Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-20/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vinke Vrančić kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Ivane Mašić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB: 84397956623, protiv tužene UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Vlahi Duplančiću odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-760/2025-6 od 24. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Uvažava se žalba tužene te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-760/2025-6 od 24. studenog 2025. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.463,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.01.2001 do 31.12.2007 a od 01.01.2008 . do namirenja prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena po stopi koja se do 31. prosinca 2022 god određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, platiti parnični trošak tuženoj UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 2.615,59 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranje ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,30 EUR tužena odbija kao neosnovanim.

III. Nalaže se tužitelju HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, platiti tuženoj UĐ ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-760/2025-6 od 24. studenog 2025. odlučeno je:

"I. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 1.463,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.01.2001 do 31.12.2007 a od 01.01.2008 . do namirenja prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5% poena po stopi koja se do 31. prosinca 2022 god određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023 do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".

2. Tužena pravodobno podnesenom žalbom pobija navedenu presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, zbog svih žalbenih razloga propisanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), kao i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelja obveže da nadoknadi tuženoj troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, ukujučujući i trošak žalbe, podredno da pobijanu prvostupanjsku presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje, pred drugim sucem pojedincem.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu iznosa od 11.026,31 kn (1.463,44 EUR) kojeg tužitelj potražuje od tužene na ime razlike mirovine isplaćene predniku tužene EĐ u razdoblju od 1996. do 2001. prema akontaciji, u odnosu na privremeno rješenje tužitelja od 24. srpnja 2001. i rješenje od 25. srpnja 2001.

6. Ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Pravilno u žalbi ukazuje tužena da prvostupanjski sud nije postupio u skladu s uputom iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-90/2025-2 od 19. veljače 2025., da je u osnovi samo prepisao ranije ukinutu presudu od 2. prosinca 2024., pritom postupajući arbitrarno, da nije postupio u skladu sa člankom 8. ZPP-a propustivši savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, da nije cijenio rezultate cjelokupnog postupka, kao i da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer prvostupanjski sud ignorira dokaze u spisu te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa da je na taj način ostvarena i apsolutna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Tako pravilno ukazuje u žalbi tužena da se prvostupanjski sud ponovno poziva u dokazne svrhe na dopis tužitelja koji upućuje tuženoj 3. travnja 2011. iako dopis koji bi bio datiran s tim datumom niti ne prileži u spisu, kao i da nije ocijenio odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj US-10900/2010 od 9. travnja 2023. niti rješenje klasa: 141-02/133- 01/0301505 od 30. kolovoza 2016. niti njihov utjecaj na osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kao i na točnost obračuna koji je tužitelj izvršio, a kojem je tužena prigovarala.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnoj pravnoj stvari moguće je postupiti u skladu s odredbom iz članka 373.a ZPP-a jer prema stanju spisa proizlazi da je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke nije uzeo u obzir te isprave, odnosno izvedene dokaze. Stoga je presudu kojom će se preinačiti pobijana prvostupanjska presuda moguće donijeti iako je ovaj drugostupanjski sud našao da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, a kako je to propisano u članku 373.a stavak 3. istoga Zakona.

9. Iz provedenog postupka proizlaze sljedeće činjenice:

- da je tužitelj HZMO, PS u Dubrovniku, protiv tužene UĐ kao zakonske nasljednice EĐ, podnio tužbu 9. studenog 2011.,

- da se u dopisu HZMO, PS u Dubrovniku, od 13. kolovoza 2001. koji je upućen internom Odjelu općih poslova i uredskog poslovanja navodi da je pri provođenju rješenja broj 12429 od 24. srpnja 2001. i od 25. srpnja 2001. utvrđena nepripadna isplata invalidske mirovine u iznosu od 11.026,31 kn za razdoblje od **.**.1996. do 31. srpnja 2001., a koju visinu potraživanja je tužena osporila,

- da je 24. srpnja 2001. pod brojem 12429 nadležni Područni ured u Dubrovniku donio privremeno rješenje kojim se utvrdila mirovina za pokojnog EĐ za period od **.**.1996., te da u navedenom rješenju stoji da isplata mirovine osiguraniku pripada počevši od **.**.1996. uz obračun već isplaćenih svota akontacije, pri čemu tužitelj utuženi iznos potražuje smatrajući da je prema akontaciji predniku tužiteljice isplatio više od onog što mu je ovim privremenim rješenjem priznato, te da je dana 25. srpnja 2001. pod istim poslovnim brojem isto tijelo donijelo i drugo privremeno rješenje radi usklađenja prema Zakonu o povećanju mirovina radi otklanjanja razlika u razini mirovina ostvarenih u različitim razdobljima, pri čemu su oba navedena privremena rješenja donesena kao "privremena" do pravomoćnosti presude Općinskog suda u Korčuli, broj P-509/97 od 25. siječnja 2001.,

- na navedena rješenja EĐ je uložio žalbu,

- da je rješenjem Područne službe u Dubrovniku pod brojem 12429 od 21. rujna 2001. žalba pokojnog EĐ odbačena kao nepravovremena,

- da je pokojni EĐ i na ovo rješenje uložio žalbu nadležnoj Područnoj službi za Središnju službu u Zagrebu, ali da ta žalba nije pravovremeno dostavljena drugostupanjskom tijelu radi donošenja odluke,

- da je 25. kolovoza 2009. prvostupanjsko tijelo tužitelja, Područna služba u Dubrovniku, pod brojem spisa 12429, klasa: 141-02-09-01-OB, urbroj: 341-05-05-3- 09-12736, donijelo rješenje kojim se pokojnom EĐ utvrđuje visina mirovine za razdoblje počevši od **.**.1996. do 6. veljače 2009. kao dana smrti osiguranika,

- da u spisu HZMO prileži dopis Središnje službe upućen Područnoj službi u Dubrovniku iz kojeg je razvidno da je tužena istakla žalbu protiv ovog posljednjeg rješenja od 25. kolovoza 2009., ali da u spisu postoji i žalba na privremeno rješenje od 24. srpnja 2001. koja nikad nije riješena,

- da je rješenjem Središnje službe, klasa: 141-02/10-01, urbroj: 341-99-05/3-10- 000040 od 7. lipnja 2010. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja od 25. kolovoza 2009., te da je dana 18. kolovoza 2010. isto tijelo donijelo i rješenje o ispravci pogreške rješenja od 7. lipnja 2010.,

- da je tužena pokrenula upravni spor protiv rješenja od 18. kolovoza 2010., no da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj US-10901/2010-4 od

9. travnja 2013. njezina tužba odbijena,

- da je tužena i protiv rješenja od 7. lipnja 2010. pokrenula upravni spor, a koju tužbu je Visoki upravni sud Republike Hrvatske uvažio svojom presudom donesenom pod poslovnim brojem US-10900/2010-4 od 9. travnja 2013., te je poništio rješenje Središnje službe, klasa: 141-02/10-01, urbroj: 341-99-05/3-10-000040 od 7. lipnja 2010.,

- da iz navedenog proizlazi da privremena rješenja od 24. srpnja 2001. i 25. srpnja 2001. nisu postala konačna (na kojima se temelji tužbeni zahtjev), budući da nadležno drugostupanjsko tijelo nije donijelo odluku o žalbi prednika tužene izjavljenoj na rješenje od 21. rujna 2001. kojom je žalba pokojnog EĐ [adresa] protiv citiranih prvostupanjskih rješenja odbačena kao nepravovremena, te da je unatoč tome prvostupanjsko tijelo tužitelja dana 25. kolovoza 2009. donijelo "konačno" rješenje kojim je ukinuto privremeno rješenje,

- da se tužiteljev tužbeni zahtjev temelji na privremenom rješenju kojeg je tužitelj sam prije njegove konačnosti ukinuo rješenjem od 25. kolovoza 2009.,

- da je rješenjem ovog suda od 3. prosinca 2015. određen prekid postupka u ovoj pravnoj stvari te da je odlučeno da će se isti nastaviti kad rješenje tužitelja o visini mirovine pokojnog EĐ u razdoblju od **.**.1996. do smrti postane konačno,

- da je dana 30. kolovoza 2016. tužitelj HZMO, PS u Dubrovniku donio rješenje klasa: 141-02/13-01/03015061505, urbroj: 341-05-05/3-13-009473, kojim je pokojnom EĐ, kod kojeg je zbog 30% ozljede na radu i 70% bolesti nastala opća nesposobnost za rad, priznato počevši od **.**.1996. pravo na invalidsku mirovinu do dana smrti **.**.2009.,

- da je tužitelj na traženje suda podneskom od 13. listopada 2017. izvijestio da rješenje od 30. kolovoza 2016. nije postalo pravomoćno zbog neuredne dostave,

- da je tužitelj podneskom od 21. ožujka 2019. izvijestio sud da je izvršena dostava rješenja od 30. kolovoza 2016. tuženoj UĐ (u povratnici je navedeno da je rješenje nakon obavijesti ostavljeno u poštanskom sandučiću),

- da do zaključenja glavne rasprave nije tužitelj dokazao da bi rješenje o mirovini od 30. kolovoza 2016. postalo konačno i pravomoćno jer nikada nije na spis dostavio rješenje od 30. kolovoza 2016. s klauzulom konačnosti i pravomoćnosti iako je na to bio pozvan od strane suda.

10. Slijedom iznesenog proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovanost svoje tražbine. Naime, tužitelj u ovom postupku potražuje razliku mirovine za koju tvrdi da je isplaćena predniku tužene EĐ u razdoblju od **.**.1996. do 31. srpnja 2001. prema akontaciji u iznosu koji je ukupno za 11.026,31 kn (1.463,44 EUR) veći od iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj utvrdio predniku tužene svojim privremenim rješenjima broj 12429 od 24. srpnja 2001. i 25. srpnja 2001. Budući da je analizom dokaza u spisu utvrđeno da navedena privremena rješenja nikada nisu postala konačna (niti pravomoćna) u upravnom postupku, jer nadležno drugostupanjsko upravno tijelo nije donijelo odluku o žalbi prednika tužene izjavljene na rješenje broj 12429 od 21. rujna 2001. kojim je žalba pokojnog EĐ protiv privremenih rješenja od 24. srpnja 2001. i 25. srpnja 2001. odbačena kao nepravovremena, proizlazi da je utuženu preplatu akontacije mirovine tužitelj obračunavao u odnosu na privremena rješenja koja nikada nisu stupila na pravnu snagu. Nadalje, utvrđeno je da rješenje od 25. kolovoza 2009. broj spisa 12429, klasa: 141-02-09-01-OB kojim je tužitelj utvrdio visinu mirovine za razdoblje od **.**.1996. do 6. veljače 2009. najprije postalo konačno jer je isto potvrđeno rješenjem Središnje službe tužitelja klasa: 141-02/10-01, urbroj: 341-99-05/3-10-000040 od 7. lipnja 2010., ali je Visoki upravni sud Republike Hrvatske dana 10. travnja 2013. donio presudu kojom je odlučeno da se tužba uvažava i da se poništava to drugostupanjsko upravno rješenje, na što pravilno tužena ukazuje u svojoj žalbi. Naposljetku, tužitelj je donio rješenje o mirovini pokojnog EĐ **.**.2016. za koje do zaključenja glavne rasprave nije dostavio dokaz da bi isto postalo pravomoćno i konačno i kada.

11. Obzirom da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja, nije razmatrana visina potraživanja ni prigovor zastare.

12. Slijedom iznesenog proizlazi da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja jer nije dokazao da su stupila na pravnu snagu rješenja u odnosu na koja je obračunavao preplatu akontacije mirovine, radi čega je žalbu tužene valjalo uvažiti i temeljem članka 373.a ZPP-a odlučiti kao u točki I. ove drugostupanjske odluke.

13. Nadalje, člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006. i 2/2010. – dalje: Konvencija) izričito je propisano da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva, te se nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

14. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje kao i citiranu odredbu članka 1. Protokola broj 1 Konvencije, po ocjeni ovog suda tuženoj bi u slučaju da je prihvaćen tužbeni zahtjev bio nametnut nerazmjeran i prekomjeran teret, obzirom da tužena niti njezin prednik EĐ svojim ponašanjem nisu doprinijeli eventualnoj pogrešci tužitelja koja se ogleda u preplati invalidske mirovine u utuženom periodu, pa bi iz pozicije konvencijskog prava tužene (i njenog prednika) na mirno uživanje svojeg vlasništva, tužbeni zahtjev trebalo odbiti u slučaju da je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja po propisima o mirovinskom osiguranju.

15. Budući da je tužena u cijelosti uspjela u ovom postupku to ista temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a ima pravo na naknadu opravdanih troškova postupka od tužitelja. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.463,44 EUR.

15.1. Trošak tužene sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za zastupanje na ročištima od 2. prosinca 2014., 6. svibnja 2015., 15. listopada 2015., 3. prosinca 2015., 18. listopada 2024. i 8. listopada 2025., u iznosima od po 200,00 EUR (Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023., 107/2025. – dalje: Tarifa)), za zastupanje na ročištima od 14. srpnja 2015. i 2. rujna 2024. u iznosima od po 100,00 EUR (Tbr. 9.2. Tarife), te za sastav obrazloženih podnesaka od 4. srpnja 2024. i 26. kolovoza 2024. u iznosima od po 200,00 EUR i za sastav žalbe od 6. prosinca 2024. u iznosu od 250,00 EUR, odnosno ukupno 2.050,00 EUR, koji iznos valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 512,50 EUR i za iznos plaćene pristojbe na žalbu od 6. prosinca 2024. u iznosu od 53,09 EUR, što ukupno iznosi 2.615,59 EUR, koji trošak je tužitelj dužan naknaditi tuženoj. Trošak zastupanja na ročištima od 14. srpnja 2015. i 2. rujna 2024. nije priznat tuženoj u zatraženim iznosima od po 200,00 EUR sukladno Tbr. 9.1. Tarife, nego sukladno Tbr. 9.2. Tarife u iznosima od po 100,00 EUR jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, pa je s iznosom od 250,30 EUR kao neosnovanim, tužena odbijena. Zakonska zatezna kamata dosuđena je od dana donošenja prvostupanjske presude 24. studenog 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, a visina zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO). Slijedom navedenog valjalo je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

16. Budući da je tužena u cijelosti uspjela sa svojom žalbom, to je valjalo naložiti tužitelju da joj naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV po stopi od 25% u iznosu od 62,50 EUR, odnosno ukupno 312,50 EUR, pa je temeljem članka 166. u svezi članka 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Karlovcu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vinka Vrančić