REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-268/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Dubravke Kovačević, predsjednice vijeća te Tihane Bokan i Kornelije Kallay Blažeković, članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Branke Prijatelj, u kaznenom predmetu protiv optuženog IM, zbog kaznenog djela iz članka 132. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11. i 144/12.: dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog IM, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 26. veljače 2024. broj K- 923/2019-89, u sjednici održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog IM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, pod točkom I. izreke, na temelju članka 544. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.; dalje: ZKP/08.) stavljen je izvan snage kazneni nalog protiv optuženog IM od 17. lipnja 2019.

1.1. Pod točkom II. izreke, optuženi IM je proglašen krivim zbog kaznenog djela neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08. optuženik je dužan s naslova imovinskopravnog zahtjeva isplatiti oštećenom OM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i oštećenom EM, OIB: [osobni identifikacijski broj], svakom iznos po 3.020,00 kuna, a s preostalim dijelom imovinskopravnih zahtjeva su oštećenici upućeni u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/08., optuženik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 132,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi IM po braniteljici, odvjetnici Vesni Alaburić, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni i o imovinskopravnom zahtjevu te predlaže usvojiti žalbu i preinačiti presudu tako da se optuženika oslobodi optužbe, podredno osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno pobijanu presudu preinačiti te odbiti optužbu ako u trenutku odlučivanja o žalbi nastupi zastara.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da je zaključak prvostupanjskog suda da je PATAK PROMET j.d.o.o. u srpnju 2014. raspolagao dostatnim novčanim sredstvima da isplati plaće radnicima i za lipanj 2014. proturječan dokazima u spisu. Ovom žalbenom tvrdnjom optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, a o toj žalbenoj osnovi kasnije će biti više rečeno. Ovdje treba odgovoriti da su razlozi koje je za navedeni zaključak iznio prvostupanjski sud u točki 26. obrazloženja pobijane presude (a proizlaze iz utvrđenja po pregledanom prometu po računu, kao i očevidniku FINA-e za to društvo) jasni, među njima nema proturječja pa zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se upire žalbom.

6.1. Žalitelj u žalbi tvrdi i da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. zaključkom prvostupanjskog suda da je optuženik postupao s izravnom namjerom da oštećenicima ne isplati plaće za lipanj, a koji se, po žalitelju, ne temelji ni na jednom dokazu. Nasuprot ovim žalbenim tvrdnjama, koje u biti također predstavljaju osporavanje pravilnosti utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud, nakon iscrpne i sveobuhvatne analize izvedenih dokaza koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u točki 28. obrazloženja pobijane presude detaljno izložio i obrazložio zaključke o optuženikovom protupravnom postupanju u pogledu obilježja kaznenog djela utvrđujući da je optuženik, kao direktor i odgovorna osoba društva PATAK PROMET j.d.o.o., ali i kao ovlaštenik za raspolaganje novčanim sredstvima po računu tog društva, bio svjestan kako stanja na poslovnom računu društva dostatnog za isplate plaća ovim radnicima, tako i obveza isplate plaće i dostave obračunskih lista radnicima, ali je odlučio te obveze ne ispuniti, a tim postupanjem je, s izravnom namjerom, ostvario sva obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Stoga su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6.2. Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena koja druga takva bitna povreda na koju je dužan paziti po službenoj dužnosti.

7. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz članka 132. stavak 1. KZ/11. optuženik, koji poriče počinjenje djela, navodi da ne postoji niti jedan dokaz da je u srpnju 2014. ili kasnije poslodavac raspolagao dostatnim sredstvima za isplatu plaće za lipanj 2014., već naprotiv, da postoje dokazi da na računu poslodavca nije bilo novaca za isplatu plaća za lipanj 2014., dok su plaće za svibanj isplaćene sa zakašnjenjem 16. srpnja 2014.

7.1. Ovim žalbenim tvrdnjama optuženik očigledno ukazuje i na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je postojala okolnost koja isključuje protupravnost iz stavka 3. članka 132. KZ/11. jer da je do neisplate plaće došlo zbog nemogućnosti raspolaganja financijskim sredstvima na računu poslodavca ili nedostatka financijskih sredstava na računu poslodavca koji nisu nastali s ciljem izbjegavanja isplate plaće. Međutim, žalitelj pritom gubi iz vida stavak 4. istog članka KZ/11. koji jasno propisuje da se stavak 3. tog članka neće primijeniti ako poslodavac nije dostavio obračun o neisplati dospjelog iznosa plaće sukladno odredbama posebnog zakona. Naime, a kako to pravilno proizlazi iz utvrđenja prvostupanjskog suda, knjigovotkinja društva PATAK PROMET j.d.o.o., svjedokinja IMN, jasno je navela da su obračune plaće predavali klijentu, odnosno firmi/poslodavcu koji je te obračune plaća morao ovjeriti pečatom i potpisati te ih je takve bio dužan predati radniku. Budući da su oštećenici BM i DM iskazali da im optuženik, kao njihov poslodavac, obračunske liste nije dostavio, a što je potvrđeno i utvrđenjima iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od 16. travnja 2015., prema kojima su iste i to sa znatnim protekom vremena oduzete upravo od optuženika, promašene su tvrdnje žalitelja da nije bilo sredstava na računu društva jer se tim tvrdnjama ne može otkloniti optuženika kao počinitelja djela za koje je proglašen krivim. Konačno, optuženikov propust dostavljanja oštećenicima obračuna dugovanih, a neisplaćenih plaća je naznačen i u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude, a tu odlučnu činjenicu optuženik žalbom niti ne osporava.

7.2. Ipak, u odnosu na ranije iznesene žalbene tvrdnje treba odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, pregledom očevidnika FINA-e, da društvo PATAK PROMET j.d.o.o. u vrijeme kada je optuženik bio direktor tog društva (a i kada je nastupila obveza isplate plaće oštećenim radnicima) nije bilo u blokadi. Isto tako, pregledom prometa po računu utvrđeno je, a svakako ne zanemarujući visinu plaće koja je ostala neisplaćena oštećenim radnicima FM i EM (svakome po 3.020,00 kuna), da su i nakon izvršenih isplata sa poslovnog računa društva, a do kojih je gotovo svakodnevno dolazilo te za koje je optuženik kao direktor i ovlaštenik po računu društva izvjesno znao, na računu društva ostajali iznosi dostatni za ove isplate. Naime, pregledom prometa po računu društva vidljivo je da je primjerice 16. srpnja 2014., i to u dva navrata, došlo do „promjena iz deviza u kune“ i to iznosa 76.049,46 kuna te 60.839,57 kuna, a vidljive su i brojne isplate pa i na bankomatima, od kojih neke znatno premašuju iznos neisplaćene plaće svakom od oštećenih radnika. Stoga je stanje na računu društva nedvojbeno utvrđeno kroz evidentirane transakcije vidljive upravo po prometu po računu društva PATAK PROMET j.d.o.o. te iz tog utvrđenja, suprotno žalbenim tvrdnjama, proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je na računu društva bilo dovoljno sredstava za isplatu plaće ovim radnicima.

7.3. Slijedom svega iznesenog, a protivno navodima žalitelja, prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza pravilno ocijenio nevjerodostojnim iskaz optuženika, zaključci suda prvog stupnja utemeljeni su na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih svjedoka i svih ostalih provedenih dokaza, odnosno prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo neisplate plaće iz članka 132. stavka 1. KZ/11., upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08.) nije osnovana.

8. Žalitelj uvodno ističe žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ali ne navodi koja od tih povreda iz točaka 1. do 6. članka 469. ZKP/08. bi bila počinjena niti obrazlaže neku od tih povreda. Zbog toga je drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u odnosu na ovu žalbenu osnovu ispitao u skladu s člankom 476. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. te nije našao da bi tom presudom bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

9. Žalitelj nije u pravu ni kada se žali zbog odluke o kazni.

9.1. Pobijajući odluku o kazni žalitelj ističe da ne postoje okolnosti koje opravdavaju kaznu od šest mjeseci (bez obzira na izrečenu uvjetnu osudu) te pod pretpostavkom da je optuženika moguće pravilno i zakonito oglasiti krivim za terećeno kazneno djelo, da bi spomenute okolnosti opravdale dosudu najblaže propisane kazne.

9.2. Razmatrajući navedene žalbene navode zbog odluke o kazni te ocjenjujući ispravnost i zakonitost odluke o kazni prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja, određujući vrstu i mjeru kazne, a polazeći od stupnja optuženikove krivnje i svrhe kažnjavanja pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve relevantne okolnosti (članak 47. stavak 1. KZ/11.), cijeneći pritom ispravno olakotne okolnosti te u izostanku otegotnih (točka 31. obrazloženja pobijane presude), i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opravdano optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, nakon čega je pravilnom primjenom članka 56. KZ/11. optuženiku izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja u trajanju dvije godine. Ovako izrečena sankcija primjerena je, i po ocjeni drugostupanjskog suda, iskazanoj kriminalnoj količini optuženika, stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti djela, a podobna je i za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9.3. Zbog toga nije osnovana žalba optuženog IM zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.).

10. Nije u pravu žalitelj kada, pobijajući odluku o imovinskopravnom zahtjevu, tvrdi da oštećenici nemaju pravo od optuženika tražiti plaću u bruto iznosu te da je sud pogriješio obvezujući optuženika da oštećenicima isplati bruto plaću. Naime, stavkom 6. članka 132. KZ/11. propisano je da se "pod plaćom u smislu ovoga članka podrazumijeva osnovna plaća i sva druga davanja u novcu ili u naravi koju radnik prima po osnovi rada, u bruto iznosu što uključuje i doprinose iz plaće i na plaću prema posebnom propisu." Osim toga, tada važećim Zakonom o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11. i 73/13.) bilo je propisano da su plaća i naknada plaće u smislu tog Zakona plaća i naknada plaće u bruto iznosu (članak 84. stavak 4. tog Zakona). Konačno, i člankom 433.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravak) propisano je da je radnik, kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, dužan utužiti ih u tom iznosu, a da se, ako utužuje te tražbine ne navodeći da zahtijeva bruto iznos, smatra da je utužio bruto iznos. Stoga je, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud pravilno dosudio imovinskopravni zahtjev u bruto iznosu svakom oštećeniku, odnosno u iznosu po 3.020,00 kuna, uputivši ih s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva u parnicu, čime su obojica oštećenika ishodili ovršne isprave na temelju kojih imaju pravo naplatiti svoje potraživanje koje im pripada, a koje im je dokazano uskratio optuženik protupravnim postupanjem. Stoga niti žalba optuženika protiv odluke o imovinskopravnom zahtjevu (članak 471. stavak 3. ZKP/08.) nije osnovana.

11. Zbog svega iznesenog je na temelju članka 482. ZKP/08. žalba optuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presude.

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ivana Dubravka Kovačević