REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3175/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Dubravke Matas, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AUTOCESTA ZAGREB – MACELJ d.o.o., OIB 82667270868, Zagreb, Garićgradska 18, kojeg zastupa punomoćnica Dinka Stura, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Bekina, Škurla, Durmiš i Spajić, Zagreb, Preradovićeva 24/I, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB 55545787885, Zagreb, Vončinina 3, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1517/2022 od 13. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1517/2022 od 13. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1517/2022 od 13. lipnja 2025. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 84.816,77 € sa zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2018. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke) te mu je naloženo platiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.475,12 € sa zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2025. do isplate, po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke).

1.1. U bitnome, prvostupanjski sud navodi da je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je predmet spora tužiteljev zahtjev za isplatu novčanog potraživanja po osnovi naknade za obavljeni izvanredni prijevoz na temelju odredbi Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13. i 92/14.; dalje: Zakon o cestama).

1.2. Dalje, prvostupanjski je sud utvrdio da je tuženik sukladno odredbi članka 46. stavka 5. Zakona o cestama izdao dozvole za izvanredni prijevoz na temelju kojih je obavljen izvanredni prijevoz na više javnih cesta, između ostalog i na dionici autoceste Zagreb-Macelj, kojom upravlja tužitelj i na kojoj je tužitelj koncesionar, kao i da je tuženik od prijevoznika naplatio cjelokupne naknade za izvanredne prijevoze koji su obavljeni na više javnih cesta.

1.3. S obzirom na to da je tužitelj koncesionar na autocesti Zagreb -Macelj naknade za izvanredni prijevoz obavljen na dionici autoceste Zagreb-Macelj pripadaju tužitelju, a ne tuženiku, na temelju izričite zakonske odredbe iz članka 93. stavka 4. Zakona o cestama, a visinu naknade sud je utvrdio vještačenjem.

1.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci, a odluku o troškovima postupka temelji na odredbama članaka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 153/23.; dalje: ZPP) te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa), a priznate su mu i pristojbe na tužbu i presudu.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

2.1. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer je odbio raspravljati o tuženikovim prigovorima na pripremnom ročištu, odbio raspravljati o dokazima koji se odnose na osnovanost odnosno neosnovanost tuženikovih prigovora, odbio izraditi obrazloženo rješenje i na taj način onemogućio nadzor zakonitosti i pravilnosti pobijane odluke. Tuženik smatra da stranke obvezuje samo izreka, pa kako sud nije odlučio o tuženikovim prigovorima, isti je onemogućen u raspravljanju. Prema mišljenju žalitelja, sud je postupio arbitrarno, pa je povrijedio i tuženikovo pravo na pravično suđenje.

2.2. Dalje, prema mišljenju tuženika, počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je sud o prigovorima tuženika odlučio kao o prethodnom pitanju, bez donošenja posebnog rješenja i obrazloženja, pa se presuda ne može ispitati zbog počinjene bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.3. U žalbi obrazlaže svoje mišljenje o pravnoj osnovi spora, te ističe i da se tražbina ne može izvršiti na imovini tuženika, već isključivo na imovini Republike Hrvatske, jer je tuženik djelovao u okviru svojih javnih ovlasti. Što se tiče stranačke i parnične sposobnosti tuženika, ukazuje na odluku Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž–766/21, prema kojoj Ministarstvo nema stranačku sposobnost, te smatra da, temeljem istog principa, niti pravna osoba sa javnim ovlastima ne može imati stranačku sposobnost u vezi poslova koji se odnose na poslove državne uprave.

2.4. Prema mišljenju tuženika, isti je javnopravno tijelo, a sud u obrazloženju presude ne navodi zbog čega je pravno stajalište Županijskog suda u Splitu neosnovano, te ponavlja prigovore koji se odnose na pitanje vladavine prava i jednakosti pred zakonom, a navodi i dalje razloge zbog kojih smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

2.5. Ponavlja prigovore i prijedloge koje je istaknuo nakon primljenog nalaza i mišljenja vještaka, te smatra neosnovanim to što je prvostupanjski sud iste odbio, smatra da nalaz nije izrađen sukladno zakonu, a naknade koja sa naplati tim dozvolama je vlasništvo Hrvatskih cesta d.o.o. Osporava i visinu dosuđene naknade kao i zatezne kamate. Navodi i kako je dostavio sva rješenja koja se odnose na prijevoz autocestom Zagreb-Macelj, te da je vještakov navod nerazumljiv iz razloga što je nejasno je li procjenom obuhvatio upravne akte kojima izvanredni prijevoz nije obavljan autocestom Zagreb- Macelj, niti se to može utvrditi iz pobijane presude.

2.6. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu te odbiti tužbeni zahtjev ili odbaciti tužbu, odnosno presudu u tom dijelu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u dijelu odluke o troškovima.

6. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a prema mišljenju ovoga suda nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se poziva tuženik. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika. Stoga to što se tuženik ne slaže s određenim tumačenjima prvostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom niti znači da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se tuženik poziva.

7. Dalje, žalitelj neosnovano tvrdi kako mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom zbog toga što prvostupanjski sud odbio provesti neke dokaze koje je predložio tuženik. Naime, prvostupanjskom sudu pripada pravo na ocjenu provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao i ovlast odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka (članak 304. ZPP-a), odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a). I u odnosu na ovaj žalben razlog, treba ukazati kako činjenica da prvostupanjski sud provedene dokaze nije ocijenio sukladno tužiteljevom shvaćanju, odnosno što je odbio provesti sve predložene dokaze, u ovom slučaju ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na koju se poziva žalitelj. Naime, prema toj odredbi, stranka se može onemogućiti da raspravlja pred sudom samo nezakonitim postupanjem suda, a, kako je to već navedeno, ovlaštenje suda da odbije određeni dokazni prijedlog u skladu je sa njegovim zakonskim ovlaštenjem i proizlazi iz članka 220. stavka 2. ZPP-a. U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski je sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih nije proveo predložene dokaze (saslušanje svjedoka), a s navedenim se razlozima slaže i ovaj sud, dok ocjena provedenih dokaza koja se, u ovom slučaju, odnosi na pitanje da li je ostvaren žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predstavlja žalbeni razlog o kojemu odlučuje drugostupanjski sud.

8. U odnosu na dio žalbe u kojemu se žalitelj poziva na druge odluke, treba ukazati kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme različito pravno shvaćanje. Odluka Županijskog suda u Splitu, na koju se žalitelj poziva, nije primjenjiva na ovaj predmet ni na koji način, jer tuženik, suprotno navodima žalbe, nije javnopravno tijelo (Ministarstvo) već pravna osoba koja obavlja određene javne ovlasti, sukladno odredbi članka 74. Zakona o cestama.

9. Dalje, u odnosu na žalbene navode u kojima se poziva na odluku Ustavnog suda o razlozima arbitrarnosti pojedinih odluke zbog nedostatka obrazloženja, treba ukazati da su isti neosnovani, jer prvostupanjski sud nije arbitrarno primijenio odredbe ZPP-a, već je svaki svoj stav o pojedinom procesnom i materijalnom pitanju (nadležnost, pasivna legitimacija i slično) posebno obrazložio. Prvostupanjski je sud valjano obrazložio razloge zbog kojih je odbijen tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti suda, navodeći da se u ovom postupku radi o sporu između pravnih osoba, u kojima sude trgovački sudovi sukladno odredbi članka 34.b stavka 1. ZPP-a. Imajući u vidu utvrđenu vrstu spora (imovinski spor između dvije pravne osobe), prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i da prigovor tuženika prema kojemu ovaj predmet ne predstavlja spor iz sudske nadležnosti nije osnovan.

10. Osim toga, prvostupanjski je sud pravilno otklonio i tuženikov prigovor prema kojemu tuženik smatra da nema stranačku i parničnu sposobnost, već da parničnu sposobnost ima Republike Hrvatska, navodeći da za ocjenu da li tuženik ima pravnu osobnost i stranačku i parničnu sposobnost nije odlučno je li tuženik javnopravno tijelo, već je odlučno je li tuženik pravna osoba. Ovaj sud ponovo ukazuje na dio obrazloženja kojim je jasno navedeno da tuženik nije javnopravno tijelo, već pravna osoba koja, u zakonom propisanim slučajevima, ima javne ovlasti.

11. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud o njegovim prigovorima koji se odnose na stranačku sposobnost, pasivnu legitimaciju i nadležnost suda trebao odlučiti posebnim rješenjima. Ovo iz razloga što sud o pitanju sudske nadležnosti odlučuje samo ako smatra da su takav prigovor osnovan (članak 16. ZPP-a), dok je člankom 77. stavkom 4. ZPP-a predviđeno da sud odlučuje o stranačkoj sposobnosti samo u slučajevima kada istu priznaje oblicima udruživanja koji nisu niti fizičke niti pravne osobe (članak 77. stavak 3. ZPP -a). S obzirom na to da, u ovom slučaju, nije sporno da je tuženik pravna osoba, on ima stranačku sposobnost prema odredbi članka 77. stavka 1. ZPP-a i o tome se ne treba donositi nikakva posebna odluka.

12. Što se tiče pitanja pasivne legitimacije, isti, s obzirom na postojanje stranačke sposobnosti tuženika, predstavlja pitanje primjene materijalnog prava, odnosno osnovanosti samog zahtjeva, i o njemu se odlučuje presudom. Također, prvostupanjski je sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor da je o predmetu spora pravomoćno presuđena navodeći kako ne postoji niti jedna odluka niti suda, niti upravnog tijela, kojom bi bilo odlučeno o tužiteljevom zahtjevu za isplatu iznosa od 84.816,77 €, a takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju navodima žalbe.

13. Dakle, time što o svakom pojedinom prigovoru tuženika prvostupanjski sud nije odlučio posebnim rješenjem nije povrijeđeno niti jedno pravo tuženika, a tuženik ima pravo žalbe protiv presude.

14. U odnosu na pitanje utvrđenog činjeničnog stanja glede visine naknade koju bi tuženik trebao tražiti, prvostupanjski je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik u svojoj žalbi ponavlja osnovne primjedbe koje je istaknuo i u svom očitovanju na predmetni nalaz (podnesak tuženika od 27. ožujka 2025), i na koja je vještak odgovorio na ročištu 30. travnja 2025., nakon čega za vještaka nije bilo daljih pitanja. To što se tuženik ne slaže sa zaključcima vještaka, a prvostupanjski sud nije prihvatio njegov prijedlog da se provede novo vještačenje po drugom vještaku ne predstavlja niti pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje niti bitnu povredu odredaba prvostupanjskog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, na što se u žalbi poziva tuženik.

15. Pri tome treba ukazati da je tuženik, nakon primitka očitovanja vještaka i nakon usmenog saslušanja vještaka, izjavio i da je bilo nepotrebno procjenjivati bilo kakve vrijednosti s obzirom na ukupan broj izdanih dozvola za izvanredni prijevoz jer se iste ne odnose na izvanredni prijevoz koji je obavljen autocestom Zagreb – Macelj, što ponavlja i u žalbi. U odnosu na ovu tuženikovu tvrdnju treba ukazati da je vještak, u svom nalazu i mišljenju, naveo da je tuženik dostavio samo 19,11% tražene dokumentacije, kao i da je od tuženika pisanim putem zatražio dodatnu dokumentaciju radi pojednostavljenja izrade nalaza, a samim time smanjenja troškova, no da tuženik tako zatraženu dokumentaciju nije dostavio.

16. S obzirom na to da tuženik, prije niti nakon očitovanja vještaka, nije dostavio bilo nikakav dokaz o tome da se ostale izdane dozvole ne bi odnosile na izvanredni prijevoz autocestom Zagreb-Macelj, niti je te isprave dostavio vještaku na njegov poziv, i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, odnosno cijenu naknade za izvanredni prijevoz koja bi pripadala tužitelju sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

17. Naime, prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da je tuženik od prijevoznika naplatio cjelokupne naknade za izvanredne prijevoze koji su obavljeni na više javnih cesta (na autocestama, državnim cestama i županijskim i lokalnim cestama) i da ništa od tih naknada nije uplatio na račune pravnih osoba koje upravljaju autocestama i županijskim i lokalnim cestama, već je cjelokupne iznose naknada zadržao za sebe.

18. Također je pravilno utvrdio i da je, primjenom odredbe članka 93. stavka 4. Zakona o cestama na utvrđeno činjenično stanje, utuženi dio naknade trebalo isplatiti tužitelju, što tuženik nije učinio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju utuženi iznos, zajedno sa zateznom kamatom po stopi propisanoj za ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a).

19. U odnosu na odluku o troškovima tuženik ne navodi da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, pa je žalba i u tom dijelu neosnovana.

20. Slijedom navedenog, tuženikova je žalba odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak