Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-348/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Željku Štapeku, odvjetniku u Karlovcu, protiv tužene SH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije [adresa]), zastupana po punomoćnici Ivi Zlatić, odvjetnici u Karlovcu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 25. veljače 2025., u nazočnosti tužene i punomoćnika stranaka, 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan Sporazum o diobi bračne stečevine, koji je Sporazum dana 22.siječnja 2018. sklopljen između tužitelja ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i tužene SH (ranije ČH) , OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] (ranije [adresa], i [adresa]), na kojem su Sporazumu tužitelj i tužena svoje potpise ovjerili dana 22. siječnja 2018. pri Ivanki Antić, javnom bilježniku iz Karlovca, pod poslovnim broje: OV-344/2018, te isti Sporazum ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka po troškovniku i u cijelosti zajedno sa zz kamatama po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženoj SH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.937,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke zaključile brak 18. lipnja 2010. koji je razveden pravomoćnom presudom ovoga suda broj: R1 Ob-82/2018 od 6. lipnja 2018. Navodi da su 22. 1. 2018. tužitelj i tužena sklopili sporazum o diobi bračne stečevine i na sporazumu ovjerili svoje potpise kod Javnog bilježnika te da je temeljem čl. 3 tog sporazuma bračna tečevina podijeljena na slijedeći način: osobni automobil marke "Nissan Juke" pripao je u vlasništvo tuženoj, jednosobni stan na 2. katu stambene zgrade u [adresa], ukupne površine 37,33 m2 pripao je u vlasništvo tuženoj, zatim se tužitelj obvezao da će tuženoj "s osnova druge imovine iz bračne stečevine" isplatiti novčani iznos od 15.000 eura u roku od 3 godine, da se tužitelj nadalje obvezao a kao korisnik kredita do konca 2018. hipoteku koja je u korist PBZ d.d. upisana u zemljišnim knjigama na temelju ugovora o stambenom kreditu od 26. 9. 2012. u iznosu od 30.000,00 eura brisati sa stana u [adresa] te istu hipoteku pisati na drugoj nekretnini, te se također tužitelj obvezao da će u cijelosti podmiriti kredit prema PBZ d.d. a temeljem navedenog ugovora o stambenom kreditu od 26. 9. 2012.

Navodi da iz sadržaja ovog sporazuma o diobi bračne stečevine nedvojbeno proizlazi da je tužena u vlasništvo stekla cjelokupnu imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu stranaka, a još se k tome tužitelj obvezao da će u korist tužene izvršiti isplatu značajnog novčanog iznosa i u cijelosti podmiriti kredit rata kojeg je inače 1.550,00 kn mjesečno i koji kredit se ima otplaćivati do rujna 2042. Navodi da ovim sporazumom o diobi bračne stečevine tužitelj nije stekao vlasništvo ni najmanji dio imovine koja predstavlja bračnu stečevinu stranaka već je na sebe preuzeo ispunjenje znatnih novčanih i drugih materijalnih obveza za korist tužene. Navodi da je stoga sporazum o diobi bračne stečevine protivan moralu društva a temeljem čl. 322 st. 1 ZOO-a ugovor koji je protivan moralu društva je ništetan. Nadalje navodi da je sporazum o diobi bračne stečevine takvog sadržaja i s takvim posljedicama po imovno stanje te da je takav ugovor mogla sklopiti samo osoba s nedovoljnim iskustvom i bez ikakvog pravnog znanja kao i lakomislena osoba a upravo su takve osobine postojale kod tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora, a temeljem propisa iz čl. 329 st. 1 ZOO-a ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se nedovoljnim iskustvom drugoga ili lakomislenošću drugoga, ugovori za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao drugom dati ili učiniti te se stoga radi o zelenaškom (lihvarskom) ugovoru a temeljem propisa iz čl. 329 st.2. ZOO-a na zelenaški ugovor se na odgovarajući način primjenjuju odredbe istog zakona o posljedicama ništetnosti a što je propisano čl. 323 istog zakona pa stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetan sporazum o diobi bračne stečevine između stranaka i da taj sporazum ne proizvodi nikakve pravne učinke.

2. U odgovoru na tužbu tužena navodi da su stranke prije podnošenja prijedloga za sporazumni razvod braka sklopile sporazum o diobi bračne stečevine u kojem su naveli i iznos uzdržavanja koji će tužitelj tuženoj plaćati za uzdržavanje mldb. djeteta, obzirom je tužitelj u vrijeme sklapanja sporazuma privremeno boravio u [adresa]. Navodi da je predmetni sporazum o diobi bračne stečevine rezultat isključivo suglasnih volja obje strane, u odnosu na imovinu koje je podijeljena sporazumom tužena navodi da je osobni automobil ostao u njenom vlasništvu iz razloga što tužena za to vozilo plaća mjesečno kredit u iznosu od 1.455,58 kn i to od 5. 9.2013. pa do podmirenja kredita kod Splitske banke 5. 8. 2020. te je tužena nakon odlaska tužitelja na rad u Irsku podmirivala rate kredita i koristila vozilo za prijevoz zajedničkog djeteta, da je jednosobni stan u [adresa] također kupljen ugovorom o stambenom kreditu od 26. 9. 2019. sklopljenim s PBZ d.d. da je tužitelj korisnik tog kredita od 30.000,00 eura koji kredit trenutno ne plaća, da je stan taj kupljen na ime tužitelja ali ga je tužitelj još za trajanja bračne zajednice darovao tuženoj ugovorom o darovanju od 28. 4. 2016. iz razloga što su stranke uredile stan u [adresa] koji je vlasništvo tužiteljeve majke, da je i tužena za uređenje tog stana također podigla kredit kod PBZ 22. 4. 2016. na iznos od 120.000,00 kn koji tužena podmiruje mjesečno u iznosu od 1.000,00 kn, da se tužitelj obvezao hipoteku sa stana u [adresa] prenijeti na drugu nekretninu iz razloga što tužena plaća dva druga kredita, da se tužitelj obvezao podmirivati kredit PBZ d.d. ali nakon pravomoćnosti presude o razvodu braka to više nije činio pa je PBZ d.d. pokrenula postupak razvoda ugovora o kreditu te je tužena podmirila dugovanje banci u iznosu od 9.050,00 kn do studenog 2018. i podnijela tužbu sudu radi povrata tog iznosa a koji postupak se vodi pod brojem P-708/18.

Navodi da nije točno da je tužena sporazumom o diobi bračne stečevine stekla cjelokupnu imovinu koja predstavlja bračnu stečevinu jer je tužitelj ostao živjeti u stanu u [adresa] koji stan stu stranke u cijelosti renovirale kreditom od 120.000,00 kn i koji stan je s pokretninama ostao u posjedu tužitelja a vlasništvo je tužiteljeve majke. Navodi da tužitelj nije isplatio tuženoj iznos od 15.000,00 eura kako je navedeno u sporazum o o diobi bračne stečevine, da tužitelj u vrijeme sklapanja sporazuma nije bio lakomislen niti se radi o njegovom pravnom neznanju jer je vrlo jasno da isti izbjegava svoje obveze kao iz bračne zajednice tako i prema drugim osobama a to je bio i razlog odlaska tužitelja u Irsku jer su mu računi blokirani radi dugovanja različitim fizičkim i pravnim osobama. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, zatim u spis ovoga suda broj: P-244/2020 i P- 166/2019, te je proveden dokaz saslušanjem stranaka.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

4.1. Sud nije prihvatio podnesak tužene od 13.1.2026. jer je dostavljen dva dana prije održavanja ročišta, tj. izvan roka od osam dana koji je propisan čl. 299.a st.3. ZPP-a. Također, a u skladu s odredbom iz čl. 299. st.2. i 3. ZPP-a, nije uzet u obzir novi dokaz tj. ugovor o kreditu 19.4.2016. (str. 102 do 106 spisa), ni dopis PBZ od 17.3.2021. (str. 107 spisa) koje je tužena priložila u spis 13.1.2026. uz naprijed navedeni podnesak jer se radi o novim dokazima koje je (obzirom na datum te dokumentacije) tužena mogla nedvojbeno priložiti i dostaviti do zaključenja prethodnog postupka (prethodni postupak je zaključen 3.ožujka 2022.).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Sporazuma o diobi bračne stečevine zaključenog između stranka 22.1.2018.

6. Svoj zahtjev za utvrđenje ništetnosti tužitelj temelji na činjeničnom opisu da je cjelokupna imovina koja predstavlja bračnu stečevinu tim sporazumom pripala tuženoj, a tužitelj je na sebe još preuzeo i ispunjenje novčanih obveza za korist tužene, te tužitelju u konačnici spornim sporazumom od bračne stečevine nije ništa pripalo, pa je obzirom na sadržaj sporazum ništetan jer je protivan moralu društva, a također da je sporazum obzirom na njegov sadržaj i posljedice mogla sklopiti samo osoba s nedovoljnim iskustvom i lakomislena osobe, pa se radi o zelenaškom ugovoru u smislu čl. 329. st.1. ZOO-a i ništetnom ugovoru.

7. Odredbom čl. 322. st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) dalje:

ZO je propisano je da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim prpisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

7.1. Odredbom čl. 329. st.1. ZOO je propisano je da je ništetan ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugoga, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

8. U postupku je inače bila donijeta (ranija) prvostupanjska presuda od 19. listopada 2022., koja je po žalbi tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Šibeniku broj: Gž-27/2023 od 3. lipnja 2025., uz obrazloženje:

-da je prvostupanjski sud olako zaključio da se ne radi o zelenaškom ugovoru, jer je tužitelj glede lakomislenosti i nedovoljnog iskustva i iskorištavanju te okolnosti od strane tužene, između ostalog, i kao konkretnu okolnost isticao da je Sporazum sastavila punomoćnica tuženice iz ovog postupka (u čiji sadržaj je očito uneseno sve ono što je tuženica predlagala), a o toj činjenici prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije dao nikakve razloge, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, osobito time, imajući u vidu i ostale nesporne okolnost prema kojima tužitelj prije potpisivanja Sporazuma nije kontaktirao drugog odvjetnika, dakle stručnu osobu, dok ni o toj činjenici prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge,

-da osim toga tužitelj osnovano ističe u žalbi da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti, samu za sebe a ne u okviru zelenaškog ugovora, okolnost da se tužitelj prilikom isticanja ništetnosti Sporazuma pozvao i na činjenicu da je predmetnim Sporazumom cjelokupna bračna stečevina pripala u isključivo vlasništvo tuženoj, a da su k tomu, tužitelju nametnute još i značajne financijske obveze u vidu plaćanja mjesečnih anuiteta kredita do rujna mjeseca 2024. za stan koji je pripao u isključivo vlasništvo tuženici, obvezujući se tuženici i da će hipoteku s tog stana prenijeti na drugu nekretninu koja nije njezino vlasništvo, na isplatu tuženoj iznosa od 15.000,00 EUR po osnovi svadbenog poklona od strane roditelja tuženice, pa stoga nije jasno uslijed takvih okolnosti, je li predmetni Sporazum uopće predstavlja dogovor o podjeli bračne stečevine imajući u vidu odredbu čl. 36. st. 3. ObZ koja određuje da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili, glede čega prvostupanjski sud ne daje nikakve razloge.

-da se za sada se ne može prihvatiti kao pravilna ocjena prvostupanjskog suda da značaj nemoralnog ugovora nema okolnost što je uslijed takvog Sporazuma tužena "bolje prošla" u odnosu na tužitelja, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO prema kojoj je ništetan, između ostalih, i ugovor koji je protivan moralu društva, imajući u vidu da se u ovom slučaju radi o osobama koje su u vrijeme potpisivanja Sporazuma bili bračni drugovi koji su se na inicijativu tuženice odlučiti razvesti, a da se pri tome ne radi tek o pukim sudionicima u obvezno pravnom odnosu, pa se okolnost što tužitelj prije potpisivanja Sporazuma isti nije pročitao ne može se promatrati i sankcionirati samo kao ponašanje protivno prosječno savjesnom i pažljivom čovjeku kao sudioniku obvezno pravnog odnosa u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZOO,

-da je presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovni postupak temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP kako bi otklonio nedostatke ukazane ovim rješenje, te posljedično tome bio u mogućnosti, nakon nove pravilne ocjene svih izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) do potrebe i drugih (dopunskog saslušanja stranaka na okolnosti na koje je ukazano ovim rješenjem ukoliko koja od stranaka to predloži) odlučiti o predmetu spora valjanom i zakonitom odlukom.

9. Ističe se da je nakon drugostupanjske ukidne odluke, sud odredio ročište radi dopunskog saslušanja stranka, međutim na ročište (25. veljače 2026.) nije pristupio tužitelj, već samo tužena, a obje stranke su na tom ročištu da ne predlažu dopunsko saslušanje stranka, kod čega se tužitelj očitovao i da smatra da je sve što je trebao reći rekao na ročištu 9.9.2022. (kada je saslušavan).

10. Također valja reći da je u međuvremenu pravomoćno okončan postupak koji je bio vođen kod ovoga suda u predmetu P-244/2020 (u koji je ovaj sud izvršio uvid) po tužbi ovdje tužene kao tužiteljice, protiv ovdje tužitelja kao tuženika, a predmet kojega je bo zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.129,74 eur s osnova predmetnog Sporazuma o diobi bračne tečevine, te je u tom postupku tužiteljica, ovdje tužena, pravomoćno uspjela, a valjanost predmetnog i spornog sporazuma o diobi bračne stečevine, riješeno je kao prethodno pitanje, obzirom je tuženik, ovdje tužitelj u tom predmetu također isticao da se radi o zelenaškom ugovoru, da nije pročitao predmetni sporazum itd.

11. Između stranaka nije sporno da je njihov brak koji su sklopili 2010. godine razveden pravomoćnom presudom ovoga suda broj: R1 Ob-82/18 od 6. lipnja 2018. (pravomoćne istoga dana), a kojom presudom je određeno da će mldb. dijete stranaka stanovati s majkom tj. ovdje tuženom, određeni su susreti i druženja tužitelja s mldb. djetetom i tužitelju naloženo da za uzdržavanje mldb. djeteta doprinosi 200 eura mjesečno.

12. Nesporno je da su stranke nakon sklapanja braka (2010.) živjele u stanu u [adresa], vlasništvo tužiteljeve majke, da su stranke tijekom braka dizale više kredita, jednom kreditom zatvarale drugi, da je tužitelj 2016. otišao raditi i živjeti u [adresa], a tužena je s djetetom ostala u RH, da su se u siječnju 2018. dogovorile da će se sporazumno razvesti, te su u siječnju 2018. su sklopile sporni Sporazum o diobi bračne stečevina u odvjetničkom uredu odvjetnice koja u ovom postupku zastupa tuženu (i kao što je rečeno brak jer razveden pravomoćnom presudom od 6. lipnja 2018.).

13. U predmetnom Sporazumu o diobi bračne stečevine od 22. 1. 2018. (koji je ovjeren kod Javnog bilježnika istoga dana) u članku 1. je navedeno da tužitelj privremeno boravi i radi u Irskoj i da su stranke suglasne da će pokrenuti sporazumi razvod braka.

13.1. Člankom 2. Sporazuma su stranke suglasno utvrdile što predstavlja bračnu stečevinu stranaka te su utvrdile da bračnu stečevinu predstavlja:

- osobni automobil marke Nissan Juke,

-zatim jednosobni stan u [adresa] površine 37,33 m2 koji je kupljen sredstvima iz ugovora o stambenom kreditu kod PBZ d.d. 26. 9. 2012. čiji korisnik je ovdje tužitelj ĐH , za iznos od 30.000,00 eura na rok otplate od 30 godina i za koji iznos je upisano založno pravo na nekretnini time da kredit trenutno podmiruje tužitelj,

-zatim stan u [adresa] na adresi [adresa] koji glasi na majku tužitelja i koji stan su stranke zajednički uredile i žive u istom od 2010.

13.2. Člankom 3. Sporazuma su stranke podijelile bračnu stečevinu na način:

-da osobni automobil marke "Nissan Juke" pripada u vlasništvo tuženoj,

-da stranke ostaju živjeti u stanu u [adresa] vlasništvo majke tužitelja OH dok ne riješe svoje stambeno pitanje, time da tužena nema nikakvih vlasničkih prava u odnosu na ovu nekretninu s osnova bračne stečevine,

-da nekretnina (dakle stan) u [adresa] postaje samovlasništvo tužene temeljem ugovora o darovanju nekretnine koji je sklopljen 28. 4. 2016. i da tužitelj u odnosu na ovu nekretninu nema nikakvih vlasničkih prava s osnova bračne stečevine

-da se tužitelj obvezuje da će do kraja 2018. prenijeti hipoteku sa nekretnine u [adresa] u iznosu od 30.000,00 eura na drugu nekretninu u sporazumu sa PBZ d.d.,

-da se tužitelj obvezuje podmirivati kredit prema PBZ d.d. temeljem ugovora o stambenom kreditu kako je to činio (inače se radi o kreditu kojim je kupljen stan u [adresa]),

-da će s osnova druge imovine iz bračne stečevine (pokretnine i ulaganja u stanove) tužitelj isplatiti tuženoj iznos od 15.000,00 eura u roku od 3 godine,

-da je tužitelj suglasan da će u postupku razvoda braka isplaćivati za uzdržavanje mldb. djeteta iznos od 400 eura.

14. Nadalje je u postupku kao nesporno utvrđeno:

- da je osobno vozilo Nissan, kupljen na kredit koji je podigla tužena za trajanja braka u iznosu od 89.086,35 kn - ugovor o kreditu od 15.7.2013. na str. 31 spisa, da je kredit otplaćivan za trajanja braka, a nakon prestanka braka, 2018 . , kredit je otplaćivala tužena i kredit je otplatila 2020., a prema spornom sporazumu auto je pripao njoj u vlasništvo,

-da je stan u [adresa] u većem dijelu kupljen novcem od kredita koji je podigao tužitelj kao korisnik kredita kod PBZ, u iznosu od 30.000,00 Eur-a, na rok otplate od 360 mjeseci, tužena je u ugovoru naznačena kao sudionik kredita (ugovor o stambenom kreditu od 26.9.2012 na str. 15 do 21 spisa), a ranija vlasnica na tom stanu HH je založni vjerovni,

-da je u ugovoru o kupnji tog stana u [adresa] od 17.9.2012. (str. 11 do 13 spisa) kao kupac naveden tužitelj, da je na tom stanu temeljem ugovora o kreditu zasnovano založno pravo,

-da je taj stan je ugovorom o darovanju 28.4.2016.,prije odlaska na rad u Irsku, tužitelj darovao tuženoj (ugovor o darovanju na str. 42 do 44 spisa),

-da je predmetnim Sporazumom o diobi bračne stečevine obuhvaćen i taj stan i pripao je tuženoj, a tužitelj se obvezao i dalje otplaćivati kredit, time da je nesporno da je u međuvremenu tužitelj kredit prestao otplaćivati, te u iskazu navodi da je odlučio da ga više neće plaćati jer nje mogao sve financirati,

-u odnosu na ulaganja u stan u [adresa] u vlasništvu majke tužitelja, u kojem su stranke živjele nakon zaključenja braka, od 2010., da je tužena kao korisnik kredita u PBZ podigla kredit od 120.000,00 kn –ugovor o kreditu o 19.4.2016. (str 46 do 50) iz kojeg proizlazi da je odobren kao nenamjenski i za zatvaranje obveza po drugom kreditu, s rokom otplate od 120 mjeseci, te tužena tvrdi da je to reprogramiranje ranijeg kredita jer je ranije u braku podigla nenamjenski kredit, misli 2011., koji je (raniji kredit) utrošen na uređenje stana u [adresa] u vlasništvu majke tužitelja, a u kojem su stranke živjele nakon zaključenja brak (kompletna renovacija stana, struja, voda, prezidi, spuštanje stropa, uređenje kupaonice, balkona), te i tužitelj u iskazu navodi da je taj kredit od 120.000,00 kn kojeg je tužena podigla kad je on već bio u Irskoj, ustvari bio podignut za reprogramiranje nekog drugog kredita, time da tužitelj navodi da više ne zna za šta je utrošen taj kredit, a da je stan u [adresa] u kojem su živjeli nakon što su se u njega uselili uređivan malo po malo.

15. U odnosu na 15.000,00 EUR-a za koje je u spornom Sporazumu navedeno da će s osnova druge imovine iz bračne stečevine (pokretnine i ulaganja u stanove) tužitelj isplatiti tuženoj u roku od 3 godine:

- tužitelj u iskazu navodi da taj iznos tuženoj nije isplatio, da se više ne sjeća za što je tuženoj trebao isplati tih 15.000,00 EUR-a,

-tužena je iskazala da joj tužitelj nije taj novac isplatio, da su se prije razvoda sporazumjeli da ona neće ništa potraživati iz stana tužiteljeve majke u koji su ulagali. Nadalje je iskazala, da su joj njeni roditelja tijekom braka dali 15.000,00 Eura, ne odjednom, već 50.000,00 kn kao svadbeni poklon, zatim je majka kupila jastuka i pokrivača u vrijednosti 10.000,00 kn, otac je dao 18.000,00 kn da zatvore minus na tekućem koji su imali, da su roditelji davali novac za zatvaranje dugova tužitelja tj. otac joj je u dva navrata dao novce a tužena mu nije rekla za što će biti upotrijebljeni.

16. Nadalje tužitelj u iskazu tvrdi da je on podigao još ranije jedan kredit u braku od 70.000,00 kn u Zagrebačkoj banci koji je utrošen za život i kojim su zatvarali dugove na karticama, navodi u iskazu da je iz Irske tuženoj u periodu od 2016. do 2018. poslao na njen devizni račun 23.500,00 eura za život i da je tim novcem trebala podmiriti neke njegove dugove, ali ih nije pomirila, da on još ima dugova, da je neke zatvorio a neki su u procesu zatvaranja.

16.1. U odnosu na tih 23.500,00 eura koje je tužitelj poslao iz Irske, tužena je iskazala da je tim novcem ona platila dug za tužiteljev stambeni koji je podigao (za kupnju stana u [adresa]) i to je bio dug od 20.000,00 kn, i dalje je s tim novcima plaćala rate tog kredita koja je bila između 1.400,00 i 1.500,00kn, plaćala je dječji vrtić za dijete, plaćala rate svojih kredita, režije i ostale životne potrebe, da je inače ona u braku imala duplo veću plaću od tužitelja.

17. U odnosu na odlazak u Irsku i darovanje stana u [adresa] tuženoj (koji stan je predmet Sporazuma o diobi bračne stečevine), tužitelj je iskazao da je u braku bio zaposlen, a zadnjih 6 mjeseci prije odlaska u Irsku je bio na burzi i nezaposlen, da je 2016. otišao u Irsku i zaposlio se tamo, da je stan u [adresa] pri odlasku u Irsku darovao supruzi jer je imao nekih svojih dugova i nije htio kada ode u Irsku da tužena ima nekih problema, da se nije konzultirao sa stručnom osobom tom prilikom, da nakon što je stan prenijet na tuženu prebacio je i režije na njeno ime i to dok je još otac tužene živio u tom stanu dok ga tužena nije smjestila u dom.

17.1. Tužena je u odnosu na darovanje stana u [adresa] iskazala da je to bilo u situaciji kada su prvi puta stranke bile pred rastavom, da je ona dobila na poslu email od jednog čovjeka koji je prijetio njoj i djetetu ako tužitelj ne vrati mu nekih 17.000,00 kn, da nije znala o čemu se radi, da je saznala da su tužitelj i njegova majka "kemijali" s nekim novcem i tužiteljeva majka joj je priznala da je tužitelj dužan te novce, i kad su to bili prvi puta pred rastavom da su se onda dogovorili da će tužitelj njoj dati stan u [adresa] da ima gdje biti, a i obzirom na to koliko su uložili u stan u [adresa], u vlasništvu tužiteljeve majke.

18. U odnosu na sklapanje i okolnosti u kojima je sklopljen sporni Sporazum o diobi bračne tečevine 2018. tužitelj je iskazao da je prije potpisivanja sporazuma razgovarao s tuženom telefonski u svezi rastave, da je u tom telefonskom raspravu tužena vodila riječ i da je rekla da njoj ide auto i stan, a da on otplaćuje kredit i da će sklopiti nekakav ugovor u svezi toga, da se sve odigralo u 1. mjesecu 2018. kada je došao iz Irske, da je htio da se vezano uz razvod braka sve što bezbolnije završi i sa tuženom se našao u odvjetničkom uredu, da mu tamo tužena nije ništa rekla kao ni odvjetnica niti mu je bilo tko bilo što objasnio, da mu je dan papir na potpis i on je potpisao a na postavljeno mu pitanje zar nije pročitao što potpisuje tužitelj je odgovorio da nije, da je samo htio sve riješiti tj. htio da se brak riješi, nadalje je iskazao da nije znao što potpisuje, jer nitko normalan ne bi potpisao da se svega odriče i ostaje bez svega, da je sada svjestan što je napravio, da nakon što su popisali sporazum su ga išli ovjeriti kod javnog bilježnika te da ga ni tada nije čitao.

18.1. U odnosu na potpisivanje spornog Sporazuma o diobi bračne stečevine tužena je iskazala da je do razvoda braka došlo na njenu inicijativu, da su se u prosincu 2017. dogovorili da će se rastati kada tužitelj dođe iz Irske, da će onda obaviti papirologiju, da je tužitelj došao u siječnju 2018. i došao je u stan u [adresa] u kojem je tužena još živjela i onda su napisali sve na papir pa tako i u vezi stana u [adresa], time da tužitelj tada nije imao vremena i rekao je "odi sada ti dalje obavi i odi kod Ive (odvjetnice)" a nakon toga je tužena otišla kod odvjetnice koja je sastavila sporazum, i nakon toga su sporazum i potpisali u odvjetničkom uredu i ovjerili ga kod bilježnika kod ovjere je bilježnik još pročitao taj sporazum a da je do problema u svezi sporazuma došlo nakon rastave braka i to pod utjecajem tužiteljeve majke.

19. Dakle, u odnosu na sklapanje spornog Sporazuma o diobi bračne stečevine, tužitelj u iskazu tvrdi da prije potpisivanja sporazuma nije pročitao sporazum nego je samo potpisao, i da nije znao što potpisuje jer da "nitko normalan ne bi to potpisao", da je samo došao u odvjetnički ured (odvjetnice tužene) i potpisao u odvjetničkom uredu bez da je čitao što potpisuje, da je samo htio da se sve riješi oko razvoda braka, da iako su sporazum ovjeravali kod Javnog bilježnika ni tada ga nije pročitao.

20. Za postojanje zelenaškog ugovora u smislu citirane odredbe 329. st.1. ZOO-a, trebaju biti kumulativno ispunjeni uvjeti:

-da postoji očiti nerazmjer između onoga što zelenaš ugovara u svoju koristi i onog što po ugovoru daje,

-da je oštećeni suugovaratelj na taj nerazmjer pristao zbog stanja nužde, teškog materijalnog stanja, lakomislenosti, nedovoljnog iskustva ili zavisnosti, koje okolnosti moraju biti alternativno ispunjena,

-ta da je zelenaš znajući za te okolnosti njima se namjerno koristio u svoju korist.

21. Kod toga je za procjenu radi li se o zelenaškom ugovoru potrebno da ugovor u vrijeme njegova sklapanja ima sve objektivne i subjektivne elemente propisane čl. 329. st.1. ZOO-a, kod čega ispunjenje jednog uvjeta samo po sebi ne znači da se radi o zelenaškom ugovoru.

21.1. U odnosu na konkretan slučaj i konkretnu situaciju to znači da je u vrijeme sklapanja spornog Sporazuma bilo potrebno da je postojao očiti nerazmjer onoga što je tužena ugovorila za sebe i onoga što po ugovoru daje, da je tužitelj na to pristao zbog nedovoljnog iskustva i lakomislenosti, i da je tužena znala za te okolnosti (nedovoljno iskustvo i lakomislenost tužitelja) te se njima namjerno koristila u svoju korist.

22. U pravcu "nedovoljnog iskustva" tužitelja za sklapanje spornog Sporazuma, ističe se da tužitelj ima završenu srednju školu – gimnaziju i višu ugostiteljsku školu, da se nedvojbeno nije radilo o nekom složenom pravnom poslu za razumijevanje i sklapanje kojeg je potrebno posebno znanje i iskustvo.

23. Ono što tužitelj navodi u svom iskazu ne može se podvesti pod nedovoljno iskustvo i lakomislenost dakle to što tužitelj tvrdi da prije potpisivanja sporazum nije pročitao i da nije znao što potpisuje ne smatra se nedovoljnim iskustvom i lakomislenošću, već ta okolnost ide na štetu samog tužitelja jer ukazuje na to da tužitelj nije postupao s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva.

23.1. Osim toga po ocjeni ovoga suda ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da nije znao što potpisuje, naime prije potpisivanja sporazuma tužitelj je razgovarao s tuženom o razvodu i nije se protivio razvodu, stranke su razgovarale o razvodu kao i o bračnoj imovini i tužena je u razgovoru tužitelju rekla da će njoj ići stan i auto, a da će tužitelj otplaćivati kredit i da će sklopiti ugovor u svezi toga – iskaz tužitelja (točka 18 obrazloženja), prema tome ne može se govoriti o tome da kada je tužitelj došao u odvjetničku kancelariju na potpisivanje sporazuma nije znao o čemu se radi i što potpisuje.

24. Tužitelj osim što tvrdi da nije znao što potpisuje i da nije čitao što potpisuje i da nitko normalan ne bi nešto takvog potpisao ne navodi određeno u čemu se sastoji njegova lakomislenost i nedovoljno iskustvo, niti na koji način je tužena iskoristila njegovu tzv. "lakomislenost".

25. Po ocjeni ovoga suda tužitelj se općenito poziva na lakomislenost (nepromišljenost) kao razlog zbog kojeg je sklopio sporni sporazum kod čega ne navodi okolnosti koje bi opravdavale zaključak o postojanju njegove lakomislenosti prilikom sklapanja ugovora, te prvenstveno i isključivo ukazuje na nerazmjer onoga što što je tužena sporazum dobila (cjelokupnu bračnu stečevinu, a tužitelj je još preuzeo i ispunjenje novčanih obveza u korist tužene), te na sadržaju Sporazuma temelji svoju tvrdnju o postojanju o postajanju lakomislenosti.

26. Međutim, kao što je rečeno postojanje nerazmjera između onoga što je netko za sebe ugovorio i onoga što daje, samo za sebe ne čini ugovor zelenaškim, odnosno samo po ne znači da je tuženik ugovor (sporazum) potpisao uslijed i zbog lakomislenosti.

27. Osim toga valja reći da je tužitelj još 2016. godine kada je odlazio u Irsku stan u [adresa] (koji je ušao i u sporazum o diobi bračne stečevine) prethodno darovao tuženoj, te i iz samog njegovog iskaza proizlazi i zaključuje se da je to u osnovi bilo zbog dugova koje je imao pa da tužena ne bi nakon njegovog odlaska imala problema, iz čega se pak nameće zaključak da je tužitelj tada znao što potpisuje i posljedice potpisivanja ugovora o darovanju, a sada se za Sporazum o diobi bračne poziva na lakomislenost i nedovoljno iskustvo.

28. Stanke su tijekom braka dizale više kredita i otplaćivali ih u braku, tužena je na sebe podigla kredit od kojeg je kupljeno osobno vozilo, tuženik kredit od kojeg je kupljen stan u [adresa], stranke su, dakle i tužitelj i tužene, za trajanja braka ulagale i uredile stan u vlasništvu tužiteljeve majke u kojem su živjele, pa je nesporno da je u vrijeme sklapanja Sporazuma o diobi bračne stečevine tužena imala u tom pravcu obvezno pravni zahtjev, tužena je podigla i kredit u braku za uređenje tog stana, koji je kasnije reprogramirala drugim kreditom koji je podigla tužena u iznosu od 120.000,00 kn, tuženik je u vrijeme zaključenja Sporazuma radio u Irskoj, tužena je bila također zaposlena svo vrijeme trajanja braka i imala primanja i to veća od tužitelja, stranke su imale mldb. dijete, u braku stranka je došlo do probleme, stranke su dogovorile su da će razvesti, te sud cijeneći opisanu situaciju stranka kako osobnu tako i materijalnu, nalazi da se kod tužitelja nije radilo o lakomislenosti prilikom sklapanja predmetnog sporazuma, već su stranke Sporazumom o diobi bračne stečevine rješavali svoje cjelokupne međusobne odnose, kako osobne odnose (u pravcu razvoda, uzdržavanja mldb. djeteta) tako i imovinsko pravne odnose vezano za imovinu, kredite, ulaganja tijekom braka, dugove, kod čega još valja reći, a cijeneći ove okolnosti kao i sadržaj predmetnog sporazuma, da prema stajalištu ovoga suda predmetni sporazum predstavlja sporazum o podjeli bračne stečevine.

29. I konačno valja ukazati na odluku VSRH broj: Rev-194/1992 od 30. travnja 1992. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje : „da nema sumnje da su strane ovlaštene (u smislu odredbe tada čl. 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima) sporazumno podijeliti zajedničku imovini pri čemu stranke nisu ograničene nekim posebnim pravilima ni u odnosu na opseg takve diobe, na vrijeme diobe ili sam način diobe“.

29.1. Ovo pravno shvaćanje prihvaćeno je i potvrđeno u odluci VSRH broj: Rev- 3682/2019 od 8. rujna 2023. u odnosu na postavljeno revizijsko pitanje : „Dali ugovorne strane pri zaključenju ugovora o diobi bračne stečevine iz čl. 284. ZNBPO su ograničene svojim raspolaganjem bilo po načinu diobe, vremenu diobe i opsegu diobe, te je li ugovor ništetan ukoliko jedan bračni drug spomenutim ugovorom nije ništa dobio?".

29.2. Naime, navedenom odlukom VSRH broj: Rev-3682/2019 ukinute su odluke nižestupanjskih sudova kojima je utvrđeno da je ništetan ugovor o diobi bračne stečevine (od 7.5.1996.), a kojim nižestupanjskim odlukama je utvrđeno da su pok. bračni drugovi suvlasnici u ½ dijela stana koja predstavlja njihovu zajedničku imovnu i u pogledu koje imovine su sklopile ugovor o diobi zajedničke imovine, a nižestupanjski sudovi su zaključili da je taj ugovor o diobi zajedničke imovine ništav jer je ugovoren očiti nesrazmjer iz čl. 15. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) jer je ugovorom jedan bračni drug dobio stan, a drugi ništa, te u svojoj odluci VSRH nalazi da je postavljeno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i osiguranja ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je ovo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u suprotnosti s pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud iznio u svojoj odluci broj: Rev-194/1992-2 od 30. travnja 1992.

30. Slijedom navedenog proizlazi da je u odnosu na konkretni Sporazum o diobi bračne stečevine te opstojnost i valjanost istog neodlučno postojanje očitog nesrazmjera jer kod sporazumne diobe bračne stečevine stranke u podjeli bračne imovine nisu ograničene nikakvim posebnim pravilima u pogledu opsega diobe i načina diobe, pa se u konkretnom slučaju ne može govoriti o zelenaškom ugovoru u smislu citirane odredbe čl. 329. st.1. ZOO-a i kumulativnom ispunjenju propisanih uvjeta iz navedenog članka.

31. Također se ne može govoriti da je sporazum protivan moralu društva, kao razlog ništetnosti iz čl. 322. st.1. ZOO-a, a koji razlog ništetnosti (da je protivan moralu društva) tužitelj činjenično temelji na tvrdnji da spornim sporazumom nije stekao u vlasništvo ni najmanji dio imovine koji predstavlja bračnu stečevinu, i da je na sebe preuzeo i ispunjenje znatnih novčanih i drugih materijalni obveza za korist tužene.

31.1. Kao što je rečeno stranke su spornim sporazumom u osnovi rješavale svoje kompletne i cjelokupne kako osobne (razvod, uzdržavanje mldb. djeteta) tako i imovinsko pravne odnose proistekle iz braka koji je bio opterećen raznim kreditima, dugovima, pa tako i dugovima tuženika, i to što je tužitelj, koji je poslovno sposobna osoba, pristao i zaključio sporazum navedenog sadržaja u kojem je tužena „bolje prošla“, ne znači samo po sebi da je taj sporazum protivan moralu društva, također je neodlučno što je sporazum sastavila odvjetnica tj. punomoćnica tužene iz ovoga postupka. Naime, tuženik je imao mogućnost ne zaključiti odnosno odbiti potpisivanje sporazuma kada je došao u odvjetničku kancelariju, tim prije što je prethodno i prije sklapanja sporazuma razgovarao s tuženom o diobi i načelno je znao što će „ići“ tuženoj, jer mu je tužena to rekla (točka 18. i 23.1. obrazloženja), a također ga ništa nije priječilo da i on prije i kod potpisivanja sporazuma kontaktira i angažira stručnu osobu odvjetnika, kao što je i za ovaj postupak angažirao stručnu osobu, a to što sporazum navodno, kako tvrdi nije pročitao, ne može se tumačiti u prilog tužitelju.

O troškovima postupka.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

32.2. Trošak tužene sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

32.3. Tuženoj pripada trošak kako slijedi:

-sastav odgovora na tužbu 500,00 eur

- zastupanje na ročištu 3.3.2022. u iznosu od 500,00 eur

- zastupanje na ročištu 12.9.2022. u iznosu od 500,00 eur,

-zastupanje na ročištu 15.1.2026. u iznosu od 250,00 eur (50% nagrade Tbr. 9.2.)

-zastupanje na ročištu 25.2.2026. u iznosu od 500,00 eur

-te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eur, što je ukupno 2.350,00 eur, što uvećano za iznos od 587,50 eru na ime PDV-a čini 2.937,50 eur.

U Karlovcu 15. travnja 2026.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Željko Štapek, odvjetnik u Karlovcu

2. Iva Zlatić, odvjetnica u Karlovcu