Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-190/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnost i i isplate, u povodu žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude i rješenja o trošku Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P-345/2025-14 od 9. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se pobijane točke I., II. i III. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P -345/2025-14 od 9. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužiteljice protiv točke IV. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu poslovni broj P -345/2025-14 od 9. prosinca 2025.

II Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđeno da je ništetna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9012546892 od 30. svibnja 2007. zaključenog između tužiteljice PA iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora koja glasi ”Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“, točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 EUR zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 9. prosinca 2025. pa do isplate, točkom III. odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 750,00 EUR, dok je točkom IV. odbijen punomoćnik tužiteljice Matko Novinc s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 EUR, kao s neosnovanim.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužiteljica i tuženik.

3. Tužiteljica presudu pobija u dijelu iz točke IV. izreke navodeći da to čini iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud točku IV. izreke preinači na način da tužiteljici dosudi trošak delegacije u iznosu od 24,00 EUR u cijelosti, podredno ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužiteljica traži trošak sastava žalbe.

4. Tuženik žalbu podnosi također iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti i tuženiku dosudi parnični trošak, podredno ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a također traži trošak sastava žalbe.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužiteljice je nedopuštena.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 9012546892 od 30. svibnja 2007. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita.

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 30. svibnja 2007. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupnju stana;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelj ice da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% iznosa kredita;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje;

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom, pri čemu nije razmatrao prigovor zastare jer je postavljen zahtjev samo na utvrđenje ništetnosti, a ne i na isplatu.

10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti , a isu počinjene bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, te ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi, pa se može ispitati.

12. U odnosu na žalbu tuženika:

13. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Pritom se ističe da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelj ici bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovara la , pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

15. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena, kao i da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje joj se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

16. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

17. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

18. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

19. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 12. stavka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

20. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

21. Odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

22. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 12. stavka 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj icu člankom 12. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelj ice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Kako je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je pravilno sud prvog stupnja presudio kao u točci I. izreke, pri čemu zbog činjenice da nije postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatom preplaćenog, pravilno nije analizirao prigovor zastare, koji tuženik (očito prepisujući žalbu iz činjenično sličnih predmeta) u ovoj žalbi ponavlja. U tom smislu ukazuje se da se sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

26. Slijedom navedenog je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi točku I. izreke prvostupanjske presude.

27, Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točki II. i III. izreke prvostupanjske presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 1.079,65 EUR, te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška, a niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su i točke II. i III. izreke prvostupanjske presude (rješenja o trošku).

28. U odnosu na žalbu tužiteljice :

29. Prvostupanjski sud ne dosuđuje punomoćniku tužiteljice zatraženi trošak delegacije u iznosu od 24,00 eura (točka IV. izreke) koji se odnosi na trošak prijevoza na relaciji Zagreb-Vrbovec-Zagreb za dane 10. listopada 2025. i 11. studenog 2025., u iznosu od po 12,00 EUR, uz obrazloženje da punomoćnik tužiteljice u spis nije dostavio presliku karte za autobus ili vlak, odnosno podatak o tome koliko stoji putnička karta za vlak, odnosno autobus na relaciji Vrbovec-Zagreb, a sud nije dužan po službenoj dužnosti pribavljati taj podatak. Protiv takve odluke prvostupanjskog suda, koja se i u izreci i u obrazloženju odnosi na punomoćnika tužiteljice odvjetnika Matka Novinca, žalbu podnosi tužiteljica, koju predmetni odvjetnik zastupa kao punomoćnik.

30. Sukladno odredbi čl. 11. st. 4. Zakon o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25.) u slučaju delegacije strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

31. Imajući u vidu da je trošak delegacije zatražio odvjetnik Matko Novinc, koji je s tim zahtjevom odbijen, kao i to da je u žalbenim razlozima isti objašnjavao zašto odluku prvostupanjskog suda upravo u odnosu na sebe smatra nezakonitom, to je isti trebao protiv navedenog dijela presude podnijeti žalbu u svoje ime, a ne u ime tužiteljice, jer se i pobijano rješenje na njega odnosi.

32. Slijedom navedenog žalba tužiteljice je nedopuštena u smislu odredbe čl. 358. st. 3. ZPP-a te ju je trebalo odbaciti prema odredbi čl. 366. st. 1. ZPP-a.

33. Kako ni tužiteljica ni tuženik nisu uspjeli s podnesenim žalbama, to je njihove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovane sukladno čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer