REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Turinina 3 , Zagreb

Poslovni broj: P-636/2019-61

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu tog suda Paulini Buča kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Rađenović, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, nakon zaključene glavne i javne rasprave od 3. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, radi isplate, dana 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 6.117,39 euro sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 12,48 eur od 1. travnja 2008. do isplate,

- 18,67 eur od 31. travnja 2008. do isplate,

- 11,54 eur od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 9,91 eur od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 12,06 eur od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 6,74 eur od 1. rujna 2008. do isplate,

- 8,44 eur od 1. listopada 2008. do isplate,

- 11,36 eur od 1. studenog 2008. do isplate,

- 34,12 eur od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 21,12 eur od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 35,18 eur od 1. veljače 2009. do isplate,

- 11,30 eur od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 39,00 eur od 1. travnja 2009. do isplate,

- 35,56 eur od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 35,99 eur od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 31,12 eur od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 26,69 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 28,36 eur od 1. rujna 2009. do isplate,

- 31,75 eur od 1. listopada 2009. do isplate,

- 29,63 eur od 1. studenog 2009. do isplate,

- 28,10 eur od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 31,83 eur od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 35,28 eur od 1. veljače 2010. do isplate,

- 38,07 eur od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 37,75 eur od 1. travnja 2010. do isplate,

- 44,61 eur od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 31,46 eur od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 45,99 eur od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 63,96 eur od 1. kolovoza 2010.do isplate,

- 61,11 eur od 1. rujna 2010.do isplate,

- 74,53 eur od 1. listopada 2010.do isplate,

- 67,99 eur od 1. studenog 2010.do isplate,

- 59,22 eur od 1. prosinca 2010.do isplate,

- 79,94 eur od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 90,94 eur od 1. veljače 2011.do isplate,

- 82,59 eur od 1. ožujka 2011.do isplate,

- 84,40 eur od 1. travnja 2011. do isplate,

- 76,01 eur od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 76,54 eur od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 94,72 eur od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 85,27 eur od 1. listopada 2011. do isplate,

- 94,32 eur od 1. studenog 2011. do isplate,

- 96,18 eur od 1. prosinca 2011. do isplate,

- 96,18 eur od 1. siječnja 2012. do isplate,

- 101,95eur od 1. veljače 2012. do isplate,

- 105,74 eur od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 105,74 eur od 1. travnja 2012. do isplate,

- 104,15 eur od 1. svibnja 2012. do isplate,

- 105,21 eur od 1. lipnja 2012. do isplate,

- 107,10 eur od 1. srpnja 2012. do isplate,

- 108,25 eur od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- 104,62 eur od 1. rujna 2012. do isplate,

- 97,38 eur od 1. listopada 2012. do isplate,

- 100,62 eur od 1. studenog 2012. do isplate,

- 108,40 eur od 1. prosinca 2012. do isplate,

- 107,55 eur od 1. siječnja 2013. do isplate,

- 107,55 eur od 1. veljače 2013. do isplate,

- 103,43 eur od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 102,42 eur od 1. travnja 2013. do isplate,

- 107,86 eur od 1. svibnja 2013. do isplate,

- 101,89 eur od 1. lipnja 2013. do isplate,

- 101,57 eur od 1. srpnja 2013. do isplate,

- 96,32 eur od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- 96,18 eur od 1. rujna 2013. do isplate,

- 101,96 eur od 1. listopada 2013.do isplate,

- 105,11 eur od 1. studenog 2013.do isplate,

- 105,42 eur od 1. prosinca 2013.do isplate,

- 108,34 eur od 1. siječnja 2014.do isplate,

- 103,75 eur od 1. veljače 2014. do isplate,

- 99,41 eur od 1. ožujka 2014.do isplate,

- 101,04 eur od 1. travnja 2014. do isplate,

- 99,20 eur od 1. svibnja 2014. do isplate,

- 98,80 eur od 1. lipnja 2014. do isplate,

- 97,38 eur od 1. srpnja 2014. do isplate,

- 94,43 eur od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- 109,20 eur od 1. rujna 2014. do isplate,

- 103,09 eur od 1.listopada 2014.do isplate,

- 102,69 eur od 1.studenog 2014.do isplate,

- 114,04 eur od 1. prosinca 2014. do isplate,

- 106,55 eur od 1. siječnja 2015. do isplate,

- 107,05 eur od 1. veljače 2015. do isplate,

- 107,13 eur od 1. ožujka 2015. do isplate,

- 107,07 eur od 1. travnja 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.729,45 eur s zateznom kamatom koja teče od 15. travnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9012322500 od 07.03.2007.g. (dalje: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.080,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom stranke su u čl. 4. ugovorile da će Korisnik platiti banci-tuženiku redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja iznosi 4,75 % godišnje. Dakle, čl. 4. Ugovora o kreditu određeno je da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno vlastitoj odluci. Predmetni Ugovor nije sadržavao odredbu kojom bi bio propisan čvrsti kriteriji za promjenu kamatne stepe, a o odredbi navedenoj u toč. I. tužbe nije se pojedinačno pregovaralo. Time je tuženik tužitelju kao potrošaču nametnuo nerazumljive ugovorne odredbe o kojima ovisi visina njegove obveze, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga su navedene ugovorne odredbe ništetne. Tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ovlaštena tijela su podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamama stopa u skladu s jednostranom odlukom banke te se poziva na Presudu Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: 1)- 1401/12 od 04.07.2013.g., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (medu ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovore obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovarala, a koja je ništetna. Obzirom da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu, tužitelj ovom tužbom traži od n suda da utvrdi ništetnom dio odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ista ništetna.

1.2.Predmetnim Ugovorom su stranke u čl. 7. ugovorile da će korisnik kredita-tužitelj otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste banke za CHF, važećem na dan dospijeća. O parametrima važnim za donošenje valjane odluke o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena uz koju je vezana glavnica CHF tužitelj nije bio informiran ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga je navedena ugovorna odredba također ništetna. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača korisnika kredita na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu obvezu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima, tužitelj ovom tužbom traži od naslovljenog suda da utvrdi ništetnom i dio odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ona ništetna.t

1.3.Temeljem odredbi čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, a koje su ništetne iz razloga kako je opisano u tužbi, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu tužiteljeve obveze s osnova povrata predmetnog kredita, a uz to je otplata kredita vršena uz primjenu valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF. Zbog toga je tužitelj platio tuženiku više iznose anuiteta od onih koji su utvrđeni početnim otplatnim planom. Obzirom da je tužitelj sva povišenja anuiteta otplate učinio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. dijela navedenih odredbi, tuženik je stekao bez osnove razliku između anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati prema početnom otplatnom planu i anuiteta koje je stvarno plaćao sukladno povećanjima kamatne stope i primjenjivanoj valutnoj klauzuli, te konačno specificiranim tužbenim zahtjevom nakon provedenog vještačenja od tuženika potražuje iznos od 6.117,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da se utvrđenje iz parnice po kolektivnoj tužbi se ne mogu primijeniti na konkretan predmet posebice imajući u vidu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti, da je bilo zakonito ugovaranje valute klauzule, da su navedene odredbe jasne razumljive i lako uočljive, nadalje navodi da tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nema svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare, te ističe prigovor prijeboja.

3. U tijeku postupka sud je pročitao dokumentaciju koja se nalazi u spisu i to preslika Ugovor o kreditu broj: 9012322500 od 7. ožujka 2007.g., proveo je dokaz saslušanjem tužitelja, dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Vještak Tkalec d.o.o. te je saslušan svjedok. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

4. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08, 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25.; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz Ugovor o kreditu broj: 9012322500 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 7.ožujka 2007.g. godine u iznosu od 32.080,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem za CHF tečajn liste vžeće na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom – izgradnja i dovršenje stambenog objekta (čl.2.),

-da je čl. 4 Ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,75%

-da je člankom čl. 7. Ugovora propisano da će korisnik kredita otplaćivati kredit u 96 jednakih mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio kredita

5.1.Sud nije uzeo u obzir dokaz tužitelja iznesen na glavnoj raspravi dana 9. svibnja 2024., kojim predlaže da sud izvrši uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo B.T.G. gradnja d.o.o., na okolnost da tužitelj nema svojstvo potrošača. Navedeni dokaz sud nije prihvatio budući da je predložen protekom roka iz članka 299. Zakona o parničnom postupku, a radi se o dokazu koji je tuženik mogao predložiti i dostaviti do zaključenja prethodnog postupka. Naime, sudski registar predstavlja javnu knjigu čiji su podaci javno dostupni, slijedom čega ne postoje opravdani razlozi zbog kojih tuženik predmetni dokaz nije mogao pravodobno pribaviti i predložiti. Stoga je sud navedeni dokaz ocijenio nepravodobnim te ga nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

6.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 1. studenog 2004 do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to čl. 96 i 97 tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.2.Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te ugovarajući promjenjivu kamatnu stopu u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošača u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

6.3. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF.

6.4. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelj u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva upravo na utvrđenja navedenih odluka.

7. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

7.1Neosnovan je prigovor tuženika da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na konkretan ugovor o kreditu jer je isti u cijelosti otplaćen. To stoga što iz točke II izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine (donesene u spomenutom kolektivnom sporu), a koja točka izreke se odnosi upravo na tuženika, ne proizlazi da se ista odnosi samo na ugovore o kreditu vezane uz CHF koji još traju već je naprotiv utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti Dakle, iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu vidljivo je da sud ne radi razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita, a kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 22.02.2006. godine, dakle, u razdoblju na koje se odnose presude donesene u kolektivnom sporu, to je stav ovog suda da se utvrđenja iz kolektivnog spora imaju primijeniti i na ovaj konkretan parnični predmet odnosno na predmetni ugovor o kreditu.

7.2.I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III-1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

7.3. Međutim, kako iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, to je ovaj sud radi utvrđivanja tih okolnosti proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka.

8. Tužitelj je iskazao da je kredit digao radi gradnje kuće, došao je u banku radi traženja kredita, a banka je poslala jednog čovjeka da pogleda, fotografira i pogleda sve što radi. Nakon tjedan dva pozvan je na potpisivanje ugovora, nije mogao reći jesu bili gotovi ugovori i tada mu je rečeno da je najbolji Švicarski franak i to je prihvatio, trebao mu je trebao kredit na otplatu od 6 g., a službenica mu je rekla da je minimalno za otplatu 7-8 godina. Nisu pričali o kamatama samo mu je rečeno da je Švicarski franak najbolji. Ovaj predmetni kredit mu je prvi kredit , prije nije dizao kredit. Rasla mu je rata ne zna kolika je bila na početku rata, a kasnije je bila oko 1700 kuna. Na pitanje punomoćnika tuženika naveo je da je radio od 2007.-2013. te da je radio u Zet-u 34 godine, radio je kao visokokvalificirani bravar, ne zna kada je otišao u mirovinu, te navodi da nije imao obrt niti firmu, na adresi gdje je obnavljao kuću.

8.1.Iz iskaza svjedoka SG zaposlenica tuženika proizlazi da su se krediti u švicarcima sklapali prije 20 godina da se tužitelja ne sjeća budući je imala puno klijenata. Na okolnost sklapanja kredita navodi da kada klijent uđe u banku klijentu se daju osnovne informacije o kreditu te se prikupi svu potrebnu dokumentaciju. Postojale su šprance ugovora s time da bi sa klijentom ispregovarali kamatnu stopu. U to vrijeme su imali samo kredite u Švicarcima i eurima. Kamata u švicarcima je u to vrijeme bila puno niža. Puno klijenata je uzimalo zbog kreditne sposobnosti kredite u švicarcima, te ukoliko bi klijent nešto pitao vezao za krediti da bi mu odgovorili.

8.2.Nadalje valja istaknuti i da iz iskaza tužitelja, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka kojima je sud u cijelosti ocijenio vjerodostojnim proizlazi da se o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo kao da i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom na utvrđeno jasno je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama.

9. U odnosu na osporavanja tužitelju svojstva potrošača, valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj koristio kredit radi izgradnje kuće odnosno da je tužitelj djelovao na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP).

10. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare, naime zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

10.1.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.2.Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. to nije zastupila zastara u pogledu zahtjeva za isplatu neosnovano plaćenog po odredbi o valutnoj klauzuli.

10.3.Naime, Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 12. lipnja 2019. to nije zastupila zastara u pogledu zahtjeva za isplatom kamata.

11. Nije osnovan tuženikov prigovor prijeboja naime temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP.

11.1. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF.

11.2. Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

12. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje te je istim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF-u s obzirom na utuženo razdoblje po predmetnom kreditu ukupno više uplatio 46.091,46 kuna.

12.1. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik istom prigovorio, pa je sud pozvao vještaka da se očituje na prigovore tuženika na ročištu dana 9. svibnja 2024. Vještak je ostao kod svog nalaza i mišljenja, odgovorio je na sve primjedbe stranaka, te nakon toga tuženi nije imao nikakve dokazne prijedloge.

12.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je isti sačinjen stručno, objektivno i prema pravilima struke.

13. Tužitelj je nakon dostavljenog nalaza postavio tužbeni zahtjev kao u podnesku od 16. svibnja 2024. godine pa je sud slijedom provedenog dokaznog postupka i utvrđenja prihvatio zahtjev tužitelja u cijelosti.

14. Budući da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke banke, kao i one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečeno bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi (čl. 322. st. 1. u vezi čl. 1115. ZOO). Protivno prigovoru tuženika da se navedene presude ne odnose na ovaj slučaj, jer se tužitelj kao potrošač i tuženik kao trgovac spore u vezi o potrošačkog ugovora, koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom. Niti okolnost da je u predmetni ugovor „prestao isplatom“ nije od utjecaja, jer je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila (čl. 323. st. 1. ZOO) kao što nisu osnovani niti ostali prigovori koje je tuženik isticao tijekom postupka a koje je sud otklonio u obrazloženju ove presude, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom jedan izreke rješenja.

15. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbama članka 29. stavka 1. i članka 183. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., i 155/23). Odluka o visini stope zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. istog zakona.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to trošak:

-ročišta od 19.02.2020. u iznosu od 200,00 eur

-ročišta od 20.02.2024. u iznosu od 200,00 eur

-ročišta od 09.05.2024. u iznosu od 200,00 eur

-ročišta od 03.03.2026. u iznosu od 200,00 eur

-sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur

-podneska od 17.12.2019. u iznosu od 200,00 eur

-podneska od 15.03.2021.: u iznosu od 200,00 eur

-podneska od 07.04.2021.: u iznosu od 200,00 eur

-podneska od 03.08.2022.: u iznosu od 200,00 eur

sve uvećano za iznos PDV-a. 450,00 eur.

Tužitelju nije priznat trošak podneska od 23.02.2021. od 12.12.2022., od 26.05.2025., od 01.04.2023. i podneska od 28.04.2023. budući isti nisu bili potrebi za postupak.

16.1. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 107,00 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 107,00 eur., trošak predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eur.

17. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 2.729,45 eur.

18. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22).

19. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Sudac:

Paulina Buča

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz rješenje za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 107,00 eur i za presudu u iznosu od 107,00 eur

2. Tuženiku po pun.

3. spis