Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-413/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Andrei Crnički, odvjetnici u Zagrebu, Horvaćanska 21, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić&partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1/A, radi utvrđenja i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9586/2019-23 od 21. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9586/2019-23 od 21. studenog 2025.

- u točkama I, III, IV izreke presude,

- u točci II izreke presude u dijelu za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3841291 od 14.12.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja se odnosi na valutnu klauzulu i to: čl. 7. „NAČIN OTPLATE ... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II. Djelomično se preinačava točka II izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9586/2019-23 od 21. studenog 2025. u dijelu za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj 029-50-3841291 od 14.12.2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja se odnosi na valutnu klauzulu i to čl. 1. „IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednost ... po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", na način da se odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti te ugovorne odredbe.

III. Točka V. izreke presude i točka I. izreke rješenja (preinaka tužbe) nisu bile predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9586/2019-23 od 21. studenog 2025. u pobijanim točkama II i III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđene su ništetnima odnosno bez pravnog učinka sve odredbe Ugovora o kreditu broj: 029 50-3841291 od 14. prosinca 2006. (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, i to čl. 2. toga ugovora, točkom II izreke utvrđene su ništetnima odnosno bez pravnog učinka sve odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, i to čl. 1 i čl. 7. ugovora, točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.054,96 EUR preplate s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.846,24 EUR preplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom V izreke prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 172,93 EUR preplate s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Rješenjem prvostupanjskog suda u točki I dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 1. prosinca 2021. i 13. travnja 2023., točkom II rješenja naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.731,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 21. studenog 2025., dok je točkom III rješenja odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Tuženik presudu i rješenje pobija u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tuž itelja i to iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, podredno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 14. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 029-50-3841291 na iznos od 28.139,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je dobivena namjena kredita bila za kupnju osobnog automobila;

- da je kredit u cijelosti otplaćen;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 1.054,96 kao razliku u promjeni kamatne stope u odnosu na onu početno ugovorenu, te iznos od 3.846,24 EUR kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu;

-da je ugovor o kreditu potrošački jer su dobivena kreditna sredstva korištena za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula te temeljem kojih parametara će se mijenjati kamatna stopa, a ugovor je bio sačinjen na tipskom formularu, i to u auto salonu, odnosno tužitelj u banci nije niti bio;

- da tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da prilikom ugovaranja primjenjive kamatne stope nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, da se o spornim odredbama vezano za valutu i kamatu nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njihov sadržaj, pa navedene odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja;

- da je u istom kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik kao jedna od banaka povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim intern im aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate;

- da je sud za gore navedena utvrđenja vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, koja zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi;

- da u pogledu tzv. negativnih razlika po osnovi tečaja tuženik nije određeno naveo da tražbinu stavlja u prijeboj, pa onda sud ne može ni umanjivati dosuđene iznose;

- da su slijedom svega iznesenog ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa (točke I i II izreke) primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem , prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatu iznosa iz točki III i IV izreke, dok je odbio zahtjev tužitelja za iznos od 172,93 EUR (točka V izreke) jer se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

9. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim dokazima pravilno utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu potrošački ugovor u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kao i o promjenjivosti redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetni ugovor unaprijed formulirani standardni ugovor o kreditu pripremljen od strane tuženika, da ugovorom nisu određeni parametri koji su odlučni za promjenu redovne kamatne stope te da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ugovarajući valutu obveze vraćanja kredita u švicarskim francima nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Navedena utvrđenja prihvaća i ovaj sud, te žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje.

12. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prvostupanjski sud pravilno polazi od presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. (pravilno: 1. siječnja 2004.) do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, i to u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 81. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO), a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj obvezi vraćanja kredita u CHF.

13. Prvostupanjski sud se nadalje pravilno poziva na članak 502.c ZPP-a i odredbe Zakona o zaštiti potrošača prema kojim odredbama je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koje pravno shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. te pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. da je unatoč direktnom učinku pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, bankama dopušteno u pojedinačnim potrošačkim sporovima tvrditi i dokazivati da su unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporednih ugovornih odredaba za određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, te da je u slučaju takvog informiranog pristanka na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (nepoštenosti) odredaba konkretnog ugovora, prvostupanjski sud je, uvažavajući odredbu članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovarala ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati, na te okolnosti na prijedlog tuženika proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao jedinog dokaza kojeg je tuženik na te okolnosti predložio.

15. Iz provedenog dokaza saslušanjem tužitelja prvostupanjski sud utvrdio je da tužitelju pojedine odredbe nisu bile posebno objašnjavane, niti je bilo mogućnosti pregovaranja, već mu je gotov tekst ugovora u auto salonu predan na potpis. U tom smislu, imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj (jer u banci nije niti bio) kako ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredbi po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

16. Pritom, na ponovljene žalbene navode o tome da je tužitelj po zanimanju taxi prijevoznik, valja istaknuti da je u ugovoru o kreditu doduše navedeno da je tužitelj zaposlen u Autotaxi 2067, vl. GO, međutim iz njegovog iskaza proizlazi da je vozilo koristio za osobne svrhe, a usluge taksiranja vršio je s drugim vozilom (Opel Astra). Navedeni iskaz prihvatio je prvostupanjski sud, prihvaća ga i ovaj drugostupanjski sud, a niti tuženik na iskaz nije stavljao prigovora, odnosno dostavio bilo koji dokaz iz kojega bi proizlazilo suprotno (obrtnicu isl.). Slijedom takvih utvrđenja i ovaj sud jedino može zaključiti, kao što je zaključio i prvostupanjski sud, da tuženik, na kojem je sukladno članku 81. stavku 4. ZZP/03 teret dokaza, nije dokazao da je riječ o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale za tužitelja status potrošača iz čl. 3. ZZP/03 (ugovor je sklopio kao fizička osoba i vozilo je koristio za osobne svrhe), kao i vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

17. Posljedično tome tuženik nije tijekom postupka dokazao niti to da se o spornim odredbama sadržanim u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, dakle nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih odluka donesena u sporu kolektivne zaštite potrošača ne bi imala obvezujući učinak sukladno članku 502.c stavku 1. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanima svi suprotni žalbeni navodi tuženika.

18. Stoga, temeljem provedenog dokaznog postupka, ovaj drugostupanjski sud također nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate kredita.

20. Neosnovan je u tom smislu žalbeni navod tuženika vezano za tijek zateznih kamata, koje je prvostupanjski sud osnovano dosudio tužitelju od dana svake pojedine uplate, primjenom odredbe čl. 1111. u svezi sa čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), uzimajući u obzir da je s obzirom da se tuženik kao jača ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

21. Kako visina zahtjeva tijekom postupka nakon provedenog vještačenja nije bila sporna, te su obje strane nalaz u pogledu matematičkog izračuna prihvatile bez isticanja prigovora, to prvostupanjski sud osnovano dosuđuje tužitelju iznose iz točki III i IV izreke zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate, sve pobliže određeno u tim točkama.

22. Prigovor zastare utužene tražbine prvostupanjski sud je osnovano cijenio pozivajući se na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. prema kojem ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, što je u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014. a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018.. Stoga prvostupanjski sud, uzimajući u obzir datum podnošenja tužbe 14. lipnja 2019. otklanja istaknuti prigovor zastare te tužitelju dosuđuje taj dio zahtjeva, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud .

23. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio zahtjev za utvrđenje da je ništetan dio odredbe članka 1. ugovora o kreditu koja glasi „Iznos kredita je kunska protuvrijednost CHF 28.139,79 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“.

24. Naime, po ocjeni ovog suda, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

25. Pritom, polazeći od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tamo tužene banke – između ostalih i tuženik – povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – evidentno je da odredba čl. 1. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti pledira tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

26. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

27. Kao što je to ranije navedeno, čl. 2. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način tužitelja kao potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

28. S obzirom na iznijete razloge na temelju čl. 373. točke 3. ZPP-a djelomično je preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za utvrđenje ništetnosti gore navedene ugovorne odredbe je odbijen.

29. Slijedom svega navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I, II, III i IV izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu pod točkom II. izreke i odbiti zahtjev tužitelja u dijelu da se utvrdi ništetnim dio odredbe članka 1. ugovora o kreditu koja glasi „Iznos kredita je kunska protuvrijednost CHF 28.139,79 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“.

30. U pogledu osporavanja odluke o trošku, a vezano za navode žalbe da prvostupanjski sud, prilikom donošenja te odluke i računanja uspjeha u sporu, nije cijenio odbijajući dio zahtjeva u iznosu od 172,93 EUR, valja istaknuti da se, uzimajući u obzir osnov i visinu zahtjeva, radi o neznatnom odbijajućem dijelu zbog kojeg ni za sud ni za stranke nisu nastali posebni troškovi, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno trošak postupka u cijelosti priznao tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

31. Nadalje se ističe da tuženik neosnovano osporava primjenu vrijednosti boda od 2,00 EUR i primjenu sada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa), te se u tom smislu upućuje tuženik i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024. prema kojem, kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojom je izmijenjena vrijednost boda, valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a jednako pravno shvaćanje je primijenjeno i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

32. Slijedom navedenog, a obzirom da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio dakle i o troškovima postupka, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi dosuđujući dio odluke o trošku.

33. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom to je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

34. Točka V. izreke presude i točka I. izreke rješenja (preinaka tužbe) nisu bile predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

U Varaždinu 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer