Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-75/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli, Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj Pr-41/2024-12 od 23. travnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj Pr-41/2024-12 od 23. travnja 2025.

II. Tužitelju se ne dosuđuje zatraženi trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR (slovima: dvjesto pedeset eura).

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

“I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju bruto iznos od 9.333,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 808,64 EUR od 15. veljače 2019.

- na iznos od 402,01 EUR od 15. ožujka 2019.

- na iznos od 784,27 EUR od 15. travnja 2019.

- na iznos od 367,28 EUR od 15. svibnja 2019.

- na iznos od 335,48 EUR od 15. lipnja 2019.

- na iznos od 235,82 EUR od 15. srpnja 2019.

- na iznos od 315,82 EUR od 15. kolovoza 2019.

- na iznos od 502,45 EUR od 15. rujna 2019.

- na iznos od 306,10 EUR od 15. listopada 2019.

- na iznos od 86,00 EUR od 15. studenog 2019.

- na iznos od 242,33 EUR od 15. prosinca 2019.

- na iznos od 470,85 EUR od 15. siječnja 2020.

- na iznos od 571,46 EUR od 15. veljače 2020.

- na iznos od 594,40 EUR od 15. ožujka 2020.

- na iznos od 247,87 EUR od 15. travnja 2020.

- na iznos od 456,33 EUR od 15. svibnja 2020.

- na iznos od 654,42 EUR od 15. lipnja 2020.

- na iznos od 396,88 EUR od 15. srpnja 2020.

- na iznos od 4,82 EUR od 15. kolovoza 2020.

- na iznos od 188,75 EUR od 15. rujna 2020.

- na iznos od 41,27 EUR od 15. listopada 2020.

- na iznos od 31,91 EUR od 15. studenog 2020.

- na iznos od 163,75 EUR od 15. prosinca 2020.

- na iznos od 373,31 EUR od 15. siječnja 2021.

- na iznos od 176,97 EUR od 15. veljače 2021.

- na iznos od 468,66 EUR od 15. ožujka 2021.

- na iznos od 105,16 EUR od 15. travnja 2021.

pa do isplate, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u bruto plaći, po stopi zatezne kamate koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dane nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.136,41 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. travnja 2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da preinači odluku o troškovima, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da je žalba tuženice u cijelosti neosnovana jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženice te naloži tuženici da podmiri tužitelju trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP -a citirajući zakonski tekst te odredbe, ali ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala ta bitna povreda. Kako ovaj sud sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ne ispituje po službenoj dužnosti presudu zbog bitne povrede koju u žalbi ističe tuženica, te žalbene tvrdnje nisu ispitivane. Ispitujući presudu u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja, kao policijskog službenika Ministarstva unutarnjih poslova, za isplatom razlike plaće za rad izvan radnog vremena tijekom višednevnih plovidbi na koje je upućen radnim nalogom tuženice u razdoblju od siječnja 2019. do ožujka 2021. uvećanoj za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te neradnim danom.

6.1. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi Dubrovačko- neretvanskoj, Postaji pomorske policije Dubrovnik, na radnom mjestu policijskog službenika, te da je u utuženom razdoblju radnim nalogom bio upućivan na višednevne plovidbe. Nesporno je bilo i da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi 24 sata boravio na brodu poslodavca, te da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama.

6.2. Među strankama je bila sporna činjenica ostvaruje li tužitelj pravo na isplatu plaće u većem iznosu od onog kojeg mu je tuženica isplatila u utuženom razdoblju, odnosno, je li je tužitelj obavljao radne zadatke svog radnog mjesta za vrijeme višednevne plovidbe u duljoj satnici od one koju mu je tuženica evidentirala kao radno vrijeme (aktivno) i platila te pripada li tužitelju i pravo na isplatu plaće za rad i u ostalom trajanju višednevne plovidbe, uvećano za pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima.

