Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Stokrp kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenije 6, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5051/2025-13 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5051/2025-13 od 30. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5051/2025-13 od 30. prosinca 2025., odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 016-1342/2004 zaključenog između tužitelja i tuženika kao dana 23.11.2004.g., u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 268,42 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 01.06. 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužiteljici ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na i me uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 562,81 eura, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. prosinca 2025. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. ".

2. Pravovremenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014. – dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/1997., 06/1999., 14/2002., 13/2003., 09/2005., 01/2006., 02/2010. i 13/2017. – dalje: Konvencija), kao i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, a podredno da ukine presudu i vrati spis radi ponovnog odlučivanja. Traži trošak sastava žalbe uvećan za PDV i sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj 016-1342/2024 zaključenog između stranaka 23. studenog 2004., u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% iznosa kredita, te za isplatu iznosa od 268,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 2025. do isplate i za isplatu uglavničenih zateznih kamata u iznosu od 562,81 EUR.

9. U vrijeme zaključivanja tog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03) koji u članku 81. stavak 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u stavku 2. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

9.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona i sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

9.2. Prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, stavak 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju:

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru,

- da između stranaka nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita niti se moglo pregovarati, pa tako niti u pogledu spornih naknada, te je tužiteljici naplaćen utuženi iznos od 268,42 EUR administrativne naknade prilikom prvog korištenja kredita. Slijedom toga, pravilno je zaključeno da je sporna odredba o predmetnom Ugovoru o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je sporna odredba nepoštena prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome ništetna prema odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi pregovaralo, no tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

12. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, tuženik suprotno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03, nije dokazao da sporna administrativna naknada odgovara određenim uslugama, stvarnim troškovima ili određenoj protučinidbi tuženika, kao i da je tužiteljicu prethodno sklapanju ugovora informirao o stvarnoj prirodi i osnovi obveze plaćanja tog iznosa odnosno naknade. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica bila informirana o obvezi plaćanja te naknade, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Prosječno pažljiv potrošač u pojedinačnim ugovorima ne bi pristao na plaćanje naknade koja nema stvarne osnove i nije ekvivalentna činidbi druge ugovorne strane, pa je unošenjem takve odredbe u tekst ugovora tuženik postupio protivno interesima tužitelja kao suugovaratelja i suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Stoga žalbene tvrdnje tuženika o tome da se tužitelj u svakom trenutku bio slobodan dodatno informirati o značenju odredba ugovora o kreditu, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

12.1. Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12.2. Odlukom Suda Europske unije u predmetu broj C-224/19 i C-259/19 zauzeto je pravno stajalište o tome da ugovorna odredba o zajmu sklopljenom između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Člankom 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP, samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, sporne odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP, ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača", pa se sporne naknade ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.1. Odredbu članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u konkretnom slučaju nepoštenost spornih odredbi ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

14. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja prvostupanjskog suda je vidljivo da je prvostupanjski sud obrazložio zašto je tuženik bio nepošteni stjecatelj predmetne naknade, stoga je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, sve u skladu s odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO).

15. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare budući da je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16. Suprotno žalbenim navodima da prvostupanjski sud nije obrazložio dosuđenu uglavničenu kamatu iz točke III. izreke, valja naglasiti da je prvostupanjski sud jasno obrazložio da je tužiteljica tražila isplatu uglavničenih zakonskih zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 268,42 EUR, da su kamate obračunate na iznos od 268,42 EUR za razdoblje od dana plaćanja naknade, tj. od dana 3. prosinca 2024. do dana 31. svibnja 2025. kada je obračun napravljen. Obrazloženo je da prema obračunu koji je dostavljen na spis (list 16 do 17 spisa) proizlazi da zakonske zatezne kamate za taj period iznose 562,81 EUR. Na uglavničeni iznos kamata od 562,81 EUR tužiteljica potražuje zatezne kamate od dana 1. lipnja 2025., dakle od prvog dana nakon obračuna kamata, jer navedeni tijek kamata nije uglavničen. Obrazloženo je da tuženik u podnesku od 9. prosinca 2025. je naveo da nije sporna visina obračunatih zateznih kamata u točki III. tužbenog zahtjeva u iznosu od 562,81 EUR, a tuženik ne osporava niti da je naknada za obradu kredita naplaćena dana 3. prosinca 2004. u iznosu od 2.022,38 kn, odnosno 268,42 EUR kako je i utuženo te nakon toga i presuđeno.

17. Valja dodati da je za ocjenu valjanosti postavljanja tužbenog zahtjeva kao u ovom postupku mjerodavno materijalno pravo sadržano u odredbama ZOO-a i to odredba članka 29. stavak 1. kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, te odredba članka 31. stavak 1. kojom je propisano da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kada je to zakonom određeno.

17.1. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, zatezne kamate imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjena u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza (glavni dug) ne bude ispunjen, tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. To proizlazi iz članka 160. stavak 2. ZOO-a. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu isplaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju se u apsolutnom iznosu i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate (članak 31. stavak 2. ZOO-a). Međutim, ako se zahtijeva obračunata kamata za određeno razdbolje dugovanja bez procesnih kamata, jer zatezna kamata i dalje teče na glavnicu koja nije plaćena, onda nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu njenog izražavanja jer umjesto opisanog "koje teku od (…) do (…) po stopi (…)", nema nikakve zapreke izraziti je kao kapitaliziranu (izraženu u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje).

17.2. Za postojanje (zabranjenog) anatocizma nije odlučan način na koji je zatezna kamata izražena, već nemogućnost da se na tu kamatu (neovisno kako je izražena) zahtijeva daljnja (procesna) kamata prije nego je glavnica plaćena (tako i VSRH u Rev-327/13 od 6. ožujka 2019. i Rev-2290/13 od 2. listopada 2019. i dr.) .

17.3. Valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske i ranije takvo shvaćanje izrazio u svojim odlukama. Tako u odluci II Rev-187/1999-2 od 22. svibnja 2003. navodi: "(…) pravilan je stav nižestupanjskih sudova da se procesne (zatezne) kamate iz članka 279. stavak 2. ZOO-a na dospjele zatezne kamate ne mogu zahtijevati sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojeg proizlaze zatezne kamate, pa i kad su zatezne kamate obračunate i utužene u apsolutnom iznosu uz glavni dug (…). Zatezne kamate se mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje.".

17.4. Prema tome, pravilno je ocijenio prvostupanjski sud da je osnovan tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovom postupku, pa tako i točka 3. tužbenog zahtjeva koja se osporava u žalbi.

18. Odluku o trošku prvostupanjski sud je pravilno utemeljio na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a jer je tužiteljica uspjela u postupku u cijelosti. Pritom je sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno odredio vrijednost predmeta spora sukladno točkama 2. i 3. tužbenog zahtjeva, koji su oba kondemnatorni zahtjevi (a proizlaze iz točke 1. deklaratornog zahtjeva) u iznosu od 831,23 EUR (zbroj 268,42 EUR plus 562,81 EUR).

18.1. Pritom, obzirom da u žalbi tuženik osporava zbrajanje uglavničene kamate sa zahtjevom za isplatu sporne ulazne naknade valja odgovoriti žalitelju da se uglavničene kamate ne cijene prilikom utvrđivanja predmeta spora u smislu članka 35. stavak 1. ZPP-a, međutim, mogu se cijeniti prema stavku 2. istog članka. Naime, dok je člankom 35. stavkom 1. ZPP-a propisano da se, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u tome zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, stavkom 2. istog članka propisano je da se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporna traženja ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev. Dakle, iz potonjega stavka proizlazi, argumentom a contrario, da se kamate obračunate u apsolutnome novčanom iznosu uzimaju u obzir ako čine glavni zahtjev.

18.2. Tužbeni zahtjev u ovoj parnici čini zahtjev na isplatu 831,23 EUR, jer je njegov dio i kamata koju je tužitelj obračunao u apsolutnome iznosu od 562,81 EUR pa tako ta kamata predstavlja dio glavnog zahtjeva za isplatu novčane svote i to je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici.

18.3. Neosnovano se u žalbi tuženik poziva i na odredbu članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023. od 12. svibnja 2023.) kojim je propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom članka 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama da je propisano da navedeni Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, te da stoga s obzirom na izloženo nije osnovan zahtjev tužitelja na naknadu troška sudske pristojbe. Naime, tužbeni zahtjev u ovoj parnici ne temelji se na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer pitanje tzv. ulazne naknade nije bilo predmet kolektivnog spora, nego je osnovanost svog zahtjeva tužiteljica kao potrošač dokazivala u ovom postupku.

19. Slijedom svega iznesenog valjalo je temeljem odredbe članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te je odlučeno kao u izreci.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec