REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Pazinu

Narodnog doma 2/b, 52 000 Pazin

Poslovni broj: K-211/2025-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sutkinji Marleni Pamić Ćus, uz sudjelovanje zapisničarke Nine Jerončić, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog VE, 2. optuženog HE i 3. optuženog CE, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 84/2005., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 71/2006., 110/2007. i 152/2008.; dalje: KZ/11), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Bujama - Buie (sada: Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu, dalje: ODO Pazin) broj K-DO-188/11 (sada: KO-DO- 189/2025) od 27. srpnja 2011., nakon održane javne rasprave 10. travnja 2026., u prisutnosti zastupnice optužbe Ljiljane Ferenac, zamjenice općinskog državnog odvjetnika u Pazinu, 1. optuženog VE, 2. optuženog HE, braniteljice 1. optuženika VEU, odvjetnice u [adresa], braniteljice 2. optuženika HEU, odvjetnice u [adresa] i branitelja 3. optuženika DE, odvjetnika u [adresa], dana 15. travnja 2026. objavio je, a 10. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Na temelju članka 455. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - odluka Ustavnog suda, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.; dalje: ZKP/08)

1. optuženi VE, OIB: [osobni identifikacijski broj], od oca V i majke H, rođenog **.**.1982. u [adresa], Bosna i Hercegovina, s prebivalištem u [adresa], provincija Conuty Wexford, gdje je i zaposlen zadnjih dvanaest godina, državljanin Republike Hrvatske, C, sa završenim fakultetom za zanimanje sportski terapeut, zaposlen, sa mjesečnim primanja od oko 1.600,00 eura neto, vlasnik nekretnine, obiteljske kuće u [adresa], vlasnik automobila marke Renault Kadjar, godina proizvodnje 2016., oženjen, otac dvoje maloljetne djece starosti 11 i 4 godine, služio civilnu vojsku, bez čina, bez odlikovanja, kazneno osuđivan, i

2. optuženi HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], od oca D i majke O rođ. N, rođenog **.**.1978. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, C, sa završenom srednjom školom, po zanimanju turistički tehničar, zaposlen, s mjesečnim primanja od oko 1.500,00 eura, nije vlasnik vrijednije imovine, nekretnina, ni vrjednijih pokretnina, kao ni osobnog vozila, oženjen, otac troje maloljetne djece starosti 15, 12 i 8 godina, služio civilnu vojsku, bez čina i bez odlikovanja, kazneno osuđivan,

k r i v i  s u

što su:

- neutvrđenog dana tijekom srpnja 2010. u Umagu, s ciljem da se nepripadno novčano okoriste, dogovorili da će OE ponuditi nabavu osobnog automobila marke "Audi A4" za cijenu od oko 100.000,00 kuna i trošak carinske deklaracije od 3.800,00 kuna, iako nisu imali namjeru da auto nabave, već da dobiveni novac međusobno podijele i uzmu za sebe, nakon čega su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE ponudili OE da će joj ovaj auto kupiti za navedeni iznos, pa je OE, vjerujući u istinitost njihovih obećanja dana 2. kolovoza 2010. u Umagu, dala 1. optuženom VE 18.800,00 kuna, a 23. kolovoza 2010. u Zagrebu 85.000,00 kuna, kojom prilikom su ponovo obećali da će joj auto predati sutra, poslije čega joj auto nisu predali već su joj govorili da sređuju dokumentaciju, dok su novac prema unaprijed stvorenoj namjeri zadržali za sebe, čime su sebi pribavili, a

OE oštetili za 103.800,00 kuna,

dakle, s ciljem da sebi pribave protupravnu imovinsku korist doveli nekog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveli da ovaj nešto na štetu svoje imovine učini, a počinjenjem kaznenog djela pribavljena je znatna imovinska korist i počinitelj i su postupali s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi,

čime su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE počinili kazneno djelo protiv imovine – prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 2. KZ/11.

II. Na temelju članka 224. stavak 4. KZ/97, 1. optuženi VE za počinjenje kaznenog djela iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97

o s u đ u j e s e

NA KAZNU ZATVORA

1 (JEDNU) GODINU

te se na temelju članka 67. KZ/97

p r i m j e nj u j e

UVJETNA OSUDA

kojom se određuje da se kazna zatvora u trajanju 1 ( jedne) godine na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od 4 (četiri) godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo.

III. Na temelju članka 224. stavak 4. KZ/97, 2. optuženi HE za počinjenje kaznenog djela iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97

o s u đ u j e s e

NA KAZNU ZATVORA

1 (JEDNU) GODINU

te se na temelju članka 67. KZ/97

p r i m j e nj u j e

UVJETNA OSUDA

kojom se određuje da se kazna zatvora u trajanju 1 ( jedne) godine na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od 4 (četiri) godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo.

IV. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 oštećenoj OE dosuđuje se imovinskopravni zahtjev i to u iznosu od 13.272,28 eura

(trinaesttisućadvjestosedamdesetdvaeura i dvadesetosamcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to:

- na novčani iznos od 1.990,84 eura od 3. kolovoza 2010. pa do isplate, i to po stopi do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stop i 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5 ,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15 %, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, u roku petnaest dana,

- na novčani iznos od 11.281,44 eura od 24. kolovoza 2010. pa do isplate, i to po stopi do 30. lipnja 2011. od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje, od 1. kolovoza do 31. prosinca 2015. po stopi 8,14 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. po stopi 8,05 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. po stopi 7,88 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2017. po stopi 7,68 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 7,41 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2017. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2018. po stopi 7,09 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2018. po stopi 6,82 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. po stopi 6,11 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2021. po stopi 5,75 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2021. po stopi 5,61 % godišnje, od 1. siječnja do 30. lipnja 2022. po stopi 5,49 % godišnje, od 1. srpnja do 31. prosinca 2022. po stopi 5,31 % godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,5 %, od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7 %, od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50 %, od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 %, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 %, od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025. po stopi od 5,15 %, a od 1. siječnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), uvećanoj za tri postotna poena, u roku petnaest dana,

te se nalaže 1. optuženom VE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. optuženom HE, OIB [osobni identifikacijski broj] dosuđeni imovinskopravni zahtjev sa zateznim kamatama solidarno platiti oštećenoj OE, u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti ove presude.

V. Na temelju odredbe članka 453. točka 1. ZKP/08

3. optuženi CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], od oca NE i majke U rođ. UE, rođenog **.**.1981. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, C, sa završenom srednjom prometnom školom, po zanimanju prometni tehničar, zaposlen, sa mjesečnim primanjima od oko 3.000,00 eura, nije vlasnik nekretnina, ni vrjednijih pokretnina, kao ni osobnog vozila, oženjen, otac jednog maloljetnog djeteta starosti dvije i pol godine, vojsku je služio, kazneno neosuđivan,

o s l o b a đ a  s e  o p t u ž b e

da bi:

- neutvrđenog dana tijekom srpnja 2010. u Umagu, s ciljem da se nepripadno novčano okoriste, dogovorili da će OE ponuditi nabavu osobnog automobila marke "Audi A4" za cijenu od oko 100.000,00 kuna i trošak carinske deklaracije od 3.800,00 kuna, iako nisu imali namjeru da auto nabave, već da dobiveni novac međusobno podijele i uzmu za sebe, nakon čega su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE ponudili OE da će joj ovaj auto kupiti za navedeni iznos, pa je OE, vjerujući u istinitost njihovih obećanja dana 2. kolovoza 2010. u Umagu, dala 1. optuženom VE 18.800,00 kuna, a 23. kolovoza 2010. u Zagrebu 85.000,00 kuna, kojom prilikom su ponovo obećali da će joj auto predati sutra, poslije čega joj auto nisu predali već su joj govorili da sređuju dokumentaciju, dok su novac prema unaprijed stvorenoj namjeri zadržali za sebe, čime su sebi pribavili, a

OE oštetili za 103.800,00 kuna,

dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da ovaj nešto na štetu svoje imovine učini, a počinjenjem kaznenog djela pribavljena je znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi,

pa da bi time 3. optuženi CE počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97.

VI. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 1. optuženi VE i 2. optuženi HE dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka i to plaćanjem paušalne svote, svaki optuženik u iznosu od 1.500,00 (tisućupetsto) eura, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti ove presude, te su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE dužni solidarno platiti nužne izdatke oštećenice i nagradu i nužne izdatke njezina opunomoćenika, u visini i roku koji će biti određen posebnim rješenjem.

VII. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08, u odnosu na 3. optuženog CE troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08, nužni izdaci 3. optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja 3. optuženika, padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. ODO Buje – Buie (sada ODO Pazin), kao ovlašteni tužitelj, podignulo je 12. kolovoza 2011. optužnicu broj K-DO-188/2011 (sada KO-DO-189/2025) od 27. srpnja 2011. protiv 1. optuženog VE, 2. optuženog HE i 3. optuženog CE, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97. Optužnica je izmijenjena na raspravi 19. siječnja 2023. (stranica 492 spisa) u činjeničnom opisu i to na način kako je navedeno u izreci presude.

2. Oštećena OE je putem svog opunomoćenika Ivana Milanovića, odvjetnika u Umagu – Umago postavila imovinskopravni zahtjev (stranice 195 – 196 spisa), koji imovinskopravni zahtjev je opunomoćenik oštećenice izmijenio na raspravi 28. svibnja 2024. na način da potražuje imovinskopravni zahtjev u iznosu od 100.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 15.800,00 kuna i na iznos od 85.000,00 kuna, kako je to navedeno u podnesku na stranici 195 spisa.

3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Kž-819/2024 od 27. svibnja 2025., u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a po službenoj dužnosti, ukinuta je presuda Općinskog suda u Pazinu poslovnog broja K-35/2019 od 28. svibnja 2024. te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Na raspravi održanoj 10. travnja 2026., pozvani da se očituju o optužbi, 1. optuženi VE i 2. optuženi HE su izjavili da se ne smatraju krivim za počinjenje kaznenog djela koje im je optužnicom stavljeno na teret i da u cijelosti osporavaju postavljeni imovinskopravni zahtjev. U odnosu na 3. optuženog CE, pročitano je njegovo očitovanje o krivnji i imovinskopravnom zahtjevu koje je dano 21. svibnja 2024. (stranice 534 – 542 spisa) kada se očitovao da se ne smatra krivim i da u cijelosti osporava postavljeni imovinskopravni zahtjev.

5. U tijeku dokaznog postupka pročitane su slijedeće isprave: potvrda o primitku avansa (stranica 4 spisa), račun (stranica 5 spisa), razgledane su fotografije očevida (stranice 39 do 50 spisa), fotografije (stranica 64 spisa) i preslike izvatka Erste banke (stranica 65 spisa).

5. 1. Na temelju članka 431. stavak 1. točka 8. ZKP/08 pročitani su iskazi svjedoka ispitanih na raspravi u prisutnosti stranaka i to svjedokinje oštećenice OE, svjedoka GE, TE, ČE, BE i FE (rođena G).

6. Stranke nisu imale primjedbi na provedeni dokazni postupak i nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga.

7. U predmetu nije sporno da je oštećena OE stupila u kontakt s 1. optuženim VE radi kupnje automobila, nije sporno ni da je oštećena OE predala 1. optuženom VE iznos od 103.800,00 kuna i to u dva navrata, kao ni to da je oštećena OE, u [adresa], zajedno sa 1. optuženim VE, 2. optuženim HE i 3. optuženim CE razgledavala automobil iz daljine i da se te prilike s njima družila u kafiću. Nesporno je da oštećena OE za predani novčani iznos nije dobila automobil, niti su joj vraćeni novci koje je ona predala 1. optuženom VE, osim što je oštećenica uspjela vratiti 3.800,00 kuna putem kartice koju joj je dao 1. optuženi VE. Dakle, nesporno je da oštećenici nije vraćen iznos od ukupno 100.000,00 kuna.

8. Sporno je da li su optuženici svojim radnjama ostvarili obilježja kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97.

9. Optuženi VE na raspravi održanoj 10. travnja 2026. u svojoj obrani naveo je da u cijelosti ostaje kod svoje obrane koju je dao na raspravi održanoj 21. svibnja 2024. i dodao da je društvo od HE bilo u blokadi i zbog toga je napravio gotovinsku transakciju, potpisao je potvrdu i na nju stavio pečat svog društva. Nije imao namjeru prevariti gospođu OE, on je njoj samo htio pomoći i zbog toga je dao sve svoje podatke i niti u jednom trenutku se nije skrivao. Svjestan je da iznos koji je vratio je samo kap u moru, ali time je htio pokazati da stvarno nije imao namjeru nju prevariti. Gospođi OE dao je potvrdu da je primio novce jer je bio s njom u dobrim odnosima i njemu je sasvim normalno da ako uzima nečije novce da o tome da potvrdu toj osobi. Drugi put kad mu je gospođa OE dala novce, bili su u kafiću i tada joj nije mogao odmah dati potvrdu, ali je to učinio idućeg dana ili nakon nekoliko dana kada je ona kod njega došla u ured. Njemu okrivljeni HE nikada nije vratio nikakav novac, nikada nisu bili u kontaktu oko toga kako će on vratiti taj novac. U to vrijeme znao je zvati HE i govoriti mu da vrati novce jer OE nije dobila auto i on je njemu više puta ponovio da se ništa ne brine i da će sve riješiti.

9.1. Na raspravi održanoj 21. svibnja 2024. optuženi VE u svojoj obrani u bitnom je naveo da je on tijekom 2010. poznavao sina oštećenice, koji je bio automehaničar te održavao i servisirao optuženikov automobil i automobil njegovog trgovačkog društva, a preko njega je upoznao njegovu majku, oštećenicu OE. Optuženi VE je njihov odnos opisao prijateljskim. Njemu se obratio sin oštećenice i rekao mu da njegova majka traži automobil kojeg bi kupila. Prije toga je kod njega bio došao HE i rekao mu da ima jedan auto za prodaju. VE je HE dao jedan papir na kojem su bili podaci o vozilu kojeg je prodavao. VE je zapravo imao samo ulogu posrednika da poveže oštećenicu i HE, a vezano uz taj automobil. Oni kada su došli u Zagreb, a sjeća se da su bili HE, gospođa OE i on, došli su kasno i više nisu mogli pogledati taj automobil, mogli su ga pogledati samo preko žice. VE ne zna točno gdje su išli pogledati taj automobil jer ne poznaje Zagreb. On nikada nije novac kojeg je njemu predala oštećenica predao CE. Njegova namjera bila je spojiti oštećenicu i HE da bi oštećenica kupila auto, a nikako mu nije bila namjera uzet njezin novac i taj novac podijeliti s drugima. Oni, a misli na njih optuženike, između sebe nisu sigurno dogovarali podjelu novca kojeg je njemu predala oštećenica. On se nikad od oštećenice nije skrivao, odgovarao joj je na svaki poziv, uvijek je znala gdje je. On je novac koji je dobio od oštećenice predao HE sa zadaćom da on dovrši cijeli posao jer je on znao sve podatke o vozilu. Nema nikakav dokument o tome da je HE predao novac, a predao je sav novac koji je primio, a bilo je oko 103.000,00 kuna. O tome je sastavio potvrdu i potvrdu je predao oštećenici. Potvrdu je sastavio nakon što se dogodila sva ova zavrzlama, kada je oštećenica došla u njegov ured i tada je on njoj rekao da se ne skriva i na njegovu inicijativu izdao joj je potvrdu o primljenom novcu. Prvi put kada mu je oštećenica dala dio novca bili su sami, a drugi put je novac oštećenica njemu predala u Zagrebu, predala mu je u kuverti i u društvu s njom bila je i njezina sestra. Nakon toga, njegova firma je otišla u stečaj, supruga i on izgubili su stan i našli se u teškoj financijskoj situaciji, otišli su raditi na kruzer i tada je on oštećenici vraćao dio novca kojeg je ona njemu dala. Međutim, supruga je ostala trudna i morali su napustiti brod, otišli su u Irsku i ondje je samo on radio jer je supruga čuvala trudnoću. Novac koji je zaradio bio je jedva dovoljan da uzdržava sebe i svoju obitelj, morao je uzdržavati i sestru svoje supruge koja se razvela i živjela u [adresa] s dvoje male djece i tada nije bio u mogućnosti uplaćivati oštećenici novac. On je bio oštećenici poslao svoju revolut karticu i ona je s te kartice dizala novac i to je trajalo sve do korone, kada je njegova supruga ostala bez posla i ponovno su se našli u teškoj financijskoj situaciji. Radio je samo tri dana u tjednu. Sada stvarno ne zna koliko novca je vratio oštećenici. On je oštećenici rekao da je novac kojeg je ona njemu predala dao HE da on dovrši kupovinu. Sada se ne može sjetiti da li je njemu oštećenica govorila nešto o tome da se ona obraćala HE. Kada je oštećenica njemu predala u Zagrebu novac, u njihovom društvu bio je i HE i ona je znala da je on zadužen za automobil. On nije niti cent zadržao za sebe, a vezano za ovaj novac koji je primio od oštećenice. HE upoznao je jer je on njemu pomagao u realizaciji jednog kredita i često su se družili u kafiću kojeg je on imao u najmu. Njegova tadašnja djevojka radila je u tom njegovom kafiću. Zbog toga on nije razmišljao da bi od njega tražio potvrdu da mu je predao novac kojeg je njemu dala oštećenica. HE i on radili su u istom uredu, on je bio knjigovođa, a HE je radio svoj posao. On je imao puno povjerenje u HE, dao mu je polog radi realizacije kredita, taj polog mu nije vratio, imao je ključ njihovog ureda i njegova d jevojka je radila kod njega u kafiću. Nekoliko mjeseci prije ovog inkriminiranog događaja, on je HE predao taj polog za realizaciju kredita. Njegov jedini motiv bio je da HE proda auto, a da oštećenica kupi auto koje želi. Taj novac kojeg je njemu oštećenica predala bilo je zato jer je društvo HE bilo u blokadi i transakcija se nije mogla provesti. Njemu nije u redu da je oštećenica na taj način izgubila svoj novac i on se osjeća moralno odgovornim. On i dalje želi riješiti dug prema oštećenici neovisno o tome što ona nije pokrenula parnični postupak protiv njega. Osjeća se da je odgovoran vratiti novac, ali ne smatra da je počinio kazneno djelo.

10. Optuženi HE u cijelosti je ostao kod obrane koju je dao na raspravi 21. svibnja 2024. kada je u bitnom rekao da nije imao nikakav auto za prodaju, pogotovo ne auto te vrijednosti. Ono što zna, a vezano uz taj auto jest da je CE prodavao auto i vidjeli su taj auto preko žice u Zagrebu, a točnu lokaciju ne zna. CE poznaje od 2007. i to tako jer je on imao automehaničarsku radnju, a CE je bio ovlašteni zastupnik za prodaju plina koji se ugrađivao u automobile i oni su se tako upoznali i često družili. VE je upoznao 2009. i isto tako su se družili gotovo svaki dan. Vezano uz kupoprodaju automobila, on ne zna gdje je zapelo, ali nikakav novac nije primio na ruke, ali osjeća moralnu odgovornost da se oštećenoj OE vrati novac. On nije imao firmu koja bi se bavila prodajom automobila. On je u razgovoru s VE njemu bio rekao da CE ima neke automobile koje prodaje, a on je njemu rekao da oštećenica želi kupiti jedan automobil. Sjeća se da su VE, on i oštećenica otišli u [adresa] kod CE i tamo im je CE preko žice pokazao taj jedan automobil Audi. CE je tada pokazao auto preko žice jer je bio kraj radnog vremena. On dalje nije sudjelovao u pregovorima, a vezano za taj automobil. Jedne prilike bili su u Zagrebu, u jednom kafiću, možda je to bilo i tada kada su gledali taj automobil preko žice, sada se ne može sjetiti, tada su u kafiću bili VE, CE i on, oštećenica, njezina sestra i suprug njezine sestre. Zna da je oštećenica predala jednu kuvertu VE, ali on ne zna što je bilo u toj kuverti jer nisu gledali. Njemu osobno OE za auto nikada nije predala novac. Njemu ni CE ni VE nisu dali novac za taj auto. On je par puta nasamo razgovarao s OE o tome što se dogodilo s autom, ali se detalja tih razgovora ne sjeća. Misli da nije vraćao novac OE. Njemu nitko ništa nije rekao vezano za taj automobil kojeg su gledali preko žice. Ne sjeća se da li je on javio CE da postoji osoba zainteresirana za kupnju automobila. Ne sjeća se da li su komunicirali telefonom njih trojica optuženika da bi vratili novac oštećenici, možda čak i jesu jer postoji moralna odgovornost da se njoj vrati novac. Nikada nisu razgovarali njih trojica optuženika o tome da će uzeti novac od oštećenice i da joj se neće isporučiti automobil. On nije sređivao dokumentaciju vezano za taj Audi.

11. Na raspravi održanoj 10. travnja 2026. pročitana je obrana 3. optuženog CE dana na raspravi 21. svibnja 2024. kada je on u svojoj obrani u bitnom naveo da misli da je on gospođu OE vidio dva ili tri puta u životu. Nije siguran, ali misli da je OE vidio prvi put u Zagrebu kada je došla sa VE i HE, možda ju je prvi put vidio i u Umagu u kafiću kod VE. Želi reći da on nije bio ni vlasnik tog automobila niti je on prodavao taj automobil, taj automobil se nalazio u bescarinskoj zoni, kod T. On ne zna da li su ga ili VE ili HE pitali da li može naći jedan auto u Zagrebu. Na to pitanje on je njima dostavio dva ili tri lista auta, a to su bila auta koja su bila rashodovana od ambasade, sabora i tog čovjeka koji je prodavao te automobile tj. njegove firme. On je čuo da su tamo jeftinija auta. To je bila prijateljska usluga prema VE i HE, nije mu bila obećana nagrada niti mu je itko ponudio da će mu išta platiti. On je samo uputio VE i HE da se na toj lokaciji nalaze jeftiniji automobili. Nije znao da su u kafiću u Zagrebu primljeni novci od oštećenice. On je samo rekao VE i HE da ako dobiju novce u kafiću da idu kupiti auto. Misli da je taj automobil bio sive ili tamnosive boje. OE je vidio dva ili tri puta i to jednom u kafiću u Zagrebu, a drugi put u Zagrebu kod trgovačkog centra u Aveniji Dubrovnik. OE nikada od njega nije tražila novac niti je on s njom nikada kasnije komunicirao. Njemu je VE bio rekao da je novac koji je dobio od oštećenice dao HE. On nije OE ništa dužan, ali želi da se ovo završi jer ga košta putovanje i izostaje s posla.

12. Za utvrđenje spornih činjenica sud se koristio sadržajem slijedećih dokaza: iskazom oštećene OE, svjedoka GE i TE te fotografijama očevida mobitela i dvjema fotografijama automobila.

13. Oštećena OE, u svom iskazu u bitnom je navela da su optuženi VE i HE tvrdili da imaju sklopljen ugovor s Ministarstvom za prodaju automobila pa su oštećenici ponudili da odabere jedan od tih automobila. Oštećenica je imala u njih povjerenja, prihvatila je otići u Zagreb, pri čemu su joj VE i HE rekli da postoji jedno vozilo i to Audi A4 koje je u dobrom stanju i koje bi bilo dobro kupiti te su joj odmah rekli i konkretnu cijenu od 105.000,00 kuna. Ona je po njihovoj preporuci bila spremna kupiti to vozilo i isplatiti navedeni novčani iznos. U Zagreb su se uputili ona, VE i HE te ih je u Zagrebu dočekao CE na jednom parkingu, odvezao ih je pogledati automobile koje su promatrali preko jedne žičane ograde. Oštećenica je navela da je VE isplatila kaparu kako bi on podmirio troškove ishođenja dokumentacije i to u visini 18.800,00 kuna. Taj iznos je isplatila nakon što su se vratili iz Zagreba, točnije 2. kolovoza 2010. Isplatu je izvršila u caffe baru Dante i tada joj je VE izdao potvrdu o primitku kapare, na jednom listu papira uz pečat neke firme, vjerojatno njegove. Nakon otprilike 20-ak dana od uplate kapare, zvao ju je VE i rekao da je pripremio svu dokumentaciju vezanu za kupoprodaju i registraciju vozila i da se može pristupiti finalizaciji. Dogovorili su se ponovno otići u Zagreb po vozilo, te je oštećenica ujutro na dan putovanja za Zagreb u Erste banci podignula ostatak kupovnine u iznosu 85.000,00 kuna. Taj novac je ponijela sa sobom u Zagreb. U Zagrebu su se ponovno susreli sa CE i sjeli na piće u jedan kafić, a tada su bili prisutni i sestra oštećenice GE i njezin suprug TE. Neko vrijeme su se zadržali u kafiću, a ranije, još tijekom vožnje za [adresa], VE je oštećenici rekao da se ne mora brinuti i da on može svu proceduru sam riješiti ako ne stignu na vrijeme, te da je dovoljno da mu ona da svoju osobnu iskaznicu i ostatak novca. U jednom trenutku VE, HE i CE ustali su se želeći napustiti kafić u kojem su se nalazili, misle da je bilo oko 16 do 17 sati, pri čemu je VE rekao da više ne stignu taj dan preuzeti vozilo, a to su HE i CE potvrdili. Pošto je oštećenica imala povjerenja u VE, ona mu je u kafiću predala iznos od 85.000,00 kuna i osobnu iskaznicu. Nakon toga, njih trojica su joj rekli da samo kaže gdje i da će oni njoj sutradan dovesti automobil sa dokumentacijom. Idući dan nitko joj se nije javljao, ona je već ujutro pokušala kontaktirati VE, ali bezuspješno. Dana 25. kolovoza 2010., nakon ponoći, oko 1 ili 2 sata ujutro, porukom joj se obratio VE navodeći da je sve u redu i da se ne brine jer da će HE sve riješiti. Međutim ni tijekom 25. kolovoza ništa nije riješeno. 26. kolovoza 2010. oštećenica se vratila u Umag i odmah otišla u kancelariju kod VE i tamo ga je zatekla. VE se nešto izvlačio i izmotavao, prebacivao je odgovornost na HE i izvjesnog UE koji je navodno bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova i zadužen za prodaju automobila u vlasništvu Ministarstva. Međutim niti nakon tog razgovora ništa se nije riješilo, oštećenica je zahtijevala od VE i HE da joj potpišu zadužnicu, VE to nije htio učiniti navodeći da mu je HE već dužan novaca te da HE ima prvo njemu podmiriti dug, a tek nakon toga da može potpisati zadužnicu.

1 0

Tražio je da mu najprije HE potpiše zadužnicu i prizna dug, nakon čega bi VE zadužnicom priznao dug oštećenici. HE nije potpisao zadužnicu, ali je preuzeo odgovornost i rekao oštećenici da i sam ima neki automobil koji mu nije isporučen, a uplaćena je cijena istom Ministarstvu te da čim "izvuče" jedan automobil, bez obzira da li se radi o njegovom ili od oštećenice, da će joj taj automobil isporučiti. Nakon toga VE je mijenjao brojeve telefona i poslovni prostor tako da se s njim više nije čula, dok se je s HE još neko vrijeme čula i to otprilike još godinu dana, on se stalno nešto izvlačio i navodio nekakve razloge opravdavajući zašto joj automobil nije isporučen. Nakon toga razdoblja nije se više čula ni s HE. Tražila je od VE i HE potvrdu o uplati sredstava Ministarstvu, ali takvu potvrdu nije dobila i rečeno joj je da je novac na nekom računu, a kada je zahtijevala da joj se novac konkretno vrati, rečeno joj je da je novac na tuđim računima i da ga se ne može vrat iti. Također je tražila neki dokaz da automobil uopće postoji, ali ni to joj nije predočeno. Što se tiče CE, njega je vidjela tri puta, prvi put u Zagrebu, pa jednom u kafiću u Umagu kada su razgovarali o papirima za automobil, carini i slično te treći put kad je predala VE 85.000,00 kuna i kad je trebala preuzeti automobil.

13. 1. Sud je iskaz oštećene OE u cijelosti ocijenio vjerodostojnim, životnim i logičnim, njezin iskaz u bitnome je potkrijepljen iskazima svjedoka GE i TE, koji su u bitnom suglasno iskazivali, osobito o tome da su bili prisutni s oštećenicom i trojicom optuženika u kafiću i da je u tom kafiću oštećenica predala jednu kuvertu optuženom VE. Tako je svjedokinja GE u svom iskazu u bitnom navela da je, dok su sjedili u kafiću u Zagrebu, bilo razgovora da se taj dan neće stići preuzeti automobil i da će optuženici sutradan isporučiti taj automobil gdje god njezina sestra kaže, a ona je ponudila da oni mogu preuzeti automobil gdje bude trebalo. Razišli su se s dogovorom da će se optuženici javiti. Međutim, njezina sestra je nakon toga ostala kod nje dva dana i sjeća se da joj se sljedeći dan, 24. kolovoza, nitko nije javio i da je ona nekoga od optuženika pokušavala nazvati. Idući dan oštećenica joj je rekla da je u noći dobila poruku od optuženog VE da se nalazi u Italiji, ali kada je nakon toga njezina sestra razgovarala sa svojim sinom ŽE, on je rekao da to nije istina jer da je VE vidio ujutro na kavi u jednom kafiću u Umagu. Tada su pomislili da nešto nije u redu. Njoj je sestra ispričala da je njoj 1. optuženik potpisao potvrdu o primitku novca u Zagrebu. I svjedok TE u svom iskazu potvrdio je navode svjedokinje GE o tome da je oštećenica došla s 1. i 2. optuženikom u Zagreb preuzeti automobil, da su se on i supruga s njima susreli u jednom kafiću, da im se pridružio i 3. optuženik, da je oštećenica 1. optuženiku predala kuvertu s novcem te da su optuženici rekli oštećenici da će joj dovesti automobil. Oštećenica je iščekivala da će joj auto doći, no samo joj se javio 1. optuženik putem poruke u noćnim satima da je on u Italiji, a da je sin oštećenice idućeg dana oštećenici rekao da to nije istina jer da je vidio 1. optuženika u Umagu.

13. 2. Iskaze svjedoka GE i TE sud je u cijelosti ocijenio vjerodostojnim, životnim i logičnim te nije našao razloga sumnjati u protivno. Njihovi iskazi su između sebe suglasni, a suglasni su i sa iskazom oštećene OE.

14. Iz iskaza svjedoka ZE u bitnom proizlazi se njemu 1. optuženi VE obratio kao prijatelju, a ne kao policajcu jer da ima nekih problema, da je ostao bez svojih novaca i novaca oštećene OE i da je to u vezi HE, pitao ga je da li on može provjeriti tu osobu preko policijskih evidencija, ali on

1 1

je rekao da to ne može učiniti. VE mu je ispričao da je on htio srediti neki kredit preko HE i da mu je predao novac u iznosu 14.000,00 eura, ali da je na kraju ostao bez tog novca. Također da su on i HE za oštećenicu trebali ići preuzeti neki automobil u Zagreb za koji im je ona već platila, da nisu uspjeli preuzeti taj automobil jer da je bilo zatvoreno ili se možda radilo o nekoj papirologiji, pa da su otišli u Italiju, u Udine, s time da je on prethodno novac koji mu je platila oštećenica predao HE i da je HE trebao idući dan otići po automobil. Međutim u Italiji da je HE izašao iz automobila i kada se vratio da je VE rekao da je opljačkan. VE je u to posumnjao jer je on bio previše smiren. VE mu je rekao da je uloga CE bila da pronađe vozilo i sredi kupoprodaju vozila za oštećenicu.

14. 1. Sud je iskaz svjedoka ZE ocijenio vjerodostojnim i nije našao razloga sumnjati u protivno.

15. Sud nije posebno cijenio iskaze svjedoka BE i IE jer oni nisu imali saznanja o inkriminiranom događaju.

16. Na temelju provedenog dokaznog postupka, usporedbom i analizom svih dokaza pojedinačno, kao i u njihovoj ukupnosti, sud je utvrdio da su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE počinili kazneno djelo protiv imovine – prijevarom iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97, na način kao je to opisano u izreci presude.

17. U odnosu na 3. optuženog CE, sud je na temelju članka 453. stavak 1. ZKP/08 donio presudu kojom se optuženi CE oslobađa optužbe , jer u činjeničnom opisu optužnice uopće nije opisana radnja počinjenja kaznenog djela niti radnja njegove supočiniteljske uloge u poduzimanju ili bitnom doprinosu počinjenja kaznenog djela, sve kako je to i navedeno u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovnog broja Kž-819/2024 od 27. svibnja 2025. Slijedom navedenog, a budući da tužitelj nije vršio izmjenu činjeničnog opisa, niti je to mogao učiniti s obzirom na zabranu reformatio in peius iz članka 13. ZKP/08, to je sud jedino mogao donijeti oslobađajuću odluku u odnosu na 3. optuženog CE.

18. U odnosu na 1. optuženog VE i 2. optuženog HE i osuđujući dio presude navodi se kako slijedi. Naime, iako su optuženi VE i optuženi HE u svojim obranama negirali da bi postupali s prijevarnom namjerom prema oštećenici, oni za sud, u svojim obranama nisu naveli opravdane razloge za svoje postupanje. Tako primjerice 1. optuženi VE u svojoj obrani navodi da je novac koji je nesporno primio od oštećenice, predao 2. optuženom HE, što 2. optuženi HE negira. Iz takvih obrana optuženika vidljivo je da oni nastoje od sebe otkloniti kaznenopravnu odgovornost i ne žele objasniti sudu ni životno ni logički gdje je nestao novac i zašto novac nije vraćen oštećenici , da li je novac potrošen i na što je potrošen. Oštećenica je, upravo iz odnosa povjerenja prema 1. optuženom VE i 2. optuženom HE, predala pozamašan iznos novca 1. optuženom VE, prihvaćajući i vjerujući razlozima koje su joj VE i HE navodili o tome zašto konkretnog dana nije moguće kupiti automobil. Na takav način VE i HE su, koristeći stečeno povjerenje oštećenice, nju i dalje održavali u zabludi, navodeći je da vjeruje da će joj automobil biti predan. Time su VE i HE na veoma perfidan način iskoristili odnos povjerenja stvoren na strani oštećenice i oštećenicu držali u zabludi navodeći joj razne razloge zašto automobil nije isporučen. Za sud je neuvjerljiv stav obrane da

1 2

je u ovom slučaju isključivo riječ o građanskopravnom odnosu, jer da je tome tako, onda bi optuženik kod kojeg se našao novac oštećenice u vrijeme kad su shvatili da je posao kupoprodaje propao, taj novac oštećenici vratio ili joj barem objasnio zašto joj novac nije vraćen, a ako je novac bio uplaćen na neki račun, o tome su joj bili dužni predati podatke, jer u konačnici novac koji im je oštećenica predala nije prešao u njihovo vlasništvo. VE i HE su postupili upravo suprotno tome. Novac oštećenici nisu vratili, niti su joj za to dali uvjerljive razloge, već su joj se samo prestali javljati. Upravo je u tome, po stavu suda, vidljiva prijevarna namjera optuženih VE i HE da za sebe zadrže i podijele lako stečeni novčani iznos. Da je namjera nekog od tih optuženika bila drukčija, a ne prijevarna, tada bi taj optuženik poduzeo određene napore u korist oštećenice da joj novac bude vraćen, u najmanju ruku bi detaljnije pojasnili cjelokupni odnos kupoprodaje koji je trebao biti realiziran. Međutim, takvo pojašnjenje od strane optuženika je izostalo. 2. optuženi HE nije pojasnio zašto bi odlazio u Zagreb zajedno s 1. optuženim VE i oštećenicom ako on, prema navodima u svojoj obrani, nije primio novac od oštećenice niti je on prodavao automobil, već ih je on samo povezao s 3. optuženim CE, a nije niti pojasnio sadržaj sms poruka koje je slao oštećenici i govorio joj da je uplaćena kapara za automobil, kao i da ide po novce i automobil u Zagreb (stranice 40 do 49 spisa). Zbog svega navedenog, sud je vjerujući iskazu oštećene OE, stvorio uvjerenje da su optuženi VE i HE bili svjesni i da su znali da prezentirajući priču o automobilu koji se može jeftinije nabaviti u Zagrebu, dovode oštećenicu u zabludu navodeći je da im preda iznos od ukupno 103.800,00 kuna, što je oštećenica i učinila, pa su joj odmah nakon što im je predala novac u kafiću u Zagrebu rekli da tog dana ne mogu preuzeti automobil i da će to učiniti idućeg dana. Već iz takvog postupanja optuženih VE i HE, da su joj odmah po predaji novca rekli da taj dan više ne mogu preuzeti automobil, vidljiva je njihova prijevarna namjera. Da su zaista željeli samo sudjelovati, kao posrednici, u kupoprodaji automobila za oštećenicu, logično je i životno da bi oštećenicu uputili na adresu gdje se automobil prodaje, dali joj i druge potrebne podatke te ne bi oni osobno s njom odlazili u Zagreb, pokazivali joj automobil preko žice/ograde i preuzimali novac od nje, a u konačnici, ne dali razumno objašnjenje gdje je novac i zašto joj automobil nije predan.

18. 1. Iako je svjedok ČE u svom iskazu navodio da mu se 1. optuženi VE obratio s pričom da je on predao novac oštećenice 2. optuženom HE, no da je 2. optuženi HE bio opljačkan u Italiji, sud takvoj priči 1. optuženog VE nije povjerovao. Sud je stava da je 1. optuženi VE time zapravo samo želio opravdati sebe i 2. optuženog HE za slučaj da se protiv njih pokrene postupak, znajući da je ČE policajac, pa je time zapravo za sebe nastojao steći jedan povoljniji položaj u eventualno budućem postupku protiv njega. Konačno, takvu priču ni 1. optuženi VE ni 2. optuženi HE nisu iznosili u svojim obranama, a što bi, po stavu suda, da je istinita, to zasigurno učinili.

19. Dakle, iz provedenog dokaznog postupka, sud je na nedvojben način utvrdio da su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE tijekom srpnja 2010. u Umagu, dogovorili da će OE ponuditi nabavu osobnog automobila marke "Audi A4" za cijenu od oko 100.000,00 kuna i trošak carinske deklaracije od 3.800,00 kuna, iako nisu imali namjeru da auto nabave, već da dobiveni novac međusobno podijele i uzmu za sebe, nakon čega su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE ponudili OE da će joj ovaj auto kupiti za navedeni iznos, pa je OE,

1 3

vjerujući u istinitost njihovih obećanja dana 2. kolovoza 2010. u Umagu, dala 1. optuženom VE 18.800,00 kuna, a 23. kolovoza 2010. u Zagrebu 85.000,00 kuna, kojom prilikom su ponovo obećali da će joj auto predati sutra, poslije čega joj auto nisu predali već su joj govorili da sređuju dokumentaciju, dok su novac prema unaprijed stvorenoj namjeri zadržali za sebe.

19. 1. Iz navedenog jasno proizlazi zaključak da su optuženi VE i HE svojim radnjama, s namjerom, svjesno i htijući to, oštećenicu doveli u zabludu lažnim prikazivanjem činjenica i održavali je u zabludi time što su je uvjeravali da će dobiti automobil, odnosno u konačnici da joj ne mogu vratiti novac jer da je on uplaćen na račun i da se ne može vratiti, a sve u cilju da za sebe pribave protupravnu imovinsku korist.

20. Dakle, iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni suda nije sporno da su optuženi VE i HE svojim ponašanjem ostvarili i subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 224. stavak 1. i 4. KZ/97, za koje ih je sud i proglasio krivim. Počinjenim djelom ostvarili su znatnu imovinsku korist, koja prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda od 24. studenog 1997. o zakonskom obilježju "znatne imovinske koristi" kod kaznenog djela iz članka 224. stavak 4. KZ/97 postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kuna. Tijekom postupka utvrđeno je da su optuženi VE i HE postupali s ciljem stjecanja upravo znatne imovinske koristi.

21. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08 sud je odbio dokazne prijedloga za ispitivanjem svjedoka NE i LE, kao nevažne. To stoga što je svjedok NE predložen od strane 3. optuženog CE na okolnosti saznanja gdje se nalaze novci koje je dala oštećenica. Cijeneći obranu 3. optuženog CE da on nije primio novce koje je oštećenica dala VE, sud je ocijenio da bi ispitivanje svjedoka NE CE i njegov iskaz bili nevažni za utvrđivanje važnih i odlučnih činjenica u ovom predmetu. Nije sporno da je oštećenica dala novce optuženicima i da ti novci nisu vraćeni. Sporno je zašto nisu vraćeni a ne gdje su eventualno nestali. Svjedok LE je predložen od strane 1. optuženika na okolnosti transakcija u ovom predmetu. Međutim, obrana nije pojasnila o kojim je točno transakcijama riječ i zašto bi te transakcije bile važne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, posebice kada se uzme u obzir da nije sporno da je oštećenica određeni novac predala 1. optuženiku i da joj 1. optuženik taj novac nije vratio. Zato je dokazni prijedlog odbijen kao nevažan.

21. 1. Na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08 sud je odbio dokazn i prijedlog 1. optuženika da se zatraže podaci o društvu M.S.TIM d. o. o. na adresi [adresa], OIB 73974011274, da li je društvo u inkriminirano vrijeme bilo u blokadi, kao nevažni. Naime, sud je stava da su sve odlučne činjenice utvrđene na temelju izvedenih dokaza i da se predloženim, a odbijenim dokaznim prijedlogom, ne bi utvrdile važne činjenice koje bi bile od odlučnog značaja za donošenje drugačije odluke.

22. Imajući u vidu da je 1. siječnja 2013. na snagu stupio novi Kazneni zakon, te članak 3. Kaznenog zakona prema kojem je sud dužan ispitati postoji li pravni kontinuitet, sud je podveo činjenično stanje pod biće kaznenog djela prijevare iz novog zakona i utvrdio da postoji pravni kontinuitet u kaznenom djelu prijevare iz članka 236. KZ/11. Prema stavu Županijskog suda u Varaždinu koji je naveden u rješenju

1 4

poslovnog broja Kž-891/2024 od 27. svibnja 2025., blaži je zakon KZ/97 jer razmatrajući visine propisanih kazni u članku 224. stavak 4. KZ/97 i članak 236. stavak 2. KZ/11, za kazneno djelo iz članka 224. stavak 4. KZ/97 bila je propisana kazna od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo iz članka 236. stavak 2. KZ/11 propisana je kazna od jedne godine do osam godina. Dakle, po novom zakonu propisan je i viši minimum i maksimum kazne, zbog čega je u konkretnom slučaju blaži zakon KZ/97, po kojem zakonu je sud i osudio 1. optuženog VE i 2. optuženog HE.

23. Odlučujući o vrsti i visini kazne za 1. optuženog VE i 2. optuženog HE, sud je uzeo u obzir da je za ovo kazneno djelo, prema KZ/97, propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

23. 1. U odnosu na 1. optuženog VE, sud je cijeneći podatke iz kaznene evidencije kojima je raspolagao u vrijeme zaključenja dokaznog postupka, utvrdio da je VE kazneno osuđivana osoba, što mu je uzeo kao otegotnu okolnost. Olakotnim je sud cijenio činjenicu da je VE otac dvoje maloljetne djece, kao i činjenicu da je ipak svojim radnjama nastojao umanjiti posljedice svog postupanja dajući oštećenici podatke svoje kartice na koji način je ona uspjela naplatiti 3.800,00 kuna. Zbog navedenog je, a cijeneći i protek vremena od počinjenja kaznenog djela, sud 1. optuženog VE osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te mu je izrečena uvjetna osuda s vremenom provjeravanja u trajanju četiri godine. Uzimajući u obzir težinu te društvenu opasnost ovog kaznenog djela, sud smatra da će upravo izrečena kazna postići svrhu kažnjavanja odnosno izrazit i društvenu osudu zbog učinjenog kaznenog djela, te utjecati kako na počinitelja, tako i na druge da ne čine kaznena djela.

23. 2. Sud je za 2. optuženog HE otegotnim cijenio njegovu kaznenu osuđivanost zbog kaznenog djela krađe prema presudi Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja K-95/2018 od 28. travnja 2022., a olakotnim činjenicu da je otac troje maloljetne djece koja zasigurno trebaju njegovu skrb kao i protek vremena od počinjenja kaznenog djela, pa je sud HE osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i izrečena mu je uvjetna osuda s vremenom provjeravanja u trajanju četiri godine. Uzimajući u obzir težinu te društvenu opasnost ovog kaznenog djela, sud smatra da će upravo izrečena kazna postići svrhu kažnjavanja odnosno izraziti društvenu osudu zbog učinjenog kaznenog djela, te utjecati kako na počinitelja, tako i na druge da ne čine kaznena djela.

24. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08 oštećenoj OE u cijelosti je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu 100.000,00 kuna, što u protuvrijednosti u eurima iznosi 13.272,28 eura, sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 100.000,00 kuna. Naime, iako je sud utvrdio da je oštećenica 2. kolovoza 2010. 1. optuženom VE predala iznos od 18.800,00 kuna, a 23. kolovoza 2010. iznos od 85.000,00 kuna, što ukupno iznosi 103.800,00 kuna, nesporno je da je naknadno (a nije utvrđeno točno kada) oštećenici vraćen iznos od 3.800,00 kuna, zbog čega je tijek zateznih kamata dosuđen na iznos od 15.000,00 kuna od 3. kolovoza 2010. te na iznos od 85.000,00 kuna od 24. kolovoza 2010., a stopu zateznih kamata sud je odredio sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima te je u konačnici naloženo 1. optuženom VE i 2. optuženom HE da solidarno isplate

1 5

oštećenici dosuđeni imovinskopravni zahtjev sa zateznim kamatama u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

25. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08 1. optuženi VE i 2. optuženi HE dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka i to plaćanjem paušalne svote, svaki optuženik u iznosu od 1.500,00 eura, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, te su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE dužni solidarno platiti nužne izdatke oštećenice i nagradu i nužne izdatke njezina opunomoćenika, u visini i roku koji će biti određen posebnim rješenjem, a uzimajući u obzir da su 1. optuženi VE i 2. optuženi HE zaposleni, ostvaruju prihode i sud je stava da plaćanjem određene im paušalne svote neće biti dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje, a ni uzdržavanje osoba koje su oni dužni uzdržavati.

26. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08, u odnosu na 3. optuženog CE troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 5. ZKP/08, nužni izdaci 3. optuženika te nužni izdaci i nagrada branitelja 3. optuženika, padaju na teret proračunskih sredstava.

Pazin, 15. travnja 2026.

Sutkinja

Marlena Pamić Ćus

1 6

Uputa o žalbi:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana primitka presude.

Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Varaždinu.

Dostavna naredba:

1. Općinsko državno odvjetništvo u Pazinu na broj: KO-DO-90/2020

2. Optuženi VE

3. Optuženi HE

4. Optuženi CE

5. Braniteljica VEU, odvjetnica u [adresa]

6. Branitelj Bruno Čohilj, odvjetnik u Puli - Pola

7. Branitelj DE, odvjetnik u [adresa]

8. Opunomoćenik oštećenice Ivan Milanović, odvjetnik u Umagu - Umago