24 P-1738/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Alenki Skubic, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz ZOU Baica iz Šibenika, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po odvjetnicima iz OD Porobija &Porobija iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 3. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika, po objavi odluke, 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 da tužitelju ZC OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.574,69 Eura (slovima: šesttisućapetstosedamdesetčetirieurašesdesetdevetcenti) u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama koje teku i to na:

- na iznos 1,45 eura od dana 15. kolovoza. 2007.

- na iznos 1,43 eura od dana 15. rujna 2007.

- na iznos 19,11 eura od dana 15. studenog.2007.

- na iznos 15,52 eura od dana 15. prosinca 2007.

- na iznos 21,75 eura od dana 15. siječnja 2008.

- na iznos 20,75 eura od dana 15. veljače 2008.

- na iznos 26,49 eura od dana 15. ožujka 2008.

- na iznos 41,15 eura od dana 15. travnja 2008.

- na iznos 33,70 eura od dana 15. svibnja 2008.

- na iznos 36,56 eura od dana 15. lipnja 2008.

- na iznos 34,32 eura od dana 15. srpnja 2008.

- na iznos 33,85 eura od dana 15. kolovoza 2008.

- na iznos 33,76 eura od dana 15. rujna 2008.

- na iznos 42,36 eura od dana 15. listopada 2008.

- na iznos 47,59 eura od dana 15. studenog 2008.

- na iznos 40,16 eura od dana 15. prosinca 2008.

- na iznos 60,20 eura od dana 15. siječnja 2009.

- na iznos 60,41 eura od dana 15. veljače 2009.

- na iznos 53,68 eura od dana 15. ožujka 2009.

- na iznos 52,86 eura od dana 15. svibnja 2009.

- na iznos 108,23 eura od dana 15. lipnja 2009.

- na iznos 53,34 eura od dana 15. srpnja 2009.

- na iznos 66,54 eura od dana 15. kolovoza 2009.

- na iznos 132,42 eura od dana 15. listopada 2009.

- na iznos 68,36 eura od dana 15. studenog 2009.

- na iznos 68,02 eura od dana 15. prosinca 2009.

- na iznos 73,83 eura od dana 15. siječnja 2010.

- na iznos 77,56 eura od dana 15. veljače 2010.

- na iznos 76,76 eura od dana 15. ožujka 2010.

- na iznos 80,46 eura od dana 15. travnja 2010.

- na iznos 87,26 eura od dana 15. svibnja 2010.

- na iznos 88,72 eura od dana 15. lipnja 2010.

- na iznos 96,71 eura od dana 15. srpnja 2010.

- na iznos 96,44 eura od dana 15. kolovoza 2010.

- na iznos 112,99 eura od dana 15. rujna 2010.

- na iznos 103,35 eura od dana 15. listopada 2010.

- na iznos 105,58 eura od dana 15. studenog 2010.

- na iznos 92,43 eura od dana 15. prosinca 2010.

- na iznos 93,29 eura od dana 15. siječnja 2011.

- na iznos 89,85 eura od dana 15. veljače 2011.

- na iznos 91,94 eura od dana 15. ožujka 2011.

- na iznos 92,05 eura od dana 15. travnja 2011.

- na iznos 98,39 eura od dana 15. svibnja 2011.

- na iznos 111,90 eura od dana 15. lipnja 2011.

- na iznos 127,27 eura od dana 15. srpnja 2011.

- na iznos 135,68 eura od dana 15. kolovoza 2011.

- na iznos 104,10 eura od dana 15. rujna 2012.

- na iznos 109,95 eura od dana 15. listopada 2012.

- na iznos 112,68 eura od dana 15. studenog 2012.

- na iznos 110,87 eura od dana 15. prosinca 2012.

- na iznos 108,69 eura od dana 15. siječnja 2013.

- na iznos 107,95 eura od dana 15. veljače 2013.

- na iznos 107,17 eura od dana 15. ožujka 2013.

- na iznos 112,58 eura od dana 15. travnja 2013.

- na iznos 104,63 eura od dana 15. svibnja 2013.

- na iznos 103,33 eura od dana 15. lipnja 2013.

- na iznos 104,11 eura od dana 15. srpnja 2013.

- na iznos 19,94 eura od dana 15. kolovoza 2013.

- na iznos 190,35 eura od dana 15. rujna 2013.

- na iznos 108,08 eura od dana 15. listopada 2013.

- na iznos 108,99 eura od dana 15. studenog 2013.

- na iznos 112,28 eura od dana 15. prosinca 2013.

- na iznos 108,97 eura od dana 15. siječnja 2014.

- na iznos 78,64 eura od dana 15. veljače 2014.

- na iznos 80,32 eura od dana 15. ožujka 2014.

- na iznos 78,86 eura od dana 15. travnja 2014.

- na iznos 76,76 eura od dana 15. svibnja 2014.

- na iznos 77,21 eura od dana 15. lipnja 2014.

- na iznos 78,71 eura od dana 15. srpnja 2014.

- na iznos 79,91 eura od dana 15. kolovoza 2014.

- na iznos 80,21 eura od dana 15. rujna 2014.

- na iznos 81,49 eura od dana 15. listopada 2014.

- na iznos 83,33 eura od dana 15. studenog 2014.

- na iznos 83,68 eura od dana 15. prosinca 2014.

- na iznos 83,95 eura od dana 15. siječnja 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. veljače 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. ožujka 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. travnja 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. svibnja 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. lipnja 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. srpnja 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. kolovoza 2015.

- na iznos 83,81 eura od dana 15. rujna 2015.,

pa do konačne isplate,

i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% koja stopa se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja se izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB: 92963223473 da tužitelju ZC OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.172,18 Eura (tisućustosedamdesetdvaeuraosamnaestcenti) s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od iznosi 1.750,77 EUR u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 15. travnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita (potrošača) sa tuženikom dana 20. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 7103707730, solemniziran po javnom bilježniku Igoru Lučevu u Šibeniku, broj OV- 11248/07, kojim ugovorom da se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 66.300,00 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju za HNB-a na dan isplate.

1.1.Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj da se obvezao vratiti iznos kredita u 30 godina, u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti 324,91 CHF, obračunatih po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje (članak 2. Ugovora).

1.2.Tužitelj i tuženik da su 28. siječnja 2016. sklopili dodatak navedenom ugovoru, temeljem kojeg da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ali kojim da nije uspostavljena niti pravno, niti imovinska ravnoteža koja je narušena ništetnim odredbama glavnog ugovora.

1.3. Nadalje, tužitelj ističe da Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa da je promjenjiva sukladno odluci banke- tuženika, kako stoji u čl. 2. Ugovora. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta.

1.4.Navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi da je u ugovor unesena na inicijativu banke (tuženika) kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao, odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno, da niti u ugovoru, niti u općim uvjetima, banke (pa stoga ni tuženik) nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, ni metodu izračuna tih parametara.

1.5.Još u fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac da nije ni na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti da je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre, te metodu za izračun tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Posljedica navedenog da je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja se temelji na tuženikovom jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja, koji na ove promjene nije imao nikakvog utjecaja, niti da ih je na bilo koji način mogao predvidjeti. Pritom da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu , kao i odluke tuženika o izmjeni ugovorene kamatne stope, da su ništetne ex tunc (od samog početka9, dakle od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa nadalje, s obzirom da su kao nepoštene ništetne.

1.6. Tužitelj navodi kako sve što je rečeno za kamatnu stopu, koja je promjenjiva temeljem odluke banke, da se odnosi i na valutnu klauzulu, odnosno na tečajni rizik, koji da je u cijelosti snosio tužitelj kao korisnik kredita, a da pri tome nije bio obaviješten od banke o rizicima i točnim i razumljivim kriterijima na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

1.7. Također, u tužbi se navodi kako u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da e za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.8. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka da se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.9. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora da nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, takve odredbe ugovora da su ništetne od samog početka.

1.10. Zbog svega gore navedenog, da je očito kako je tužitelj tuženiku sa osnova Ugovora o kreditu broj 3209951129/07, kreditna partija 7103707730, isplatio višestruko veći iznos od onoga koji je bio utvrđen početnim planom otplate kredita, a sve temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji se tiču odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivim kamatnim stopama, a što da je temeljem izračuna vještaka visina od 5.612,89 Eura i to 2.614,44 Eura s osnova razlike obračunate kamatne stope i one početno ugovorene, te 2.998,44 Eura sa osnova razlike zbog povećanja tečaja.

1.11. Podneskom od 3. ožujka 2026. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno financijsko-računovodstvenom vještačenju stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, kao i s važećom valutom u Republici Hrvatskoj na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od ukupno 6.574,69 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene svake pojedine uplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknuti zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove, visine (izračuna), kao i činjenice i razloge kojima tužitelj obrazložio svoju tužbu, ujedno osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik se protivi korištenju izračuna tužiteljevog vještaka u postupku.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. godine.

2.3. Predmetni kredit da je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 – u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 22. siječnja 2016. sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

2.4. Tuženik navodi kako su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

2.5. Tužitelj da je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, međutim u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje, te da i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF, ali da za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava.

2.6. Tuženik navodi kako sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom.

2.7. Tužitelju da su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate da su u budućem razdoblju se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

2.8. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane jer da je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Ugovora o kreditu br. 3209951129/07, kreditna partija 7103707730 sa početnim otplatnim planom, dodatka ugovora o kreditu od 28. siječnja 2026., prometa po kreditu, obavijesti o promjenama kamatne stope sa otplatnim planovima, nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 09. prosinca 2020., čitanjem iskaza tužitelja.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta, a zbog povećanja redovne kamate i tečaja švicarskog franka za utuženo razdoblje.

7. U svom iskazu pred sudom na ročištu glavne rasprave dana 3. ožujka 2026. tužitelj navodi da mu je trebao kredit za izgradnju obiteljske kuće, zbog čega se raspitivao i uzeo kredit kod Zagrebačke banke iz razloga što je u to vrijeme bio zaposlenik Grada Šibenika, a Zagrebačka banka je tada surađivala s gradom i obratno, to je bila njegova banka kod koje je imao otvoren tekući račun na kojem mu je isplaćivana plaća. U banci su mu ponudili kredit u švicarcima na rok od 30 godina što da je njemu odgovaralo, kredit u iznosu koji je bio potreban za izgradnju obiteljske kuće. U banci su mu dali na potpisivanje ugovor na čiji sadržaj on nije mogao utjecati.

7.1. Tužitelj navodi da je mjesečna rata kredita u početku otplate bila ona kako je bilo i ugovoreno, ali se kasnije značajno povećala, ali on da je sve uredno otplaćivao budući je imao ugovoren trajni nalog s bankom s kojom je imao ugovoren tekući račun, odnosno gdje mu se isplaćivala plaća. U banci da se raspitivao zbog čega je rata postala velika, gdje su mu rekli da je to tako, te da može uzeti neki drugi kredit, što on nije učinio jer bi to bio besmisleno velik kredit.

7.2. Tužitelj navodi kako se sjeća da je 2012. ili 2013. godine sklopljen aneks ugovora o kreditu, to je bila zakonska mogućnost konverzije kredita, i nakon toga je rata kredita bila povoljnija, ali opet se to nije isplatilo, obeštetilo sve ono što se isplaćivalo banci u odnosu na početne isplate mjesečnih rata, zbog čega je i ustao ovom tužbom pred sudom.

7.3. Prije potpisivanja ugovora, tužitelj navodi da se sjeća sitnih slova koje nije mogao pročitati, a ono što je uspio pročitati da nije mogao razumjeti budući je po struci politolog.

7.4. Tužitelj iskazuje da se sad ne može sjetiti da li je razumio da je ugovorio promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu, niti da je to mogao razumjeti, jedino sigurno čega se sjeća da su mu samo ponudili na potpisivanje kredit bez ikakvog pregovaranja, posebnog objašnjavanja, a kako mu je novac trebao radi izgradnje obiteljske kuće ugovor da je potpisao.

7.5. Tužitelj navodi da se sjeća da mu službenici banke nisu objašnjavali pojam valutne klauzule.

7.6. Na kraju svog iskaza, tužitelj navodi da je sam plaćao rate kredita sa svog računa trajnim nalogom, kredit još nije otplaćen ali uredno plaća mjesečne rate.

8. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe i potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same namjene Ugovora o kreditu, koji je odobren za dovršenje kuće. Iz navedenog proizlazi da tužitelj pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor da je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

9. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, valja istaći kako je isti u cijelosti neosnovan, budući se u konkretnom slučaju radi o potraživanju tužitelja po osnovi stjecanja bez osnove, odnosno povećanju imovine tuženika bez valjanog pravnog osnova u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO), dakle da se u konkretnom slučaju radi o petogodišnjem zastarnom roku, ali do prekida zastare je došlo pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na temelju čl. 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, tj. dana 13. lipnja 2014. godine kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13, slijedom čega zastara u ovom predmetu da nije nastupila (presuda Vrhovnog suda RH broj rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to od 11. lipnja 2014. godine do tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke posl. broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

10. U ovom postupku je utvrđeno da su dana 20. lipnja 2007. stranke zaključile Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3209951129/07, kreditna partija 7103707730, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 66.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu.

11. Dana 22. siječnja 2016. između tužitelja i tuženika je zaključen Dodatak ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potršačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015), kojim dodatkom je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12. Sukladno čl.2. osnovnog ugovora, redovna (nominalna) kamatna stopa da je ugovorena po stopi od 4,30% godišnje kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke i Grada Šibenika i trgovačkih društava u njegovu vlasništvu, te ustanova kojima je Grad Šibenik osnivač od dana 23. ožujka 2006.

13. Otplata kredita je regulirana člankom 7. ugovora na način da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 324,91 CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta.

14. Dakle, iz kreditne dokumentacije, je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnim kreditima.

15. Među strankama nije sporno da se vodio postupak zaštite kolektivnih prava i interesa radi zaštite potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

16. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane.

17. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

18. Visoki Trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. godine, posl. br. Pž- 7129/13 postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki I. izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački sud RH je djelomično odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

19. Nadalje, presudom Vrhovnog suda RH posl. broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine i odlukom Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. godine presuđeno u odnosu na tuženika da je zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Dakle, Visoki Trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

21. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud RH po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

22. Valja istaći da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

23. Nije sporno da ugovorna kamata u ugovoru u kreditu je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu. Stoga, ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima.

24. Unošenje u ugovore u kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako je to činila tužena banka je očito bilo suprotno načelima obveznog prava i time je od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je navedena u ugovoru o kreditu bila takva da je potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva.

25. Dakle, ugovorena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, te je u skladu sa čl. 323. ZOO-a i obveza svake strane da vrati ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla.

26. Naime, sve naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio imajući u vidu i postojeću sudsku praksu pa tako i Odluku Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14.

27. Prema tome, kako je bila nepoštena odredba o ugovornoj kamati u ugovoru o namjenskom kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine 96/03, 46/07, 79/07), ta ugovorna odredba je ništetna.

28. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

29. Iz dokumentacije u spisu je vidljivo da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu.

30. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. To iz razloga što se prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu prava budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

31. Sukladno članku 502.c. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj 41/14, 110/15, 14/19) ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. Vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate.

32. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao, pa da tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi i na restitucijski zahtjev onda kada provedena koverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/2017 od 14. ožujka 2019. u predmetu OC protv Erste Bank Hungary Zrt, primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6.st.1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

33. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o promjeni kamatne stope samo obavještavan, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, kao ni razumljiva.

34. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredba ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom, to da je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat, te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.

35. Radi utvrđivanja i izračuna visine eventualnih preplaćenih kamata nastalih uslijed promjene kamatne stope i razlike anuiteta prema valutnoj klauzuli po predmetnim Ugovorima o kreditu, provedeno je financijsko-računovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Goranu Miljasu, dipl. oecc.

36. Pri izračunu i nalazu u vještačenju vještak se koristio sljedećom dokumentacijom: Ugovor o namjenskom kreditu od 20. lipnja 2007., Dodatak Ugovoru o kreditu, početni otplatni plan, promet po kreditnoj kartici i promet izvršen temeljem konverzije kredita (u EUR).

37. Vještak Miljas navodi kako je iz pregleda promjena kamatnih stopa po utuženom kreditu proizlazi da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu i to od datuma kako je to naveo u tabličnom prikazu na str. 3. Nalaza i mišljenja, napominjući da promjene stupaju na snagu od dospijeća prvog slijedećeg anuiteta, te da su kamatne stope do 1. siječnja 2014. mijenjane sukladno Odluci o kamatnim stopama tužene, a nakon tog datuma sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 143/13), koje zakonske izmjene se odnose na kamatnu stopu 3,23%.

37.1. Izračun razlike anuiteta nastale temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja, vještak Miljas je prikazao u tabličnom obliku na stranici 6. do 8. Nalaz a i mišljenja (list 94-96 spisa) navodeći da je razlika anuiteta nastala temeljem promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja (efekat valutne klauzule).

37.2. Povećana kamatna stopa i posljedično povećani anuiteti da su proizveli dio razlike anuiteta koji se sastoji od razlike između kamata izračunatih po promjenjivim kamatnim stopama i zakonskoj stopi od 3,23%

37.3. Drugim dijelom razlika anuiteta da je generirana promjenom (povećanjem) tečaja, s obzirom da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, pa se kreditna obveza dužnika (tužitelja) neprestano povećavala sa svakim rastom vrijednosti valute obveze (CHF) u kojoj je nominiran kredit u odnosu na domaću valutu koja predstavlja valutu plaćanja.

37.4. Razlika anuiteta da se izračunava na bazi početnog anuiteta u kunama, izračunatog temeljem isplaćenog kunskog iznosa kredita, primijenjenog tečaja na dan isplate kredita i uz sve ostale ugovorene parametre (kamatna stopa, rok otplate).

37.5. Kredit da je isplaćen tužitelju s danom 29. lipnja 2007. u kunskom iznosu 292.820,24 kuna uz primijenjeni srednji tečaj HNB-a od 4,416595 kn za CHF na dan isplate. Na bazi ugovorenih parametara, izračunati početni anuitet u kunama do moratorija da iznosi 1.434,94 kn, a nakon isteka moratorija 1.484,55 kn, te nakon zakonske izmjene kamatne stope na 3,23% anuitet u kunama se mijenja i iznosi 1.328,13 kn.

37.6. Nadalje, vještak Miljas navodi da se naprijed navedeni iznosi kunskih anuiteta dovode u korelaciju sa stvarno uplaćenim anuitetima od strane tužitelja (u kunama), a dobivena (pozitivna) razlika anuiteta u kunama u sebi da sadrži porast po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja. Negativna razlika anuiteta da je samo jedna, a nastala je u razdoblju prije promjene ugovorene kamatne stope i zbog plaćanja po manjem tečaju od ugovorenog.

37.7. Vještak Miljas navodi kako je razlučio sam utjecaj promjene kamatne stope i utjecaj promjene tečaja na dobivenu razliku anuiteta, a isto tako da je izračunao i stvarnu postotnu promjenu tečaja, kao razliku između tečaja po kojemu je plasiran kredit u kunama i tečaja primijenjenog na dan uplate svakog pojedinog anuiteta (najveći porast iznosio je 52,95%).

37.8. Vještak Miljas navodi da je dinamika plaćanja dospjelih obveza tužitelja bila uredna, budući da je gotovo sve anuitete tužitelj platio u roku dospjeća trajnim nalogom. Kod plaćanja dva anuiteta tužitelj da je zakasnio s uplatom do mjesec dana, nakon čega da bi slijedećom uplatom podmirio i dug i dospjeli anuitet. Vještak Miljas smatra bitnim naglasiti da se tužitelju prizna razlika anuiteta samo na dan plaćanja anuiteta, odnosno tek kada je dospjela obveza u cijelosti plaćena.

37.9. Izračun vještak Miljas je izvršio do konverzije koja je napravljena s datumom 30. rujna 2015.

37.10. U odnosu na konverziju kredita, stalni sudski vještak za financije Goran Miljas dipl. oecc. navodi kako je dodatkom ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Sukladno izračunu konverzije, neotplaćena glavnica u CHF na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 59.382,43 CHF ili u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a 414.535,20 kn.

37.11. Zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, te njihova razlika na temelju Zakona da predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 8.831,84 kn.

37.12. Nedospjela glavnica u EUR na dan 30. rujna 2015. da je utvrđena u iznosu od 37.009,06 EUR kao zakonski učinak konverzije i na istu dalje teče kredit po novim uvjetima.

37.13. Na temelju izvršenog izračuna razlike anuiteta, vještak Miljas je mišljenja da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita br. 3209951129/07 (kreditna partija 7103707730) uplatio u kunama ukupno 171.632,17 kn, a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) trebao je na bazi ugovorenih parametara uplatiti 122.112,01 kn.

37.14. Razlika anuiteta nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju da iznosi 49.520,16 kn i sadržava u sebi pozitivne i negativne razlike anuiteta.

37.15. Kad se eliminira jedina negativna razlika u iznosu od -17,36 kn (zajedno s pripadajućom izvršenom i potrebnom uplatom ), pozitivne razlike anuiteta da čine iznos onoga što je preplaćeno i iznose 49.537,52 kn /6.574,75 Eura, od čega se 18.318,11 kn /2.431,23 Eura odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 31.219,41 kn /4.143,53 Eura na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF, odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika (list 97-99 spisa).

37.16. Nadalje, vještak Goran Miljas je mišljenja kako je dodatkom Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. godine regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, te da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 8.831,84 kn, odnosno 1.172,18 Eura.

38. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka Gorana Miljasa, te je u odnosu na zaprimljeno vještačenje uredio tužbeni zahtjev.

39.U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da izračun vještaka nije niti matematički niti pravno ispravan.

40. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Gorana Miljasa, valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke i da u konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.

41. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 je bila izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time da nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđivanja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga, nedvojbeno je da tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe u skladu s Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

42. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s zateznom kamatom. Tuženik je nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnom. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29.st.2. ZOO-a.

43. Sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci pod I. i II.

44. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. ZPP.

45. Tužitelju je priznat parnični trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7.t.1., trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku dana 29. listopada 2020., 25. veljače 2021., 3. veljače 2026. i 3. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 EUR za svako prema Tbr.9.t.1., prema Tbr. 8.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023: dalje Tarifa), sve uvećano za 25% PDV- a, što daje iznos od 1.250,00 EUR, a tome treba pridodati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR jer bez istog nije bilo moguće izračunati i utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 102,60 EUR, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 1.750,77 EUR. .

Šibenik, 15. travnja 2026.

Sudac:

Alenka Skubic

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana obavljene dostave. Žalba se predaje ovom sudu, pismeno, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dn-a:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika