Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-12/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Bušković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Merica Miše, odvjetnica u Trogiru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-115/2020-25 od 14. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba se djelomično uvažava a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-115/2020-25 od 14. prosinca 2023.

a) potvrđuje

- u dijelu točke I izreke kojim je naloženo tuženici plaćanje svote od 4.849,69 EUR sa zateznim kamatama do 29. prosinca 2023.

- u dijelu točke II izreke kojim je naloženo tuženici plaćanje svote od 915,39 EUR sa zateznim kamatama do 29. prosinca 2023.

- u dijelu točke III izreke kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju svotu od 2.324,90 EUR

b) preinačava

- u točkama I i II izreke kojim su dosuđene zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do dana plaćanja tako da se nalože tuženici platiti zatezne kamate na svote navedene u točki I i II izreke za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do dana plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke

- u točki III izreke u odluci o zateznim kamatama tako da se nalaže tuženici platiti zatezne kamate na svotu 2.324,90 EUR od 14. prosinca 2023. pa do dana plaćanja po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

" I. Nalaže se tuženiku: REPUBLIKA HRVATSKA, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana isplati tužitelju: OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], neto iznos od 36.540,00 HRK /4.849,69 EUR, zajedno sa zateznom kamatom do 31.07.2015.g., po stopi iz čl. 29.stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve za utuženi period i to:

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.09.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.02.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.04.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.05.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.04.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.05.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2016. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.04.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.05.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2017. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.04.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.05.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2018. pa do isplate

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2018. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.04.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.05.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.06.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.07.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.08.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.10.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.11.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.12.2019. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.01.2020. pa do isplate,

-u iznosu od 609,00 HRK/80,83 EUR od 10.03.2020. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku: REPUBLIKA HRVATSKA, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, da u roku od 15 dana isplati tužitelju: OH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], bruto iznos od 6.896,97 HRK /915,39 EUR zajedno sa zateznom kamatom, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, do 31.07.2015.g., po stopi iz čl. 29.stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („ Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve za utuženi period i to:

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.06.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.07.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.08.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.09.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.10.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.11.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.12.2014. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.01.2015. pa do isplate,

-u iznosu od 766,33 HRK/101,71 EUR od 10.08.2015. pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.324,90 Eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na isti iznos teče od dana presuđenja pa do isplate."

2. Protiv navedene presude tuženica je podnijela žalbu zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da je prihvati i preinači pobijanu presudu tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu troškova za prijevoz na posao i s posla za razdoblje od lipnja 2014. pa do ožujka 2020. i zahtjev za plaćanje dodatka na plaću za vojnu službu za razdoblje od svibnja 2014. pa do prosinca 2015. i za mjesec siječanj 2015.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj djelatna vojna osoba;

- da tužitelj zajedno s obitelji prebiva u [adresa];

- da je raspoređen na dužnost manipulanta u Hrvatskoj kopnenoj vojsci, Gardijskoj motoriziranoj brigadi, Logističkoj satniji, Vod za opskrbu, Desetina za distribuciju toplih obroka i podjelu hrane u [adresa];

- da je u utuženom razdoblju putovao kući preko vikenda dva puta mjesečno;

- da mu je rješenjem Ministarstva obrane, Zapovjedništva za potporu, Središnjice za upravljanje osobljem broj UP/I-121-04/11-01/125 od 5. rujna 2011. priznato pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji na relaciji [adresa] i obratno za vrijeme tjednog odmora, državnih blagdana i neradnih dana, za sva putovanje tijekom kalendarskog mjeseca prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza, s tim da se naknada neće isplaćivati za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana, a danom donošenja 5. lipnja 2011. prestaje mu pravo na naknadu troškova prijevoza priznato ranijim rješenjem od 19. veljače 2010.;

- da visina troškova prijevoza tužitelja za dva putovanja mjesečno na relaciji [adresa] i obratno iznosi 80,83 EUR/609 HRK) mjesečno sukladno točki 2. rješenja od 5. rujna 2011. i članku 9. točka 1. stavak 1. Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“, broj 113/13 – u daljnjem tekstu: Pravilnik/13);

- da je vještak kod izračuna troškova pošao od toga da nema direktne linije na relaciji [adresa] koja bi tužitelju bila pogodna za putovanje, pa je stoga broj potrebnih kilometara (203 km) pomnožio sa 0,75 HRK što je u skladu s člankom 9. Pravilnika/13 i tako utvrdio da troškovi prijevoza tužitelju mjesečno iznose 80,83 EUR/609 HRK;

- da tužitelju nije plaćan dodatak za vojnu službu za mjesece navedene u točki II izreke prvostupanjske presude;

- da dodatak za vojnu službu tužitelja iznosi 101,71 EUR/776,23 EUR bruto.

8. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio plaćanje novčanih svota navedenih u izreci na ime naknade za troškove prijevoza (točka I izreke) i na ime dodatka za vojnu službu (točka II izreke) jer je tužitelj dva puta mjesečno putovao svojoj obitelji u [adresa] s tim da je u pogledu visine prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Danijele Bilić. Visinu dodatka za vojnu službu je također utvrdio na osnovi navedenog vještačenja.

9. Odluka suda je pravilna, osim u dijelu zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do dana plaćanja.

O naknadi troškova prijevoza

10. Za naknadu troškova prijevoza mjerodavne su odredbe članaka 147. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23, 14/24 i 136/25 – u daljnjem tekstu: ZSOS/13) i Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (Pravilnik/13).

11. Odredbom članka 147. stavak 1. ZSOS/13 je propisano da djelatna vojna osoba ima pravo na naknadu troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za redoviti odlazak na posao i s posla, i da to pravo ne može ostvarivati ako je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske organiziralo ili ugovorilo prijevoz. Odredba je dopunjena Zakonom o izmjenama i dopunama ZSOS/13 („Narodne novine“ broj 125/19) tako što je propisano da djelatni vojnik/mornar raspoređen izvan mjesta svog prebivališta ima pravo na naknadu u visini troškova najjeftinijeg prijevoza za dva putovanja mjesečno iz mjesta službe u mjesto prebivališta, osim kada koristi organizirani ili ugovoreni prijevoz ili ostvaruje pravo na naknadu za stanovanje. Ova odredba je stupila na pravnu snagu 1. siječnja 2020.

12. Prema odredbi članka 9. stavak 1. Pravilnika/13 djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne karte za poslodavca najjeftinijeg javnog prijevoza ili naknadu u visini od 0,75 HRK po prijeđenom kilometru ako je to povoljnije za poslodavca.

13. Nakon što je utvrdio da tuženica nije organizirala ni ugovorila prijevoz tužitelju na relaciji [adresa] i obratno, da ne postoji redovita direktna linija javnog prijevoza na ovoj relaciji prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini od 0,75 HRK po prijeđenom kilometru. Činjenična utvrđenja na kojima se temelji odluka nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe.

14. Tuženica u žalbi ukazuje da je rješenje Ministarstva obrane, Zapovjedništva za potporu, Središnjica za upravljanje osobljem broj UP/I-121-04/11-01/125 od 5. rujna 2011. kojim je tužitelju utvrđeno pravo na naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja stupanjem na snagu Pravilnika/13 prestalo važiti, da je tužitelj imao osiguran smještaj u vojarni, ukazujući na sadržaj odredbe članka 17. stavak 1. i 3. Pravilnika/13.

15. Člankom 17. stavak 1. Pravilnika/13 nametnuta je obveza dosadašnjim korisnicima prava na naknadu troškova odvojenog života od obitelji i troškova prijevoza na posao i s posla da u roku 30 dana od dana stupanja na snagu Pravilnika/13 podnesu novi zahtjev za priznanje prava. Ako podnesu zahtjev u navedenom roku ostvaruju pravo na naknadu po ranijem rješenju do priznanja prava u skladu s odredbama Pravilnika/13, a najdulje 90 dana (stavak 2.), s tim da istekom roka od 90 dana izdana rješenja o naknadi troškova prijevoza prestaju važiti te se obustavljaju isplate naknade po ranijem rješenju.

16. Po stajalištu ovog suda, time što je ranije rješenje prestalo važiti i obustavljena isplata po tom rješenju ne znači da je prestalo pravo na naknadu troškova prijevoza iz mjesta posla u mjesto stanovanja. Naime, to pravo proizlazi iz odredbe članka 147. ZSOS/13 i članaka 2. i 9. Pravilnika/13. S obzirom da tuženica nije organizirala niti ugovorila prijevoz za tužitelja, te s obzirom na činjenicu da ne postoji direktna linija javnog prijevoza na relaciji [adresa] pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru u iznosu od 0,75 HRK, u smislu odredbe članka 9. stavak 1. Pravilnika/13 koja je bila na pravnoj snazi u utuženom razdoblju.

16.1. Okolnost da tužitelj nije podnio novi zahtjev za naknadu troškova prijevoza ne utječe na njegovo pravo na naknadu tih troškova s obzirom da su ispunjene materijalnopravne pretpostavke za priznanje prava.

17. Tuženica je problematizirala činjenicu da je sud tužitelju priznao trošak za dva putovanja mjesečno, za dva vikenda, navodeći da nije jesno na temelju čega je sud zaključio da su ti troškovi postojali i da tužitelj ima pravo na naknadu upravo dva putovanja.

17.1. Da je tužitelj imao troškove putovanja, tj. da je putovao na relaciji [adresa] i obratno proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i tužiteljevog iskaza. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio navedene dokaze.

17.2. U odnosu na dovođenje u pitanje činjenice da je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova za dva putovanja mjesečno prvo valja reći da je člankom 46. Zakona o izmjenama i dopunama ZSOS („Narodne novine“ broj 125/19) bilo izrijekom propisano da djelatne vojna osoba ima pravo na naknadu troškova za dva putovanja mjesečno iz mjesta službe u mjesto prebivališta, a taj propis je stupio na snagu 1. siječnja 2020., dakle primjenjuje se u odnosu na dio utužene tražbine.

17.3. Nadalje za primijetiti je da je i prije utuženog razdoblja tužitelju bilo priznato pravo na dva putovanja mjesečno iz mjesta službe u mjesto stanovanja što proizlazi iz rješenja od 5. rujna 2011. Dakle, tuženica je u navedenom razdoblju prije utuženja priznala tužitelju troškove putovanja na relaciji [adresa] i obratno za dva vikenda u mjesecu, a od 1. siječnja 2020. ZSOS je odredio da djelatne vojne osobe imaju pravo na naknadu troškova za dva putovanja mjesečno, pa je sasvim logično i pravilno prvostupanjski sud u razdoblju do 1. siječnja 2020. priznao tužiteljici trošak za dva putovanja mjesečno. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženice onda tužitelj ne bi mogao realizirati pravo koje mu je priznato zakonom. Svrha navedene odredbe je da tužitelj održava redovne odnose sa svojom obitelji i primjereno je da dva puta mjesečno vikend provede u mjestu stanovanja. Ovdje valja podsjetiti da je Ustavom Republike Hrvatske zajamčena osobita zaštita obitelji kao osnovne društvene jedinice i da kod tumačenja propisa i popunjavanja praznina o ovom načelu valja voditi računa (članak 62. Ustava).

18. U odnosu na sudsku praksu na koju je ukazala žaliteljica valja reći da sud sudi na temelju Ustava i zakona i da sudska praksa nije izvor prava. Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-249/2017-2 od 23. siječnja 2018. nije primjenjiva u ovom slučaju jer se radi o različitoj činjeničnoj situaciji. Naime, u tom postupku utvrđeno je da je tužitelj bio pravomoćno odbijen u upravnom postupku sa zahtjevom za naknadu troškova prijevoza.

O dodatku na vojnu službu

19. Dodatak za vojnu službu ostvaruje djelatna vojna osoba na temelju odredbe članka 139. stavak 3. ZSOS kolji je stupio na pravnu snagu 26. lipnja 2013. Člankom 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19, 87/19 i 9/26) propisani su iznosi dodatka na vojnu službu pa je tako propisano da dodatak na vojnu službu u iznosu od 15% ostvaruju ostali vojnici raspoređeni u gardijske brigade, samohodnu haubičku bojnu 155 MM Topničkoraketne pukovnije, Bitnice samohodne haubičke bojne [obrt] Topčničkoraketne pukovnije, Zapovjedništvo specijalnih snaga, ostali dočasnici i časnici raspoređeni u satnije gardijskih brigada (osim raspoređenih i mehanizirane, motorizirane i tenkovske satnije), zapovjednici brodova pomoćne namjene.

20. Iz navedenih odredbi proizlazi da tužitelj ima pravo na dodatak na vojnu službu u iznosu od 15%.

21. Glavna žalbena objekcija tuženice je da je dodatak na vojnu službu utvrđen rješenjem od 1. prosinca 2014. i od tada je isplaćivan. Međutim, tužiteljevo pravo na vojni dodatak je ustanovljeno ZSOS/13 i on ga je imao u utuženom razdoblju. Rješenje tuženice kojim je to pravo priznato od 1. prosinca 2014. ne može ukinuti pravo za prethodno razdoblje jer ono proizlazi iz zakona. Visinu dodatka prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem koje je s pravom prihvatio kao stručno i objektivno, a u žalbi se ta visina i ne dovodi u pitanje.

22. Budući je u cijelosti izgubila spor pravilno je naloženo tuženici platiti parnične troškove a u žalbi se na navodi zbog čega se pobija odluka o parničnim troškovima.

23. Zatezne kamate u točki I i II izreke za razdoblje od 30. prosinca 2023. usklađene su odredbom članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), a u točki III izreke od 14. prosinca 2023. pa do dana plaćanja.

24. Stoga je temeljem odredbi članaka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 3. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

Dubrovnik, 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Noemi Butorac