije isplate kredita.

VII. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Kopčevec 10370 Dugo Selo, po osnovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 149,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2006. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunat im za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

VIII. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za zakonskim zateznim kamatama na iznos od 149,37 EUR od 28. prosinca 2006. do 29. prosinca 2006. kao neosnovan.

IX. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.833,18 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2026. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi koju je prvo podnio protiv Nove Hrvatske banke d.d. navodi da je kao korisnik kredita s Volksbank d.d. (kasnije Sberbank d.d.) kao kreditorom i pravnim prednikom tuženika 22. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 201719, solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem:

OU-460/06-1 od 22. prosinca 2006., u visini novčanog iznosa od 22.291,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate i na rok vraćanja od 84 mjeseca, a koji je kredit u cijelosti otplaćen. Navodi da predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika (članak 2. st. 1. „…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora''), kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF (članak 4. st. 1. „Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti“, te članak 8.: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća). Ističe da Ugovor sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi u članku 6. st. 1.: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelajedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“. Navodi da je nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita. Navodi da je tuženik tijekom trajanja ugovorne obveze u više navrata jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. U vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik je agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Navodi da je tuženik tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama. Navodi da je u odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u točki 3. ove tužbe udruga Potrošač podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je između ostalog utvrđeno i da je osam banaka, među kojima i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa su time tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. postupili suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno tada važećeg ZZP/07, i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz gore navedenih presuda na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točka I., II. i III. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a). Navodi da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Tužitelj navodi da kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Ističe da nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, te niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Ističe da je tuženik sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, a što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzu lom. U odnosu na razumljivost ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđeno je da prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu službenici banaka nisu potrošačima (korisnicima kredita) objasnili sve čimbenike koji utječu na formiranje kamatne stope, jer su jedino tako potrošači mogli razumjeti i spoznati ekonomske učinke ugovaranja takve kamatne stope. Stoga je potrošačima i odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva, dakle nepoštena, stoga i ništetna. Tužitelj i tuženik prije sklapanja spornog Ugovora nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a niti predmetni Ugovor niti Opći uvjeti poslovanja tuženika nisu sadržavali precizne odredbe o referentnoj početnoj kamatnoj stopi niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je ta ugovorna odredba tužitelju bila nerazumljiva odnosno nepoštena. Smatra da tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno, te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Smatra da je iz svega navedenog jasno da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promijeni kamatne stope ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP-a i ZOO-a. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega tužitelj smatra da je ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (točka IV. tužbenog zahtjeva). Tužitelj na početku postupka nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti, međutim ističe da tu dokumentaciju ima tuženik. Radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju bez naknade. Navodi da će odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva. Navodi da se po punomoćniku prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom (22. kolovoza 2022.) za mirno rješenje spora i dostavu dokumentacije vezano za predmetni ugovor o kreditu , međutim tuženik nije postupio po zahtjevu tužitelja. Tužitelj je predmetni kredit otplatio, ali je tijekom razdoblja otplate kredita preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tijekom postupka je nesporno da je pravni slijednik Nove Hrvatske banke d.d. Hrvatska poštanska banka d.d., sada tuženik. Tužitelj je konačni specificirani zahtjev postavio nakon što je provedeno financijsko vještačenje, pa isti takvim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka ugovornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU- 460/06-1 od 22. prosinca 2006., a u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, te naloži tuženiku isplatiti tužitelju razliku anuiteta nastalih uslijed promjena kamatnih stopa tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 712,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos pobliže naznačen kao točci II. izreke presude. Također predlaže da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka ugovornu odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU-460/06-1 od 22. prosinca 2006., a u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, te naloži tuženiku isplatiti tužitelju razliku anuiteta nastalih uslijed promjena tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja otplate kredita u iznosu od 3.077,56 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini iznos kako je to pobliže naznačeno u točci IV. izreke presude. Predlaže i da sud utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka ugovornu odredbu čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 201719 sklopljenog 22. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku Biserki Lovrić, Zagreb, pod brojem: OU-460/06-1 od 22. prosinca 2006., kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % od iznosa kredita, a naplaćuje jednokratno i neposredno prije isplate kredita , te naloži tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznos od 149,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. prosinca 2006. do isplate. Tužitelj također potražuje da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3. srpnja 2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika. Prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda, te ističe da je sporazumno ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu i to čl. 11.5 Ugovora o kreditu za sve sporove iz tog Ugovora. Ističe da se tužitelj nigdje u svojoj tužbi ne referira na sporazumno ugovorenu nadležnost niti daje adekvatna objašnjenja iz kojeg razloga tužbeni zahtjev nije podnio pred mjesno nadležnim sudom u Zagrebu. Ističe da Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost. Navodi da je ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Poziva se na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. Kako u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, smatra da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. prema kojoj postojanje sporazuma o mjesnoj nadležnosti determinira mjesno nadležan sud u prvom stupnju. Ističe da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu. U nastavku ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, te istu osporava u cijelosti. Navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, smatra da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda. Smatra da kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, te stavlja prigovor zastare. Navodi da je predmetni parnični postupak pokrenut tek 5. prosinca 2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Smatra da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala. Navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006., pa smatra da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO -a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Stoga smatra da bi bilo nedopustivo da takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Ističe da je takvo stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Smatra da bez obzira o kojoj pravnoj kvalifikaciji se u predmetnom slučaju radi, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga smatra da u individualnom sporu treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Stoga presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude Visokog trgovačkog suda. Navodi da nije pravno osnovano niti životno logično da se osoba sa visokom stručnom spremom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Smatra da je u svakom pojedinom sporu potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda Visokog trgovačkog suda. Poziva se na sudsku praksu iz presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. Navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika 22. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 22.291,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Smatra da treba razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u parnici Potrošač od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Smatra da se u ovom postupku ne mogu primijeniti odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019) jer se radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Navodi da je člankom 6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10 % od iznosa kredita. Smatra da tužitelj neosnovano tvrdi da bi takva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Smatra da je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, te su iste odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Stoga smatra da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Navodi da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Navodi da svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa se ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojc ima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Navodi da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo i to odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Navodi da je odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Poziva se na sudsku praksu Županijskog suda u Zagrebu u presudi posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. Navodi da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Navodi da tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u parnici Potrošač. Smatra da nema zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Smatra da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Navodi da je u parnici Potrošač u kolektivnom sporu bila ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti, te njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Ističe da se člankom 26. ZOO-a predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Navodi da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom predviđa tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09) i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Navodi da osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Navodi da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Stoga smatra da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Ističe da način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima, a tu se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Navodi da je tuženik odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Navodi da su u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Stoga smatra da je jasno da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Smatra da odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Poziva se na presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-2658/12 od 11. studenoga 2013., te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2462/03. Navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, a odredbom članka 4. ugovorena je valutna klauzula, dok je člankom 8. predviđeno da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Smatra da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Smatra da se tužitelj prije sklapanja Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, te je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Navodi da je Visoki trgovački sud presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se navedeno temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Stoga smatra da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. U slučaju da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te da je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, smatra da tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Navodi da tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF, pa tako ističe da je od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, te bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga smatra da tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Ističe da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Navodi da činjenica što se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Navodi da je tuženik, kao i tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke. Stoga smatra da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke . Osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Smatra da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i da tužitelj naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj tijekom postupka smatra tuženikov prigovor mjesne nadležnosti u cijelosti je neosnovan. Ne osporava da su stranke u čl. 11.5. Ugovora ugovorile nadležnost za slučaj spora suda u Zagrebu. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Iste odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi. Poziva se i na Direktivu Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštit i potrošača, te postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Poziva se na presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C-240/98 do C-244/98 u kojem je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je u tom predmetu zauzet stav da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost daje tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležna prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Stoga smatra da se na temelju nepoštene odredbe ugovora, ne može zasnivati nadležnost, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Navodi da je odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Vezano za prigovor zastare poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se već pozivao i u tužbi. Napominje da je točkom 9. izreke navedene presude naloženo svim tuženima da prekinu s opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda. Ističe da zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina. Međutim, tužitelj se poziva na citiranu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je podnio tužbu 5. prosinca 2022., to smatra da je jasno da nije nastupila zastara. Navodi da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici na koja će se ta osoba pozvati, te se tužitelj u konkretnom parničnom predmetu i poziva na ta utvrđenja. Poziva se na odredbu čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) koja propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identičnu odredbu o obvezujućoj snazi takve sudske odluke za ostale sudove sadrži i pozitivni Zakon o zaštiti potrošača (članak 118. NN 41/14, 110/15 i 14/19). Navodi da su neosnovane tvrdnje tuženika da u trenutku sklapanja i tijekom trajanja predmetnoga Ugovora o kreditu nije koristio nepoštenu poslovnu praksu odnosno postupao suprotno temeljnim načelima obveznog prava te da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu utvrđene ništetnima u navedenoj kolektivnoj presudi donesenoj u postupku pokrenutom od strane udruge „Potrošač“. Navodi da su odredbe o kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu dio standardnoga tipiziranog ugovora tuženika na kakav tipizirani ugovor tužitelj nije mogao utjecati, niti je o istom mogao pregovarati. Tužitelju takve odredbe nisu jasne i lako razumljive, a što je utvrđeno u kolektivnom sporu, gdje je jasno navedeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Navodi da je tuženik kao poslovna financijska institucija raspolagao s više znanja vezano za kredit u valuti CHF od tužitelja kao laika te je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj prilikom sklapanja ugovora, što je za posljedicu imalo povećanje obveze tužitelja jednostranom odlukom tuženika. Neravnopravan položaj tužitelja ogleda se u tome što se njegova obveza povećala, jer je tuženik sav rizik oko promjene uvjeta na financijskom tržištu prevalio na tužitelja. Kad se posebni propis, Zakon o zaštiti potrošača, primijeni na odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu, vezano za činjenicu da tužitelj nije znao okolnosti na financijskom tržištu vezane za valutu švicarskog franka i da mu to tuženik nije razjasnio odnosno da tuženik nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer pretpostavke za promjenu nisu egzaktno ugovorene, to je ispunjen uvjet nepoštenosti ovih ugovornih odredbi da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Kako je predmet ugovora novčana obveza, to su odluke o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi bitni sastojak ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, odnosno mora se pregovarati i pružiti dovoljno informacija prije sklapanje samog ugovora. U protivnom, ako ugovorne strane ne pregovaraju o bitnom sastojku ugovora to je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Smatra da je time došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, na štetu tužitelja kojem se obveza povećavala. Smatra da tužitelj nije dužan dokazati nepoštenost ugovorne odredbe, jer Zakon o zaštiti potrošača sadrži presumpciju da se o pojedinačnoj odredbi potrošačkoga tipskog ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik kao trgovac nije osporio u odgovoru na tužbu da se radilo o tipskome potrošačkom ugovoru o kreditu pa se na predmetni ugovorni odnos primjenjuju odredbe zakonske presumpcije nepoštenosti. U konkretnom slučaju spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačkog ugovora nije utvrđena referentna stopa niti drugi parametri promjene stope, a pritom su posrijedi isti razlozi zbog kojih su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi općih uvjeta poslovanja tuženika ocijenjeni nepoštenim (ništetnim) presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Smatra da okolnost da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zakonom zabranjeno, ne daje za pravo banci da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i da time jednostrano mijenja visinu tužiteljeve otplatne obveze. Ističe da se upravo u tome i ogleda potreba primjene načela savjesnosti i poštenja sadržana u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika to se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2. cit. članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora. Zakon nadalje propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (čl. 87. st. 1. cit. zakona). Osim što se protivi ustavnom načelu jednakosti, ovlast banke na jednostrano mijenjanje kamatne stope protivi se i prisilnim propisima i moralu društva. Naime, opisano postupanje banke suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao kogentnome obveznopravnom pravilu, kojim se u obveznopravni odnos ugrađuje moral, kao kriterij za prosuđivanje ponašanja sudionika u obveznom odnosu. Njime se, nadalje, narušava ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu. Jedna strana (korisnik kredita) se dovodi u položaj ovisan o drugoj, tj. ovisan o nahođenju druge strane (banke), koja odlučuje hoće li, ako hoće kada i koliko, promijeniti ugovornu kamatnu stopu, te se time dovodi u pitanje sama pravna priroda ugovornih kamata, kao sporazumne naknade za korištenje tuđeg novca. Smatra da je neodlučno da je takva ovlast banke utvrđena samim Ugovorom o kreditu, tj. suglasnom voljom ugovornih strana jer takva okolnost sama po sebi ne mijenja jednostrani karakter primjene kamatne stope. Navodi da je i čl. 62. ZZP/03 propisano da je zajmodavac dužan prije sklapanja ugovora u pisanom obliku obavijestiti zajmoprimca o pretpostavkama pod kojima se kamatna stopa može promijeniti, a što tuženik nije učinio. Ističe i da sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. ZZP/07, kao i odredbi čl. 52. ZZP/14. Navodi da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, ali nije i lako razumljiva u smislu citirane zakonske odredbe. U njoj nisu jasno određeni kriteriji temeljem kojih bi bila donijeta odluka o kamatnim stopama kreditora, odnosno njene kasnije izmjene i dopune, niti su jasno određeni kriteriji po kojima će kreditor u slučaju promjene kamatnih stopa obračunavati i naplaćivati kamate od korisnika po novim stopama na stanje duga. Njihovom interpretacijom u cjelini jedino je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji za tu odluku, već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva primjenu nekih kriterija i kojih, ili ne, u predmetnom ugovoru naime nije navedeno. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13, Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. gdje se u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Napominje da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranoga standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Također iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka toga ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućega kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Smatra da ugovor (nejasne odredbe) treba tumačiti primjenom čl. 320. Zakona o obveznim odnosima, u korist tužitelja, obzirom je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, a pritom tužitelj nije mogao pregovarati ni o odredbama Ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valute obveze. Navodi da je Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5 travnja 1993., ( čl. 3. st. 1.) definiran pojam nepoštene odredbe kao ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Stavkom 2. članka 3. Direktive propisano je kako se uvijek smatra da ugovorna odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Nadalje, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom (čl. 5.). Poziva se na presudu Suda Europske Unije od 30. travnja 2014. u predmetu C–26/13. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnosu na druge odredbe ugovora, tako da on na temelju jasnih razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu i predmet ugovora, što je suprotno odredb i članka 247. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zbog toga su pobijane odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne ( čl. 322. st. 1. ZOO). Ističe da je Ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj k lauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kunu nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Smatra da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. S obzirom na sve naprijed navedeno takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli određena u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se i temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj. Navodi da je činjenica da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, međutim, u konkretnom slučaju riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nerazumljive se, jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takve ugovorne odredbe, iako je tuženik bio svjestan tog rizika. Sklapanjem Ugovora o kreditu u potpunosti je izostalo pregovaranje o odredbi o valutnoj klauzuli, te je tužitelju navedeni kredit jedini ponuđen. Navodi da se s tužiteljem nije pregovaralo niti oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, pa je očito da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora. Poziva se na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13. Kako tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Navodi da je odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj je od tuženika dobio ugovor o kreditu te mu je rečeno da s njim ide kod javnog bilježnika, te nije postojala mogućnost da se promijene sporne odredbe ugovora niti je na tu mogućnost bio upozoren. Stoga se potpuno neosnovanim ukazuju navodi tuženika o tome da je tužitelj pristao na takav ugovor. Ističe da se o općim aktima tuženika po prirodi stvari ne može pregovarati, jasno je da je tu naknadu unaprijed jednostrano odredio tuženik i da se o njoj nije posebno pregovaralo. Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije upozoren na mogućnost pregovaranja o visini te naknade, što je i logično jer je ta naknada bila određena tarifom tuženika. Tužitelj također tijekom postupka vezano za naknadu za obradu i administraciju kredita (tzv. ulazne naknade), smatra navode tuženika paušalnim i neosnovanim. Navodi da tuženik nije prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini od iznosa kredita, hoće li se i za koliko ta naknada povisivati jednostranom odlukom banke, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO. Navodi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži navedenu odredbu i odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja o kojima se po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati. U Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu 1,10% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, pa je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije vodio računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21), slijedom čega je ugovorna odredba kojom se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje kreditoru prije korištenja kredita platiti 0,50 % naknade na iznos kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, nepoštena i posljedično tome ništetna te protivna odredbama čl. 59. i čl. 81. st. 1.-4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., dalje ZZP) i odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO. Navodi da se sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena. Neosnovani su i paušalni navodi tuženika da je sporna naknada protučinidba za pruženu uslugu odnosno troškove koji su prouzročeni tuženiku uslijed obrade kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom , u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita i slično, sama činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Smatra da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi koje navodi tuženik nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Navodi da je nejasno iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta ubraja razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita. Navod tuženika da su se tom naknadom podmirivali razni troškovi ne ukazuje na valjanost odredbe članka 6.1. Ugovora s obzirom na to da uopće nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj s trani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i prezentirani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Smatra da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,10% od iznosa kredita, takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP ništetna, te se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj:

