REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-735/2019-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ET iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci i Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 17. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 15. travnja 2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4036056 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. travnja 2007., i to:
- odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
- odredba čl. 8. u dijelu koji glasi: "…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora..."
pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 118-50-4036056 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. travnja 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to:
- odredba čl. 1. u dijelku koji glasi: "… na dan korištenja.",
- odredbi čl. 7. st. 1. i 4. koje glase:
1."...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..."
4."Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa banke."
- odredba čl. 8. st. 2. koja glasi: "...kunske protuvrijednosti CHF…obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine..."
pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.617,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, i to do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu:
- iznosa od 1.009,09 eura (na ime preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja)
- iznosa od 1.242,11 eura (na ime obračunatih zateznih kamata na preplaćene anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja od njihova dospijeća do 30. rujna 2015.)
- iznosa od 684,08 eura (na ime razlike u glavnici) sa zateznim kamatama od
30. rujna 2015. do isplate.
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 16. prosinca 2025.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.432,20 eura sa zateznim kamatama od 15. travnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 6. lipnja 2019. navodi da je 16. travnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 118-50-4036056, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.000,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ako je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu banka je odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 212,81 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja Ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (19. travnja 2007.) srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi Raiffeisenbank d.d. iznosio je 4,516773. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom na to da se predmetnim Ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužiteljica kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, predlaže da se u predmetnom Ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka.
1.1. Na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklapali su se aneksi / dodaci uz osnovni ugovor o kreditu, kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja aneksa / dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u eurima. U cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u euro valuti, aneksima je došlo do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka sklapanja ugovora, stoga se ima smatrati da ništetne ugovorne odredbe nisu ni sklopljene, to jest da pravno uopće ne postoje. To u konkretnom slučaju znači da u trenutku sklapanja aneksa, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje aneksa. Iz navedenog je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz tečaj valute švicarskog franka, povlači sa sobom i ništetnost aneksa. Dana 29. siječnja 2016. tužiteljica i tuženik zaključili su Dodatak broj KONV-01/2016 uz Ugovor o kreditu kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U odredbi čl. 3. Dodatka navedeno je da preostali iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.157,22 eura, što u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja koji je bio važeći na dan 30. rujna 2015. iznosi 69.869,58 kuna. No, s obzirom na ništetnost odredbi osnovnog ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, na dan 30. rujna 2015. (prema početnim parametrima) preostala neotplaćena glavnica kredita iznosila je 14.322,85 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti, primjenom tečaja koji je bio važeći na dan solemnizacije ugovora, iznosi 64.693,01 kuna. Dakle, preostala neotplaćena glavnica kredita znatno je manja od one prikazane u Dodatku. Time je tužiteljica stekla pravo povrata novčanih sredstava koja je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini razlike između stvarno uplaćenog i onoga što je trebalo biti uplaćeno prema početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan sklapanja ugovora, s time da tužbom zahtijeva preplatu do 30. rujna 2015. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno je da korisnici kredita koji su na temelju Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa.
1.2. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužiteljice u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog Ugovora (19. travnja 2007.) bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, a iznosio je 4,516773, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja Ugovora. S obzirom na sve navedeno, tužiteljica smatra da je predmetni kredit preplatila za iznos od 26.595,51 kuna / sada 3.529,83 eura. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredaba o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da joj isplati iznos od 26.595,51 kuna / sada 3.529,83 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2007. do isplate. Potražuje i parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Navodi da nije sporno postojanje ugovornog odnosa između stranaka na temelju Ugovora o kreditu broj 118-50-4036056 te Dodatka broj KONV-01/2016 kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Ističe da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu, već su nepoštenost i ništetnost valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama utvrđivali samo na apstraktnoj razini. Sukladno tome, smatra da je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne. Imajući na umu odredbe čl. 81. - 85. ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti u okviru kojeg je potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
2.1. Odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu su, po stavu tuženika, jasne, lako uočljive i razumljive, budući da je iz njih razvidno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, uz napomenu da su tužiteljici prije i prilikom zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz valutu CHF. U vrijeme zaključenja ugovora postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novost pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu, pa tako i CHF, bili općepoznati. Osim toga, predmetni ugovor solemniziran je od strane javnog bilježnika, koji je prema čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan objasniti strankama smisao i posljedice posla te uvjeriti se da sadržaj javnobilježničkog akta odgovara njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom je nedvojbeno potvrđeno da je ugovornim stranama ugovor jasan i da odražava njihovu pravu volju. Tužiteljici je svakako bilo poznato, odnosno nije joj moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Slijedom navedenog, notorno je da je tužiteljici sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive pa sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Osim toga, kod tuženika je uvijek bilo moguće pojedinačno pregovaranje o valutnoj klauzuli jer je nudio više opcija, a klijent birao jednu od ponuđenih, ovisno o svojoj kreditnoj sposobnosti. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, potrebno je imati na umu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostruka klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. U slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala, tužiteljica bi morala vratiti manji iznos kredita, pa već iz toga proizlazi da ta ugovorna odredbe ne uzrokuje neravnotežu u pravnim odnosima ugovornih strana. Činjenica da je došlo do povećanja vrijednosti CHF u odnosu na ostale svjetske valute nije se mogla predvidjeti u trenutku zaključenja Ugovora, a uzrok tome nije u postupanju tuženika niti je tuženik ostvario ikakav dodatan profit imajući na umu da je i sam zadužen u istoj valuti, a što je utvrđeno u kolektivnom sporu.
2.2. Prema stavu tuženika, i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost. U kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne, već su sporne bile samo promjene kamatnih stopa sukladno odluci banke, ukoliko nisu bili jasni kriteriji promjene kamatne stope. Odredbom čl. 2. i 10. Ugovora tužiteljica je pristala da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju opći akti banke kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora. Stoga je na tužiteljici teret dokaza da su u konkretnom slučaju nepoštene i ništetne odredbe Odluka banke kao i drugih općih akata banke na temelju kojih je mijenjana visina kamatne stope. Tuženik je pošteno i savjesno donosio Odluke o promjenama kamatne stope te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu, a tužiteljica nikada nije imala primjedbi na takve promjene te je očito s istima bila suglasna. Sukladno tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, u točki VI propisano je opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Kriteriji za utvrđivanje i promjenu kamatnih stopa detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada i upravo je na temelju tih Općih uvjeta i akata potrebno ocijeniti opravdanost promjena kamatnih stopa. Ukazuje i da je tužiteljica podigla kredit u svrhu turističke djelatnosti, a ne radi zadovoljenja osnovnih životnih potreba (stanovanja). Dakle ona nije bila u zavisnom položaju u odnosu na tuženika, već je radi financiranja svoje turističke djelatnosti odabrala podignuti kredit upravo kod tuženika i upravo pod uvjetima pod kojima je on nastavno zaključen.
2.3. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ukazuje da su stranke zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 na temelju odredaba čl. 19. a. do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u eurima. Provedenom konverzijom je početno odobrena glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunata u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te su umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu u CHF obračunate kamatne stope koje su primjenjivane na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u eurima. Konverzijom kredita prestala je novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 3.276,54 eura. Sve uplate koje su izvršene tijekom trajanja ugovora za potrebe konverzije preračunate su u protuvrijednost EUR po srednjem tečaju na dan uplate te su primljenim uplatama podmirene mjesečne obveze po novom otplatnom planu. Sve i kada bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem je ista promjenjiva sukladno odlukama tuženika kao i valutne klauzule (što tuženik osporava) notorno je da potrošači koji su proveli konverziju ne mogu osnovano tražiti nikakvu isplatu glede uplata s osnove promjene tečaja valute ili promjene visine kamatne stope po osnovnom ugovoru kada su sve uplate sporazumno uračunate u konverziji prema uvjetima za kredit u eurima. To stoga što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi konverziju, a tužiteljica nije bila obvezna pristati na konverziju. Međutim, ona nije imala primjedbi, već je prihvatila izračun i ponudu konverzije pa nije jasno po kojem osnovu nakon zaključenja Dodatke Ugovoru o kreditu potražuje navodnu preplatu. Takvo potraživanje je u svakom slučaju neosnovano. Ističe i prigovor zastare. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu troška.
3. Ukazuje se da je tužiteljica u tužbi isticala i ništetnost odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženika, koja je sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu. Međutim, kako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da ne osporava mjesnu nadležnost, očito pristajući da se postupak provede pred ovim sudom, o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe nije potrebno raspravljati.
4. Podneskom od 9. siječnja 2021. (list 126-135 spisa), prije zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijelu na način da je precizirala pojedinačne mjeseče iznose na koje teku zatezne kamate te na način da, pored isplate iznosa od 26.595,51 kuna / sada 3.529,83 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, potražuje isplatu iznosa od 5.176,57 kuna / sada 687,05 eura, na ime razlike u glavnici. Tuženik se u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 5.176,57 kuna / sada 687,05 eura usprotivio preinaci tužbe, a sud je raspravnim rješenjem od 19. siječnja 2021. dopustio raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu smatrajući to svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st.1. i 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).
5. Podneskom od 16. prosinca 2025., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev, uskladivši ga (u kondemnatornom dijelu) s nalazom i mišljenjem vještaka. Konačno uređenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 4.311,10 eura, i to iznosa od 400,90 eura na ime preplate po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 3.226,12 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 684,08 eura s osnova razlike u glavnici, sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate za iznos koji potražuje na ime razlike glavnice. Ujedno je postavila dva eventualno kumulirana tužbena zahtjeva. Prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom od tuženika, pored utvrđenja ništetnosti, zahtijeva isplatu iznosa od 3.302,01 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule sa zateznim kamatama obračunatim do konverzije, kao i razliku u glavnici (684,08 eura), sve umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom (2.251,20 eura), i to nakon provedenog zakonskog uračunavanja na način da su se preplatom zatvorile obračunate zatezne kamate do konverzije i dio glavnice. Drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom, pored utvrđenja ništetnosti, od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 1.242,11 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, koji iznos predstavlja (samo) obračunate zakonske zatezne kamate na svaki iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i valute do konverzije.
5.1. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Unatoč protivljenju tuženika, sud je dopustio preinaku, smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.
5.2. Međutim, u odnosu na konačno postavljene tužbene zahtjeve, iako tužiteljica navodi da je riječ o eventualno kumuliranim zahtjevima, sud smatra da se ne radi o zahtjevima iz čl. 188. st. 2. ZPP.
5.3. Polazeći od odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, kojim je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, kumulacija zahtjeva kako je to postavila tužiteljica nije moguća. Naime, u konkretnom slučaju su kao eventualni ponovljeni isti zahtjevi koji su istaknuti (sadržani) ispred njih. Prije svega, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva je identičan u glavnom i eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevima. Glede zahtjeva za isplatu, eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi sadržani su u glavnom (manje je sadržano u većem). Jedina razlika između glavnog i eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva (u dijelu isplate) je ta da u glavnom zahtjevu tužiteljica zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama bez umanjenja tog iznosa za iznos preplate priznat joj u konverziji, dok u prvom eventualno kumuliranom tuženom zahtjevu zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa s pripadajućim zateznim kamatama umanjeno za iznos priznat u konverziji, a u drugom zahtijeva isplatu samo zateznih kamata na preplaćene iznose. Sud odlučuje o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu tek podredno, ako nađe da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan. Stoga, ako sud makar i djelomično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva, on nije ovlašten odlučivati o ostalim zahtjevima (tako i VSRH Rev 1388/21 od 25. siječnja 2022. i Revr 103/02 od 27. listopada 2004.). Kako su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi sadržani u glavnom (i temelje se na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi), odluka suda bila bi proturječna ako bi sud odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev, a prihvatio neki od eventualno kumuliranih tužbenih zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud će odlučivati samo o glavnom tužbenom zahtjevu (u kojem je sadržan i zahtjev iz eventualno kumuliranih zahtjeva).
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.
7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, najprije za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 118-50-4036056 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. travnja 2007., i to odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 4.311,10 eura preplaćenog na temelju navedenih ništetnih odredbi, i to iznosa od 400,90 eura na ime preplate po osnovi kamatne stope, iznosa od 3.226,12 eura na ime preplate po osnovi valutne klauzule te iznosa od 684,08 eura na ime razlike glavnice po izvršenoj konverziji (razlike između glavnice konvertiranog kredita i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu), sve sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta do isplate, odnosno od 30. rujna 2015. do isplate za iznos koji potražuje na ime razlike glavnice.
8.1. Svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je među strankama 29. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).
9. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 16. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 118- 50-4036056, na temelju kojeg je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 27.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, nesporno je da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 4,95 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Nije sporno da je uslijed promjene tečaja švicarskog franka kao i uslijed povećanja kamatne stope, povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.
9.1. Također, nije sporno da je 29. siječnja 2016. na temelju ZID ZPK/15, koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., sklopljen Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 118-50-4036056 (list 14-16 spisa), kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos neotplaćene glavnice nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosio je 9.157,22 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Ugovorne strane su pritom suglasno utvrdile da ukupan iznos preplate iznosi 16.961,65 kuna, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta po kreditu na način da se 50 % anuiteta namiruje iz te tražbine, sve dok se potpuno ne iskoristi (čl. 8. Dodatka Ugovoru o kreditu).
10. Sporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, kao i status potrošača tužiteljice. Pritom je odlučno za predmet spora može li se tužiteljica osnovano pozivati na ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule nakon što je sklopila Dodatak osnovnom Ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15, a posljedično tome ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Sporna je i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa na ime razlike u glavnici po izvršenoj konverziji u odnosu na glavnicu kredita na dan 30. rujna 2015. kada bi se uzeli u obzir početna kamatna stopa i početni tečaj.
11. Tuženik je osporio da bi predmetni Ugovor o kreditu bio potrošački ugovor, odnosno osporio je status potrošača tužiteljice, a to iz razloga jer je u Ugovoru (čl. 6.) kao namjena kredita naznačeno da je riječ o turističkom kreditu.
11.1. Saslušana na tu okolnost, tužiteljica je u svom iskazu navela da je Ugovor o kreditu zaključila nakon smrti oca, kada joj je bio potreban stambeni kredit kako bi sredila stambenu jedinicu u kojoj je stanovala, kao i kako bi drugu stambenu jedinicu uredila za svog sina, koji je nastavno u taj stan uselio. Dakle, trebao joj je stambeni kredit i obratila se banci sa zahtjevom za sklapanje stambenog kredita. Bankar joj je rekao da tužena banka ima u ponudi kredite u eurima i CHF, ali su joj sugerirali da uzme "švicarac" uz objašnjenje da je riječ o pouzdanoj valuti koja nije podložna promjenama. Inače je u tuženoj banci imala račun pa se upravo toj banci obratila postupajući s povjerenjem u banku. Dakle, najprije je digla stambeni kredit, a iznos toga kredita bio je limitiran prema dohotku kojeg je ostvarivala. Kako je svota koja joj je bila potrebna za obnovu objekta prešla limit kredita, ponovno se obratila banci jer su joj za obnovu i opremanje objekta bila potrebna dodatna sredstva. U banci joj je rečeno da s obzirom na dohodak koji ostvaruje, ne može dobiti još jedan stambeni kredit, ali da joj mogu odobriti turistički kredit. Tu ponudu banke je prihvatila, nije joj bio bitan naziv kredita, a sredstva kredita bila su joj potrebna za dovršetak objekta u svrhu stanovanja, a ne u svrhu turističkog iznajmljivanja jer to za nju tada uopće nije bila opcija. Kasnije, kada je tečaj CHF počeo divljati, zaista su se odlučili na iznajmljivanje sinovog stana turistima, iako im to nije bila početna namjera, na to su se odlučili kako bi mogli uredno podmirivati rate kredita. Oni su dakle, stan njenog sina iznajmljivali turistima, a on bi se u ljetnom periodu dva mjeseca doselio kod nje. Taj stan i dalje iznajmljuju, s obzirom na to da njen sin ne radi zbog zdravstvenih problema te ga ona uzdržava. Prilikom sklapanja Ugovora rečeno joj je da je kamatna stopa promjenjiva, ali joj nije ništa rečeno o tome na koji način se mijenja i uslijed kojih parametara će banka donijeti odluku o promjeni kamatne stope. Ugovor o konverziji zaključen je nakon što je prihvatila ponudu banke, a koju je prihvatila bez razmišljanja, jer više nije bila u stanju otplaćivati rate kredita koje su višestruko porasle. Nakon sklapanja konverzije rata se smanjila i misli da joj je u konverziji priznata određena preplata. Dobila je obračun konverzije, ali ga nije provjeravala jer za to nema potrebna financijska znanja. Tekst osnovnog Ugovora, kao i Ugovora o konverziji sastavila je banka i misli da ona nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe. Bila je sretna što je ishodila kredit i što će moći adaptirati svoj objekt. Kredit je u konačnici otplatila prije 2-3 godine.
11.2. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, jer je iskazivala uvjerljivo, u bitnom u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njenog iskaza.
11.3. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22, dalje u tekstu: ZZP/14), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.
11.4. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da su joj sredstva kredita bila potrebna radi obnove i opremanja stambenog objekta, a ne radi turističkog iznajmljivanja, koje je, doduše, uslijedilo nastavno, nakon porasta rate kredita i otežanog plaćanja iste, kao i zbog teških obiteljskih prilika. Dakle, iz iskaza tužiteljice proizlazi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala namjeru iznajmljivati stan turistima, već ga je obnovila za svojeg sina, pa se ne može uzeti da taj ugovor nije sklopila kao potrošač, jer svojstvo potrošača treba ocijeniti u vrijeme sklapanja ugovora. Okolnost da se tužiteljica tijekom izvršenja ugovora počela baviti turističkim iznajmljivanjem jer je od predmetne nekretnine željela ostvariti prihode, između ostalog, i kako bi plaćala rate kredita, ne može tužiteljicu isključiti od pojma potrošač. Osim toga, nije sporno da je tuženik s tužiteljicom pristupio sklapanju aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15, a čemu ne bi bilo mjesta da tužiteljica nema svojstvo potrošača. Dakle, tuženik prije ovog spora nije dovodio u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju, iako je i ranije raspolagao svim ispravama na kojima sada temelji svoj prigovor da tužiteljica ne bi ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača.
11.5. S obzirom na okolnost da je tužiteljica u svom iskazu učinila nespornim da je stan adaptiran sredstvima kredita iznajmljivala, nije bilo potrebno po prijedlogu tuženika zatražiti podatke o prijavi pružanja ugostiteljskih usluga. Također, sud po prijedlogu tuženika nije izvršio uvid u spis poslovni broj P-742/19 u kojem je nalazi cjelokupna dokumentacija za drugi ugovor o kreditu tužiteljice, jer je stranka dužna sama dostaviti isprave na koje se poziva, a kako se navedeni postupak vodi između istih stranaka, očito je da su isprave sadržane u tom spisu tuženiku kao stranci bile dostupne te nije bilo potrebno posredstvo suda za njihovu pribavu.
12. Činjenični navodi na kojima tužiteljica temelji ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli temelje se na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
12.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.
12.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.
12.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, koji sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, kao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj CHF, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno pozvala na pravna utvrđenja spomenutih presuda.
12.4. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.5. Odredbom čl. 118. ZZP/14 koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.
12.6. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, suprotno navodima tuženika, postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
13. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljicom, odnosno tužiteljici kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njene novčane obveze i da je ona, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.
13.1. Na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Na temelju ranije predočenog iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim, nije utvrđeno je ona u predugovornoj fazi dobila objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je sud zaključio da komunikacija tužiteljice s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja.
13.2. S druge strane, tuženik (na kojemu je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazao da je tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač kojem je institut valutne klauzule i promjenjive kamatne stope poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Nije dokazao ni da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati (drukčije nije dokazano). Stoga, tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
13.3. Tuženik je, doduše, u tijeku postupka predlagao izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, ali sud navedeni dokaz nije izveo jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
14. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
14.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu (a ni u općim uvjetima na koje se tuženik poziva) utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
14.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu, kao ni u Općim uvjetima poslovanja tuženika ni drugim dokumentima na koje se on poziva nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
14.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.
14.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom na to da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
14.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
14.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
14.7. Stoga je odlučeno kao u točkama I i II izreke presude.
15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
15.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
16. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da zahtijeva povrat preplaćenog, odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.
16.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro.
16.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu sklopljenom na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što je banka bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarala nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK/15.
16.3. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – ŽT protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15 predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je, kako je sama navela, "prihvatila konverziju jer više nije bila u stanju plaćati rate kredita".
16.4. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
16.5. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019- 36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.
16.6. Slijedom navedenog, tužiteljici, unatoč sklopljenom Dodatku ugovoru o kreditu, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi, odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kredita, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije.
17. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, ali i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.
17.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nositelju obrta [obrt]. Nije izveden dokaz saslušanjem vještaka, jer je tužiteljica nalaz i mišljenje vještaka prihvatila u cijelosti, dok je tuženik, na izričit upit suda, naveo da ne predlaže saslušanje vještaka na raspravi jer su primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje pravne prirode.
17.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 27.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa iznosila 4,95 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,519660 kuna. Primjenom navedenih parametara vještak je izračunao da je tužiteljica, na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu stopu, u razdoblju do 30. rujna 2015. (do konverzije) preplatila iznos od 400,90 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 7 Nalaza i mišljenja – list 266-267 spisa). Razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, do izvršene konverzije iznosi 3.226,12 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 264 spisa). Dakle, ukupna preplata po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule iznosi 3.627,02 eura.
17.3. Vještak je, nadalje, u nalazu i mišljenju naveo da, prema obračunu banke, iznos nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2005. (naveden u Dodatku ugovoru o kreditu) iznosi 9.157,22 eura. Razlika između preostale glavnice prema obračunu banke u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 684,08 eura na dan 30. rujna 2015., koji iznos predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji (prikazano u Tablici 9 Nalaza i mišljenja – list 269 spisa).
17.4. Nadalje, tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 16.961,65 kuna, odnosno 2.222,42 eura (odnosno 2.251,20 primjenom tečaja pretvorbe od 7,5345), koja je korištena za namirenje budućih anuiteta po konvertiranom kreditu.
17.5. Također, vještak je u nalazu i mišljenju, prema uputi suda, obračunao zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule do 30. rujna 2015., koje ukupno iznose 1.242,11 eura. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa potom pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO/05). Stoga, preplatom priznatom u konverziji (2.251,20 eura) zatvorena je u cijelosti tražbina s osnova obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (u iznosu od 1.242,11 eura) te dio tražbine s osnova preplate anuiteta po osnovi kamatne stope i tečaja (u iznosu od 1.009,09 eura), slijedom čega preostali iznos tražbine tužiteljice s osnova preplate anuiteta iznosi 2.617,93 eura (3.627,02 eura umanjeno za iznos od 1.009,09 eura).
17.6. Slijedom navedenog, proizlazi da bi, kada se uzmu u obzir svi efekti konverzije, preostalo potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosilo 3.302,01 eura, koji iznos obuhvaća:
- 2.617,93 eura s osnova preplaćenih mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015. (s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja) te
- 684,08 eura s osnova razlike u glavnici.
17.7. Konačno, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15 i na taj način matematički izjednačio tužiteljicu s položajem u kojem bi bila da je digla kredit denominiran u valuti euro.
18. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s rezultatima vještačenja, podneskom od 16. prosinca 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev (kako je to detaljno opisano u točki 5. obrazloženja).
18.1. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadataka koje je sud dao vještaku, ističući u bitnom da tužiteljica nakon sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK/15, nema pravo na nikakvo dodatno obeštećenje izuzev onog koji joj je priznat sporazumom o konverziji, tim više uzimajući u obzir navod vještaka da je izračun konverzije izvršen u skladu sa zakonom te da je tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice. Smatra i da bi sud, ako namjerava prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka, trebao uzeti u obzir i negativne razlike.
18.2. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i jasnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Prigovori tuženika na nalaz i mišljenje pravne su prirode i detaljno su obrazloženi u točkama 11. do 16. obrazloženja pa nisu doveli u sumnju pravilnost izrađenog nalaza i mišljenja.
18.3. U odnosu na navode tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i negativne razlike valja reći sljedeće. Iako je vještak u nalazu i mišljenju obračunao i tzv. negativne razlike (u kojem dijelu sud također prihvaća matematički obračun vještaka, a ni stranke ga nisu osporile), tuženik neosnovano ukazuje da bi sud iste trebao uzeti u obzir, odnosno da bi se za iznos tzv. negativnih razlika trebala umanjiti tražbina tužiteljice. Prije svega valja napomenuti da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa koje je preplatila uslijed povećanja kamate i tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njenog konačno postavljenog zahtjeva, uz napomenu da tuženik u tijeku postupka nije isticao da bi mu pripadale tzv. negativne razlike, niti je u tom smislu postavio odgovarajući zahtjev o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Osim toga, sud smatra potrebnim napomenuti da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužiteljice umanji za tzv. negativne razlike.
19. Na temelju izvedenog vještačenja utvrđeno je da je tužiteljica sklapanjem Dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 2.251,20 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 3.627,02 eura (400,90 eura s osnova razlike preplaćenih kamata i 3.226,12 eura s osnova preplaćenog tečaja do 30. rujna 2015.) uvećano za pripadajuće zatezne kamate, koje, obračunate do 30. rujna 2015. iznose 1.242,11 eura. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
19.1. Preplatu priznatu u konverziji valjalo je uzeti u obzir primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.). Primjenom pravila uračunavanja preplatom priznatom u konverziji (2.251,20 eura) zatvorena je u cijelosti tražbina s osnova obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (u iznosu od 1.242,11 eura) te dio tražbine s osnova preplate anuiteta po osnovi kamatne stope i tečaja (u iznosu od 1.009,09 eura), slijedom čega preostali iznos tražbine tužiteljice s osnova preplate anuiteta iznosi 2.617,93 eura (3.627,02 eura umanjeno za iznos od 1.009,09 eura). Na navedeni iznos tužiteljici pripada zatezna kamata od 1. listopada 2015., dana nakon provedene konverzije, do isplate.
20. Slijedom svega navedenog, u točki III izreke presude naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.617,93 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.
21. Naime, sud nije tužiteljici dosudio zatezne kamate na pojedinačne iznose od njihovog dospijeća do konverzije (u obračunatom iznosu od 1.242,11 eura), jer je u tom dijelu tražbina tužiteljice prestala uračunavanjem preplate priznate u konverziji. Također, odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.009,09 eura s osnova preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i tečaja, jer je i u tom dijelu tražbina tužiteljice prestala uračunavanjem preplate priznate u konverziji.
21.1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 684,08 eura. U tom dijelu tužbeni zahtjev također nije osnovan.
21.2. Po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Dodatka nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, uz napomenu da je vještačenjem utvrđeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
21.3. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužiteljice za isplatu 684,08 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
21.4. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.
22. Konačno, prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
22.1. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (6. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga, nije nastupila zastara prava potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
22.2. Zastara nije nastupila ni u odnosu na preinačeni dio tužbe. Pritom valja ukazati i na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka tužbe se temelji na istoj činjeničnoj osnovi, pa u skladu s prethodno citiranim pravnim shvaćanjem, podnošenjem tužbe u ovom sporu je prekinuta zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe (povećanjem zahtjeva).
23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak pa se smatra da je uspjela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev (ukupno 4.311,10 eura – uzimajući u obzir vrijednost glavnog zahtjeva prema čl. 35. st. 1. ZPP), uspjela u omjeru od 61 % (odnosno u iznosu od 2.617,93 eura), pa njen ukupni uspjeh u sporu iznosi 81 %, dok uspjeh tuženika iznosi 19 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 62 %.
23.1. Tužiteljici pripada iznos od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), za zastupanje na ročištima 2. prosinca 2024., 18. ožujka 2025. i 17. veljače 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) te za sastav podnesaka od 8. siječnja 2021., 22. ožujka 2024., 27. rujna 2024. i 16. prosinca 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), kao i po 50 bodova za zastupanje na ročištu 19. siječnja 2021. (Tbr. 9.2. Tarife) i na ročištu za objavu odluke (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 900 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.800,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 450,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 2.250,00 eura. Također, tužiteljici je trošak u iznosu od 60,00 eura na ime uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja, dok će preostali neutrošeni predujam u iznosu od 271,81 eura tužiteljici biti vraćen. Pritom se ukazuje da je tužiteljica podmirila samo 10 % troška vještačenja jer je u omjeru od 90 % oslobođena troškova postupka. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 2.310,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.
23.2. Naime, tužiteljici nije priznat trošak opomene pred tužbu, jer se ne radi o parničnom trošku niti je sastavljanje opomene pred tužbu bila procesna pretpostavka za vođenje parnice. Nadalje, ne pripada joj trošak sastava podneska od 12. veljače 2026. jer je navedeni podnesak zaprimljen u spis izvan roka predviđenog odredbom čl. 299.a ZPP, pa je tužiteljica sadržaj tog podneska mogla izložiti i na ročištu. Nije joj priznat ni trošak izdavanja dokumentacije jer nije određeno navedeno na koju dokumentaciju se taj trošak odnosi, kao ni trošak sudske pristojbe jer istu nije platila.
23.3. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 2.310,00 eura, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 62 % toga iznosa, što iznosi 1.432,20 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.
23.4. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužiteljice.
23.5. Stoga je odlučeno kao u točkama II, III i IV izreke rješenja.
U Puli 15. travnja 2026.
Sutkinja
Izabela Barbić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.
O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćnicima
