Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-321/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Tihane Cišper predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GC (ranije G) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 782/2025-10 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-782/2025-10 od 26. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je ništetna i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010461432/2006. od 12. lipnja 2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika (pravni slijednik Slavonska banka d.d., Osijek), a koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu, prema Tarifi poslovnoj politici banke.“ (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 1.489,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 928,10 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 26. veljače 2026. do isplate (st. III. izreke).

2. Tuženik žalbom pobija presudu suda iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, jer je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 9. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer ta se zakonska odredba ne odnosi na postupanje suda, već stranaka.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer tuženiku nije nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, onemogućeno da raspravlja pred sudom, a to što sud nije uvažio njegove činjenične i pravne navode ne predstavlja povredu načela saslušanja stranaka.

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti tzv. izlazne naknade te isplata iznosa od 1.489,01 EUR koji je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koji zaključak potvrđuje iskaz tužiteljice, koji je prvostupanjski sud prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, dok tuženik nije dokazao suprotno tome, jer je na njemu bio teret dokaza prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP). Naime, tužiteljica u iskazu navodi da joj je zaposlenik banke rekao da se radi o najpovoljnijem kreditu na tržištu, ali da joj ništa nije pojasnio glede sporne naknade.

11. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljici nije razjašnjena relacija između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga u smislu koji su to troškovi koji bi se trebali pokriti plaćanjem naknade. Ostalo je nejasno, jer tuženik niti tijekom postupka nije razjasnio, na što se sve odnose troškovi ulazne naknade.

12. Dakle, iako je sporna odredba ugovora o izlaznoj naknadi jasno i razumljivo sastavljena, i pored toga ta odredba ne omogućava tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za nju, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se stoga radi o odredbi koja nije transparentna u smislu čl. 84. ZZP.

13. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

14. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi.

15. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se sporna ugovorna odredba odnosi, kao i sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora.

17. U odnosu na spornu izlaznu naknadu treba reći da sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, te se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Tuženik je tijekom postupka isticao da se naknada za prijevremenu isplatu kredita odnosi na štetu koju zbog takve isplate trpi, ali tijekom postupka nije dokazao je li pretrpio štetu i u kojem iznosu, osim što paušalno navodi zbog čega je sve trpio štetu, pa stoga nije moguće u smislu čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) ocijeniti radi li se o ugovorenom iznosu štete koji je u očitom nerazmjeru sa štetom, a bez te procijene nije moguće ocijeniti radi li se o valjanoj ugovornoj odredbi. Isto se odnosi i na žalbene navode tuženika da mu pripada pravo na naknadu štete zbog prijevremene isplate kredita temeljem čl. 1024. st. 3. ZOO. Naime, tuženik nije tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom dokazao je li, i u kojem iznosu zbog prijevremene isplate kredita pretrpio štetu.

18. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora, odnosno da bi neprihvaćanjem odredbe o izlaznoj naknadi bila onemogućena u sklapanju pravnog posla sa tuženikom.

19. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis svih troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne ulazne naknade naplaćuju, a prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za tu spornu naknadu, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

20. U odnosu na izlaznu naknadu tuženik je na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim se ukazuje zbog čega sve trpi štetu uslijed prijevremene otplate kredita. Ovo stoga jer tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao je li, i u kojem iznosu pretrpio štetu.

22. Tuženik se u žalbi poziva i na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), kojom je predviđeno pravo davatelja kredita na naplatu pravedne i objektivne naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i na odredbu čl. 308. st. 5. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 117/08, 74/09, 153/09, 108/12, 54/13, 159/13), kojom je predviđeno da korisnik kredita ima pravo, nakon primitka obavijesti o promjeni kamatne stope, prijevremeno otplatiti kredit bez obveze plaćanja naknade za prijevremenu otplatu. Međutim, iako iz navedenih zakonskih odredaba ne proizlazi da bi ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita bilo nedopušteno, to samo po sebi ne znači da takva ugovorna odredbe ne može biti nepoštena i ništetna prema propisima o zaštiti potrošača, a što je predmet razmatranja u ovom postupku.

23. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljicom o spornoj ugovornoj odredbi o izlaznoj naknadi, niti je tužiteljicu upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se ta naknada odnosi, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

24. Prema tome, tuženik je bio dužan tužiteljicu upozoriti kako na posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tako i na usluge i troškove na koje se odnosi izlazna naknada, a kako to nije učinio, nije prilikom sklapanja ugovora postupao u dobroj vjeri, pa su i zatezne kamate pravilno dosuđene od dana isplate iznosa naknade, sukladno čl. 1115. ZOO.

25. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je ta sporna odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i time ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP). Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno po osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Zastara tražbine počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena djelomična ništetnost ugovora, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predmetna tražbina nije u zastari.

27. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. i II. izreke pobijane presude.

28. Odluka o troškovima pravilna je i zakonita, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP, jer je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljici pripada pravo na naknadu troška za zastupanje na ročištu radi objave presude, jer se radi o ročištu na kojem je tužiteljici uručena presuda s uputom o pravnom lijeku te od toga dana počinje teći rok za žalbu, tako da se ne radi o trošku koje ne bi bio svrsishodan za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je kao neosnovan, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tihana Cišper