Gž-3610/2022-2 od 25. travnja 2023. Navodi da je sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Smatra da mu je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, pa se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, te se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. Navodi da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora nije uopće objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade. Tužitelju prije sklapanja Ugovora uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita , te se poziva na odluku Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj: Gž-846/2023-2 od 7. studenoga 2023. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu. Navodi da nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz toč. 6.1. Ugovora, te je isto protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Smatra da je nesporno da je tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da se pitanje tijeka zakonske zatezne kamate utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Navodi da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade. Navodi da je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tužena banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na plaćen i iznos od dana stjecanja preplaćenog na ime ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

4. Ovdje valja reći da je tuženik istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda te je sud svojim rješenjem od 10. listopada 2024. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Navedena odluka se temelji na odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. citiranog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

5. U konkretnom slučaju, nije sporno da su stranke čl. 11.5. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, što je isti izjavio prilikom saslušanja. Stoga sud smatra da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. do 4. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 dalje u tekstu: ZPP). Navedena odredba iz čl. 11.5. Ugovora o kreditu i prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, mjesto prebivališta potrošača, ovdje tužitelja je u [adresa] (jedno od naselja Grada Dugo Selo), te je tužitelj kao stranka saslušan na navedene okolnosti pred ovom sudom, Stalna služba u Dugom Selu. Time je tužitelju znatno olakšan pristup sudu, kao potrošaču, u odnosu na dolazak na Općinski građanski sud u Zagrebu koji je od mjesta prebivališta tužitelja udaljen u jednom smjeru 22 kilometra. Stoga sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, a kao takvoj i ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 87. ZZP/03.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 201719 između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. od 22. prosinca 2006. (list 7 -13), poziv za mirno rješenje spora uz potvrdu o primitku pošiljke (list 14 -16), prometnu karticu po kreditu 201719 (list 68-78), otplatnu tablicu po kreditu (list 79-81), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja IĆ iz Ručević vještačenja d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 89-99), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Nesporno je među strankama da je tuženik kao prednik tuženika kao kreditor-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita dana 22. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 201719, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Lovrić pod posl. brojem OU-460/06-1 od 22. prosinca 2006. (list 7-13, dalje Ugovor), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za kupnju vozila, kako to proizlazi iz čl. 3. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 22.291,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), a otplata kredita je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 316,11 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora) uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 5. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (čl. 2. Ugovora). Također je ugovoreno jednokratno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK (čl. 6.1. Ugovora).

9. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 2. Ugovora vezani uz promjenjivu kamatnu stopu, te čl. 8. Ugovora vezano za valutnu klauzulu i čl. 6. Ugovora vezano uz naknadu za obradu zahtjeva ništetni, odnosno da li je isto utvrđeno u kolektivnom sporu u tzv. slučaju Potrošač, te u svezi s time da li tužitelj može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja valute CHF i promjene kamatne stope, te ulazne naknade. Sporno je da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li se u ovom slučaju mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora u tzv. slučaju Potrošač, odnosno da li je potraživanje tužitelja u zastari.

10. Tuženik prigovara tužitelju svojstvo potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru.

11. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku naveo je da je kredit zaključio za kupnju osobnog automobila te je navedeni automobila koristio u privatne svrhe za vožnju, a ne u smislu da je bio korišten za potrebe firme. Navodi da se više ne sjeća da li ga je prodavač kredita uputio na banku s kojom je sklopio osnovni ugovor ili je sam otišao u banku, ali je prilikom odlaska razgovarao na šalteru sa službenicom banke. Službenica banke mu je rekla da postoji kredit u eurima ili CHF, ali da su u CHF krediti povoljniji radi kamate, te mu je izračunala koliki bi mu anuitet bio. Na njen zahtjev joj je donio papire za odobrenje kredita i kada je drugi put došao dobio je ugovor o kreditu koji je isti dan išao potpisati kod javnog bilježnika te ga vratio potpisanog u banku. Navodi da nije sa službenicom pričao koliko će biti kamata na kredit samo ga je zanimalo koliko će mu biti anuitet sa kamatom. Navodi da nije posebno pokušao pregovarati o kamatnoj stopi jer je to sve već bilo fiksno i napisano. Ugovor je pročitao kod bilježnika jer je to isti tražio prije potpisivanja. Zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se ona može mijenjati, ali nitko me nije pitao niti objašnjavao kako će se ista mijenjati, a niti je on pitao i mislio da može na to utjecati. Navodi da je samo htio dići kredit da kupi auto. Navodi da niti o naknadi za obradu kredita nije sa službenicom banke razgovarao, niti je mislio da to može, a nije mu rečeno od čega se sastoji ta naknada. Navodi da je kredit redovito otplatio. Točno je da je dobio otplatni plan, ali prilikom seljenja je sve to izgubio pa to više nema, a možda je i kada je isplatio kredit prestao čuvati te papire jer je mislio da to nije potrebno.

12. Sud nije imao razloga ne prihvatiti ovakav iskaz tužitelja, s obzirom da je iz samog Ugovora razvidno da se radi o Ugovoru za kupnju vozila. Stoga sud smatra da je tužitelj dokazao da je predmetni kredit uzela kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, odnosno da se radi o potrošačkom kreditu. Ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati, pa sud smatra tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač u cijelosti neosnovanim.

13. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P -1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.

14. U odnosu na tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama tada važećeg čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi tada važećeg čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP /07.

15. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja vezivanja valute glavnice za švicarski franak, odnosno o promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP -a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.

16. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta . Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo. Također u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamati u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kao poslovna banka povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.

18. Stoga su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u odredbi čl. 2. Ugovora, te u dijelu odredbe kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, što je sadržano u odredbi čl. 8. Ugovora. Tužitelj se u ovom postupku poziva na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZOO). Stoga je odlučeno kao pod točkama I. i III. izreke presude.

19. Što se pak tiče naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita koja je tužitelju nesporno naplaćena u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita odnosno u iznosu od 149,37 EUR, o naplati navedene naknade se nije odlučivalo u kolektivnom sporu tzv. Potrošač.

20. Međutim, tužitelj je potrošač, kako je već rečeno, a sve u smislu ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Također, bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES -a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovo r prestao ispunjenjem.

21. Članak 1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

22. Jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO -a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP/03 i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

23. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

24. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita u iznosu od 149,37 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 6.1. Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano "Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelajedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.". Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i nalazi se na prvoj srani Ugovora, te je lako uočljiva. Međutim, ovdje nije stvar samo lako uočljivosti navedene odredbe Ugovora, što tužitelj niti ne poriče. Naime, sama činjenica da u Ugovoru nije naveden iznos navedene tzv. ulazne naknade, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, s obzirom da svi troškovi, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 149,37 EUR. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 149,37 EUR nije ni transparentno ni jasno.

25. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81. st. 1. ZZP/03, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

27. Stoga je sud u točki VI. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 6.1. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.

28. Budući da su odredbe o vezivanju valute glavnice uz švicarski franak, promjenjivu kamatnu stopu i ulaznu naknadu, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

29. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio je pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Navode da povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi, na sjednici je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev- 2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci: pod 1. „Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.“, pod 2. „Presuda u predmetu Rev-2245/2017- 2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmi jenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ * Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„“,pod 3. „Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2). * Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.““, pa Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske konačno pod 4. zaključuje „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

30. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

31. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena elektronskim putem putem e-Komunikacije 5. prosinca 2022., to je vezano za zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi, protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i osnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

32. Kako je ništetnost odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena elektronskim putem, putem e-Komunikacije 5. prosinca 2022, to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak.

33. Što se tiče zastare vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita treba reći sljedeće. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su -IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna. Stoga je neosnovan prigovor zastare tuženika vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

34. Da bi utvrdio visinu tužiteljeve tražbine sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financijska vještačenja mr. sc. IĆ iz Ručević vještačenja d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 89-99).

35. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu, kamate i ulaznu naknadu. Pa tako vještak navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 22. prosinca 2006. Ugovor o kreditu broj 201719 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 22.291,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima), te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,10 % godišnje na dan sklapanja Ugovora, prema otplatnom planu, dospijeće prve obveze bilo je 1. veljače 2007., a sljedećih svakog prvog dana u mjesecu, kredit će se otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB-a za CHF važećem na dan dospijeća. Iz specifikacije promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, vještak je utvrdio kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila: 5,10 % godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008., 6,10 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2008., 6,70 % godišnje od anuiteta s dospijećem 2. siječnja 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. rujna 2009., 7,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. listopada 2009. do konca izračuna. Vještak u Tabeli 1 daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju od isplate kredita do konačne otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima: glavnica u iznosu od 22.291,00 CHF, fiksna kamatna stopa od 5,10 % godišnje. Nakon toga vještak usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuje razlike u visini obveza, prvo iskazuje razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1), zatim te razlike iskazuje u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1), a potom, iskazuje razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 's' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Vezano za ulaznu naknadu u skladu s čl. 6. st. 1 Ugovora, vještak navodi da je po prometnoj kartici po kreditu razvidno da je tužitelj na dan isplate kredita 28. prosinca 2006. platio iznos od 1.125,42 HRK, odnosno 1,10 % od iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (22.291,00 x 1,10% = 245,20 CHF x 4,589816 = 1.125,42 HRK). Nakon toga vještak navodi u konačnom mišljenju da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio tada o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. veljače 2007. do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.170,32 CHF, odnosno 712,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Navodi da su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (pozitivni iznosi razlika). Također navodi da ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. veljače 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 3.077,56 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika). Nakon toga vještak navodi da ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. veljače 2007. do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.170,32 CHF, odnosno 712,82 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Ističe i da ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. veljače 2007. do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.973,76 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza. Navodi da je tužitelj na dan isplate kredita 28. prosinca 2006., u skladu s čl. 6. st. 1 Ugovora, platio naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10 % od iznosa kredita, odnosno 149,37 EUR (konvertirani iznos). Vještak je istakao da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 HRK).

36. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, te je izradio nalaz i mišljenje, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.

37. Dakle, sud je u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja vezano uz promjenu kamatne stope u razdoblju otplate kredita u iznosu od 712,82 EUR s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "p`" Tabele 1. Međutim, kako je već rečeno pod točkom 31. obrazloženja ove presude, navedeno potraživanje je u zastari. Stoga je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

38. Međutim, što se tiče preplate vezano za razliku između tečaja za valutu CHF od dana dospijeća prve obveze 1. veljače 2007. do dana konačne otplate 15. rujna 2014. vještak je u nalazu i mišljenju izračunao da se radi o ukupnom iznosu od 3.077,56 EUR. Vještak nadalje navodi, kako je već rečeno, kada se u obzir uzmu negativne tečajne razlike dakle ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznose ukupno 2.973,76 EUR.

39. Sud smatra da tuženik zahtjev za izračunom negativnih tečajnih razlika nije trebao prema tužitelju istaknuti kao protutužbeni zahtjev, odnosno istaknuti prijeboj. Naime, tuženik se već u odgovoru na tužbu protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora. Također sud smatra da ugovor o kreditu treba gledati kao cjelinu i tužitelju pripada ono što je doista preplatio ukupno po tom ugovoru.

40. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi srednji tečaj CHF po tečajnoj listi HNB na dan isplate kredita iznosio je 4,589816 HRK[1] , a prvi anuitet je dospijevao na naplatu 1. veljače 2007., te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi bez ove ništetne odredbe u pogledu valutne klauzule tužitelj trebao platiti više nego što je platio, uzimajući u obzir fiksni tečaj švicarskog franka koji je u konkretnom slučaju primijenjen (što je prikazano u Tabeli 1 stupac "s" (tečajne razlike u HRK) i stupac "s`" (tečajne razlike u EUR) vještaka, te sud onda s obzirom na sada važeću valutu EUR u Republici Hrvatskoj koristi stupac "s`" i to prema datumima plaćanja: za mjesece veljaču 2007. (-2,07 EUR), ožujak 2007. (-1,50 EUR), travanj 2007. (-1,94 EUR), svibanj 2007. (- 4,60 EUR), lipanj 2007. (-6,52 EUR), srpanj 2007. (-7,65 EUR), kolovoz 2007. (-6,95 EUR), rujan 2007. (-6,08 EUR), listopada 2007. (-8,43 EUR), studeni 2007. (-8,67 EUR), veljača 2008. (-6,96 EUR), ožujak 2008. (-6,77 EUR), travanj 2008. (-3,65 EUR), svibanj 2008. (-0,76 EUR), srpanj 2008. (-3,92 EUR), srpanj 2008. (-5,87 EUR), listopad 2008. (-3,24 EUR), listopad 2008. (-7,43 EUR), listopad 2008. (-6,81 EUR) i listopad 2008. (-3,98 EUR), dakle ukupno iznos od 103,80 EUR.

41. Stoga kako je sud u financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužitelja vezano za razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenu kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 2.973,76 EUR, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 210. ZOO/91 i čl. 1111 ZOO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos. Kako je tuženik ovaj iznos stekao na temelju ništetnih odredbi o vezivanju valute glavnice za švicarski franak, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 214 ZOO/91 i čl. 1115 ZOO-a tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 277 st. 1. ZOO/91 i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

42. Kako je vještak u Tabeli 1 u stupcu "s`" jasno naveo na koje se anuitete odnose navedene negativne razlike od ukupno 103,80 EUR, to je sud iste uzeo u obzir, iz razloga kako je već obrazloženo pod točkom 39. i 40. obrazloženja ove presude, pa je odlučeno kao pod točkom V izreke presude.

43. Što se tiče zahtjeva za isplatom s osnove naplaćene jednokratne naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, a kako je nesporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 149,37 EUR, tuženik je temeljem ništetnosti navedene odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj nagradi dužan prema čl. 323 st. 1 ZOO-a vratiti tužitelju taj iznos. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna. Stoga je sud u točki VII. izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 149,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2006. do isplate u skladu s čl. 1115 ZOO-a, a po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, te čl. 277 st. 1. ZOO/91 i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 28. prosinca 2006., što nije sporno između stranaka.

44. S obzirom da je tužitelj potraživao zakonske zatezne kamate od 28. prosinca 2006., kao dana plaćanja, a sud smatra da tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate tek od sljedećeg dana 29. prosinca 2006., kako je već rečeno pod točkom 43. obrazloženja ove presude, to je pod točkom VIII. izreke presude odbio tužitelja sa zahtjevom za zakonskim zateznim kamatama na iznos od 149,37 EUR od 28. prosinca 2006. do 29. prosinca 2006. kao neosnovanim.

45. Temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 1.833,18 EUR.

46. Trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podnesaka od 21. svibnja 2024., 27. rujna 2024. i 7. listopada 2025., te pristup na ročišta od 14. lipnja 2024., 10. listopada 2024. i 2. ožujka 2026. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 700 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54. Tarife iznosi 1.400,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje ZSP) priznata u omjeru od 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23), jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je isti dužan platiti samo polovicu ove pristojbe ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da je sud prilikom obračuna sudske pristojbe na presudu vodio računa da je vrijednost predmeta spora za naplatu pristojbe samo dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu temeljem ulazne naknade s obzirom na odredbu čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP-a, da tužitelji ne plaćaju pristojbu u postupcima pokrenutim na temelju sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24).

U Sesvetama 15. travnja 2026.

S U D A C

Andrea Herendić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte