Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-227/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Britvec, predsjednice vijeća, Vesne Stokrp, suca izvjestitelja i članice vijeća, te Ivane Mašić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Hrvoju Novaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupanog po Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1455/2024-12 od 25. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1455/2024-12 od 25. kolovoza 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1455/2024-12 od 25. kolovoza 2025. pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u članku 5. Ugovora o [broj kredita] koji je zaključen između parničnih stranaka 14. travnja 2006., a kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa tog kredita. Pod točkom II. izreke tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 1.642,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teče na taj iznos po odgovarajućoj kamatnoj stopi počam od 25. travnja 2006. pa do isplate. Pod točkom III. izreke tuženik je obvezan nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.076,55 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos počam od 25. kolovoza 2025. pa do isplate.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tuženik. Žalbu ulaže zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP). U žalbi navodi u bitnome kako je pobijana odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te uz počinjenje povrede iz članka 354. stavak 1. tog propisa. Smatra da u predmetu nije trebalo provoditi test poštenosti, da obveza transparentnosti u smislu odredbe iz članka 85. Zakona o zaštiti potrošača isključuje provođenje testa poštenosti za jasne i lako razumljive odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Ističe kako se u konkretnoj situaciji radi o naknadi koja predstavlja cijenu i to cijenu obrade i odobravanja kredita koja je tužiteljici iskazana kroz postotak od ukupne glavnice kredita. Naglašava kako je pobijana odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, da predstavlja cijenu usluge, te nije dozvoljeno provoditi test nepoštenosti. Navodi kako sud o pitanju pojedinačnog pregovaranja zaključuje na temelju dijela iskaza tužiteljice, da se neprijeporno radi o tipskom ugovoru, ali se pregovaračka moć potrošača ogleda u pravu da izabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika te da usporedi ponudu tuženika s ponudom na tržištu kako bi odabrao za sebe najpovoljniju i najprihvatljiviju ponudu. Osporava i pravilnost stava prvostupanjskog suda u odnosu na istaknuti prigovor zastare, te pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate. Predlaže pobijanu odluku preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi koja je sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka 14. travnja 2006., kao i zahtjev tužitelj ice za platež novčanog iznosa (u visini od 1.642,57 EUR) koji mu je naplaćen s tog osnova prilikom zaključenja ugovora o kredita.

6. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi, odnosno radi li se o odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Prijeporna je i pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare.

7. Ispitujući zakonitost pobijane odluke povodom žalbe tuženika, u okviru njegovih žalbenih navoda, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

9. Tuženik je žalbu uložio i zbog počinjenja relativno bitnih odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, ne navodeći pritom o kojoj bi se konkretnoj povredi radilo tako da ovaj žalbeni navod tuženika nije ni razmatran.

10. U predmetu je pored nesporne činjenice postojanja ugovornog odnosa između stranaka, odnosno zaključenja Ugovora o kreditu s danom 14. travnja 2006. (kojom je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 97.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti), te ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prije isplate kredita u visini od 2,7% iznosa kredita još utvrđeno, te iz stanja spisa proizlazi:

- da je Ugovor o kreditu unaprijed pripremljen po tuženiku, na tipskom obrascu,

- da se o visini sporne naknade nije moglo pregovarati, obzirom je ugovor prezentiran tužiteljici prethodno solemnizaciji pri javnom bilježniku,

- da tužiteljici nije pojašnjeno o kakvoj se naknadi radi te koji se konkretni troškovi plaćaju kroz "ulaznu" naknadu.

11. Sva ova činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika koji izvedene dokaze tumači u svoju korist, van konteksta dokaznog postupka.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu o ulaznoj naknadi, te kada je obveza tuženika da isplati tužiteljici ono što je stekao bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

13. Iz stanja spisa, ponovno se naglašava, proizlazi kako se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, kako je tužiteljica potpisala ugovor unaprijed sačinjen po tuženiku, dakle, radilo se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženik tijekom postuka i nije osporavao.

14. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe.

15. Prema odredbi iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022. i 59/2023. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), dok je stavkom 3. istoga članka normirano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenim ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi iz članka 81. stavak 4. ZZP-a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenog standardnog pojedinačnog ugovora pojedinačno pregovaralo, na njemu je teret dokaza.

16. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, obzirom iz sadržaja sporne ugovorne odredbe nije vidljiv konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem ulazne naknade podmiruju jednokratno unaprijed, a niti su isti sami po sebi razumljivi, niti se iz sadržaja ugovora može zaključiti koji bi to bili konkretni troškovi i radnje po kreditu vezani za odobravanje kredita i zbog čega bi oni opravdavali bilo kakvu drugu naknadu tuženiku kao kreditoru pored one koja je ugovorena kao cijena kredita kroz ugovornu kamatu, tada je evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Tuženik u žalbi ističe kako nije bilo potrebno provoditi test poštenosti, smatra kako prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe iz članka 84. ZZP -a kojom je odredbom normirano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi s osnove troškova obrade kredita je jasna i razumljivo sastavljena, odnosno radi se o transparentnoj ugovornoj odredbi. Međutim, navedena odredba nije omogućila tužitelju da u trenutku zaključivanja ugovora precizno odredi visinu te naknade, a samim time i ekonomske učinke ugovaranje takve odredbe (postotak od iznos odobrenog kredita), pri čemu se suprotno žalbenim navodima tuženika ne radi o odredbi kojom je određen "predmet i cijena" budući iz dikcije ugovorne odredbe proizlazi da se radi o troškovima obrade, dakle o drugim financijskim obvezama potrošača.

19. Tuženiku još valja navesti da se u konkretnoj pravnoj situaciji radi o odredbi koja je akcesornog karaktera, dakle, o odredbi koja ne definira glavni predmet ugovora. Navedeno, suprotno žalbenim navodima tuženika, znači da platež "ulazne" naknade, kao financijska obveza potrošača koja proizlazi iz ugovora podliježe testu transparentnosti.

20. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je odredba o "ulaznoj" naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Naime, postojanje znatne neravnoteže vrši se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svoga prava. Pritom valja napomenuti da prema odredbi iz članka 59. stavak 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbe o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavke po kojim se ti troškovi mogu promijeniti.

21. U konkretnoj pravnoj situaciji nije ni sporno da ugovor zaključen između parničnih stranaka nema konkretan opis troškova niti usluga koje se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, a po stajalištu ovog suda troškovi usluge koja se pruža u zamjenu za spornu paušalnu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

22. Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, uzeo u obzir sve relevantne okolnosti koje su sadržane u odredbama iz članka 81., 83. i 85. ZZP-a te je pravilno zaključio da je dio ugovorne odredbe iz članka 5. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranak nepošten, a samim time i ništetan, te je i pravilno obvezao tuženika da tužiteljici isplati ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, ovo u smislu odredbe iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO).

23. Žalitelju valja još navesti da je sud Europske unije u spojenim predmetima C 224/19 i C 259/19, a vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi stava da se članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je ugovorna odredba ugovora koji je zaključen između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita takva da može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stanaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima pri čemu se ponovno ističe da u konkretnoj pravnoj situaciji tuženik nije dokazao koji bi to bili troškovi i usluge obuhvaćeni tzv. "ulaznom" naknadom pa je ovu odredbu prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnom.

24. Obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi pravilno je prvostupanjski sud pozivom na odredbu iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a obvezao tuženika na povrat plaćenog iznosa s osnova ulazne naknade. Odluka o početku tijeka zakonske zatezne kamate je pravilna obzirom je u smislu odredbe iz članka 1115. ZOO-a tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan vratiti ono što je neosnovano stekao s kamatom od dana stjecanja.

25. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan. Naime, zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o tzv. "ulaznoj" naknadi počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, što znači da zastarni rok još nije ni počeo teći.

26. Slijedom svega iznešenog tuženik neosnovano osporava pravilnost pobijane odluke, pa kako je trošak postupka pravilno određen u skladu s odredbom iz članka 154. stavak 1. ZPP-a valjalo je na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku potvrditi.

27. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 154. stavak 1. u vezi sa člankom 166. ZPP-a).

U Karlovcu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec