REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1583/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Marije Bakule Vugrinec, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Matas, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SV, OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnice obrta „[obrt]“, [adresa], koju zastupa punomoćnik Vinko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, Carinska uprava, OIB 18683136487, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2056/2019-48 od 12. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2056/2019-48 od 12. ožujka 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.964,14 EUR sa zateznim kamatama od 22. veljače 2018. do isplate i u točki II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -2056/2019-48 od 12. ožujka 2025. u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 573,37 EUR sa zateznim kamatama od 22. veljače 2018. do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 973,08 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan tuženičin zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 14.537,51 EUR sa zateznim kamatama (točka I. izreke), naložio je tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.000,00 EUR sa zateznim kamatama (točka II. izreke) te je odbio tuženičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o trošku. Predlaže ovome sudu preinačiti, podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbe u iznosu od 973,08 EUR sa zateznim kamatama.

3. U odgovoru na žalbu tuženica predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 500,00 EUR.

4. Tužiteljičina žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda u točkama I. i II. izreke ispitana je sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 368. st. 2. ZPP-a), osim u dijelu kojim je prekoračen tužbeni zahtjev.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 13.964,14 EUR sa zateznim kamatama od 22. veljače 2018. do isplate po osnovi naknade tržišne vrijednosti cigara oduzetih u prekršajnom postupku vođenom kod Prekršajnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem PpG-4303/14, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

7. Prema obrazloženju pobijane presude, među strankama nije sporno:

- cigare koje su bile predmet prekršajnog postupka tužiteljici su privremeno oduzete 21. prosinca 2013. sukladno potvrdama Carinske uprave o oduzimanju predmeta klasa: 471-01/13-02/466-03,04,05,06,07,08,09 od 21. prosinca 2013., a sve temeljem odredbi čl. 53. st. 1. i 2., u svezi s čl. 14., čl. 50., čl. 51. i čl. 52. Zakona o carinskoj službi te su predane na čuvanje u komori obrta tužiteljice, gdje su bile čuvane u odgovarajućim uvjetima unutar „Humidora“,

- prekršajnim nalogom broj: PN 121/14 od 15. lipnja 2014. cigare su oduzete i smještene u carinsko skladište pod brojem: 0/529/15, gdje su se nalazile i tijekom ovog postupka,

- presudom Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj PpG-4303/14 od 16. siječnja 2015. utvrđeno je da je tužiteljica 21. prosinca 2013. vršila prodaju duhanskih proizvoda – cigara, izvan originalnog pakiranja te je proglašena krivom za počinjenje prekršaja iz čl. 11. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, a predmet kojima je počinjen prekršaj oduzimaju se i do pravomoćnosti ostaju na raspolaganju tuženici,

- presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018. pod točkom I. izreke odbijena je optužba (zbog nastupanja apsolutne zastare), a pod točkom III. izreke određeno je da se privremeno oduzeti predmeti imaju vratiti tužiteljici, uz predočenje isprava kojima se predmeti identificiraju, ukoliko vraćanje stvari nije u suprotnosti s posebnim propisima.

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, jer je nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio:

- na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. Ivan Ožanić, dipl. ing., koji je pregledao cigare u carinskom skladištu, da su u potpunosti neupotrebljive, jer nisu skladištene u adekvatnom uređaju Humidoru ili slično te su oštećene u cijelosti, jer su se osušile i dobile plijesan, ne mirišu na duhan nego na suhi plijesan, da se ne mogu i ne smiju prodavati u maloprodaji, jer su zbog plijesni opasne po život i zdravlje pušača, a vještak je naveo da je bilo potrebno maksimalno godinu dana da cigare postanu neupotrebljive,

- tuženica je oduzela cigare na temelju prekršajnog naloga broj: PN 121/14 od 15. lipnja 2014. u okviru provođenja prekršajnog postupka i oduzimanjem navedenih cigara nije došlo do povećanja imovine tuženice, jer tuženica nije stekla imovinsku korist odnosno nije došlo do bogaćenja tuženice oduzimanjem navedene robe, budući da svrha oduzimanja nije bilo postizanje gospodarske koristi tuženice,

- nije dokazan nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave kao i postojanja uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužiteljici pa ne postoji javnopravna odgovornost države za štetu sukladno čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave.

9. Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da je pobijanom presudom prekoračen tužbeni zahtjev te da je u tom smislu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a. Naime, tužiteljica je prvotno u tužbi tražila isplatu iznosa od 14.537,51 EUR (odnosno tadašnjih 109.532,85 kn), dok je u podnesku od 30. siječnja 2024. snizila tužbeni zahtjev na iznos od 13.964,14 EUR (odnosno tadašnjih 105.212,85 kn). Sniženje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe pa kako se tuženica nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe u iznosu od 573,37 EUR, prvostupanjski sud je u tom dijelu prekoračio tužbeni zahtjev, jer je dosudio veći iznos od onog kojeg je tužiteljica tražila. Stoga je ovaj sud sukladno čl. 369. st. 5. ZPP-a ukinuo pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke kojim je prekoračen tužbeni zahtjev.

10. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u preostalom dijelu nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a odnosno nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi i razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, iskazima svjedoka i samih tih isprava.

11. Neosnovano tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud, iako je raspravio odštetnu odgovornost tuženice kao tijela javne vlasti, a poglavito jer je proveo sve dokaze upravo na okolnost odštetne odgovornosti zbog neosnovanog oduzimanja i neadekvatnog skladištenja (čuvanja) predmetnih cigara, u konačnici neosnovano odbio tužbeni zahtjev po sasvim drugoj pravnoj osnovi (stjecanje bez osnove/otpala osnova) od pravne osnove odštetne odgovornosti tuženice po kojem je prvostupanjski sud provodio dokaze. Ovo stoga što je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev po obje navedene osnove. Pri tome valja istaknuti da je upravo tužiteljica tijekom cijelog postupka (tužba i podnesci od 16. ožujka 2020., 21. rujna 2020., 31. svibnja 2021., 24. prosinca 2021., 23. ožujka 2022., 3. lipnja 2022. i 9. travnja 2024.) uporno inzistirala da se radi o stjecanju bez osnove, a ne o naknadi štete po čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave.

12. S tim u vezi, potrebno je navesti i da iako sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužiteljica navela u tužbi i tijekom postupka, vezan je činjeničnim navodima koje su stranke iznijele tijekom postupka i dokazima koje su predložile. Tužiteljica je činjenične navode na kojima temelji tužbeni zahtjev svela na navode da se radi o stjecanju bez osnove odnosno da se radi o osnovi koja je kasnije otpala, jer je presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018. otpala osnova za držanje privremeno oduzetih cigara. Pritom tužiteljica nije iznijela činjenične navode u odnosu na eventualnu odgovornost države u smislu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj: 150/11, 12/13, 93/16 i 104/16; dalje: ZSDU), koji je bio na snazi u spornom razdoblju.

13. Za postojanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu u smislu čl. 14. ZSDU-a potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: 1) da postoji nezakonit ili nepravilan rad tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave; 2) da je nastala šteta i 3) da postoji uzročna veza između spomenutog rada i nastale štete. Nezakonitim radom se smatra svako djelovanje suprotno odredbama i načelima važećeg pravnog poretka, dok nepravilno djelovanje znači postupanje suprotnom pravilima struke koje odudara od uobičajene metode rada u državnom tijelu, odnosno postupanje protivno svrsi koji je određena ili ponašanje suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti.

14. U konkretnom slučaju tužiteljica tijekom postupka nije iznijela činjenične navode niti predložila dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da se radi o nezakonitom ili nepravilnom radu tijela državne uprave (osobito u odnosu na način skladištenja oduzetih cigara) i da postoji uzročna veza između takvog rada i nastale štete. Osim toga, tužiteljica zanemaruje činjenicu da je u prekršajnom postupka proglašena krivom za počinjenje prekršaja, a da je naknadno optužba odbijena zbog nastupanja apsolutne zastare.

15. U odnosu na stjecanje bez osnove prvostupanjski sud je obrazložio da tuženica nije stekla imovinsku korist odnosno nije došlo do njezinog bogaćenja oduzimanjem navedene robe, budući da svrha oduzimanja nije bilo postizanje gospodarske koristi tuženice. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se kod stjecanja bez osnove uvijek mora raditi o obogaćenju stjecatelja (iako najčešće to je slučaj) i da obogaćenje mora biti radi postizanja gospodarske koristi, budući da je za primjenu ovog instituta dovoljno da je imovina jedne osobe prešla u imovinu druge osobe.

16. Međutim, to u konkretnom slučaju nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer je oduzimanje cigara bilo određeno u provedenom prekršajnom postupku u kojem je tužiteljica proglašena krivom za prekršaj i određeno je da cigare do pravomoćnosti ostaju na raspolaganju tuženice, a presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018. pod točkom III. izreke određeno je da se privremeno oduzeti predmeti imaju vratiti tužiteljici, uz predočenje isprava kojima se predmeti identificiraju, ukoliko vraćanje stvari nije u suprotnosti s posebnim propisima.

17. U konkretnom slučaju se radi o počinjenju prekršaja iz čl. 11. st. 9. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda („Narodne novine“ broj: 125/08, 55/09, 119/09 i 94/13) prema kojoj odredbi je zabranjena prodaja pojedinačnih cigareta i cigareta u pakiranjima koja sadrže manje od 20 komada, odnosno drugih duhanskih proizvoda izvan originalnog pakiranja proizvođača. Stoga se neosnovano poziva tužiteljica na Uputu o označavanju cigara duhanskim markicama Ministarstva financija pri puštanju u potrošnju i promet u Republici Hrvatskoj od 18. lipnja 2014., koja je donesena sukladno čl. 5. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o trošarinama („Narodne novine“ broj 70/14), kojom je dodana odredba čl. 65.a tog Pravilnika i koje je stupila na snagu 15. srpnja 2014.

18. Naime, Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda i Zakon o trošarinama te prateći pravilnici o trošarinama uređuju različita područja vezano za duhanske proizvode. Zakonom o ograničavaju uporabe duhanskih proizvoda utvrđuju se mjere za smanjenje i ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda, štetnih sastojaka cigareta i obvezne oznake na pakiranjima duhanskih proizvoda, preventivne mjere protiv pušenja te nadzor nad provedbom tog Zakona. U smislu tog Zakona, obvezne oznake na pakiranjima duhanskih proizvoda su zdravstvena upozorenja (npr. „pušenje ubija“ i sl.). S druge strane, Zakonom o trošarinama i pratećim pravilnicima se uređuje trošarinski sustav oporezivanja, između ostalih, duhanskih prerađevina. U smislu tog Zakona, propisano je označavanje duhanskih proizvoda duhanskom markicom (tekst „Republika Hrvatska - Ministarstvo financija“, slovna oznaka predmeta oporezivanja i broj markice).

19. Zabrana prodaje pojedinačnih cigareta i cigareta u pakiranjima koja sadrže manje od 20 komada, odnosno drugih duhanskih proizvoda izvan originalnog pakiranja proizvođača predstavlja jednu od mjera za smanjenje i ograničavanje uporabe duhanskih proizvoda, koja je bila propisana kako u vrijeme počinjenja prekršaja, tako i u vrijeme kada je donesena presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018., a i danas je na snazi sukladno čl. 23. st. 9. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda („Narodne novine“ broj: 45/17, 114/18 i 98/25), kojim zakonom je implementirana Direktiva 2014/40/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o usklađivanju zakona i drugih propisa država članica o proizvodnji, predstavljanju i prodaji duhanskih i srodnih proizvoda i o stavljanju izvan snage Direktive 2001/37/EZ.

20. Prema tome, prodaju cigara izvan originalnog pakiranja proizvođača u smislu Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda, valja razlikovati od mogućnosti prodaje pojedinačne cigare nakon 15. srpnja 2014. prema odredbama Pravilnika o trošarinama („Narodne novine“ broj: 64/13, 129/13, 11/14, 11/14 i 70/14) ili Pravilnika o trošarinama („Narodne novine“ broj: 1/17 i 14/17), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018., jer ti pravilnici propisuju označavanje pojedinačne cigare duhanskom markicom pod točno određenim uvjetima.

21. Dakle, kako je zabrana prodaje pojedinačnih cigareta i cigareta u pakiranjima koja sadrže manje od 20 komada, odnosno drugih duhanskih proizvoda izvan originalnog pakiranja proizvođača bila propisana i u vrijeme počinjenja prekršaja i u vrijeme donošenja presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018., jasno proizlazi da bi vraćanje oduzetih cigara u konkretnom slučaju bilo u suprotnosti s posebnim propisom, i to čl. 23. st. 9. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda („Narodne novine“ broj: 45/17 i 114/18).

22. Osim toga, sukladno čl. 76.a st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17) predmeti koje prema zakonu okrivljenik ili druga osoba ne može posjedovati ili predmeti čije je posjedovanje ili promet zabranjen ili ograničen ili predmeti namijenjeni prometu, ali se u promet mogu pustiti samo pod posebnim uvjetima (s nadzornim markicama i slično), oduzet će se i kad postupak nije završen osuđujućom presudom.

23. Pri tome valja istaknuti da sukladno čl. 76.a st. 4. Prekršajnog zakona oduzeti predmeti i sredstva postaju vlasništvo Republike Hrvatske. To ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete prema počinitelju zbog oduzetog predmeta ili sredstva. Vlasnik oduzetog predmeta ili sredstva koji nije počinitelj djela ima pravo na povrat predmeta i sredstva ili naknadu njihove tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako je najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da predmet ili sredstvo bude namijenjeno ili uporabljeno za počinjenje prekršaja ili da nastane njegovim počinjenjem ili ako je pribavio predmet ili sredstvo znajući za okolnosti koje omogućuju njegovo oduzimanje.

24. U konkretnom slučaju tužiteljica nije treća osoba niti vlasnik oduzetog predmeta koji nije počinitelj djela (upravo suprotno – tužiteljica je počinitelj djela) pa se u odnosu na nju ne može primijeniti čl. 76.a st. 4. Prekršajnog zakona.

25. Stoga tužiteljica nema pravo na povrat oduzetih cigara ni na naknadu njihove tržišne vrijednosti, neovisno o tome što postupak nije završen osuđujućom presudom (čl. 76.a st. 3. Prekršajnog zakona), jer je i nakon donošenja presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1185/15 od 21. veljače 2018. zabranjena prodaja cigara izvan originalnog pakiranja proizvođača (čl. 23. st. 9. Zakona o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda) pa žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

26. Pravilna je i zakonita odluka o troškovima parničnog postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno odmjerio tuženičin trošak kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. ZPP-a). Neosnovano tužiteljica osporava dosuđeni iznos troškova postupka koji se odnosi na odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora, budući da trošak koji nastane zbog ispunjavanja procesne pretpostavke iz čl. 186.a st. 1. ZPP-a predstavlja izdatak učinjen u povodu postupka te se samim time smatra potrebnim troškom u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, kako u odnosu na zahtjev za mirno rješenje spora, tako i u odnosu na odgovor na zahtjev za mirno rješenje spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-356/2023 od 6. prosinca 2023. i Rev-1317/2024 od 19. studenoga 2024.).

27. Neosnovano se tužiteljica u pogledu odluke o troškovima postupka u žalbi poziva na presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13) te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-89/2021 od 2. ožujka 2021.

28. Načela iz presude Klauz protiv Hrvatske implementirana su u čl. 154. ZPP-a, a kao što je obrazložio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama (npr. u odluci poslovni broj U-III-3689/2018 od 10. prosinca 2019.) Europski sud za ljudska prava je u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske postavio tri uvjeta koja trebaju biti ispunjena kumulativno kako bi se moglo doći do zaključka da miješanje nije bilo razmjerno, i to: da je državu zastupalo državno odvjetništvo i da su troškovi zastupanja države odmjereni prema odvjetničkoj tarifi, da tužbeni zahtjev podnositelja protiv države nije bio lišen ikakvog sadržaja ili očito nerazuman i da iznos troškova koje treba nadoknaditi državi predstavlja značajan financijski teret za podnositelja.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-641/2023-3 od 17. listopada 2023. izrazio shvaćanje: „Prilikom odlučivanja o troškovima postupka u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, sud je dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nesrazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja).“

30. Nadalje, valja istaknuti da se u sudskoj praksi načela iz presuda Klauz protiv Hrvatske te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske primjenjuju u situacijama kada se radi o sporu u kojem je stranka fizička osoba protiv Republike Hrvatske, koju zastupa nadležno državno odvjetništvo (npr. u predmetima Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021., Rev-641/2023-3 od 17. listopada 2023., Rev-33/2024-4 od 18. prosinca 2024., Rev-669/2024-2 od 19. veljače 2025. i brojne druge). U konkretnom slučaju tužiteljica je fizička osoba kao vlasnica obrta, a obrt u smislu Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 143/13) predstavlja samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dohotka ili dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu.

31. Stoga po ocjeni ovog suda u konkretnom sporu nije moguće primijeniti naprijed navedena načela u konkretnom slučaju. S druge strane, ako bi se navedena načela primjenjivala i u odnosu na tužiteljicu kao vlasnicu obrta, po ocjeni ovog suda nisu ispunjene sve kumulativno navedene pretpostavke da bi se moglo doći do zaključka da miješanje nije bilo razmjerno. Naime, iako se radi o sporu u kojem je državu zastupalo državno odvjetništvo i troškovi zastupanja države su odmjereni prema odvjetničkoj tarifi, te bi se moglo zaključiti da tužbeni zahtjev protiv države nije bio lišen ikakvog sadržaja ni očito nerazuman, po ocjeni ovog suda iz spisa nije moguće utvrditi da iznos troškova koje treba nadoknaditi državi predstavlja značajan financijski teret za tužiteljicu kao vlasnicu obrta. Naime, iz spisa ne proizlazi financijsko stanje tužiteljice pa se ne može zaključiti da se radi o prekomjernom teretu i da nije postignuta pravična ravnoteža.

32. Slijedom navedenog, ovaj sud je sukladno odredbi čl. 368. st. 2. ZPP-a odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu u dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke.

33. Budući da je tužiteljica u drugostupanjskom postupku uspjela samo u odnosu na prekoračen dio tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, sukladno čl. 166. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP -a njezin zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka nije osnovan.

34. Odluka o trošku odgovora na žalbu donesena je sukladno odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a, ocjenjujući da ova parnična radnja u konkretnom slučaju nije bila potrebna radi vođenja parnice, s obzirom na navode koje je tuženica iznijela u odgovoru na žalbu.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak