Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-239/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, Graberje 4/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 3. ožujka 2026. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja RK, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tužitelja i z. punomoćnika tuženika Gorana Ficko, odvjetnika u Varaždinu, 15. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9011066926 od 8.3.2006. sklopljen između tužitelja GK i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek broj OU-285/2006-1 od 10.3.2006., u čl.4., a koji glasi:
"Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…", te u čl. 7., a koji glasi:
"U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita.", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9011066926 od 8.3.2006. sklopljen između tužitelja GK i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek broj OU-285/2006-1 od 10.3.2006., u čl.7., a koji glasi:
"Kredit…i kamata iz točke 4 ovog Ugovora otplaćuju se…mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…".
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50,10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 7.346,49 EUR (slovima: sedamtisućatristočetrdesetišest eura i četrdesetidevet centi) sa zakonsk im zateznim kamatama tekućim od 24.2.2010. do 30.6.2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope ko ju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjo j stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 140,38 EUR sa kamatom od 24.02.2010. do plaćanja; na iznos od 79,63 EUR sa kamatom od 26.03.2010. do plaćanja; na iznos od 94,62 EUR sa kamatom od 09.04.2010. do plaćanja; na iznos od 86,34 EUR sa kamatom od 27.04.2010. do plaćanja; na iznos od 91,46 EUR sa kamatom od 02.06.2010. do plaćanja; na iznos od 116,79 EUR sa kamatom od 24.07.2010. do plaćanja; na iznos od 87,93 EUR sa kamatom od 02.10.2010. do plaćanja; na iznos od 270,09 EUR sa kamatom od 23.10.2010. do plaćanja; na iznos od 151,29 EUR sa kamatom od 24.11.2010. do plaćanja; na iznos od 254,12 EUR sa kamatom od 27.01.2011. do plaćanja; na iznos od 120,64 EUR sa kamatom od 24.02.2011. do plaćanja; na iznos od 115,52 EUR sa kamatom od 26.02.2011. do plaćanja; na iznos od 162,07 EUR sa kamatom od 01.04.2011. do plaćanja; na iznos od 110,51 EUR sa kamatom od 01.05.2011. do plaćanja; na iznos od 141,23 EUR sa kamatom od 01.06.2011. do plaćanja; na iznos od 141,90 EUR sa kamatom od 01.07.2011. do plaćanja; na iznos od 158,22 EUR sa kamatom od 01.08.2011. do plaćanja; na iznos od 145,34 EUR sa kamatom od 01.09.2011. do plaćanja; na iznos od 74,87 EUR sa kamatom od 04.10.2011. do plaćanja; na iznos od 63,48 EUR sa kamatom od 03.11.2011 do plaćanja;
na iznos od 129,46 EUR sa kamatom od 02.12.2011. do plaćanja; na iznos od 49,63 EUR sa kamatom od 04.01.2012 do plaćanja;
na iznos od 73,93 EUR sa kamatom od 03.02.2012 do plaćanja;
na iznos od 244,39 EUR sa kamatom od 03.03.2012. do plaćanja; na iznos od 44,44 EUR sa kamatom od 03.04.2012. do plaćanja; na iznos od 112,64 EUR sa kamatom od 10.05.2012. do plaćanja; na iznos od 82,57 EUR sa kamatom od 20.06.2012. do plaćanja; na iznos od 111,46 EUR sa kamatom od 19.07.2012. do plaćanja na iznos od 179,30 EUR sa kamatom od 22.08.2012. do plaćanja; na iznos od 111,97 EUR sa kamatom od 19.09.2012. do plaćanja; na iznos od 113,26 EUR sa kamatom od 19.10.2012. do plaćanja; na iznos od 192,58 EUR sa kamatom od 17.11.2012. do plaćanja; na iznos od 152,14 EUR sa kamatom od 19.12.2012. do plaćanja; na iznos od 179,84 EUR sa kamatom od 17.01.2013. do plaćanja; na iznos od 166,96 EUR sa kamatom od 20.02.2013. do plaćanja; na iznos od 285,61 EUR sa kamatom od 20.03.2013. do plaćanja; na iznos od 139,97 EUR sa kamatom od 18.04.2013. do plaćanja; na iznos od 128,34 EUR sa kamatom od 16.05.2013. do plaćanja; na iznos od 125,37 EUR sa kamatom od 18.06.2013. do plaćanja; na iznos od 126,61 EUR sa kamatom od 19.07.2013. do plaćanja; na iznos od 126,48 EUR sa kamatom od 20.08.2013. do plaćanja; na iznos od 130,05 EUR sa kamatom od 18.09.2013. do plaćanja; na iznos od 102,70 EUR sa kamatom od 22.10.2013. do plaćanja; na iznos od 167,80 EUR sa kamatom od 19.11.2013 do plaćanja; na iznos od 134,31 EUR sa kamatom od 18.12.2013. do plaćanja; na iznos od 133,89 EUR sa kamatom od 21.01.2014. do plaćanja; na iznos od 66,05 EUR sa kamatom od 18.02.2014 do plaćanja; na iznos od 67,28 EUR sa kamatom od 19.03.2014. do plaćanja; na iznos od 72,37 EUR sa kamatom od 17.04.2014. do plaćanja; na iznos od 62,70 EUR sa kamatom od 17.05.2014. do plaćanja; na iznos od 64,03 EUR sa kamatom od 17.06.2014. do plaćanja; na iznos od 75,96 EUR sa kamatom od 22.07.2014. do plaćanja; na iznos od 69,03 EUR sa kamatom od 19.08.2014. do plaćanja; na iznos od 67,87 EUR sa kamatom od 18.09.2014. do plaćanja; na iznos od 75,89 EUR sa kamatom od 17.10.2014. do plaćanja; na iznos od 71,95 EUR sa kamatom od 18.11.2014. do plaćanja; na iznos od 75,87 EUR sa kamatom od 17.12.2014 do plaćanja;
na iznos od 115,58 EUR sa kamatom od 20.01.2015. do plaćanja; na iznos od 50,32 EUR sa kamatom od 18.02.2015. do plaćanja; na iznos od 72,33 EUR sa kamatom od 20.03.2015 do plaćanja;
na iznos od 32,46 EUR sa kamatom od 22.04.2015. do plaćanja; na iznos od 135,21 EUR sa kamatom od 20.05.2015. do plaćanja; na iznos od 19,46 EUR sa kamatom od 18.06.2015. do plaćanja;
u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorene valute u CHF iz čl. 1 Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev preko iznosa od 7.346,49 EUR do iznosa od 8.398,56 EUR sa zateznom kamatom.
V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.179,54 EUR i to po osnovi negativne tečajne razlike u iznosu od 699,55 EUR i po osnovi negativne razlike kamate u iznosu od 479,99 EUR.
VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.030,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj navodi u tužbi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 8.3.2006., a 16.12.2015. Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je stava da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 8.3.2006. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika i ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Naime, da prema odredbi čl. 236. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a u konkretnom slučaju učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, osim toga da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredaba iz osnovnog Ugovora. Stoga se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. Ugovor o namjenskom kreditu tuženik da je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit od 90.701,62 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kredita. Ističe da je kamatna stopa mijenjana tijekom otplate kredita prema odluci tuženika i da o toj odredbi stranke nisu pregovarale, a ta je kamata u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,35% godišnje. Tuženik da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu pobliže navedenih u izreci presude, a isto tako kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 63.278,93 HRK/8.398,56 EUR sa zateznim kamatama od svakog preplaćenog iznosa do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da su tužba i tužbeni zahtjev nepodobni za postupanje jer se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu smatrajući da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je prestao postojati, kraj činjenice da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, slijedom čega da interes za podizanje tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Nadalje, prihvaćanjem konverzije prestalo je pravo tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog Ugovora. U odnosu na prigovor ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom tuženika i valute iz osnovnog Ugovora, te odredbe da su izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je nedvojbeno tužitelj potpisao. U odnosu na valutnu klauzulu odnosno ugovorene valutne klauzule, da je sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima , valutna klauzula dopuštena slijedom čega postoji zakonska osnova za primjenu valutne klauzule. Tužitelj da je poslovno sposobna osoba koji prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora nije izdvojio ni jedno pitanje kao sporno ili tražio razjašnjenje svojih ugovornih obveza pa se iz njegovog ponašanja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe kao i prava i obveze. Smatra da tužitelj pogrešno tumači citirane presude Visokog trgovačkog suda RH jer tim presudama nije ustanovljena fiksna kamatna stopa, a i legitimno je pravo tuženika da ugovara promjenjivu kamatnu stopu koja je s aspekta isplativosti njegovog poslovanja i nužnost. Ističe prigovor zastare te u podnesku od 12.12.2025. (list 582 spisa) ističe prigovor radi prebijanja iznosa od 1.179,54 EUR sa tražbinom tužitelja, a ta tražbina da se očituje u negativnim tečajnim razlikama i negativnoj razlici kamate u razdobljima kada su bili i tečaj i kamata manji u odnosu na anuitete obračunate po početno ugovorenom tečaju i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu , Dodatak Ugovoru o kreditu, pregled uplata, plan otplate, pročitan je nalaz financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, konverziju kredita po Ugovoru o kreditu broj 9011066926, izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015., knjigovodstvenu karticu, saslušan je tužitelj te vještakinja na upućene primjedbe na nalaz.
4. Nije sporno između stranaka da su 8.3.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9011066926 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek u Varaždinu, a potom da su 16.12.2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,35%, da je ugovorena valuta u CHF prema kojoj je vezana glavnica za navedenu valutu. Također nije sporno da je tuženik priznao tužitelju sve uplate do provedene konverzije 30.9.2015. i da mu je utvrđena preplata u iznosu od 15.327,85 HRK.
5. Sporno je pravno pitanje zastare tražbine tužitelja, da li se presude na koje se poziva tužitelj mogu primijeniti na konkretni predmet, da li je provedenom konverzijom tužitelj izgubio pravo tražiti puno obeštećenje preplaćenih iznosa kao razlike između kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora od 4,35% godišnje u odnosu na kamate koje je tuženik tokom otplate kredita jednostrano mijenjao te kao razlike tečaja CHF koji je vrijedio na dan sklapanja Ugovora i tečaja na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, uz uračunavanje priznatog preplaćenog iznosa u Dodatku Ugovor o kreditu. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja od strane tuženika, kao i ništetnost odredbe o ugovaranju glavnice vezane za švicarski franak.
6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
9. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz spisu priloženih isprava od strane tuženika, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da nije mogao utjecati niti pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, nije mu prezentirano o čemu ovisi promjena kamatne stope niti je dobio informacije o eventualnom riziku povećanja tečaja CHF niti tko će snositi teret takvog povećanja, a nije mogao birati niti valutu uz koju će biti vezana glavnica jer mu je prema njegovim primanjima tuženik odobrio jedino predmetni kredit. U pogledu tvrdnje tuženika da je i javni bilježnik tužitelju pročitao Ugovor o kreditu, treba reći da javni bilježnik i nema ovlasti objašnjavati potrošaču rizike, između ostalog ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika povećanja tečaja bilo koje valute pa tako i CHF, dakle nikakve uvjete niti opasnosti izvan onoga što je navedeno u Ugovoru kojeg solemnizira.
10. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.
11. U vrijeme podnošenja ove tužbe 17.4.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
13. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
14. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
15. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
16. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 16.12.2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplaćenom iznosu od 15.327,85 HRK, a utvrdile su i preostalu neotplaćenu glavnicu nakon provedene konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 49.220,67 EUR.
17. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
18. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).
19. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
20. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
21. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.
22. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.
23. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 G protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
24. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da mu je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu od početka bio sklopljen u valuti EUR.
25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.
26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Vlasti Santo-Olđa, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,35% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 7.346,49 EUR, uzimajući u obzir i preplatu iz konverzije od 15.327,85 HRK sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Pri tome je za navesti da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka odnosno u manjem iznosu na način kao u podnesku od 15.1.2026. Očito je da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva do prvotno utuženog iznosa od 8.398,56 EUR, a kako tuženik nije pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, to je o istome trebalo meritorno odlučiti na način da je taj dio zahtjeva odbijen. To iz razloga što iz nalaza vještaka jasno proizlazi osnovanost tražbine preplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja CHF od 43.687,57 HRK i zbog promjene kamatne stope 23.598,23 HRK. Pri tome je uzela u obzir da je tužitelju odobren i moratorij otplate glavnice kredita za razdoblje od 1.6. do 31.10.2009., bez plaćanja kamate. Nadalje, uzela je u obzir i preplaćeni iznos koji je tužitelju priznat konverzijom od 15.327,85 HRK i za taj iznos je umanjila ukupnu tražbinu, a obračun je napravila na način da je obračunala zatezne kamate na preplate od 21.11.2007. do 30.9.2015. dakle prvenstveno namirenjem obračunate kamate i dijela glavnice do iznosa preplate, čime dobiva preplaćeni iznos od 7.346,49 EUR i u usmenom očitovanju na primjedbe tuženika navodi da je obračunala zatezne kamate na preplaćene iznose i s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja i taj je iznos dodala iznosu utvrđene preplate s te osnove, a od dobivenog iznosa odbila je iznos koji je tuženik u izračunu konverzije utvrdio kao preplatu tužitelja te je stava da tužitelj ima pravo na kamatu na preplaćene iznose koji su utvrđeni u nalazu. Iz njezinog nalaza proizlazi da je uzela u obzir i negativne tečajne razlike i negativne iznose manje plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope, kada je ona bila manja od 4,35% godišnje i ti iznosi jasno su navedeni kao "više plaćeno" i "manje plaćeno" te su u tabeli 8 navedeni sa negativnim predznacima i konačno u tabeli 9 ti su iznosi prebijeni, dok su u tabeli 11 naznačeni dani više plaćenog. Prema tome nije osnovan niti tužbeni zahtjev preko iznosa od 7.346,49 EUR, a nije osnovana niti tražbina tuženika koju stavlja u prijeboj tražbini tužitelja zbog potplaćenih iznosa jer je ta razdoblja uplata vještakinja uzela u obzir, a osim toga, na temelju manje plaćenih iznosa u odnosu na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu uslijed pada tečaja CHF ispod 4,658286 HRK, odnosno kamate ispod 4,35%, tužitelj nije ništa neosnovano stekao zbog čega je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.179,54 EUR.
27. Stručnost i objektivnost nalaza vještaka nije dovedena u sumnju navodima tuženika, pa sud temelji osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu visine upravo na takvom nalazu.
28. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 17.4.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.
29. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
30. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisano da tužitelj koji povuče tužbu, a u konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva smatra se povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Međutim, sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjio tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelju priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su mu radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 250,00 EUR, sudska pristojba na tužbu 130,47 EUR, sastava podnesaka 3.3.2021., 16.6.2023., 26.6.2025. i 13.1.2026. u iznosima od po 250,00 EUR, zastupanje na raspravama 11.5.2021., 16.1.2025., 25.3.2025., 22.1.2026., 3.3.2026., sve u iznosima od po 250,00 EUR, time da je u sve iznose uračunat i PDV. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja od 400,00 EUR ili ukupno 3.030,47 EUR. Trošak koji se odnosi na sastav podnesaka od 30.1.2025., i 14.4.2025. sud ocjenjuje nepotrebnim za donošenje meritorne odluke.
Varaždin, 15. travnja 2026.
Sutkinja
Karmen Ošpuh
Uputa u pravnom lijeku:
Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1) Punomoćnici tužitelja – ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina,
Graberje 4/I
2) Punomoćnici tuženika – OD Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18
