Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-38/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Glamuzini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Draženu Lončaru, odvjetniku u Zagrebu, radi vraćanja na rad i utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr - 1510/2024-14 od 8. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1510/2024-14 od 8. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom, u točci I. izreke, odbijeni zahtjevi kojima je tužitelj od tuženika zahtijevao vraćanje na rad na radno mjesto višeg izvršnog direktora funkcije Proizvodi korporativnog bankarstva ili na drugo odgovarajuće radno mjesto, utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu s tuženikom na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 7. listopada 2004. s pripadajućim aneksima tom ugovoru i naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka od 625,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 433. ZPP- a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije u pravu žalitelj kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a. Suprotno tvrdnjama žalitelja, odluka suda prvog stupnja sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP-a) i razloge koji je pravno odlučno opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tužitelja o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega).

7.1. Posebno, s obzirom na to da da je tuženik već u odgovoru na žalbu naveo: „… jasno proizlazi da je najkasnije još u listopadu 2022. godine, dakle dvije godine prije podnošenja tužbe (!), tužitelj znao da ga je tužena odjavila iz evidencija HZMO -a i HZZO-a te mu izdala potvrdu o radnom iskustvu sukladno Zakonu o radu, tj. najkasnije 7. listopada 2022. godine, iz svakom prosječnom čovjeku općepoznatih i razumljivih radnji poslodavca (posebice odjave iz evidencije HZMO-a i HZZO-a) je znao, odnosno nužno morao znati, da mu je prestao radni odnos kod tužene, odnosno da je tužena poduzela konkludentne radnje kojima se potvrđuje prestanak radnog odnosa“, očito je da, suprotno žalbenim navodima tužitelja, njegova tvrdnja da njegov radni odnos kod tuženika danom stupanja na (profesionalnu) dužnost državnog tajnika nije prestao, nije nesporna činjenica. Zbog toga zaključak suda prvog stupnja o tome da je tužiteljev radni odnos kod tuženika prestao nije proturječan nespornoj činjenici, a što tužitelj opetovano pogrešno ponavlja u žalbi i tom tvrdnjom obrazlaže postojanje svih žalbenih osnova.

7.2. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu, sve uz tvrdnje da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu nespornih činjenica i provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana kao i prigovori o načinu odlučivanja o tužbenim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem) jer njima izražava shvaćanje da u postupku trebalo drukčije utvrditi činjenice koje on drži odlučnim za odluku o predmetu spora i kojima ujedno sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim. Zbog toga će ti žalbeni navodi biti ispitani prilikom ocjene postojanja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.3. Žalitelju je za odgovoriti da prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da ugovor o radu nije prestao i da tužitelj ima pravo vraćanja na rad), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. To što su provedeni dokazi ocijenjeni tako da su već na temelji njih zahtjevi tužitelja ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj do stupnja na dužnost državnog tajnika obavljao poslove izvršnog direktora na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog s tuženikom

- da je tužitelj rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 25. kolovoza 2022. imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja s danom 1. listopada 2022.

- da je državni tajnik državni dužnosnik u smislu Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika ("Narodne novine" br. 101/1998., 135/1998., 105/99., 25/00., 73/00., 131/00., 30/01., 59/01., 114/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 121/05., 151/05., 92/05., 135/06., 141/06., 17/07., 34/07., 82/07., 107/07., 60/08., 38/09., 150/11., 22/13., 22/13., 102/14., 103/14., 3/15., 93/16., 44/17. i 66/19., dalje: ZOPDD)

- da je tužitelj s danom 1. listopada 2022. stupio na dužnost državnog tajnika

- da je tuženik s danom 30. rujna 2022. prijavio prestanak mirovinskog osiguranja tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje zbog ostalih razloga prestanka osiguranja

- da je u matičnoj evidenciji Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 1. listopada 2022. kao poslodavac/obveznik plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje navedeno Ministarstvo gospodarstva

- da je tuženik s danom 30. rujna 2022. prijavio odjavu tužitelja kao osiguranika u obveznom zdravstvenom osiguranju

- da u potvrdi od 30. rujna 2022. koju je u skladu s člankom 130. stavkom 2. tada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/2014., 127/2017.i 98/2019., dalje: ZR) tuženik izdao tužitelju o vrsti poslova koje je obavljao u trajanju radnog odnosa navedeno da je tužitelj zaposlenik banke od 1. travnja 2000. do 30. rujna 2022.

- da je tužitelj dužnost državnog tajnika obavljao profesionalno te je u skladu s odredbama ZOPDD-a primao plaću državnog dužnosnika, naknade određenih materijalnih troškova te ostvarivao druga prava u vezi s obnašanjem dužnosti

- da je tužitelj rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 17. srpnja 2024. razriješen dužnosti državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, na osobni zahtjev

- da se prije stupanja tužitelja na dužnost državnog tajnika stranke nisu ugovorom sporazumjele o pravu povratka na rad tužitelja kod tuženika kao poslodavca kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme prije obnašanja dužnosti

- da takav ugovor o vraćanju na rad kod tuženika među strankama nije postignut tijekom obnašanja dužnosti državnog tajnik niti nakon prestanka obnašanja te dužnosti

– da je tužitelj zahtijevao vraćanje na rad kod tuženika kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme prije obnašanja dužnosti i

- da tuženik nije donio odluku o povratku na rad tužitelja.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je odbio tužiteljev zahtjev za povratak na rad kod tuženika ocjenjujući da tužitelju u skladu s primjenjivim odredbama ZOPDD-a pravo na povratak na rad ne pripada. Utvrđujući da je tužiteljev ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao s danom 30. rujna 2022. odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika.

10. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda prenesena u točci 8. ovog obrazloženja prihvaća i drugostupanjski sud i oni nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja. Najprije, činjenica da sud prvog stupnja nije izveo dokaz saslušanjem tužitelja ne utječe na pravilnost utvrđenih činjenica. To stoga što činjenice koje nisu sporne ne treba dokazivati. Osim toga, treba imati na umu da sudovi (ne stranke) imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što žalitelj odabirom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je već iz provedenih dokaza i onih izvođenje kojih je predložio (a koji nisu izvedeni – saslušanjem tužitelja) istinitim valjalo prihvatiti njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, ne utječe na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, u okolnostima ovog predmeta u kojem je osnovanost tužbenog zahtjeva čisto pravno pitanje zbog kojeg iznesene činjenične navode tužbe ne treba provjeravati dokazivanjem, činjenica da tužitelj nije saslušan nema značaj toga da mu je onemogućeno da svoj predmet učinkovito iznese pred prvostupanjski sud niti da je zbog toga činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. Imajući na umu da je radnopravni status dužnosnika nakon prestanka dužnosti uređen odredbama ZOPDD- a, s jedne strane, te da, s druge strane, ugovor o vraćanju na rad kod tuženika kod kojeg je bio zaposlen prije stupanja na dužnost s tuženikom nije sklopljen, neodlučna je (jednostrana) volja i namjera tužitelja koje tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi jer nije izveo dokaz njegovim saslušanjem.

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o tome da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao stupanjem na dužnost državnog tajnika u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja. Imajući na umu da je tužitelj s danom 1. listopada 2022. kada je profesionalno preuzeo državnu dužnost prestao obavljati rad na temelju ugovora o radu sklopljenog s tuženikom, a tuženik mu je od toga dana prestao isplaćivati plaću i druga ugovorena prava te ga je odjavio s mirovinskog i obveznog zdravstvenog osiguranja, neprihvatljiva je tvrdnja tužitelja da je za vrijeme obnašanja državne dužnosti u ministarstvu mjerodavnom za gospodarstvo za koju je primio plaću zapravo bio u radnom odnosu kod poslodavca u realnom sektoru. Promašene su teze tužitelja da ugovor o radu s tuženikom nije prestao na jedan od načina predviđenih člankom 112. ZR-a. To stoga što je stavkom 1. točkom 7. tog propisa propisano da ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca. U situaciji o kojoj je riječ u ovom predmetu očito je da je ugovor o radu prestao sporazumno s obzirom na to da je tužitelj 1. listopada 2022., bez da je ugovor o radu prestao otkazom poslodavca ili radnika, počeo profesionalno obnašati dužnost državnog tajnika, a tuženik je očito na to pristao kada je ispunio svoju zakonsku obvezu iz članka 130. stavka 2. ZR-a da u situaciji prestanka radnog odnosa preda tužitelju primjerak odjave s obveznoga mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te mu izda potvrdu o vrsti poslova koje je obavljao i trajanju radnog odnosa.

11.1. Naime, u konkretnom slučaju ugovor o radu prestao je (neformalnim) sporazumom do kojeg je došlo time što su i poslodavac i radnik očitovali svoju suglasnu volju o prestanku ugovora o radu - tužitelj prihvaćanjem imenovanja na državnu dužnost i stupanjem na tu dužnost, a tuženik time što je prestao tužitelju isplaćivati plaću, odjavio ga s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja (s danom preuzimanja državne dužnosti) i predao mu isprave na čiju ga predaju zakon obvezuje u situaciji prestanaka ugovora o radu. Iako je odredbom članka 113. ZR -a propisano da sporazum o raskidu ugovora o radu mora biti sklopljen u pisanom obliku, prema odredbi članka 8. stavka 4. ZR-a, na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno tim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava. Stoga je, u smislu citirane odredbe, postojanje i valjanost sporazuma o raskidu ugovora o radu potrebno procjenjivati primjenom pravila obveznog prava. S obzirom na činjenična utvrđenja u ovom postupku koja se temelje na nespornim činjenicama, nema dvojbe o tome da je u konkretnom slučaju između tuženika i tužitelja, njihovom suglasnom voljom sklopljen neformalni sporazum o raskidu ugovora o radu. Unatoč tome što je pisani oblik utvrđen kao uvjet valjanosti sporazuma o prestanku ugovora o radu, prema pravnom shvaćanju ovog suda, radni je odnos u konkretnom slučaju prestao bez obzira što ne postoji sporazum u pisanom obliku. Ovo stoga što se, s obzirom na konkretne okolnosti ovog slučaja, na odgovarajući način može primijeniti odredba članka. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) o konvalidaciji sporazuma koji nije sklopljen u propisanom obliku. Stranke su izvršile u cijelosti sporazum o prestanku radnog odnosa koji nije zaključen u pisanom obliku, a njegovo je postojanje očito jer proizlazi iz ponašanja – konkludentnih radnji – kako tuženika kao poslodavca tako i tužitelja - radnika, jer je tuženik (nakon što je prihvatio tuženikovu odluku o prihvaćanju državne dužnosti) odjavio tužitelja s 30. rujna 2022., a tužitelj je stupio na državnu dužnost 1. listopada 2022.

11.2. Izneseno pravno shvaćanje o konvalidaciji neformalnog sporazuma o prestanku radnog odnosa podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Revr 1093/2013-2 od 22. listopada 2014. koje je doneseno u usporedivoj činjeničnoj situaciji.

11.3. Žalbene tvrdnje tužitelja o tome da ugovor o radu nije prestao jer on nije ostvario otpremninu, bonus, otkazni rok i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, ne mogu se prihvatiti. To stoga što za prestanak ugovora o radu, po bilo kojoj osnovi, nije odlučno jesu li radniku isplaćene novčane tražbine koje mu na temelju sklopljenog ugovora o radu pripadaju. To još više vrijedi u situaciji sporazumnog raskida ugovora o radu. Pritom tužitelj niti ne tvrdi da se prilikom napuštanja radnog mjesta u tuženoj banci radi prelaska na državnu dužnost sporazumio o isplati bilo kakvih bonusa ili naknada. Naprotiv, tvrdi da nikakav sporazum o novčanim tražbinama nije postignut. Otkazni rokovi i otpremnine pripadaju radniku kojem je ugovor o radu otkazao poslodavac, a što nije situacija u ovom predmetu.

12. Imajući na umu razloge navedene u točkama 11. do 11.3. ovog obrazloženja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje da je u radnom odnosu s tužiteljem. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a u tom dijelu odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude.

13. Odredbom članka 15. stavka 1. ZOPDD-a, dužnosnici koji su dužnost obnašali najmanje jednu godinu, nakon prestanka obnašanja dužnosti sve do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi ili do ispunjenja uvjeta za mirovinu imaju, šest mjeseci od dana prestanka obnašanja dužnosti, pravo na naknadu u visini plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini 50% plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti. U skladu s člankom 15.c pravo na naknadu iz članka 15. stavka 1. ZOPDD-a ima i dužnosnik koji bude razriješen dužnosti na osobni zahtjev ako nije proveo na radu kao državni dužnosnik najmanje godinu dana.

13.1. Stavak 2. članka 15. te članci 15.a i 15.b toga Zakona kojima se propisuju prava dužnosnika koji su na dužnosti proveli manje od jedne godine, dužnosnika koji su razriješeni zbog objektivnih zapreki imenovanju na dužnost koje su postojale u trenutku imenovanja, a on ih je prešutio predlagatelju iako su mu bile poznate ili dužnosnika koji su razriješeni zbog osude za određena kaznena djela, nisu primjenjivi u ovom predmetu.

14. Člankom 15.d propisano je pravo dužnosnika koji nije ponovno imenovan na dužnost koju je obnašao ili na drugu dužnost, a koji je prije obnašanja dužnosti bio zaposlen na neodređeno vrijeme u tijelima državne uprave, pravosudnim tijelima, kaznenim tijelima, stručnoj službi Hrvatskoga sabora, Uredu predsjednika Republike Hrvatske, stručnoj službi i uredima Vlade Republike Hrvatske, stručnoj službi Ustavnog suda Republike Hrvatske, stručnoj službi pučkog pravobranitelja, stručnoj službi pravobranitelja za djecu, stručnoj službi pravobranitelja za ravnopravnost spolova, stručnoj službi pravobranitelja za osobe s invaliditetom, Državnom uredu za reviziju i u drugim tijelima koja se osnivaju za obavljanje državne službe, tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave, javnoj službi, izvanproračunskim fondovima, pravnim osobama u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske i pravnim osobama u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ima pravo rasporeda, odnosno povratka na rad, na poslove koje je obavljao prije obnašanja dužnosti ili na druge odgovarajuće poslove, bez provedbe javnog natječaja. Istim propisom su propisani uvjeti i postupak za ostvarivanje tog prava za dužnosnike prethodno zaposlene u tzv. javnom sektoru.

15. Člankom 15.e propisana su prava dužnosnika koji nisu ponovno imenovan na dužnost koju su obnašali ili na drugu dužnost, a koji nije bio zaposlen kod poslodavca iz članka 15.d stavka 1. toga Zakona. Tim su propisom uređena prava državnih dužnosnika koji su prije obnašanja dužnosti bili zaposleni u tzv. realnom sektoru. Tako, dužnosnik nakon prestanka dužnosti ima pravo ima pravo povratka na rad, na poslove na kojima je radio prije obnašanja dužnosti ili na druge odgovarajuće poslove, kod poslodavca kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme prije obnašanja dužnosti (stavak 1.). Ugovorom između dužnosnika i bivšeg poslodavca pobliže će se odrediti uvjeti ostvarivanja prava iz stavka 1. toga članka (stavak 2.). Zahtjev za raspored, odnosno povratak na rad dužnosnik mora podnijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prestanka obnašanja dužnosti (stavak 3.). Poslodavac je dužan u roku od 45 dana od dana podnošenja zahtjeva donijeti odluku o povratku na rad dužnosnika (stavak 4.). Dužnosnik nakon prestanka obnašanja dužnosti do povratka na rad kod poslodavca ima pravo na naknadu najviše do iznosa dviju plaća sukladno članku 15. toga Zakona (stavak 5.). Dužnosnik kojem poslodavac nije donio odluku o povratku na rad u roku iz stavka 4. toga članka ili odluku o povratku na rad dužnosnik nije prihvatio, ima pravo na naknadu plaće sukladno članku 15. toga Zakona od dana nakon prestanka obnašanja dužnosti (stavak 6.).

16. Prema tumačenju drugostupanjskog suda, odredbama članaka 15. i 15.e ZOPDD- a koje treba tumačiti zajedno, a ne izolirano svaku za sebe, bez dovođenja u vezu s drugim odredbama ZOPDD-a, i u skladu sa svrhom zbog koje su donesene, zakonom je određen radnopravni status razriješenih dužnosnika koji su barem godinu dana obnašali dužnost (uključivo i onih koji su nakon godinu dana obnašanja dužnosti razriješeni na vlastiti zahtjev), a koji su prethodno bili zaposleni kod poslodavca u tzv. realnom sektoru, uz uvažavanje javnog interesa demokratske države (rada državnih dužnosnika i racionalnog upravljanja javnim novcem), privatnog interesa dužnosnika (višeg stupnja materijalne sigurnosti nakon prestanka obnašanja državne dužnosti zbog posljedica preuzimanja državne dužnosti) i privatnog interesa ranijeg poslodavca (ugovoriti mogućnost vraćanja na rad radnika koji je prestao raditi kod tog poslodavca zbog profesionalnog obnašanja državne dužnosti po prestanku te dužnosti i ugovoriti uvjete tog vraćanja).

16.1. Tako je propisano da radnik zaposlen kod poslodavca u realnom sektoru koji je imenovan na državnu dužnost može ugovoriti s bivšim poslodavcem vraćanje na rad nakon prestanka dužnosti i uvjete tog vraćanja. U situaciji kada je takav ugovor sklopljen i ispunjen (jer je u zakonskom roku razriješeni dužnosnik zahtijevao vraćanje na rad te je bivši poslodavac donio odluku o vraćanju na rad) razriješeni dužnosnik nakon vraćanja na rad ostvaruje plaću od poslodavca, a od prestanaka dužnosti do vraćanja na rad od države ostvaruje naknadu najviše do iznosa dviju plaća koje ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti. Time su ostvareni interesi dužnosnika i poslodavca u skladu sa suglasno izraženom voljom za vraćanje na rad i uvjetima tog vraćanja, kao i javni interesi trošenja javnog novca na naknade bivšim dužnosnicima koje su ograničene na ukupno dvije.

16.2. U situaciji da ugovor o vraćanju na rad nakon prestanka dužnosti s bivšim poslodavcem iz realnog sektora nije sklopljen ili je sklopljen, ali odluka o vraćanju na rad nije donesena ili je razriješeni dužnosnik nije prihvatio, razriješeni dužnosnik do početka ostvarivanja plaće po drugoj osnovi (primjerice kod novog poslodavca) ili do ispunjenja uvjeta za mirovinu ima, šest mjeseci od dana prestanka obnašanja dužnosti, pravo na naknadu u visini plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini 50% plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti. Time je ostvaren interes razriješenog dužnosnika da godinu dana od razrješenja ostvaruje prihode, interes bivšeg poslodavca da ne vrati na rad dužnosnika kojeg ne želi vratiti ili ga ne želi vratiti pod uvjetima koje ovaj zahtijeva i javni interes da je osiguranje prihoda bivšeg državnog dužnosnika iz javnog novca vremenski ograničeno dok taj dužnosnik ne počinje ostvarivati druge prihode, ali najdulje godinu dana.

16.3. Imajući na umu da tužitelj, a o čemu nema spora, nije s tuženikom prije stupanja na državnu dužnost, tijekom obavljanja te dužnosti niti nakon prestanaka obavljanja dužnosti, zaključio ugovor o vraćanju na rad, nema pravo zahtijevati vraćanje na rad kod poslodavca kod kojeg je radio prije stupanja na dužnost jer za to nema uporišta u zakonu. Zakonodavac je kao pretpostavku za vraćanje na rad kod bivšeg poslodavca iz realnog sektora odredio zajednički pristanak (volju) bivšeg poslodavca i razriješenog dužnosnika da se razriješeni dužnosnik primi ponovno na rad koji se pristanak (volja) izražavaju sklapanjem ugovora o vraćanju na rad i o uvjetima tog vraćanja. Niti iz jedne odredbe zakona, a niti iz smisla i dosega zaštite materijalnih prava razriješenih državnih dužnosnika, ne proizlazi obveza ranijeg poslodavca iz realnog sektora kod kojeg je razriješeni državni dužnosnik radio do stupanja na državnu dužnost, da samo na temelju jednostrane izjave volje razriješenog dužnosnika tog dužnosnika vrati na rad. To pogotovo što iz jasne odredbe zakona proizlazi da u situaciji kada poslodavac odbije donijeti odluka o vraćanju na rad, razriješeni dužnosnik ostvaruje pravo na naknadu plaće od države, a ne pravo na vraćanje na rad prisilnim putem u sudskom postupku. Isto tako, kao pravedna ravnoteža ovlaštenju bivšeg poslodavca da ne vati na rad razriješenog državnog dužnosnika iz zakona proizlazi i to da razriješeni dužnosnik nije dužan prihvatiti odluku o povratku na rad bivšeg poslodavca, čime se potvrđuje pravno shvaćanje o tome da se vraćanje na rad kod poslodavca kod kojeg je radio prije stupanja na dužnost ne može ostvarivati prisilnim putem niti od razriješenog dužnosnika niti od njegovog bivšeg poslodavca. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz članaka 15. i 15.e ZOPDD kada je odbio tužiteljev zahtjev za vraćanje na radno mjesto izvršenog direktora tuženika jer tužitelj nije s tuženikom ugovorio vraćanje na rad niti uvjete tog vraćanja i tuženik ga odbija vratiti na rad. Zaštita razriješenih dužnosnika, poput tužitelja, koji nisu ugovorili vraćanje na rad s poslodavcem kod kojeg su radili do stupanja na dužnost i koje raniji poslodavac odbija vratiti na rad, do zapošljavanja kod novog poslodavca ili do umirovljenja, šest mjeseci od prestanka dužnosti pripada naknada u visini plaće koju ostvaruje dužnosnik na toj dužnosti, a sljedećih šest mjeseci pravo na naknadu u visini 50% te plaće. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da ga vrati na rad.

17. U odnosu na pravna shvaćanja izražena u odluci Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R 1054/2022 od 22. prosinca 2022. na koja se tužitelj poziva u žalbi, osim što je riječ o pravnom shvaćanju koje ne obvezuje ovaj sud, za odgovoriti je žalitelju da je riječ o pravnom shvaćanju koje je različito od pravnog shvaćanja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-1623/2019-3 od 12. rujna 2019. zbog čega je protiv odluke na koju se žalitelj poziva rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1361/2024-2 od 15. listopada 2024. dopušteno podnošenje revizije (o kojoj nije odlučeno). Zbog toga se ovom odlukom ne odstupa od ustaljene sudske prakse niti je dovedeno u pitanje načelo pravne sigurnosti koje tužitelj u žalbi dovodi u pitanje.

18. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti su u njezinom donošenju počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

U Varaždinu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer