REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4086/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Danijele Uzelac Ljubić, suca izvjestitelja, i Kamelije Parać, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja TEP - ELCOM TRADE d.o.o., OIB 21466270669, Fažana, Valbandon, Dragonja 7, i 2. tužitelja PILICA d.o.o., OIB 42126048736, Pula, Vintijan 26, oboje zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Pajić & Pajić j.t.d. u Puli, Flanatička 25, protiv tuženika OPĆINA SVETVINČENAT, OIB 79825866723, Svetvinčenat 47, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Puh, odvjetnik iz Pule, radi isplate iznosa od 61.796,80 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-31/2024-58 od 4. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-31/2024-58 od 4. lipnja 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju TEP - ELCOM TRADE d.o.o. iznos od 30.898,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, i to: na iznos od 1.623,81 EUR od 26. travnja 2007. do isplate, na iznos od 27.803,24 EUR od 16. listopada 2007. do isplate i na iznos od 1.471,35 EUR od 18. prosinca 2020. (podnošenja tužbe) do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju PILICA d.o.o. iznos od 30.898,40 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, i to na iznos od 1.623,81 EUR od 26. travnja 2007. do isplate, na iznos od 27.803,24 EUR od 16. listopada 2007. do isplate i na iznos od 1.471,35 EUR od 18. prosinca 2020. (podnošenja tužbe) do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužiteljima naknadi trošak postupka u iznosu od 12.670,23 EUR, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 1.521,05 EUR (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude pobijajući ju u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, dakle u točkama I., II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) te bitne povrede iz članka 354. stavka 1. ZPP-a koja se očituje u pogrešnoj primjeni članka 8. te članka 5. stavka 4. ZPP-a. Ističe da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu činjenica koje se odnose na osobu koja je obveznik parcelacije te u odnosu na propuštanje tužitelja vezano za poduzimanje pravno relevantnih radnji. Smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) koje se odnose na zastaru, zakašnjenje kupca, protek roka za isticanje evikcije te raskid ugovora po zakonu. Pobija i odluku o troškovima postupka kao neosnovanu iz razloga jer nije pravilna odluka o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Tužitelji su u odgovoru na žalbu osporili žalbene navode kao činjenično i pravno neutemeljene. Predlažu odbiti žalbu kao neosnovanu te zahtijevaju naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 1.375,00 EUR.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Presuda je u pobijanom dijelu ispitana na temelju članka 365. ZPP -a u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Protivno žalbenim navodima prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o činjenicama koje su odlučne za donošenje odluke u ovom sporu. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana člankom 354. stavkom 1. u vezi primjene članka 8. ZPP-a, koju tuženik ističe u žalbi. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud izveo dokaze uvidom u sve isprave koje su dostavljene u spis, i to isprave dostavljene uz tužbu, tuženikov podnesak od 3. siječnja 2022., tužiteljev podnesak od 21. veljače 2022., isprave predane na ročištu 13. lipnja 2022., te da je cijenio iskaze saslušanih osoba (BJ, NJ, ĆJ i RJ) te je izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Pu P-2922/2015 odnosno broj P-892/2014 jer se radilo o spisu tadašnjeg Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za sud, koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP), ali je u slobodi ocjene dokaza sud ograničen obvezom svoju ocjenu opravdati jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se njegova ocjena mogla provjeriti, a na koji je način sud i postupio.

8. Neosnovano tuženik smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u odnosu na primjenu članka 5. stavka 4. ZPP-a. Prvostupanjski sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva donio odluku na temelju pravne ocjene spora koja nije bitno različite od one o kojoj se u postupku raspravljalo te je presuda zasnovana na činjenicama o kojima je strankama bila pružena razumna mogućnost da se o njima izjasne. Okolnost da je prvostupanjski sud ocijenio da Predugovor o kupoprodaji nekretnine od 17. srpnja 2007. predstavlja ugovor o kupoprodaji nekretnine, a ne predugovor, ne predstavlja povredu članka 5. stavka 4. ZPP-a jer je odluka donesena na temelju pravne ocjene spora koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo. Stranke su se u postupku o tome mogle izjasniti što su i učinile, i to tužitelji u podnesku od 21. veljače 2022., a tuženik podnesku od 19. travnja 2022.

9. Prema članku 268. ZOO-a predugovor je takav ugovor o kojem se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. Predugovor obvezuje po članku 268. stavku 3. ZOO-a ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora s time što propisi o obliku glavnog ugovora vrijede i za predugovor.

10. Pravni posao kojega su stranke naslovile kao predugovor, a u kojem su se stranke dogovorile o bitnim sastojcima ugovora, dakle o predmetu ugovora, nekretnini koja se prodaje i kupuje i o cijeni koju je kupac dužan isplatiti prodavatelju treba smatrati glavnim ugovorom neovisno o tomu kako su stranke naslovile taj pravni posao. U konkretnom slučaju predugovor je zaključen u pisanom obliku te sadrži sve bitne elemente ugovora o prodaji pa se zapravo radi o ugovoru, a ne predugovoru (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-1737/11 od 26. veljače 2013.) neovisno o tome što su stranke u njemu ugovorile da će naknadno sklopiti ugovor o kupoprodaji. U prilog ocjeni da se radi o ugovoru, a ne predugovoru ide i iskaz NJ, službenika zaposlenog kod tuženika, koji je izjavio da s obzirom na to da je u predugovoru kupoprodajna cijena već bila definirana, kao i rok plaćanja cijene te da su tužitelji podmirili cijenu nakon sklapanja predugovora da bi ugovorom o kupoprodaji samo trebalo konstatirati koju cijenu su tužitelji platili za nekretnine te da bi im ujedno bila dana clausula intabulandi.

11. Suprotno žalbenim navodima clausula intabulandi nije bitan sastojak ugovora o kupoprodaji nekretnine, a predmet prodaje je u članku 1. Ugovora određen kao točno određeni dio nekretnine-zemljišta koji čini dio k.č.r. 2835/1 k. o. [katastarska općina] prikazan na grafičkom prilogu izrađenom od GEO-VV d.o.o., površine 1654,2 m2, označen žutom bojom. Žalbeni navodi u svezi prirode ugovora su proturječni jer tuženik s jedne strane u točki IV. obrazloženja žalbe govori da se radi o predugovoru, dok s druge strane u točki VI. obrazloženja žalbe navodi da su stranke u Predugovor unijele sporazum o obračunavanju primljenog iznosa u članku 3. te da su sklopile kupoprodajni ugovor još 2007. godine.

12. Neovisno o naprijed navedenom, a u svezi pravne prirode ugovora nazvanog predugovor, napominje se da je ovaj sud u ukidnom rješenju poslovni broj Pž-4337/2022 od 14. studenoga 2023. izrazio shvaćanje da u ovoj pravnoj stvari nije odlučno radi li se o predugovoru ili ugovoru jer je u slučaju osnovanosti zahtjeva obveza tuženika na povrat onoga što su tužitelji dali ista, neovisno o tome proizlazi li ta obveza iz ugovora ili predugovora.

13. Tužitelji tužbom kao kupci traže od tuženika kao prodavatelja povrat stečenog bez osnove, uplaćenog iznosa kupoprodajne cijene u ukupnom iznosu od 443.436,30 kn odnosno 58.854,10 EUR s pripadajućim zakonskim kamatama od dana plaćanja i naknadu nastale štete, koja im je nastala u vidu plaćenog poreza na promet nekretnina, u iznosu od 22.171,80 kn odnosno 2.942,70 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe odnosno od 18. prosinca 2020.

14. Iz sadržaja spisa i obrazloženja presude proizlazi da je između st ranaka nesporno da:

- su nakon provedenog javnog natječaja od strane tuženika, tužitelji kao kupci, a tuženik kao prodavatelj, zaključili 17. srpnja 2007. ugovor nazvan Predugovor o kupoprodaji nekretnine dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi pašnjaka

- je kupoprodajna cijena po ugovoru u cijelosti isplaćena 2007. godine s time da su tužitelji prvo platili jamčevinu, a potom u listopadu 2007. godine preostali dio kupoprodajne cijene, dok su porez na promet nekretnina po rješenju Porezne uprave platili 2009. godine

- je prijenos prava vlasništva odgođen do parcelacije nekretnine sukladno lokacijskoj dozvoli

- je tuženik u trenutku sklapanja tog ugovora pa sve do 16. listopada 2014. u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik nekretnine

- se Republika Hrvatska upisala kao vlasnica nekretnine u zemljišne knjige 16. listopada 2014. na temelju presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-892/2014 od 22. kolovoza 2014. (sada spis Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Pu P-2922/2015)

- je Republika Hrvatska 29. travnja 2014. podnijela protiv tuženika tužbu radi utvrđenja vlasništva sporne nekretnine, a da tuženik u toj parnici nije podnio odgovor na tužbu radi čega je sud donio presudu zbog ogluhe kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90; dalje: ZIDZŠ) vlasnica sporne nekretnine od 16. listopada 1990. kada je izvršena pretvorba društvenog vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu te da tuženik nije mogao steći vlasništvo na toj nekretnini niti na temelju članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj: 90/92, 94/93 i 119/97; dalje: ZLSU)

- tuženik protiv presude zbog ogluhe presude nije izjavio žalbu, niti je o toj parnici i donesenoj presudi obavijestio kupce odnosno tužitelje u ovom sporu.

15. Između stranaka je sporno imaju li tužitelji pravo na povrat uplaćenih iznosa kupoprodajne cijene te naknadu štete koja im je nastala zbog plaćanja poreza na promet nekretnina ili su ti zahtjevi u zastari kako to tvrdi tuženik. U svezi istaknutog prigovora zastare i početka tijeka zastarnog roka, sporno je, je li tuženik bio nepošten i zlonamjeran prodavatelj i je li u zloj vjeri postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom na to da je propustio obavijestiti tužitelje o parničnom postupku koji je u travnju 2014. godine pokrenula Republika Hrvatska protiv Općine Svetvinčenat kao tuženika radi utvrđenja da je sporna nekretnina njezino vlasništvo, te jer je tuženik propustio dati odgovor na tužbu radi čega je donesena presuda zbog ogluhe kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska zakonska vlasnica sporne nekretnine od 16. listopada 1990., tj. od 24. srpnja 1991., a protiv koje presude tuženik nije izjavo žalbu, niti je o toj parnici i donesenoj presudi obavijestio kupce odnosno tužitelje u ovom sporu, kao i je li tuženik s obzirom na to da je Republika Hrvatska zakonska vlasnica nekretnine od 16. listopada 1990., kada je izvršena pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu, u trenutku prodaje 2007. godine svjesno prodao nekretninu čiji vlasnik nije bio, kao što su to tužitelji tvrdili u podnesku od 21. veljače 2022.

16. U odnosu na zastarne rokove pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se na pravo tužitelja primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema članku 225. ZOO -a, odnosno za naknadu štete subjektivni trogodišnji te objektivni petogodišnji rok iz članka 230. ZOO-a.

17. Postupajući po uputi ovoga suda prvostupanjski sud je u ponovnom postupku, između ostalog, utvrdio da su tužitelji spornu nekretninu koju su kupili na javnom natječaju od tuženika, kupili u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, a da se nedostatak dobre vjere u situaciji kada je tuženik (jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske) jamčio da je nekretnina njegovo isključivo vlasništvo ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje nekretnine te da tuženik nije predao u posjed tužiteljima spornu nekretninu, kao i da su tužitelji zahtjev za sklapanjem ugovora o kupoprodaji uputili tuženiku i tijekom 2020. godine.

18. Tadašnji načelnik općine BJ je u iskazu potvrdio da ne zna zašto tuženik u predmetu poslovnog broja P-892/2014 (odnosno sada poslovnog broja Pu P-2922/2015) nije dao odgovor na tužbu i podnio žalbu protiv presude zbog ogluhe te da on osobno nije obavijestio tužitelja o navedenom sporu, kao i da je zahtjev od strane tužitelja za sklapanje ugovora o kupoprodaji prema tuženiku došao tijekom 2020. godine, dakle iste godine kada je i tužba podnesena što ukazuje da su tužitelji za presudu zbog ogluhe od 22. kolovoza 2014. i tuženikov gubitak prava vlasništva na predmetnoj nekretnini saznali neposredno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu 2020. godine i da ugovor iz 2007. godine tada nije bio raskinut. Niti iz iskaza svjedoka NJ, službenika zaposlenog kod tuženika, ne proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelje o parnici koju je protiv tuženika pokrenula Republika Hrvatska i o donesenoj presudi zbog ogluhe.

19. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud ocijenio da je tuženik svojim postupanjem i propuštanjem obavještavanja tužitelja o parnici s Republikom Hrvatskom koja je pokrenuta 2014. godine, propuštanjem davanja odgovora na tužbu, propuštanjem obavještavanja tužitelja o presudi zbog ogluhe te propuštanjem podnošenja žalbe protiv te presude, povrijedio dužnost suradnje (članak 5. ZOO -a) te načelo savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a).

20. Prema članku 4. ZOO-a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Učinak povrede tog načela je u oduzimanju pravne zaštite osobi koja je povrijedila to pravo. Naime, najvažnije ostvarivanje korektivne funkcije načela savjesnosti i poštenja sastoji se u sprječavanju zlouporabe subjektivnog prava. Dužnost suradnje u smislu članka 5. ZOO-a se pak ostvaruje kroz međusobno obavještavanje o svim bitnim okolnostima, suzdržavanje od zlouporabe prava, zatim omogućavanje i olakšavanje urednog ispunjenja obveza suprotne strane, a tu spada i postupanje u dobroj vjeri. Time se nastoji uspostaviti određena disciplina u izvršavanju obveza koja se jednako odnosi na sve ugovorne strane i obuhvaća sve oblike obveznih odnosa, bez obzira na izvor ili pravni temelj. Dakle, proizlazi da je načelo dužnosti suradnje usmjereno na jačanje međusobnog povjerenja sudionika obveznih odnosa i usko povezano s načelom savjesnosti i poštenja.

21. Prema tome, sve kada bi bio osnovan žalbeni navod da je zastarni rok u konkretnom slučaju počeo teći najranije 18. srpnja 2012. (iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je tuženik iznosio i tvrdnje da je zastarni rok počeo teći tek nakon uknjižbe Republike Hrvatske u listopadu 2014.), kada je po mišljenju tuženika otpala pravna osnova Predugovora koja je postojala do 17. srpnja 2012., iako je tužba podnesena u prosincu 2020. godine, sud ne bi mogao prihvatiti prigovor zastare jer tuženik svojim postupanjem odnosno propuštanjem (obavještavanja tužitelja o parnici pokrenutoj 2014. godine, ne davanjem odgovora na tužbu, propuštanjem obavještavanja tužitelja o presudi zbog ogluhe i ne podnošenjem žalbe protiv te presude) nedvojbeno povrijedio načelo savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da tuženik u parnici koju je protiv njega 2014. godine pokrenula Republika Hrvatska nije ni odgovorio na tužbu ni podnio žalbu protiv presude zbog ogluhe moglo bi se zaključiti da je tuženik još prije pokretanja parnice od strane Republike Hrvatske znao da se radi o nekretnini koja je u vlasništvu Republike Hrvatske kao što to proizlazi iz točke 26. obrazloženja pobijane presude. U prilog ovom zaključku ide i okolnost da se Republika Hrvatska prije podnošenja tužbe obratila tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 11. srpnja 2012. u prilogu kojeg su dostavljeni dokazi i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je tuženik zaprimio 18. srpnja 2012. (listovi 4. i 5. spisa poslovni broj P-892/2014), a u kojem zahtjevu su izneseni navodi koji se odnose na spornu nekretninu kao i u podnesenoj tužbi (dakle da je Republika Hrvatska vlasnica nekretnine na temelju zakona od 16. listopada 1990. kada je izvršena pretvorba društvenog vlasništva nad šumama i šumskom zemljištu te da tuženik nije mogao steći vlasništvo niti na temelju članka 87. ZLSU-a jer ZLSU koji je donesen 1992. godine nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina - šuma i šumskog zemljišta čak i ako se šume i šumsko zemljište nalaze unutar granica građevinskog zemljišta).

22. Neosnovan je žalbeni navodi da su i tužitelj i tuženik bili dužni postupati s jednakom pažnjom jer su pravne osobe. Točno je da su i tužitelji i tuženi pravne osobe, no tuženik je javnopravno tijelo, jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske, koja je na javnom natječaju 2007. godine prodavala nekretninu za koju je jamčila da je njezino vlasništvo, a u odnosu na koju je donesena presuda zbog ogluhe iz koje proizlazi da se radi o nekretnini koja je šuma i kao takva je u vlasništvu Republike Hrvatske od 16. listopada 1990. kada je izvršena pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu. Prema tome, ne može se govoriti o dužnosti postupanja ugovornih stranaka s jednakom pažnjom.

23. U situaciji kada je tuženik kao jedinica lokalne samouprave povrijedio načelo savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a) i dužnosti suradnje (članak 5. ZOO-a) te kada tuženik nije postupao s dužnom pažnjom, prihvatiti prigovor zastare značilo bi pružiti sudsku zaštitu i prihvatiti zadržavanje koristi stečene povredom temeljnih načela obveznog prava, što nije svrha instituta zastare niti svrha izvršavanja pravednosti sukladno pravu. U konkretnom slučaju zadržavanje kupovnine bilo bi suprotno svrsi ostvarivanju prava prodavatelja iz tog ugovora s obzirom na to da je člankom 6. ZOO-a propisana zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato na što je ovaj sud već ukazao strankama i prvostupanjskom sudu u ukidnom rješenju poslovni broj Pž-4337/2022 od 14. studenoga 2023.

24. Posljedično navedenom nisu od utjecaja žalbeni navodi da su tužitelji imali sedam godina (od sklapanja ugovora 2007. do 2014. godine kada je Republika Hrvatska podnijela tužbu), da se upišu kao vlasnici nekretnine, koji navodi su ujedno i neosnovani jer je pretpostavka za upis u zemljišne knjige valjana tabularna isprava koja tužiteljima nikad nije izdana. Navod da su tužitelji bili u zakašnjenju jer nisu proveli parcelaciju nije osnovan budući da iz sklopljenog ugovora proizlazi da je obveza parcelacije bila na tuženiku, dok je na tužiteljima bila obveza ishođenja lokacijske dozvole i financiranje postupka parcelacije. Činjenica da nije proveden postupak parcelacije te da tužitelji prethodno nisu ishodili lokacijsku dozvolu nije od utjecaja u situaciji kada se radi o nekretnini koja je šuma u vlasništvu Republike Hrvatske od 16. listopada 1990. što je tuženik znao i prije donošenja presude zbog ogluhe. Štoviše, da su tužitelji ishodili lokacijsku dozvolu i da su potom financirali postupak parcelacije budući da je nekretnina šuma u vlasništvu Republike Hrvatske od 16. listopada 1990. nastala šteta bi im bila veća jer bi im pored troškova na ime plaćenog poreza nastao i trošak vezan uz izdavanje lokacijske dozvole te trošak financiranja parcelacije.

25. Neosnovano se tuženik poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-244/2008 od 9. veljače 2010. vezao uz istaknuti prigovor zastare jer se radi o odluci koja se odnosi na drukčiju činjeničnu i pravnu situaciju.

26. Iz činjenice da je Republika Hrvatska zakonska vlasnica sporne nekretnine od 16. listopada 1990., što je utvrđeno presudom zbog ogluhe, proizlazi da tuženik niti ne može ispuniti svoju ugovornu obvezu pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je ugovor raskinut podnošenjem tužbe. Također, pravilno je sud na temelju navoda stranaka iznijetih tijekom postupka i provedenih dokaza utvrdio da tužitelji do podnošenja tužbe nisu raskinuli Predugovor o kupoprodaji nekretnine tj. sklopljeni ugovor o kupoprodaji. Pri tome, neosnovano tuženik tvrdi da je do raskida došlo po samom zakonu, u listopadu 2014. godine kada se Republika Hrvatska uknjižila kao vlasnica u zemljišne knjige te da su pogrešno primijenjene odredbe članka 432. stavka 1. ZOO-a te članka 437. stavka 2. ZOO-a.

27. U slučaju vraćanja nakon raskida ugovora, zastara prava na vraćanje (u ovom slučaju isplaćene kupoprodajne cijene) počinje teći od prvog dana poslije dana kad je ugovor raskinut (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-19/06 od 21. ožujka 2006.).

28. Iz članka 368. ZOO-a koji je sud pravilno primijenio, proizlazi da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze na naknadu štete (stavak 1.). Ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (stavak 2. ZOO-a), a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kad je isplatu primila (stavak 5. ZOO -a).

29. S obzirom na to da je učinak raskida ugovora da se stranke oslobađaju obveza iz ugovora i da je svaka dužna vratiti ono što je primila, osnovan je tužbeni zahtjev za povrat cijene koja je isplaćena u ispunjavanju obveze iz sada raskinutog ugovora (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x-228/08 od 24. veljače 2009.).

30. Raskidom ugovora otpada osnova na temelju koje je nešto stečeno. Raskid može stvoriti neke nove i drugačije obveze, i to: obvezu naknade štete, pravo na povrat onog što je dano u okviru ispunjenja preuzetih obveza, u ovom slučaju cijene, obvezu plaćanja zateznih kamata ako se vraća novac, i to od dana kad je isplata primljena.

31. Zbog toga je osnovan zahtjev tužitelja za povrat jamčevine uračunate u kupoprodajnu cijenu, koju je svaki od njih uplatio u iznosu od 1.623,81 EUR te povrat preostalog dijela uplaćene kupoprodajne cijene koji je svaki od njih uplatio u iznosu od 27.803,24 EUR sa zateznim kamatama od dana kada je tuženik primio navedene uplate (članak 368. stavak 5. ZOO-a), a ne od podnošenja tužbe.

32. Budući da su tužitelji na temelju rješenja Porezne uprave donesenog po naprijed navedenom ugovoru platili porez na promet nekretnina za predmetnu nekretninu, i to svaki u iznosu od po 1.471,35 EUR, osnovan je i njihov zahtjev s osnove naknade štete u visini plaćenog poreza za nekretnine sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe. Navedeni iznos tužitelji potražuju s osnova naknade štete, a ne vraćanja stečenog bez osnove, pa nije od utjecaja žalbeni navod da tuženik nije primio navedeni novčani iznos od tužitelja te da nije sudjelovao u postupku u kojem su tužitelji obvezani na plaćanje poreza.

33. Pravilno su dosuđene zakonske zatezne kamate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima prema članku 29. stavku 2. ZOO-a te je pravilna i odluka o troškovima postupka koje je tuženik pobijao samo iz razloga jer nije pravilna odluka o glavnoj stvari.

34. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

35. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u kojem su ponovljeni već ranije iznesenih navodi nije osnovan jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke u žalbenom postupku (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a).

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić