REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1412/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac dr. sc. Srđan Šimac, u pravnoj stvari tužitelja CL, vl. Obrta za autolimarske, autolakirerske i prevoditeljske usluge, [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, i tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Damir Salahović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 223,30 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2617/2025 od 13. veljače 2026., 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2617/2025 od 13. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tuženiku je naloženo s osnove naknade za izvršeni rad na popravku štete nastale na vozilu u vlasništvu društva PILIKO – MIL d.o.o., tuženikovog osiguranika, s osnove ugovora o kasko osiguranju i na temelju ugovora o ustupu tražbine između njega i tužitelja, isplatiti tužitelju iznos od 223,30 EUR (čl.

9., čl. 80. st. 1., čl. 81. st. 1., čl. 82. st. 1., čl. 84. st. 1. i čl. 1085. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO); čl. 10. st. 1., 464.a i 502. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Pored toga tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,65 EUR.

2. Tuženik je protiv ove presude podnio žalbu osporavajući zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik drži da prvostupanjski sud nije utvrdio niti primijenio odlučne odredbe ugovora o kasko osiguranju, osobito one koje mu daju pravo odrediti mjesto popravka vozila, zbog čega presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Pored toga, tužitelj kao cesionar, ne može imati veća prava od osiguranika te je vezan ugovornim uvjetima osiguranja. Zato smatra da zbog toga tužitelj nije aktivno legitimiran niti je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

3. Nadalje, tuženik ističe da njegov osiguranik bio upućen na određene servise s nižom cijenom rada te da je samovoljno odabrao skuplji servis bez opravdanja, čime je postupio protivno ugovoru i uvjetima osiguranja. Na taj način njegov osiguranik kao oštećenik nije postupio s pažnjom dobrog gospodarstvenika, jer nije odabrao povoljniji popravak, pa je time povećao štetu (čl. 1092. ZOO -a). Uz to, prvostupanjski sud nije proveo predložene dokaze (vještačenje, pribavljanje podataka o cijenama, saslušanje svjedoka) niti dao razloge za njihovo odbijanje, čime mu je onemogućeno dokazivanje i povrijeđeno pravo na raspravljanje. Konačno, tuženik dovodi u sumnju vjerodostojnost tužiteljevog cjenika i računa, smatrajući da nije dokazano da su te cijene tržišne ili uobičajene, osobito jer sud nije proveo predložene dokaze o usporednim cijenama.

4. Također, tuženik drži da tužitelj cesijom nije stekao pravo na kamate te da kamate ne mogu teći prije nego što je utvrđena obveza i visina duga sudskom odlukom. Zato je predložio drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u njegovu korist, a podredno ukinuti je i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženikova žalba nije osnovana.

6. Nakon što je presuda prvostupanjskog suda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je ona pravilna i zakonita.

7. U ovoj pravnoj stvari riječ je o sporu male vrijednosti (čl. 502. st. 1. ZPP -a). Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP -a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a). Ovu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa se ovaj sud nije upuštao u ocjenu tuženikovih žalbenih navoda takve naravi.

8. Ovaj sud ne nalazi bitnih povreda odredaba parničnog postupka pri donošenju pobijane presude.

9. Predmet spora vezan je uz tužiteljev zahtjev za isplatu dijela neplaćene naknade za njegov rad na popravku vozila tuženikovog osiguranika oštećenog u prometnoj nezgodi. Tužitelj svoju tražbinu temelji na obavljenom radu (čl. 590. ZOO-a) i ugovoru o ustupu tražbine sklopljenom s tuženikovim osiguranikom (čl. 80. st. 1. i čl. 82. ZOO-a).

10. Među strankama nije sporna šteta i broj sati utrošen na popravku oštećenog vozila. Među strankama je sporna tužiteljeva aktivna legitimacija, cijena sata rada, za koju tuženik tvrdi da je previsoka te je li ovaj popravak bilo moguće izvršiti po nižoj cijeni kod ovlaštenih servisera koje on preporučuje. Odatle i utužena razlika između stvarnih troškova popravka vozila u iznosu od 672,61 EUR te iznosa osigurnine koju je isplatio tuženik od 449,31 EUR, u utuženom iznosu od 223,30 EUR.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio sve potrebne činjenice i izveo sve relevantne dokaze, pravilno primijenio materijalno pravo te donio pobijanu presudu uz detaljno i jasno obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

12. Ovaj sud prihvaća kao pravilnu ocjenu prvostupanjskog suda da je u ovoj pravnoj stvari riječ o novčanoj tražbini koju je bilo moguće na zakoniti način ustupiti tužitelju (čl. 80. st. 1. ZOO-a). Odatle i tužiteljeva aktivna legitimacija u ovom sporu s obzirom na to da je tužitelj u ovom pogledu stupio u prava tuženikovog osiguranika u odnosu na iznos iz tužbenog zahtjeva. Tužitelj je o sklapanju ovog ugovora uredno obavijestio tuženika (čl. 82. ZOO-a).

13. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno je ocijenio da tuženik ne može obvezati svog osiguranika da se za popravak štete obrati točno određenim serviserima niti da može jednostrano određivati cijenu sata rada servisera. Takvo stajalište je već zauzela sudska praksa, a jednako mišljenje dala je i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u dopis Klasa: 034-08/18-01/093 Ur. broj: 580-09/84-220- 043 od 20. veljače 2020.

14. Uvažavajući sve okolnosti ovog slučaja, ovaj sud ocjenjuje da pravo osiguranika na slobodan izbor servisera ima prednost pred navodnom „dužnošću“ da prihvati popravljača kojeg mu je ponudio tuženik.

15. U tom smislu ocjenjuje se da se tuženikov osiguranik, u ovom konkretnom slučaju, opisanim postupanjem, nije ogriješio o dužnost postupanja na način da visina štete (osigurnine) koju mu je dužan isplatiti tuženik prema ugovoru o osiguranju, bude što manja (čl. 1092. st. 1. ZOO-a), tim više što je riječ o razlici koja ne bi smjela biti predmetom angažiranja državnog sudskog aparata i nastankom daljnjih troškova koji će premašiti taj iznos. Obveza postupanja u smislu smanjenja visine nastale štete obvezuje obje ugovorne strane iz ugovora o osiguranju. Da je tuženik tako postupao u ovoj pravnoj stvari, ne bi bez dogovora s osiguranikom dopustio da ustupi tražbinu tužitelju; da tužitelj podnese tužbu i da se tako dio štete koja je predmet tužbenog zahtjeva uslijed troškova vođenja parničnog postupka višestruko uveća.

16. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije proveo predložene dokaze niti dao razloge za njihovo odbijanje, čime bi mu bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom. Prvostupanjski sud je time postupio u skladu s odredbom čl. 220. st. 2. ZPP-a, prema kojoj sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

17. Suprotno tim žalbenim navodima, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud jasno naveo razloge zbog kojih je odbio izvođenje predloženih dokaza (saslušanje svjedoka, provođenje prometnog vještačenja i pribavljanje podataka o cijenama rada drugih servisera), ocijenivši ih nevažnima za donošenje odluke, jer se odlučne činjenice mogu utvrditi iz provedenih dokaza, osobito iz isprava u spisu (računa, izvida štete, cjenika tužitelja i ugovora o ustupu tražbine). Okolnost da postoje i drugi serviseri koji iste radove obavljaju po nižim cijenama sama po sebi nije pravno odlučna za opseg štete.

18. Predmet spora nije bio u tome može li se predmetno vozilo popraviti po nižoj cijeni kod drugih servisera niti koja je prosječna tržišna cijena rada, već je odlučno bilo pitanje predstavlja li stvarno nastali trošak popravka kod tužitelja štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi. U takvim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da izvođenje dokaza na okolnost usporednih cijena rada kod drugih servisera nije odlučno za ishod spora.

19. Stoga odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga tuženiku nije uskraćeno pravo na raspravljanje pred sudom niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a.

20. Pored toga, tuženik neosnovano dovodi u sumnju vjerodostojnost tužiteljevog cjenika i računa. Prvostupanjski sud je prihvatio tužiteljev cjenik kao vjerodostojan, uz obrazloženje da nema okolnosti koje bi upućivale na to da tužitelj prema drugim klijentima primjenjuje drugačije cijene, dok tuženik tijekom postupka nije iznio konkretne činjenice niti predložio dokaze koji bi takvu sumnju učinili osnovanom. Sama tvrdnja da postoje servisi s nižom cijenom rada ne dovodi u pitanje stvarno nastali trošak niti osnovanost tužbenog zahtjeva.

21. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava pravo tužitelja na zatezne kamate, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su na tužitelja, kao primatelja tražbine, sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja ustupom tražbine prešla i sporedna prava uključujući i pravo na zakonske zatezne kamate (čl. 29. st. 1. ZOO-a).

22. Također, neosnovan je prigovor da zatezne kamate ne mogu teći prije donošenja sudske odluke. Naime, obveza tuženika na naknadu štete nastala je već nastupom osiguranog slučaja i podnošenjem odštetnog zahtjeva, pa je tuženik, kao dužnik novčane obveze, u zakašnjenju od trenutka kada je bio dužan ispuniti svoju obvezu, a ne tek od donošenja sudske odluke kojom se ta obveza utvrđuje.

23. Slijedom navedenog, svi istaknuti žalbeni razlozi tuženika u ovom dijelu ocjenjuju se neosnovanima. Tuženikov osiguranik ima pravo na puno obeštećenje iz ugovora o osiguranju čijoj visini nije doprinio, a tužitelj pravo na s njegove strane ustupljenu mu tražbinu iz tužbenog zahtjeva uključujući i pravo na zakonske zatezne kamate na utuženi iznos (čl. 29. ZOO-a). Stoga je odlučeno kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. travnja 2026.

Sudac

dr. sc. Srđan Šimac