Poslovni broj: P-362/2025-9

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja JS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice, javno objavivši dana 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 396 - 36/2008 koji je sklopljen dana 5. veljače 2008. godine između tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem OV-977/08 dana 6. veljače 2008. godine koja glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita“.

pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]

isplati

iznos

od

187,50

EUR

(stoosmadesetsedameuraipedesetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 08. veljače 2008. po stopi od 14% godišnje od 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011. do 31.07.2015. od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 396 - 36/2008 koji je sklopljen dana 5. veljače 2008. godine između tužitelja JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem OV-977/08 dana

6. veljače 2008. godine koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 207,92 EUR (dvjestosedameuraidevedesetidvacenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 18. listopada 2012. po stopi od 12% do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnične troškove u iznosu od 437,50 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 15. travnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je u registarskom predmetu upisa u sudski registar promjene tvrtke i izmjene odredbi statuta po prijedlogu predlagatelja Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-16/22619 od dana 11. srpnja 2016. godine upisana promjena tvrtke predlagatelja pod nazivom Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, te je stoga označen kao tuženik u ovoj pravnoj stvari.

Tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom (ranijeg naziva HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.), Podružnica Rijeka, Rijeka, Jadranski trg 3 zaključio dana 5. veljače 2008. godine Ugovor o kreditu broj 396-36/2008 solemniziran kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac pod brojem ovjere OV-977/08 dana 6. veljače 2008. godine.

Člankom 5. stavak 2. Ugovora ugovoreni su TROŠKOVI:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita.“

Člankom 8. stavak 2. Ugovora ugovorena je prijevremena otplata kredita: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“

Tužitelju je prilikom plasmana kredita, dana 7. veljače 2008. godine, naplaćena ulazna naknada u iznosu od 1.412,70 kn (187,50 EUR) dok je prilikom prijevremene otplate kredita istome dana 17. listopada 2012. godine naplaćena naknada u visini od 1.566,54 kn (207,92 EUR).

Člankom 3. ZOO-a propisano je načelo ravnopravnosti stranka koje predstavlja i ishodište svakog obveznopravnog odnosa. Drugim riječima, ukoliko se jedna od ugovornih stranaka ne ponaša sukladno tom načelu, odnosno ukoliko bi jedna ugovorna strana bila stavljena u neravnopravan položaj, takvog odnosa ne bi ni bilo. Nedvojbeno je da su sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj i tuženik neravnopravni, sve zbog ugovaranja ulazne naknade koja predstavlja čak 1,5% ukupno iznosa kredita što u konkretnom slučaju iznosi čak 187,50 EUR te naknade za prijevremenu otplatu po njemu, u tom trenutku, potpuno nepoznatim kriterijima. Također, tužitelju je nametnuto plaćanje ulazne i izlazne naknade za koju uopće ne zna što bi obuhvaćala te koji je stvarni trošak banke prilikom obrade i odobravanja, odnosno zatvaranja kredita niti mu je to objašnjeno od strane djelatnika banke. Takvo ponašanje tuženika da nije savjesno niti pošteno, a što ga čini i protivnim u odnosu na odredbu članka 4. ZOO-a, posebno iz razloga što uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Nadalje navodi tužitelj da Ugovor o kreditu broj 396-36/2008 sklopljen između stranaka predstavlja tipski ugovor. Tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" da treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom. Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužitelj nije mogao pregovarati s tuženikom o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o troškovima obrade i prijevremenog zatvaranja kredita.

Ukazuje tužitelj nadalje da se prema članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Sve navedeno da ukazuje da je odredba članak 5. stavak 2. i članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 396-36/2008 od dana 5. veljače 2008. godine koja se odnosi na ulaznu naknadu nepoštena, a stoga i ništetna. Ukoliko tuženik bude sporio da se o navedenim odredbama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, isti je to sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan i dokazati.

Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Također, prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada, da su očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 395,42 EUR.

Tužitelju da je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

Na ovakvu odredbu tipskog ugovora tužitelj nije mogao utjecati, nije ju mogao mijenjati, nije ju mogao izbaciti iz ugovora niti je o njoj pregovarao s djelatnikom tuženika. U samoj odredbi da nije objašnjeno tužitelju koji će se konkretno troškovi iz takve naknade podmirivati te zašto se takva naknada ugovara u postotku odobrenog kredita, odnosno sukladno odluci banke koja nikada nije prezentirana, objašnjena ili dostavljena tužitelju. Sve to čini ovakvu odredbu ugovora ništetnom .

Osim citiranih odredbi relevantnih zakona, ovakvo postupanje tuženika da predstavlja i zavaravajući poslovnu praksu tuženika koja predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Zavaravajuća se poslovna praksa u konkretnome očituje u tome da tužitelju nisu dane informacije na temelju kojih bi on mogao procijeniti rizik kojemu može biti izložen niti su mu dane važne informacije potrebne za donošenje odluke o pravnom poslu. Propuštanje davanja takve obavijesti tužitelju imalo je za posljedicu donošenje odluke od strane tužitelja da sklopi s tuženikom predmetni Ugovor o kreditu, odnosno tuženik ga je uvjerio da stupi u kreditni odnos vezan uz rizičniju valutu, a koji pravni posao inače, da je bio upoznat sa svime, tužitelj zasigurno ne bi sklopio. Iz toga je razvidno da provedbom ovakvog Ugovora dolazi do očitog nesrazmjera u pravima i obvezama između stranaka u postupku što čini ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, valutnu klauzulu (pravomoćno utvrđene u kor ist tužitelja u ovosudnom postupku posl. br. P-3183/2019) te naknadu za obradu i prijevremenu otplatu kredita nepoštenima te sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03 ništetnima. Sukladno odredbi članka 322. ZOO-a nije moralno pa niti savjesno ni pošteno da je tuženik tužitelju nametnu plaćanje troškova kredita bez da je jasno koji se to konkretno troškovi namiruju iz toga iznosa.

Svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO -a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.

Slijedom iznijetoga, s obzirom na obvezu tuženika da tužitelju vrati one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj te isplate izvršio, tužitelj predlaže da se naloži tuženiku da istome isplati iznos od 187,50 EUR s osnova ulazne naknade te iznos od 207,92 EUR s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj nalazio da nepoštena odredba nije postojala.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 142-155 spisa) tuženik navodi da osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Po predmetnom Ugovoru o kreditu da je naplaćena naknada za obradu kredita dana 07.02.2008. godine u iznosu od 1.412,70 HRK te naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita dana 17.10.2012. godine u iznosu od 1.566,54 HRK. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u listopadu 2012. godine, a sklopljen u veljači 2008. godine. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 20.864,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 395,42 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača.

U odnosu na članak 5. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) tuženik navodi da je u čl. 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Stoga da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba odnosi.

Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022. stavkom 2. ZOO-a/05 propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To da je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu da govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022. stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.

Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama (NN 84/2002), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da se Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03).

Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita.

Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP -a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti.

Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio.

Slijedom navedenog, člankom 5. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj.

Tuženik ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014):

Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke.

U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Ukazuje kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO-a propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga da je jasno kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna.

Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora izprezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ).

U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.

Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. godine: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., J i IS, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 621/17, EU:C:2019:820, t. 34.).

Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke.

Naprijed navedeno da potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19. U presudi Suda EU C-565/21 zauzet je stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju.

Nadalje tuženik ukazuje da je u presudi Suda EU C‑186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.

Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu.

Da je nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti.

Tuženik da je konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

Tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode.

Ukazuje tuženik na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. To da znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.

U odnosu na članaka 8., stavak 2. Ugovora o kreditu tuženik ističe kako osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Ističe da je sporna ugovorna odredba transparentno ugovorena, na lako uočljiv i razumljiv način u članku 8. Ugovora o kreditu. Osim toga, kreditni referent i javni bilježnik koji je solemnizirao ugovor, jasno su dali tužitelju do znanja da će u slučaju eventualne prijevremene otplate kredita biti naplaćena posebna naknada i u kojem iznosu.

Ukazuje tuženik nadalje da je čl. 1022. st.2. ZOO-a/05 propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi za prijevremenu otplatu kredita a su uvjeti davanja kredita.

To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle da nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju čl.1022. st.2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove prijevremene otplate kredita.

Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u čl . 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

Odredba čl. 8. Ugovora o kreditu da je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da u slučaju prijevremene otplate kredita banka mora obavijestiti najmanje 30 dana unaprijed te da je banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Banke koja se dostavlja u privitku. Lako uočljiva jer je navedena u članku 8. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time da je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te je pitanje raskida uređeno sukladno članku 81. istog zakona – a koje uvjete je tuženik ispunio (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke.

Navedena naknada odnosno činidba da je odrediva u smislu članka 50. Zakona o obveznim odnosima jer članak 8. Ugovora jasno navodi izvor temeljem kojeg će se sporna naknada obračunati i ne može se smatrati neodredivom.

U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik navodi kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke.

Ujedno, tuženik napominje osim što je postupao po predmetnim odredbama ZOO -a, Zakona o bankama, da je postupao je i sukladno članku 302. stavak 3. Zakona o kreditnim institucijama koji izričito navodi da je prija sklapanja Ugovora kreditna institucija dužna potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana.

Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora izprezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

U članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Na tužitelju je teret dokazivanja ako tvrdi suprotno.

Ukazuje tuženik na odredbu čl. 1068. ZOO-a te navodi da se zakonska odredba identičnog sadržaja nalazila i u Zakonu o obveznim odnosima iz 1978. godine, koji je nastao u drugom ekonomskom sustavu. Dakle, zakonodavac je i tada imao na umu da banke uslijed prijevremene otplate kredita trpe financijsku štetu koju korisnici kredita moraju naknaditi kako bi bankarski sustav mogao uredno funkcionirati.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u pregled prometa za klijenta, Ugovor o kreditu broj 396-36/2008 od 5. veljače 2008., ponudu broj 229/08, Odluku o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria bank d.d., naknade za usluge banke u kreditiranju građana, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 5. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 396-36/2008 (list 17-20 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.864,00 chf, uz rok otplate od 7 godina, za kupnju novog motornog vozila. Odredbom čl. 5. st.2. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita. Čl.8. st.2. ugovoreno je da je banka u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge Hypo-Adra-Bank d.d.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti s drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 294-295 spisa) da je on želio kupiti osobni automobil, došao je u autokuću i tamo su ga uputili da kredit traži kod tuženika što je i učinio. U banci su mu rekli da su krediti u chf najpovoljniji. Sa bankom nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je u većem dijelu pročitao, posebice one odredbe koje su mu bile bitne. Niti na jednu odredbu nije mogao utjecati. U banci su mu rekli da mora platiti neke naknade, ali mu nisu rekli na što se te naknade odnose. Bez tih odredbi ugovor se nije mogao sklopiti. Misli da mu je javni bilježnik pročitao cijeli ugovor. Djelatnik banke prije potpisivanja ugovora nije mu ništa rekao niti mu posebno ukazao na odredbu ugovora o prijevremenoj otplati kredita. Misli da mu je djelatnik banke rekao koliko iznosi naknada u nominalnom iznosu. On da nije mogao utjecati na visinu naknada, nije mogao niti odbiti platiti tu naknadu jer onda ne bi mogao dobiti kredit. Nije mu djelatnik banke rekao čemu služe te naknade odnosno koji troškovi se tim naknadama plaćaju.

7. Odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za troškove obrade kredita te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita , kao i o visini tih naknada. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao . Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti s jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim, nije pojedinačno pregovaralo, te da mu u banci nisu rekli na što se te naknade odnose, stoga se ne radi o jasnim i lako razumljivim odredbama.

10. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva, te temeljem čl. 8. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da su nepoštene pa samim time ništetne u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

12. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorenih visina naknada zbog čega su te odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi obrade kredita određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zahtijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim ugovaranje u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita.

12.1. Što se pak tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita ukoliko tuženik tvrdi da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala određena šteta bio bi dužan dokazati da mu je šteta nastala u točno određenom iznosu, međutim ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u postotku od odobrenog kredita zasigurno ne odgovara stvarno eventualno nastaloj šteti te je stoga jasno da navedena ugovorna odredba nije unesena u ugovor s namjerom namirenja stvarne štete tuženiku. Osim toga odredbom čl.1024. st.4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

13. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornim odredbama što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I i III te utvrdio ništetnom odredbe članka 5. st.2. i čl. 8. st.2. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćen ih jednokratnih troškova obrade i naknade za prijevremenu otplatu kredita čija visina je među strankama nesporna. Naime, tuženik je u podnesku od dana 1. prosinca 2025. (list 292 spisa) naveo da ne osporava visinu naplaćene ulazne naknade i visinu naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita, kao niti tijek kamate , a i u odgovoru na tužbu tuženik osporava samo osnovanost tužbenog zahtijeva ali ne i visinu te navodi (list 143 spisa) koji su iznosi naplaćeni od tužitelja na ime spornih naknada, a koji odgovaraju utuženim iznosima.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO -a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. i 8. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

16. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom II i IV te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 187,50 eura na ime jednokratnih troškova obrade kredita te iznos od 207,92 eur na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate navedenih naknada, a koje datume je tuženik učinio nespornim, budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade i premije pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini istih. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

17. Iako je tuženik uz odgovor na tužbu u spis dostavio kao dokaz pisane „izjave svjedoka“ PS i ŽS (list 206-210 spisa) sud iste nije cijenio prilikom donošenja odluke budući da se prema načelu neposrednosti svjedoci saslušavaju na glavnoj raspravi, a saslušanje navedenih osoba tuženik nije predložio.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredb i iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

18.1. Priznati trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (100,00 eur; Tbr. 7.1.), zastupanja na ročištima dana 25.11.2025. i 18.2.2026. (100,00 eurx2, tbr.9.t.1), te pristupa na ročište za objavu presude (50,00 eur; tbr.9.3) što ukupno iznosi 350,00 eur odnosno uvećano za PDV (87,50 eur) 437,50 eur, na koji iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana presuđenja do isplate.

U Rijeci, 15. travnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.