Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-914/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], Luka 110, Luka, zastupane po punomoćniku Franu Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4214/2024-9 od 5. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4214/2024-9 od 5. svibnja 2025.

II. Odbijaju se zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-3374033 od 30. ožujka 2006., koja nosi naziv „Naknada“, te glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 482,87 EUR sa zateznom kamatom od 4. travnja 2006. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 829,64 EUR sa zateznom kamatom od 5. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužben i zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na odluku o troškovima postupka pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da naloži tuženiku da joj naknadi daljnje troškove postupka u iznosu od 200,00 EUR + PDV, te troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka nisu osnovane.

U odnosu na žalbu tuženika protiv točaka I. i II. izreke presude:

5. Drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) ispitao pobijanu presudu u u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući pobijanu presudu na takav način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, navodeći da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, poglavito da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naprotiv, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, pa se donesena presuda može ispitati.

8. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da je točno da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude ukazao na odluke Suda EU i u njima tumačenje Direktive 93/13/EEZ. No, istovremeno valja primijetiti da je tuženik kontradiktoran kada u žalbi, u odnosu na primjenu Direktive 93/13/EEZ i prakse Suda EU, navodi da se odredbe te Direktive ne primjenjuju na ugovore o kreditu zaključene prije 1. srpnja 2013., da bi se u odgovoru na tužbu, u prilog svojih tvrdnji da sporna ugovorna odredba nije ništetna pozvao upravo na praksu Suda EU u predmetu C-621/17 i s tim u vezi primjenu Direktive 93/13/EEZ.

8.1. Pitanje zaštite interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13/EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stab ilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. Dakle, na konkretni predmet spora, obzirom na razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

9. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. a. u vezi čl. 186.c ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik, jer je tražbina tužiteljice u trenutku podnošenja tužbe već bila dospjela, budući da se radi o zahtjevu za povrat iznosa plaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, pa je neosnovan žalbeni navod tuženika da je tužbeni zahtjev za isplatu trebalo odbaciti.

10. Neosnovan je i žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovim prigovorima. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio i obrazložio sve tuženikove prigovore, da je svrhovito tumačio i primjenio mjerodavno materijalno pravo, te iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse, pa se ne može prihvatiti navod tuženika da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku i jednakost oružja.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-3374033 od 30. ožujka 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, te zahtjev za povrat iznosa od 482,87 EUR plaćenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita.

12. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.769,33 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje promjenjivu, s rokom otplate 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prilikom prvog korištenja kredita plati tuženiku jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita

- da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena u ugovorenoj visini, pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit uzela za kupovinu automobila za vlastite potrebe, te da nije mogla utjecati na ugovorne odredbe, već je u ruke dobila sastavljeni ugovor, dakle nije mogla utjecati na visinu ulazne naknade, za koju joj nije objašnjeno od čega se sastoji i zašto ju treba platiti, a bez nje nije mogla dobiti kredit

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila

- da je jednokratna naknada prije prvog korištenja kredita tužiteljici naplaćena prilikom isplate kredita 3. travnja 2006. u iznosu od 3.638,16 kn, sada 482,87 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o plaćanju jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita utvrdio ništetnom, o čemu je odlučio točkom I. izreke pobijane presude, dok je točkom II. izreke, imajući u vidu podatke o naplaćenom novčanom iznosu temeljem navedene ništetne odredbe obvezao tuženika da tužiteljici na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 482,87 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj sud, te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Naime, imajući u vidu da je odredba o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita iz čl. 3. Ugovora o kreditu dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07, dalje: ZZP/03), smatra se da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprave koju je u spis dostavio tuženik, dok je tužiteljica u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje, a tuženik drugih dokaza radi utvrđenja te odlučne okolnosti nije predlagao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

16. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (3,30% od iznosa kredita). Stoga je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03, međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

17. Također, pravilno tuženik u žalbi navodi da je u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja te postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18.1. Kada je riječ o tome je li poštivano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18.2. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se protivno žalbi tuženika ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18.3. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18.4. Prema odredbi čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te o pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

18.5. Nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave u koje je tuženik predložio izvršiti uvid, a koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici. Osim toga, prema shvaćanju ovog suda troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu ni samorazumljivi.

18.6. Stoga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni, kako u odnosu na postojanje troškova, tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 3. Ugovora o kreditu, tužiteljica u čl. 9. Ugovora preuzela i dodatnu obvezu podmirenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova i pristojbi i svih drugih troškova veznih uz naplatu tražbine, te sve eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

18.7. Imajući dakle u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

18.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke presude utvrdio ništetnom. Pri tome valja reći da obzirom je ništetnost nepoštene ugovorne odredbe utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da se ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

19. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako visini tužbenog zahtjeva tuženik nije prigovarao, time da visina naplaćene naknade proizlazi i iz priložene potvrde tuženika (str. 13 spisa), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, obvezao tuženika isplatiti tužiteljici utuženi iznos od 482,87 EUR za naplaćenu tzv. ulaznu naknadu, sve sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom da je tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, odnosno koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je istu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenog iznosa.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

21. Iz navedenih razloga, primjenjujući odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu tužiteljice i žalbu tuženika protiv točke III. izreke presude:

22. Tužiteljica u žalbi navodi da joj je na ime nagrade za odvjetničko zastupanje priznato za svaku radnju 75 bodova, umjesto zahtijevanih 100 bodova za svaku radnju, ovo obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.579,40 EUR. Ističe i da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP -a obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni, te da tuženik tijekom postupka nije isticao prigovor tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora.

22.1. Točno je da tuženik nije prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora , međutim, žaliteljica zanemaruje da je prvostupanjski sud postupajući u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, smatrajući da je tužiteljica vrijednost predmeta spora naznačila očito suviše visoko, po službenoj dužnosti, na pripremnom ročištu 5. ožujka 2025., odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 965,74 EUR. Obzirom na tako određenu vrijednost predmeta spora koju žaliteljica nikakvim konkretnim navodima nije osporila u žalbi, odlučujući o naknadi troškova postupka tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u parnici, prvostupanjski sud joj je pravilno i u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) za svaku radnju odvjetničkog zastupanja priznao pravo na 75 bodova, pa žalbeni navodi tužiteljice nisu osnovani.

23. Također i žalba tuženika kojom osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nije osnovana, budući da ju je prvostupanjski sud donio pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Osim toga, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika koji se tiču dosuđenog iznosa troška sudske pristojbe na presudu, jer se ne radi o odluci koju sud sukladno odredbi čl. 7. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23) dostavlja u elektroničkom obliku i za koju bi postojala mogućnost plaćanja polovice propisanog iznosa, već je u pitanju prvostupanjska presuda koju sud uručuje strankama na ročištu za objavu presude ili ju objavljuje na e-oglasnoj ploči suda, te se na istu plaća pristojba iz Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23), koju je tužiteljica u konačnici i platila.

24. Stoga je žalbe parničnih stranaka protiv odluke o troškovima postupka valjalo odbiti i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točki III. izreke.

25. Kako su žalbe stranaka neosnovane, odbijeni su njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer