REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1092/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Draženke Deladio, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AOK BADEN-WÜRTTEMBERG, SR Njemačka, Presselstrasse 19, Stuttgart, OIB: 54014432972, kojeg zastupa punomoćnik Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu RAŠICA & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, i tuženika ALLIANZ HRVATSKA d.d., Heinzelova 70, Zagreb, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d. u Zagrebu, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Denis Lauc, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 38.913,90 EUR, odlučujući o žalbama tuženika i umješača protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1867/2017-151 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i umješača i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1867/2017-151 od 15. siječnja 2026. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom tužitelju je dosuđen iznos od 38.913,90 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 15.680,53 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen kao neosnovan za iznos od 16.151,61 EUR.

2. Predmet spora je vezan uz prometnu nezgodu od 4. rujna 2012. u kojoj su dvije osobe smrtno stradale, a tri su teško ozlijeđene. Među ozlijeđenima je i tužiteljev osiguranik, GT, kao njemački državljanin koji je u ovoj nezgodi sudjelovao kao putnik na stražnjem sjedalu iza suvozača u osobnom automobilu marke Audi 98, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao pok. ST. Ovo vozilo se tom prilikom sudarilo s vozilom marke Peugeot 308, reg. oznake [registarska oznaka], kojim je upravljala MT. Protiv MT u vezi ove nezgode u tijeku je kazneni postupak na Općinskom sudu u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem K-85/2017. Vozilo kojim je upravljala MT bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 04011863329.

3. Tužitelj je nositelj zdravstvenog osiguranja njemačkog pravnog sustava te je pravna osoba, tijelo javnog prava s vlastitom samoupravom koji obavlja javna ovlaštenja određena zakonom.

4. U trenutku štetnog događaja oštećeni GT je bio zdravstveno osiguran kod tužitelja, a tužitelj mu je na ime troškova liječenja isplatio iznos od 39.913,10 EUR. Isplatom navedenog iznosa tužitelj je stekao pravo na regres isplaćenih iznosa sukladno pravnim propisima SR Njemačke, Ugovoru o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke (čl. 35.) koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i SR Njemačke („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 7/98.), odnosno nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, čl. 85. Uredbe EZ 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti te Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.; dalje: ZOOP).

5. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), ocijenio tužbeni zahtjev u potpunosti osnovanim.

6. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odluka o zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnih troškova, na temelju odredbe čl. 151. st. 3. i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZOO).

7. Tuženik je protiv ove presude u točkama I. i II. njene izreke podnio žalbu u odnosu na pogrešnu odluku prvostupanjskog suda o njegovom prigovoru zastare, uz zanemarivanje doprinosa oštećenoga nastanu štetnih posljedica, osnovi i visini tužbenog zahtjeva, u odnosu na dio dosuđenog tužiteljevog potraživanja s osnove troškova liječenja njegovog osiguranika za razdoblje od 29. srpnja 2013. do 28. kolovoza 2013. u iznosu od 14.999,02 EUR. I konačno, prigovorio je odluci o troškovima postupka.

8. Umješač je protiv ove presude u točkama I. i II. njene izreke podnio žalbu u odnosu na primijenjeno mjerodavno pravo, u odnosu na doprinos tužiteljevog osiguranika nastaloj šteti, postojanju uzročne veze između potraživanja tužitelja i predmetnog štetnog događaja, odluku prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, dokazima u pogledu stvarne isplate utuženog iznosa, dosuđenim zakonskim zateznim kamata, te odluci o troškovima postupka.

9. Žalbe tuženika i umješača su neosnovane.

10. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud utvrđuje da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

11. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te za svoju odluku dao jasne, određene i međusobno neproturječne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

12. Prigovor zastare

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i umješača kojima se osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju prigovora zastare. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu temeljem zakonske subrogacije nositelja socijalnog osiguranja, a ne o klasičnom zahtjevu za naknadu štete u smislu čl. 376. ZOO-a, slijedom čega se na zastaru primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a u trajanju od pet godina. Također je pravilno utvrđeno da zastarni rok počinje teći od dana svake pojedine isplate troškova liječenja, pa kako je tužba podnesena unutar petogodišnjeg roka od tih isplata, nije nastupila zastara potraživanja.

14. Žalbeni navodi kojima se zastupa primjena trogodišnjeg zastarnog roka temeljenog na pravilima o naknadi štete nisu prihvatljivi jer zanemaruju pravnu prirodu predmetnog zahtjeva kao subrogacijskog zahtjeva, što je u skladu i s ustaljenom sudskom praksom.

15. Mjerodavno pravo

16. Neosnovani su žalbeni navodi umješača o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, osobito u dijelu kojim se ističe obveza primjene odredbi čl. 27. ZOOP -a kao lex specialis.

17. Prvostupanjski sud je pravilno razlikovao:

- pravo koje se primjenjuje na pitanje prijenosa tražbine (njemačko pravo kao pravo nositelja osiguranja) i

- pravo koje se primjenjuje na pitanje odgovornosti za štetu (hrvatsko pravo kao lex loci delicti). U tom smislu, pravilno je zaključeno da tužitelj kao subrogirani vjerovnik ostvaruje pravo koje je imao njegov osiguranik prema odgovornoj osobi, pa se opseg odgovornosti prosuđuje prema hrvatskom pravu, dok se samo pitanje prijelaza tražbine ocjenjuje prema mjerodavnom stranom pravu.

18. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi da bi tužitelj bio u povoljnijem pravnom položaju niti da bi bila nužna ograničenja iz čl. 27. ZOOP-a na način kako to tvrdi žalitelj.

19. Doprinos oštećenika

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i umješača kojima se postojanje doprinosa oštećenika nastanku štete na njegovoj strani nastoji temeljiti na okolnosti da isti nije bio vezan sigurnosnim pojasom te da je bio pod utjecajem alkohola i pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza, osobito prometno-tehničkog, toksikološkog i medicinskog vještačenja, pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te izveo pravilan zaključak da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 1092. ZOO-a.

21. Prije svega, u odnosu na nevezivanje sigurnosnim pojasom, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ta okolnost nije u uzročnoj vezi s nastankom i opsegom štete koja je predmet ovog postupka. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke prof. dr. sc. Borisa Šebečića, proizlazi da su ključne i najteže ozljede koje su bile predmet liječenja (prijelom lakatne kosti, iščašenje desnog kuka te prijelom glave i vrata bedrene kosti) takve naravi da bi nastupile i u slučaju da je oštećenik bio vezan sigurnosnim pojasom, dok ozljede koje bi eventualno bile izbjegnute vezivanjem (ozljede nosa, oka i nagnječenje mozga) nisu uzrokovale dodatne troškove liječenja koji su predmet tužbenog zahtjeva. Slijedom toga, čak i ako se prihvati da oštećenik nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ta okolnost nije imala utjecaj na visinu štete koja se u ovom postupku potražuje, pa se ne može uzeti kao pravno relevantan doprinos u smislu čl. 1092. ZOO-a.

22. Nadalje, žalbeni navodi kojima se doprinos oštećenika izvodi iz njegove navodne alkoholiziranosti i pristanka na vožnju s alkoholiziranim vozačem također nisu osnovani. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka toksikološke struke proizlazi da za oštećenika ne postoje objektivni podaci o stupnju alkoholiziranosti, već se eventualna alkoholiziranost može razmatrati samo na razini pretpostavke. Ujedno, vještak navodi da bi i eventualna alkoholiziranost oštećenika mogla imati utjecaj na njegove kognitivne sposobnosti u smislu smanjene percepcije i procjene, ali ne utvrđuje uzročnu vezu između takvog stanja i nastanka prometne nezgode ili opsega zadobivenih ozljeda.

23. Suprotno tome, iz istog nalaza proizlazi da je vozač vozila bio u pripitom stanju s koncentracijom alkohola od 1,15 g/kg, pri čemu alkohol djeluje kao značajan čimbenik koji utječe na sposobnost upravljanja vozilom, produžuje vrijeme reakcije i dovodi do pogrešne procjene prometne situacije, što predstavlja relevantan uzrok nastanka prometne nezgode. Time je jasno razgraničeno da je alkoholiziranost vozača relevantan uzrok štetnog događaja, dok eventualna alkoholiziranost oštećenika nema takav značaj u uzročnom smislu.

24. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu dokazane okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je oštećenik znao ili morao znati da je vozač pod utjecajem alkohola, budući da prije ulaska u vozilo nije bio u njegovom društvu. Slijedom toga, ne može se govoriti o svjesnom pristanku na povećani rizik, što je nužna pretpostavka za utvrđenje doprinosa po toj osnovi. Konačno, imajući u vidu da se doprinos oštećenika može uzeti u obzir samo ako postoji uzročna veza između njegovog ponašanja i nastanka ili povećanja štete, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor doprinosa kao neosnovan. Stoga žalbeni navodi tuženika i umješača u ovom dijelu nisu osnovani.

25. Dokazanost isplate utuženog iznosa

26. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i umješača kojima se osporava da je tužitelj dokazao isplatu utuženog iznosa svom osiguraniku. Prije svega valja istaknuti da je ovaj sud već u svojoj ranijoj odluci poslovni broj Pž-4124/2020 zauzeo pravno shvaćanje prema kojem tužiteljeve specifikacije isplata, iako mogu predstavljati dokaz, nemaju značaj javne isprave u smislu čl. 230. st. 1. ZPP -a, već predstavljaju privatne isprave čija se dokazna snaga ocjenjuje prema pravilima o slobodnoj ocjeni dokaza, kako to u ovoj pravnoj stvari uređuje i odredba čl. 415. st. 3. njemačkog Zakona o građanskom postupku prema kojoj je dopušteno dokazivati netočnost javne isprave.

27. U tom smislu, u pravu su žalitelji kada osporavaju da bi se tim ispravama mogla priznati unaprijed određena dokazna snaga istinitosti njihova sadržaja. Međutim, suprotno njihovim daljnjim navodima, ta okolnost nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da sud svoju odluku o postojanju i visini tražbine nije temeljio isključivo na tužiteljevim specifikacijama isplata, niti na formalnom svojstvu tih isprava, već na cjelokupnosti provedenih dokaza, osobito medicinskoj dokumentaciji i nalazima i mišljenjima sudskih vještaka, koji potvrđuju vrstu, opseg i trajanje liječenja osiguranika te s tim povezane troškove.

28. Tako se ponovno ukazuje da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka medicinske struke proizlazi da je osiguranik tužitelja u predmetnom štetnom događaju zadobio teške ozljede (između ostalog prijelome lakatne i bedrene kosti te iščašenje kuka) čije je liječenje zahtijevalo višekratne medicinske zahvate, bolničko liječenje, rehabilitaciju i primjenu medicinskih pomagala, pri čemu je vještak izričito potvrdio da su troškovi liječenja obuhvaćeni utuženim računima u uzročno-posljedičnoj vezi s tim ozljedama. Time su kroz medicinsko vještačenje objektivizirani i verificirani upravo oni troškovi koji čine predmet tužbenog zahtjeva, pa se tužiteljeve specifikacije isplata pojavljuju kao dokument koji kvantificira već medicinski i činjenično utvrđene troškove, a ne kao jedini dokaz njihove egzistencije.

29. Drugim riječima, u ovom slučaju nije riječ o situaciji u kojoj bi tužitelj jednostranim ispravama dokazivao postojanje neprovjerljivih troškova, već o troškovima koji su po svojoj prirodi, vrsti i visini potvrđeni kroz medicinsku dokumentaciju i nalaze vještaka, pa su stoga objektivno provjerljivi i povezani s konkretnim liječenjem.

30. Nadalje, žalitelji tijekom postupka nisu ponudili konkretne protudokaze kojima bi osporili stvarno izvršenje tih isplata, niti su doveli u pitanje da je predmetno liječenje provedeno i da su troškovi nastali, već se njihovi prigovori iscrpljuju u formalnom osporavanju pravne naravi i dokazne snage tužiteljevih isprava. Takvo osporavanje, bez sadržajnog pobijanja medicinski utvrđenih činjenica o liječenju i troškovima, nije dostatno za dovođenje u sumnju pravilnosti zaključka prvostupanjskog suda.

31. Imajući u vidu da se činjenice u parničnom postupku dokazuju stupnjem uvjerenja, a ne apsolutnom sigurnošću, ovaj sud ocjenjuje da ukupnost provedenih dokaza, osobito medicinskog vještačenja i dokumentacije o liječenju, daje dovoljno pouzdanu osnovu za zaključak da je tužitelj izvršio isplate koje su predmet tužbenog zahtjeva. Stoga žalbeni navodi tuženika i umješača u ovom dijelu predstavljaju tek drukčiju ocjenu izvedenih dokaza, koja ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

32. S obzirom na navedeno, sud nije smatrao potrebnim, na okolnost utvrđenja plaćanja utuženih troškova liječenja, provoditi financijsko vještačenje koje je određeno rješenjem od 8. listopada 2024.

33. Uzročna veza i visina štete

34. Žalbeni navodi umješača kojima se osporava postojanje uzročne veze između predmetnog štetnog događaja i troškova liječenja, kao i visina štete, nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud je kako je naprijed navedeno na temelju medicinske dokumentacije i provedenih medicinskih vještačenja pravilno utvrdio da su troškovi liječenja za koje tužitelj potražuje naknadu u uzročnoj vezi s ozljedama zadobivenim u predmetnoj prometnoj nesreći, te da su isti stvarno nastali i plaćeni. Suprotni žalbeni navodi predstavljaju drukčiju ocjenu provedenih dokaza, koja sama po sebi ne dovodi u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

35. Solidarna odgovornost i pravo tužitelja na puni iznos

36. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika i umješača kojima se osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda u dijelu kojim je tužitelju dosuđen puni iznos troškova liječenja isplaćen po tužitelju njegovom osiguraniku, uz pozivanje na utvrđeni omjer odgovornosti između sudionika prometne nesreće.

37. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je zaključio da za odlučivanje u ovom sporu nije odlučno pitanje međusobnog omjera odgovornosti vozača vozila sudionika prometne nezgode. Prema odredbi čl. 1069. st. 3. i 4. ZOO-a, za štetu prouzročenu pogonom dvaju ili više motornih vozila njihovi vlasnici odgovaraju trećim osobama solidarno, pri čemu se trećom osobom smatra i oštećenik koji nije vlasnik niti korisnik vozila, kao što je to u konkretnom slučaju osiguranik tužitelja. Slijedom toga, oštećenik kao treća osoba ima pravo zahtijevati naknadu cjelokupne štete od bilo kojeg od solidarno odgovornih štetnika, neovisno o njihovom međusobnom omjeru odgovornosti.

38. Kako je tužitelj, sukladno paragrafu 116. njemačkog Socijalnog zakonika X. i čl. 30. Sporazuma o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Savezne Republike Njemačke, isplatom troškova liječenja stupio u pravni položaj svog osiguranika (zakonska subrogacija), on preuzima i njegova prava prema odgovornim osobama. To znači da tužitelj, kao subrogirani vjerovnik, ima pravo zahtijevati naknadu cjelokupnog iznosa štete od bilo kojeg solidarno odgovornog dužnika, uključujući i tuženika kao osiguratelja jednog od štetnika, sve dok šteta ne bude u cijelosti namirena. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da pitanje međusobnog omjera odgovornosti između vozača (npr. 60% : 40%) nije odlučno za odnos prema oštećeniku, odnosno prema tužitelju koji je u njegov pravni položaj stupio, već je relevantno isključivo u njihovim međusobnim regresnim odnosima.

39. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da bi tužiteljev zahtjev trebalo ograničiti sukladno tom omjeru, jer bi takvo tumačenje bilo protivno pravilima o solidarnoj odgovornosti i dovelo bi do nedopuštenog ograničavanja prava oštećenika, odnosno subrogiranog vjerovnika.

40. Stoga je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju puni iznos štete koju je podmirio za svog osiguranika, pa žalbeni navodi tuženika i umješača u ovom dijelu nisu osnovani. Suprotno shvaćanje dovelo bi do toga da oštećenik snosi rizik raspodjele odgovornosti između štetnika, što nije svrha instituta solidarne odgovornosti.

41. Kamate i troškovi

42. Neosnovani su i žalbeni navodi u odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate, budući da su iste dosuđene sukladno važećim propisima i od dana dospijeća pojedinih iznosa (čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a).

43. Također, pravilna je i odluka o troškovima postupka, jer je donesena sukladno uspjehu stranaka u sporu i primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj : 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) pri čemu žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost obračuna. Žalbeni navodi ne sadrže određene prigovorne razloge u pogledu odluke prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka, a ovaj sud na materijalno pravo protiv odluke o troškovima ne pazi po službenoj dužnosti.

44. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Draženka Deladio