6.3. Pozivom na odredbu članka 60., 90. stavak 2., 94. stavak 1. i 194. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19.; dalje: ZR), Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003., članak 33. stavak 2. i 3. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19.) te članke 38. stavak 4., 9. i 10. te članak 50. i 51. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/17.; dalje: KU), a na temelju iskaza saslušanih svjedoka NŽ, OŽ, koji su s tužiteljem bili upućivani na višednevne plovidbe, kao i na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da u konkretnom slučaju tužitelj kada radi na terenu i nalazi se na svom radnom mjestu na brodu, brod ne smije napustiti i poslodavcu mora biti uvijek na raspolaganju. Osim poslova određenih radnim nalogom za vrijeme višednevnih plovidbi tužitelj, kao i ostali zaposlenici, obavljaju i druge poslove vezane uz redovno održavanje broda. Tužitelj, kao i ostali članovi posade, nakon izvršenih naloga bili su dužni obavljati zadatke koji se odnose na održavanje plovila, kao što su pranje i čišćenje, koje je bilo svakodnevno, slušanje pomorskih veza za cijelo to vrijeme, brinuti o sigurnosti plovila cijelo vrijeme te su morali biti dostupni i na službeni mobitel kako bi mogli reagirati u bilo koje doba dana ili noći u slučaju eventualnih dojava i potrebe premještanja plovila. Sud također utvrđuje da tužitelj u utuženom razdoblju, obavljajući poslove mornara na brodu, nije mogao imati čisti već isprekidani odmor od nekoliko sati jer je uvijek morao biti na vezi u slučaju da je bilo potrebno odazvati se na intervenciju. Ocjena je suda prvog stupnja, temeljena na iskazima svjedoka, tužitelja te dokumentaciji koju je vezano uz rad tužitelja dostavila tuženica, da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima tijekom višednevnih plovidbi bio u dežurstvu na radnom mjestu te je radio i izvan redovitog radnog vremena, kao što je cijelo vrijeme bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu, a što se treba smatrati radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima, zbog čega je tuženica obvezna tužitelju isplatiti naknadu za prekovremeni rad. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama poslovni broj Revr-1332/2016 od 26. listopada 2016. i Revr- 1084/2013 od 23. studenog 2016., prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno, već da je životno i logično da djelatnik, koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima slobodno vrijeme, odnosno, vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, te da tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, sud zaključuje, primjenjujući odredbu članka 223. ZPP-a, da se u konkretnom slučaju prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora, koji je tužitelj nesporno imao, iako sud naglašava činjenicu da ni taj odmor nije uvijek bi neprekidan i da između 2 radna dana tužitelj nije ostvarivao dnevni odmor u smislu neprekidnog odmora u trajanju od 12 sati. Ocjena je suda da okolnost da je tužitelj ostvarivao pravo na naknadu za tzv. pasivno dežurstvo nije od utjecaja na zaključak o prekovremenom radu jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je bio na raspolaganju poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, dakle i za vrijeme odmora, koje je određeno kao 8 sati u danu. Također, sud ocjenjuje da na pravo na naknadu za prekovremeni rad ne utječe niti činjenica što je tužitelj ostvario pravo na terenski dodatak jer se radi o dodatku koji je tužitelj ostvario na temelju same činjenice da je radio izvan stalnog mjesta rada preko 8 sati i ona ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno.

6.4. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji financijske struke Jeleni Ćurlica, kojoj je sud dao zadatak da utvrdi koliko bi tužitelju pripadalo uvećanje plaće po osnovi prekovremenih sati rada u spornom razdoblju od siječnja 2019. do ožujka 2021. na način da uzme u obzir da je tužitelj radio 16 sati dnevno, od čega se 8 sati dnevno odnosi na redovno radno vrijeme, a ostali broj sati kao prekovremeni rad te da utvrdi postoji li razlika između bruto iznosa plaće kojeg mu je tuženica isplatila u odnosu na onaj iznos koji bi mu takvim načinom obračuna pripadao. Vještakinja je nalaz i mišljenje, sukladno zadatku suda, sačinila na temelju pregleda isprava o prisutnosti na radu, radnih naloga i obračuna isplaćenih plaća u utuženom razdoblju te sud takav nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti kao stručno i vjerodostojno. Prema nalazu vještakinje u spornom razdoblju tužitelju je na ime prekovremenog rada i pripadajućih dodataka manje isplaćen iznos od 9.333,01 euro. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu od 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec do isplate primjenom odredbe članka 103. stavak 2. ZR-a, time da zatezna kamata nije dosuđena na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanima u bruto plaći.

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

8. Tuženica u žalbi u bitnome osporava zaključak suda o tome da je za vrijeme višednevnih plovidbi tužitelj 8 sati radio prekovremeno, smatrajući da u ponovljenom postupku sud nije postupio po rješenju ovoga suda poslovni broj Gž R-184/2023 od 16. svibnja 2024. Nadalje, tvrdi da je sud propustio definirati kriterije prema kojima će se jasno odrediti koji će se sati obračunavati kao sati dnevnog odmora, što je u izravnoj vezi s obračunom sati noćnog rada, tvrdeći da je na taj način sud postupio suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u rješenju poslovni broj Rev-1127/2013 od 11. svibnja 2016. te Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-34/2016. Također, osporavajući utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tuženica se poziva i na odluke Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 553/2018 i Gž R-1199/2021 u kojima je zauzeto pravno shvaćanje da se boravak tužitelja na brodu u vrijeme kada nije izvršavao radne zadatke, neovisno o uvjetima smještaja, ne može okarakterizirati kao prekovremeni rad već se to vrijeme prema važećem Kolektivnom ugovoru kompenzira isplatnom naknade za pasivno dežurstvo. Ponavlja tvrdnju da su tužitelju isplaćeni uz osnovnu plaću svi dodaci predviđeni Kolektivnim ugovorom te da je zbog toga tužbeni zahtjev neosnovan.

8.1. Iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja jer je po ocjeni ovog suda na temelju provedenog dokaznog postupka sud pravilno utvrdio da je tužitelj i izvan redovnog radnog vremena evidentiranog u radnim nalozima obavljao radne zadatke na plovilu, vodeći računa o utvrđenim činjenicama specifičnosti rada na plovilu, koji se i nakon redovnog radnog vremena sastoji u nadzoru, osiguranju, zaštiti i održavanju policijskog plovila, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i samog tužitelja.

8.2. Tuženica neosnovano navodi da prvostupanjski sud nije vodio računa o relevantnim odredbama Zakona o policiji koje se odnose na organizaciju i kriterije za obračun plaće policijskih službenika (kao niti o relevantnim odredbama Kolektivnog ugovora koje se odnose na pasivno dežurstvo), jer taj Zakon u članku 41. propisuje da je policijska služba organizirana na način da se policijski poslovi obavljaju 24 sata dnevno (stavak 1.), da se tjedno radno vrijeme policijskog službenika u pravilu raspoređuje na 5 radnih dana i traje 40 sati (stavak 2.), da dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati (stavak.3.) te da iznimno, ministar može, ovisno o potrebama određene službe, mjesnim prilikama, odnosno za pojedine policijske službenike, odrediti početak radnog vremena i na drugi način (stavak 4.). Člankom 42. stavkom 1. i 2. istog Zakona propisano je da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a taj poseban raspored rada uključuje:

– rad u smjenama,

– rad u turnusu,

– rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima,

– prekovremeni rad,

– rad noću,

– rad u dvokratnom radnom vremenu,

– pripravnost za rad,

– rad organiziran na drugačiji način

dok je člankom 1. stavkom 3. Zakona o policiji propisano da se pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika, koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona, primjenjuju propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Imajući u vidu kako naprijed citirane odredbe tako i odredbu članka 60. ZR-a koja definira pojam radnog vremena kao vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac (stavak 1), dok se ne smatra radnim vremenom vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, kao i Tumačenje Komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora broj: 11/38 od 19. prosinca 2018. prema kojem naknada za pasivno dežurstvo ne predstavlja naknadu za stvarno odrađeni rad, nego za stanje pripravnosti odazvati se pozivu poslodavca, to je na utvrđeno činjenično stanje da je tužitelj i nakon isteka redovnog radnog vremena obavljao poslove radnog mjesta policijskog službenika Postaje pomorske policije tijekom radnog dana provedenog na plovilu, a kako je to već naprijed navedeno, izuzev osam sati dnevno, pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio zahtijevani iznos od 9.333,01 euro, kao razliku između onog što je tuženica obračunala i isplatila u svakom pojedinom mjesecu i onog što je provedenim dokazom financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem sud utvrdio da pripada tužitelju s osnova rada dužeg od redovnih 40 sati tjedno, odnosno dužim od redovnog mjesečnog fonda sati na bazi 8 sati rada dnevno, koji rad članak 38. stavak 9., 10. i 11. Kolektivnog ugovora definira kao prekovremeni rad, zajedno sa pripadajućim dodacima za noćni rad, rad subotama i ned jeljama i neradnim danima, rad u smjeni i turnusu propisanim člankom 38. Kolektivnog ugovora kao mjerodavnim odredbama sukladno članku 1. i 33. Zakona o policiji i članku 94. stavku 1. ZR-a te s tim u vezi i osnove za izračun razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja.

8.3. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je vještakinja prilikom izrade nalaza i mišljenja broj radnih sati tužitelja utvrđivala proizvoljno jer je nalaz i mišljenje izradila na temelju evidencije mjesečnih sati rada tužitelja koju je vodio tuženik te je iz pregleda razlike ostvarenih i plaćenih radnih sati tužitelju vidljivo da je samo za neke dane , unatoč 24-satnom vremenu provedenom na poslu, tužitelju priznavala određeni broj rada noću, što nije bilo pravilo za sve dane provedene na plovilu tijekom višednevnih plovidbi.

8.4. U odnosu na pozivanje tuženice na odluke Županijskog suda u Splitu i Županijskog suda u Bjelovaru potrebno je navesti da ovaj sud nije vezan načinom odlučivanja drugih županijskih sudova iako se radi o činjenično identičnim predmetima.

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP -a.

10. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak sastavljanja odgovora na žalbu jer se po ocjeni ovog suda ne radi o trošku koji je u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP - a bio potreban radi vođenja parnice.

Koprivnica, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković