REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedyev trg 11

Poslovni broj: 19. P-1462/2025-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nini Radiću, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Nere Popović Šalec, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB 84397956623, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate iznosa od 5.567,22 eura, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnice po zaposlenju tužitelja OV i punomoćnice po zaposlenju tuženika OVR, s danom objave 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Tuženik CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33 dužan je platiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, iznos od 5.567,22 EUR /41.946,23 kn[1] uz pripadajuću zateznu kamatu koja na iznos od 4.640,84 EUR / 34.966,41 kn teče od 18. svibnja 2020. do isplate, a na iznos od 926,38 EUR / 6.979,82 kuna teče od dana podnošenja tužbe do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, sve uroku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 469,69 EUR u roku od petnaest dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 0,15 EUR-a, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 33,75 EUR-a, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tužiteljeva osiguranica EV stradala u prometnoj nesreći 8. prosinca 1986. koju je skrivio tuženikov osiguranik BV, upravljajući motornim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] i koji je proglašen krivim presudom Općinskog suda u Zaboku, posl. br. K-52/87. Navodi da je osiguranici je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog bolesti u omjeru od 50% i zbog ozljede na radu (predmetne prometne nesreće) u omjeru od 50% . Navodi u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. ožujka 2020. isplatio svojoj osiguranici invalidsku mirovinu u iznosu od 69.932,81 kuna što predstavlja štetu za tužitelja, a kako je predmetna prometna nesreća uzrok invalidnosti tužiteljeve osiguranice u omjeru od 50% tuži telj potražuje iznos od 34.966,41 kuna. Ističe da je tuženika pozvao da tu štetu podmiri u mirnom postupku, što je tuženik odbio pa da zbog toga traži kamate od 18. svibnja 2020. jer je tuženik zaprimio odštetni zahtjev 30. travnja 2020., sve sukladno čl. 165. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; dalje u tekstu: ZOMO). Dalje navodi da je tužitelj nastavio s isplatom invalidske mirovine zbog čega i dalje trpi štetu pa zbog toga potražuje i iznos od 6.979,82 kune, koji iznos predstavlja štetu u razdoblju od 1. travnja 2020. do 31. kolovoza 2020., odnosno 50% od ukupno isplaćenog iznosa, tj. iznos od 3.959,63 kune. Zbog toga, tužitelj potražuje ukupno na ime naknade štete iznos od 5.567,22 eura / 41.946,23 kune[2] na temelju čl. 161. i 162. ZOMO-a zbog štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. kolovoza 2020.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost, ali je istaknuo da je osiguranica rođena **.**.1947. pa bi po redovnom tijeku stvari stekla uvjete za starosnu mirovinu, zbog čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Dalje navodi da ako bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Tuženik navodi da je nesporno da je tužiteljev osiguranik do štetnog događaja na ime starosne mirovine uplaćivao doprinose tužitelju pa se regresni zahtjev tužitelja može smatrati stjecanjem bez osnove. Također prigovara visini tužbenog zahtjeva navodeći da tužitelj potražuje puni iznos invalidske mirovine, a tužiteljevu osiguraniku je priznato je pravo na invalidsku mirovinu tek od 8. srpnja 1991. pa se ima primijeniti Zakon o osiguranju imovine i osoba i Zakon o mirovinskom osiguranju koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja i priznavanja prava na invalidsku mirovinu.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da postoje određeni preduvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi osiguranik stekao pravo na starosnu mirovinu, a da to tužitelj ne može napraviti po službenoj dužnosti. Navodi da Zakon o mirovinskom osiguranju koji je vrijedio u vrijeme štetnog događaja ne poznaje situaciju da bi invalidska mirovina navršetkom određenih godina života mogla prijeći u starosnu mirovinu pa jednom priznato pravo ostaje kao trajno pravo iz mirovinskog osiguranja do kraja života korisnika takve mirovine. Također navodi da je pravni temelj tužiteljevog potraživanja naknada štete uslijed isplaćene mirovine koju tužitelj ima pravo zahtijevati sukladno čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj: 157/13, dalje ZOMO/13) prema odredbama kojeg tužitelj potražuje štetu, a koji predviđa mogućnost prevođenja invalidske mirovine u starosnu (čl. 58.), ali samo za mirovine kojima je uzrok invalidnosti isključivo bolest. Nadalje, naglašava kako čl. 161. ZOMO/13 u st. 1. propisuje da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju te ističe da je u čl. 161. st. 2. ZOMO propisano da naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Dalje ističe da visinu naknade štete treba utvrđivati prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne štetnog događaja jer šteta tužitelju nastaje mjesečnom isplatom mirovine pa visinu naknade štete treba utvrđivati na temelju zakona koji je vrijedio u vrijeme njezinog nastanka, a u konkretnom slučaju, na temelju ZOMO -a. Ističe da obračuni isplata mirovina predstavljaju javnu ispravu koju je sastavila stručna služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koja je za to zakonom ovlaštena.

4. Dana 4. srpnja 2023. ovaj sud je donio presudu posl. br. P-1190/21-23 kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev na način da nalaže tuženiku isplatu iznosa od 5.567,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu povodom koje je presuda u cijelosti ukinuta rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2708/23-2 od 27. svibnja 2025. (budući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.) i predmet vraćen na ponovni postupak u stadij pripremnog ročišta. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u obrazloženju tog rješenja uputio ovaj sud da u ponovnom postupku održi pripremno ročište na kojem će omogućiti tužitelju iznošenje odlučnih činjenica radi dokazivanja stvarne štete i da uzme u obzir i tuženikov prigovor (da nakon što bi po redovnom tijeku stvari nastupili uvjeti za ostvarenje prava tužiteljeve osiguranice za starosnu mirovinu, tužitelju eventualna stvarna šteta nastaje, ako je prethodno opisani iznos, razmjernog iznosa mirovine na čiju naknadu on ima pravo od tuženika, veći od razmjernog iznosa starosne mirovine koji bi isplaćivao tužiteljevoj osiguranici po redovnom tijeku stvari) i utvrdi njegovu osnovanost.

5. U ponovljenom postupku, u skladu s obrazloženjem rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2708/23-2 od 27. svibnja 2025. i uputom tog suda, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 377. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14, 701/19 dalje: ZPP), omogućio tužitelju da iznese odlučne činjenice i predloži izvođenje dokaza u skladu s materijalnim pravom koje se u konkretnom slučaju ima primijeniti, međutim tužitelj je naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva i da su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju jedino mjerodavno pravo temeljem kojeg se utvrđuje visina stvarne štete , te je istaknuo da isti nema nikakvih daljnjih dokaznih prijedloga.

6. Tijekom dokaznog postupka, sud je pročitao: zapisnik o uviđaju s prilogom (list 4 do 9 spisa), u presudu Općinskog suda u Zaboku K-52/87-14 od 16. lipnja 1988. (list 10 do 13 spisa), u rješenje Mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 8. srpnja 1991. s prilozima (list 14 do 17 spisa), u rješenje Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-8428/94 od 19. svibnja 2005. (list 18 spisa), u obavijest o isplati od 8. studenog 2011. i 18. siječnja 2013. (list 19 i 20 spisa), u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1285/15-7 od 8. prosinca 2015. (list 21 spisa), u obračun isplate sredstava (list 23 i 27 spisa), u tužiteljev dopis s dostavnicom (list 24 do 26 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka od 21. listopada 2022. (list 97 do 103 spisa), u očitovanje vještaka od 18. siječnja 2023. (list 111 spisa), u priloženi spis IN broj 613302 za EV te je pročitao iskaz vještaka Daria Jankovića (list 113-114 spisa).

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

8. Predmet ovog spora je isplata iznosa od 5.567,22 EUR na ime naknade za invalidsku mirovinu priznato tužiteljevom osiguraniku EV rješenjem tužitelja broj IN-613302 od 8. srpnja 1991. zbog ozlijede na radu u omjeru od 50%, isplaćenu za razdoblje od 1. veljače 2018. do 31. kolovoza 2020., po osnovi ozljede na radu u omjeru od 50%, i bolesti u omjeru od 50%, a koju je tužiteljev osiguranik zadobio u prometnoj nezgodi koju je prouzročio tuženikov osiguranik.

9. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je njegova osiguranica EV ozlijeđena u prometnoj nesreći koju je skrivio JV, upravljajući osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, za što je pravomoćno proglašen krivim u kaznenom postupku vođenim pred Općinskim sudom u Zaboku pod poslovnim brojem K-52/87. Istaknuo je da je tužitelj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu po osnovi ozlijede na radu u omjeru od 50% te da mu je u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. kolovoza 2020. po navedenoj osnovi isplatio naknadu za invalidsku mirovinu, od kojeg isplaćenog iznosa tužitelj potražuje 50 %.

10. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost tuženika kao osiguratelja, te postojanje uzročno posljedične veze između ozljeda zadobivenih u predmetnoj nezgodi i prava na invalidsku mirovinu u omjeru od 50%.

11. Međutim, između stranaka je sporna visina tužbenog zahtjeva zbog prigovora tuženika da bi tužiteljeva osiguranica s navršenih 65 godina starosti (rođena je **.**.1947.) ostvarila pravo na starosnu mirovinu koju bi tužitelj bio u obvezi isplaćivati, stoga da tužitelj ne trpi štetu.

12. Prema odredbi čl. 164. st. 1. i 5. („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19; dalje: ZOMO) tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz čl. 161. ZOMO-a i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu.

13. Dakle, tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete.

14. Prihodi mirovinskog osiguranja su, između ostalog, i doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Obveznici plaćanja tih doprinosa su osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZOMO-a), S druge strane, rashodi mirovinskog osiguranja su, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZOMO-a).

15. Osnovane su tuženikove tvrdnje da bi po redovnom tijeku stvari da u štetnom događaju, nije nastala ozljeda na radu u omjeru od 50%, ona nastavila raditi i ostvarila pravo na starosnu mirovinu.

16. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljeve osiguranice u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZOMO-a, tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji, tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do ozljede svoje osiguranice, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale.

17. U takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegove osiguranice, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvarila tužiteljeva osiguranica, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do ozljede tužiteljeve osiguranice i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022., i Rev-1247/2022-2 od 17. siječnja 2023. ).

18. Glede primjene materijalnog prava u rubriciranoj pravnoj stvari, s obzirom na istaknute prigovore tuženika, ovaj sud ističe da je u sporovima koje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje pokreće protiv osiguratelja štetnika radi naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 1. veljače 2018. do 31. kolovoza 2020. na temelju odredbe čl. 161. i čl. 164. ZOMO, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine, a to je u konkretnom slučaju odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14; dalje: ZOOP). Takav stav zauzela je i postojeća sudska praksa. (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-206/22 od 23. ožujka 2022.g.).

19. Prema odredbama čl. 27. ZOOP društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), zatim, stvarnom štetom u smislu st. 1. toga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.), koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).

20. Iz preslike rješenja tužitelja broj IN-613302 od 8. srpnja 1991. s klauzulom pravomoćnosti (list 14. - 15. spisa) ovaj sud je utvrdio da je pravomoćnim rješenjem tužitelja donesenim u upravnom postupku 7. srpnja 1991. osiguranici tužitelja EV, rođenoj **.**.1947., zbog bolesti u omjeru od 50% i zbog ozljede na radu u omjeru od 50% dana 5. lipnja 1991. nastala opća nesposobnost za rad, zbog čega je istome priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od dana 5. lipnja 1991. u iznosu od 4.049,80 dinara mjesečno, te da je do dana nastanka invalidnosti osiguranica navršila 43 godine života, te da je ostvarila mirovinski staž u ukupnom trajanju od 23 godine 2 mjeseca i 5 dana, dakle da je osiguranica 17. srpnja 2012. navršila 65 godina života, a što među strankama nije niti sporno.

21. Dakle, tužiteljevoj osiguranici EV je rješenjem priznato pravo na invalidsku mirovinu zato što je kod nje nastao gubitak sposobnosti za rad zbog ozljede na radu u omjeru 50 % i zbog bolesti 50 %, što među strankama nije ni sporno.

22. Međutim, budući da je tuženik osporio da utuženo potraživanje tužitelja naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, nije stvarna šteta nastala tužitelju, a koju bi tužitelj imao pravo potraživati od tuženika sukladno odredbi čl. 27. st. 2. ZOOP-a, to je za rješenje ovog spora činjenica da li je tužitelju nastala stvarna šteta povodom predmetne prometne nezgode, odlučna činjenica.

23. Nadalje, odredba čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15; dalje: ZOO) propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti, dok odredba čl. 1045. st. 1. ZOO-a propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi osim ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Međutim, da bi došlo do odgovornosti za štetu, odnosno do obveze naknade štete od strane štetnika kumulativno moraju biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, među kojim pretpostavkama je i da je tužitelju nastala stvarna šteta, a koju vezu oštećeni mora dokazati.

24. Sud je u postupku koji se vodio pod poslovnim brojem P-1190/2021 proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost razlike između isplaćene invalidske i pretpostavljene starosne koju bi tužiteljevoj osiguranici isplaćivao da nije bilo štetnog događaja (list 97 do 103 spisa) i saslušao vještaka na ročištu18. siječnja 2023. (list 111 spisa). Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo sud je utvrdio da je za utuženo razdoblje tužitelj svojoj osiguranici isplatio na ime invalidske mirovine iznos od 83.892,44 kn, a da bi u istom razdoblju da nije bilo štetnog događaja, na ime starosne mirovine isplatio iznos od 43.097,88 kn i da razlika između isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne iznosi 40.794,56%, a ako se uzme u obzir omjer od 50% na ime ozlijede na radu da razlika iznosi 20.397,28 kn. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa predmetna šteta u tom postupku nije utvrđivana na način sukladan mjerodavnom materijalnom pravu, na što je ukazao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Pž- 2708/23-2 od 27. svibnja 2025. kojim je ukinuo presudu posl. br. P-1190/21-23 od 4. srpnja 2023. i predmet vratio na ponovni postupak ovom sudu.

25. Svaka stranka dužna je temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP -a iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221 a. ZPP-a).

26. Teret dokaza u odnosu na spornu činjenicu nastanka stvarne štete tužitelju povodom predmetnog štetnog događaja, jest na tužitelju. S obzirom da tužitelj tijekom ponovljenog postupka nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta, budući da isti nije predložio izvođenje dokaza kojim bi eventualno dokazao da mu je nastala stvarna šteta, to je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP -a, u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a zaključio da tužitelju nije nastala stvarna šteta povodom predmetne prometne nezgode u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a, a u vezi čl. 1046. ZOO-a. 25. S obzirom na navedeno, sud nije ulazio u ostale prigovore istaknute od strane tuženika.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

29. Odluka o troškovima postupka iz toč. II. izreke presude temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pa je tuženiku priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR i sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 204,24 EUR, stoga ukupni trošak iznosi 469,69 EUR.

30. Budući da je tuženik zatražio isplatu trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 204,39 EUR, to je njegov zahtjev za naknadu tog troška valjalo odbiti za 0,15 EUR.

31. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio u predmetnom sporu, to je njegov zahtjev za naknadu podmirenog troška dolaska vještaka na ročište za glavnu raspravu 24. svibnja 2023. u iznosu od 33,75 EUR valjalo odbiti.

32. Slijedom sveg navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 15. travnja 2026.

Sudac

Nino Radić

Nacrt presude izradila

Viša sudska savjetnica:

Nera Popović Šalec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda.

U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

1. Tužitelju uz naloga za pristojbu

2. Tuženiku

3. Kal. 30 dana