REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-799/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Puli - Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja i isplate, 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102190929 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 18. 1. 2005. – a koja glasi: "Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke".

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102992180 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 18. 5. 2006. – a koja glasi:

"Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata."

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d., OIB: 23057039320, da tužitelju ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 15. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 23. prosinca 2025. naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 18. siječnja 2025. sklopio u Puli Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 2402006-1031262160/51400607-5102190929, kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 23.300,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 10. citiranog Ugovora o kreditu te je 24. svibnja 2012. izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe čl. 10. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 553,53 kuna / sada 73,46 eura. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističe da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitim uvjetima, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita. Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je spornom ugovornom odredbom određeno samo da tužitelj/korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik/kreditor, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo ako je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi "gubitka" kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora , ali bezuspješno. Tužitelj stoga u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102190929.

2. Tužitelj je istog dana (23. prosinca 2025.) podnio još jednu tužbu (zavedenu pod poslovni broj P-800/2025), u bitnom istovjetnog sadržaja kao i gore izložena tužba, predlažući utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremeni povrat kredita, koja odredba je sadržana u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102992180 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili 18. 5. 2006.

3. Rješenjem poslovni broj P-799/2025-3 od 30. siječnja 2026. spojeni su ovosudni spisi poslovni broj P-799/2025 i P-800/2025 radi zajedničkog raspravljanja i donošenja jedinstvene odluke te je određeno da će se postupak nastaviti voditi pod jedinstvenim poslovnim brojem P-799/2025. Sud je donio takvu odluku u skladu s načelom ekonomičnosti postupka, uzimajući u obzir da se oba postupka vode između istih stranaka, da se obje tužbe temelje na istim činjeničnim i pravnim osnovama jer su podnesene radi utvrđenja ništetnosti sadržajno jednakih ugovornih odredaba, kao i s obzirom na to da je u oba predmeta predloženo izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja.

4. Tuženiku su obje tužbe zajedno s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu uredno dostavljene, međutim tuženik nije u određenom roku od 45 dana, a niti do dana donošenja ove presude, podnio odgovor na tužbu. Pritom ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika neki opravdani razlozi spriječili u podnošenju odgovora na tužbu.

5. Iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi osnovanost oba tužbena zahtjeva, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koji su priloženi uz tužbu i činjenicama koje su općepoznate.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102190929 utvrđeno je da je isti sklopljen 18. siječnja 2005. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 23.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 10. st. 2. Ugovora određeno je da u slučaju prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

6.1. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102992180 utvrđeno je da je isti sklopljen 18. svibnja 2006. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora kojim je kreditor stavio korisniku na raspolaganje iznos od 36.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 10. st. 2. Ugovora određeno je da u slučaju prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

7. Pregledom teksta oba ugovora može se zaključiti da su osnovani navodi tužitelja da je riječ o ugovorima koji su sastavljeni kao tipizirani ugovori unaprijed pripremljenog sadržaja, a predmetne navode tužitelja tuženik, uostalom, nije osporio.

8. Iz potvrde tuženika od 23. prosinca 2024. (list 22 spisa) proizlazi da je sam tuženik potvrdio da je od tužitelja 24. svibnja 2012. naplatio naknadu za konačnu obradu kredita broj 5102190929 u iznosu od 555,53 kuna, a za kredit broj 5102992180 u iznosu od 2.521,40 kuna.

9. Dakle, u ovom postupku tužitelj zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi djelomična ništetnost odredaba ugovora o kreditu i to ugovorne odredbe iz čl .

10. st. 2. oba spomenuta Ugovora kojima je ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata kredita, banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama banke.

10. Cijeneći da tuženik nije, zaprimivši tužbu u ovom predmetu, osporio tužbene navode tužitelja niti je predložio izvođenje drugih dokaza kojim bi dokazao suprotno za konkretan ugovorni odnos, uz utvrđenje da činjenice iz tužbe nisu u suprotnosti s dostavljenim dokazima, sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, pozivom na odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO – dalje u tekstu: ZOO/05).

11. Time su ispunjene sve procesnopravne i materijalnopravne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe pa je na temelju čl . 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), odlučeno kao u izreci presude.

12. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je tužitelju priznat trošak sastava obje tužbe u iznosu od po 250,00 eura (Tbr. 7.1. te Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 138/2023), ukupno 500,00 eura. Nije mu priznat trošak sudske pristojbe jer je dostavio dokaz da je oslobođen od plaćanja pristojbi (čl. 11. st. 1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama). Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove parničkog postupka isplatom iznosa od 500,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZPP.

U Puli 15. travnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku