Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-244/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Klaiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić u Kutini, Kolodvorska 24, protiv tuženih Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu i ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Kristini Rakuša, odvjetnici u Zagrebu, Draškovićeva 72, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-462/2018-166 od 29. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-462/2018-166 od 29. prosinca 2025. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka u iznosu od 16.583,67 EUR (šesnaest tisuća pet stotina osamdeset tri eura šezdeset sedam centi) sa zateznom kamatom, u odnosu na navedenu tuženicu.

II. Preinačuje se navedena presuda:

- u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu ČŠ te

- u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev u odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.500,00 EUR (tisuću pet stotina eura) sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate i za navedeno odlučuje:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženoj ČŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužiteljici GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 14.912,26 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od 29. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke te da joj naknadi trošak postupka u iznosu od 18.083,67 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 29. prosinca 2025. do isplate, po istoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana.''

2. Odbija se zahtjev tužiteljice GŠ za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (tisuću pet stotina eura) sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate, u odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku.

3. Nalaže se tužiteljici GŠ da tuženoj ČŠ naknadi trošak postupka u iznosu od 9.750,00 EUR (devet tisuća sedam stotina pedeset eura), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužiteljici GŠ da tuženoj ČŠ naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 781,25 EUR (sedam stotina osamdeset jedan euro dvadeset pet centi), u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR (šest stotina dvadeset pet eura).

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno plate naknadu štete u iznosu od 14.912,26 EUR, sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke te da joj solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 18.083,67 EUR, sa zateznom kamatom od 29. prosinca 2025. do isplate, po navedenoj kamatnoj stopi, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženice su izjavile žalbe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužena Republika Hrvatska zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 625,00 EUR, a tužena ČŠ u iznosu od 781,25 EUR.

3. Žalba tužene ČŠ je osnovana, a žalba tužene Republike Hrvatske neosnovana.

4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

4.1. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne stanju spisa pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11.

ZPP, koju u žalbi ističu tuženice.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadom štete koja je tužiteljici nastala prilikom turističkog obilaska spomenika prirode Cerovačke pećine.

6. Među strankama nije bilo sporno:

- da je 26. kolovoza 1998., prilikom turističkog obilaska Cerovačkih pećina, tužiteljica pala i zadobila tešku tjelesnu ozljedu,

- da je prednik 2. tuženice, EŠ, obavljao turističku djelatnost obilaska

Cerovačkih pećina i naplaćivao ulaznice posjetiteljima,

- da je tužena ČŠ zakonska nasljednica iza pokojnog EŠ.

6.1. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je Republika Hrvatska prije i u vrijeme štetnog događaja upravljala geomorfološkim spomenikom prirode Cerovačke pećine,

- da je 11. studenoga 1997. sklopljen ugovor između Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, s jedne strane i EŠ s druge strane, kojim Ministarstvo prepušta, a EŠ preuzima na čuvanje i skrb Cerovačke pećine, uz uvjete utvrđene tim ugovorom, na vrijeme od pet godina,

- da se čl. 3. tog ugovora EŠ obvezao skrbiti o zaštiti, održavanju i promicanju Cerovačkih pećina, a osobito urediti (osposobiti) prilaznu stazu, obnoviti vrata, popločati kamenom ulazni dio Donje pećine, organizirati samo skupno posjećivanje i obnoviti električne instalacije,

- da je Republika Hrvatska 26. ožujka 1998. donijela Uredbu o osnivanju javne ustanove – Javna ustanova "Park prirode Velebit" (''Narodne novine'' broj 44/98) sa sjedištem u [adresa], pod čiju zaštitu je, kao posebno zaštićeni dio prirode, ušao i navedeni spomenik prirode,

- da je tužiteljica kupila kartu / ulaznicu za razgledavanje Cerovačkih pećina,

- da je razgledavanje obavljala u turističkoj grupi (a ne samostalno) i uz vodstvo turističkog vodiča,

- da je tužiteljica imala prikladnu obuću (mokasinke s ravnim potplatima), da je hodala uobičajenim hodom, po stazi, ne odvajajući se od grupe,

- da je na dijelu puta unutar pećine tužiteljica pala i ozlijedila nogu,

- da u vrijeme štetnog događaja Cerovačke pećine nisu bile potpuno i na svim mjestima osigurane za siguran posjet i turističko obilaženje, jer staze za posjetitelje nisu bile uređene, bile su vlažne, a djelomično i blatnjave, nisu postojali rukohvati ni držači, a rasvjeta ''nije bila najbolja'',

- da nema okolnosti na strani tužiteljice na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je skrivila ili svojim radnjama pridonijela nastanku štetnog događaja,

- da je u predmetnom štetnom događaju tužiteljica zadobila ozljedu u vidu višeivernog pertrohanternog prijeloma desne natkoljenične kosti,

- da je pretrpjela fizičke bolove jačeg intenziteta u trajanju od 6 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana i manjeg intenziteta u trajanju od 2 mjeseca, dok su bolovi koje tužiteljica sada trpi ocijenjeni kao dio trajnih posljedica,

- da je tužiteljica pretrpjela intenzivan i kratkotrajan primarni strah za vrijeme ozljeđivanja, a u daljnjem tijeku liječenja tzv. sekundarni strah, karakteriziran brigom za zdravlje i ishod liječenja, kao i zbog upućivanja na dva operativna zahvata u općoj anesteziji, koji je trajao 10 dana u jačem intenzitetu, 15 dana u srednjem intenzitetu te mjesec dana u manjem intenzitetu,

- da su unatoč provedenom adekvatnom liječenju, kod tužiteljice zaostale trajne posljedice nakon ozlijede desne natkoljenice (očitom greškom u pisanju navedeno je: potkoljenice), u vidu posttraumatske artroze desnog kuka uz ograničenje opsega pokreta desnog kuka u srednjem stupnju, u omjeru od 30%,

- da je kod tužiteljice zaostalo naruženje srednjeg stupnja, koje se ogleda u vidljivom postoperativnom ožiljku u području desne natkoljenice, dužine 30 cm i ožiljka u području kriste ilijake dužine 8 cm, s time da je i 12 godina nakon štetnog događaja tužiteljica hodala uz podlaktičnu štaku u lijevoj ruci,

- da je tijekom liječenja tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega i to po otpustu sa stacionarne rehabilitacije u trajanju od dva mjeseca, u opsegu od 4 sata dnevno, u daljnjem tijeku naredna dva mjeseca u opsegu od 2 sata dnevno, a potom sljedeća dva mjeseca u opsegu od dva puta po 3 sata tjedno, za obavljanje težih poslova.

6.2. Iz stanja spisa nadalje proizlazi da u vrijeme sklapanja ugovora s EŠ od 11. studenoga 1997. Javna ustanova ''Park prirode Velebit'' još uvijek nije počela s radom u smislu čl. 19. Uredbe jer nije bila upisana u registar ustanova (već je upisana tek 5. veljače 1999. – list 25 spisa) pa je Ministarstvo kulture sklopilo ugovor s EŠ, kako je to i utvrđeno čl. 1. navedenog ugovora.

6.3. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje:

- da razgledavanje neuređene i za turističko razgledavanje nepripremljene pećine, predstavlja opasnu djelatnost, a skliska staza pećine, bez ograde i rukohvata opasnu stvar,

- da je 1. tužena Republika Hrvatska vlasnica geomorfološkog spomenika prirode - Cerovačkih pećina, da je bila dužna zaštiti posjetitelje odgovarajućim ogradama, rukohvatima i osvjetljenjem, odnosno omogućiti im razgledavanje pećina u sigurnim uvjetima, da tuženici nisu smjeli dopustiti turističke obilaske Cerovačkih pećina sve do trenutka kada su posjetiteljima mogli pružiti standardne uvjete sigurnosti, odnosno adekvatnu i primjerenu zaštitu za obilaske takvih objekata, a u konkretnom slučaju takvi uvjeti nisu bili ostvareni niti je posjetiteljima pružena ikakva zaštita.

6.4. Pobijanu odluku sud je donio pozivom na odredbe čl. 173. i čl. 174. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, i 112/99 – dalje: ZOO/91), kojima je propisano da se smatra da šteta, koja je nastala u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću, potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete te da za štetu od opasne stvari odgovara njezin imatelj, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi.

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženu Republiku Hrvatsku je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

8. Međutim, prije svega treba reći da tužena Republika Hrvatska u žalbi osnovano navodi da je rješenjem Zavoda za zaštitu prirode broj 65/1961 od 11. kolovoza 1961. utvrđeno da su navedene pećine imale svojstvo zaštićenih objekata prirode kao ''spomenik prirode'' – spilje i da su stoga, u smislu čl. 40. st. 2. Zakona o zaštiti prirode (''Narodne novine'', broj 30/94, 72/94, 107/03, 162/03, 100/04 i 70/05 – dalje: ZZP/94) u vlasništvu Zadarske županije.

8.1. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 3. Zakona o proglašenju planine Velebit parkom prirode (''Narodne novine'' broj 24/81), u kojem je navedeno da posebno zaštićeni objekti prirode na području parka prirode pa tako, između ostalih i Geomorfološki spomenik prirode ''Cerovačke pećnice'' ostaju i dalje pod posebnom zaštitom u spomenutim kategorijama zaštite, dakle, u kategoriji ''spomenika prirode'', u smislu čl. 3. al. 7. ZZP/94, kako je utvrđeno rješenjem Zavoda za zaštitu prirode broj 65/1961 od 11. kolovoza 1961., na koje se tužena Republika Hrvatska poziva tijekom postupka i u žalbi.

8.2. No, unatoč tome, pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da je tužena Republika Hrvatska pasivno legitimirana u ovoj parnici jer je prije štetnog događaja i u vrijeme štetnog događaja upravljala tim spomenikom prirode.

8.3. Pravilno je sud prvoga stupnja pritom imao u vidu okolnost da je u vrijeme štetnog događaja (26. kolovoza 1998.) već stupila na snagu Uredba o osnivanju Javne ustanove ''Park prirode Velebit'' (''Narodne novine'' broj 44/98 – dalje: Uredba) koju je Vlada Republike Hrvatske donijela 26. ožujka 1998., pod čiju je zaštitu, kao posebno zaštićeni dio prirode, ušao i navedeni spomenik prirode. Iako je pritom pogrešno zaključio da Cerovačke pećine nisu bile u vlasništvu Zadarske županije, navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude.

8.4. Naime, u vrijeme donošenja navedene Uredbe, bila je na snazi i odredba čl. 17. st. 1. ZZP/94, kojom je bilo propisano da zaštićenim dijelovima prirode upravljaju javne ustanove, s time da javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkom i parkom prirode osniva Vlada Republike Hrvatske (st. 2.), a da za upravljanje ostalim zaštićenim dijelovima prirode (dakle i za upravljanje spomenicima prirode) javne ustanove osnivaju županijske skupštine (st. 3). Međutim, st. 4. toga članka bilo je propisano da (''ostalim'') zaštićenim dijelovima prirode iz st. 3. toga članka, ako se nalaze na prostoru nacionalnog parka ili parka prirode (kao što je to ovdje slučaj), upravlja javna ustanova koja upravlja nacionalnim parkom ili parkom prirode, dakle, u ovom slučaju Javna ustanova ''Park prirode Velebit'', koju je osnovala tužena Republika Hrvatska, koja je stoga upravljala i navedenim spomenikom prirode koji se nalazi na prostoru tog parka prirode.

8.5. Prema čl. 15. st. 2. Uredbe, Republika Hrvatska solidarno i neograničeno odgovara za obveze Javne ustanove ''Park prirode Velebit''.

8.6. Stoga tužena Republika Hrvatska neosnovano tvrdi da nije upravljala niti koristila Cerovačke pećine i da nije pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari te je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da navedeni prigovor nije osnovan.

9. Suprotno tvrdnji tužene Republike Hrvatske iz podneska od 2. studenoga 2003., koju ponavlja i u žalbi, okolnost što je tužena Republika Hrvatska ugovorom od 11. studenoga 1997., upravljanje Cerovačkim pećinama prenijela EŠ, kao ni okolnost što Javna ustanova ''Park prirode Velebit'' u vrijeme štetnog događaja još uvijek nije počela s radom, ne isključuje odgovornost tužene Republike Hrvatske za štetu nastalu zbog propusta u upravljanju tim spomenikom prirode.

9.1. Prema odredbi čl. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora od 11. studenoga 1997., kao i u vrijeme štetnog događaja:

(1) Stvari za koje je na temelju Ustava Republike Hrvatske posebnim zakonom određeno da su dobra od interesa za nju pa imaju njezinu osobitu zaštitu, a nisu opća dobra, sposobne su biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava.

(2) Vlasnici i ovlaštenici drugih prava na stvarima iz stavka 1. ovoga članka smiju se služiti tim svojim pravima u skladu sa zakonom određenim načinom uporabe i iskorištavanja tih stvari, a za ograničenja kojima su time podvrgnuti, pripada im pravo na naknadu određenu zakonom.

9.2. Odredbom čl. 52. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 48/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/2014 – dalje: Ustav) propisano je:

(1) More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobito kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu.

(2) Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti.

9.3. U ovom slučaju, upotreba i iskorištavanje Parka prirode Velebit i predmetnog spomenika prirode, u smislu čl. 52. st. 2. Ustava, bila je propisana citiranom odredbom čl. 17. ZZP/94, prema kojoj zaštićenim dijelovima prirode mogu upravljati jedino javne ustanove. Zbog toga ovlast za skrb o zaštiti, održavanju i promicanju Cerovačkih pećina tužena Republika Hrvatska ugovorom od 11. studenoga 1997. nije mogla prenijeti predniku tužene, EŠ.

9.4. Zato tužena Republika Hrvatska na EŠ nije mogla prenijeti ni odgovornost za štetu koja bi nastala zbog propusta u upravljanju navedenim spomenikom prirode, a niti je eventualna odgovornost EŠ (k tome još i solidarna) tim ugovorom bila uređena. Stoga tužena ČŠ u žalbi osnovano navodi da u ovom slučaju postoji jedino odgovornost tužene Republike Hrvatske.

10. Na raspravnom zapisniku od 8. lipnja 2006. stranke su suglasno izjavile da se vještak dr. sc. Srećko Božićević dipl. ing geologije, speleolog, viši znanstveni suradnik, imenuje vještakom u ovom predmetu, budući da na listi stalnih sudskih vještaka ne postoji imenovani vještak za speleologiju. Stoga neosnovano tužena Republika Hrvatska naknadno ističe da postoje razlozi koji dovode u sumnju nepristranost navedenog vještaka pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio prijedlog tužene za provođenjem novog vještačenja.

11. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio i materijalno pravo iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) u pogledu osnovanosti i visine naknade nematerijalne štete, kao i odredbu čl. 195. st. 2. ZOO u odnosu na osnovanost i visinu naknade materijalne štete. Na navedene iznose tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 277. st. 1. ZOO. Pobijanu presudu u navedenim dijelovima tužena Republika Hrvatska i ne osporava određenim žalbenim navodima (čl. 365. st. 1. ZPP).

12. Suprotno žalbenim navodima tužene Republike Hrvatske, sud nije bio dužan odlučiti niti se očitovati o prigovoru zastare jer se tiče zahtjeva za naknadom štete po osnovi izgubljene zarade (list 81 spisa), koji je povučen.

13. Ostalim žalbenim navodima tužena Republika Hrvatska iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, ni u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je u odnosu na navedenu tuženicu sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

14. Tužena ČŠ se neosnovano poziva na odredbu čl. 181. ZOO jer u ovom slučaju nije riječ o odgovornosti organizatora priredbe, niti se posjete parku prirode odnosno spomeniku prirode mogu smatrati priredbom u smislu navedene odredbe.

14.1. Ostali žalbeni razlozi tužene ČŠ nisu od odlučnog značenja jer je u konačnici navedena tuženica uspjela u sporu (čl. 375. st. 1. ZPP).

15. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, kao u točki II/1. izreke.

16. Međutim, osnovano tužena [adresa] pobija odluku o trošku, tvrdnjom da je tužiteljici dosuđen trošak za 8 podnesaka po tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa), u visini od po 250 bodova, iako je tom odredbom propisano da odvjetniku pripada nagrada za najviše četiri obrazložena podneska. Prema tbr. 8/3 Tarife, za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan tbr. 8/1 Tarife, odvjetniku pripada 50 % nagrade iz tbr. 7/1 Tarife, ali ne više od 100 bodova pa tužiteljici za ostala 4 ročišta pripadaju iznosi od po 250,00 EUR za svako ročište (tbr. 8/3, tbr. 46. i tbr. 54. Tarife) ili ukupno 1.000,00 EUR, a ne 2.500,00 EUR, koliko je dosuđeno. Stoga je trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.500,00 EUR (točka II/2. izreke ove presude).

16.1. Budući da u ostalom dijelu tužena Republika Hrvatska odluku o trošku ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 16.583,67 EUR (čl. 365. st. 2. ZPP) te je odlučeno kao u točki I. izreke.

16.2. Tužena ČŠ je u konačnici uspjela u sporu pa joj je, na temelju čl. 154. st. 1. i tbr. 155. ZPP, dosuđen trošak zastupanja na ročištima 6. veljače 2002., 14. studenoga 2003., 7. veljače 2006., 11. travnja 2016., 7. rujna 2019. i 14. studenoga 2025., u iznosima od po 500,00 EUR (tbr. 9/1 i tbr. 54. Tarife), kao i za sastavljanje podnesaka od 28. studenoga 2007., 2. studenoga 2010., 16. listopada 2023. i 20. prosinca 2023. (tbr. 8/1 i tbr. 54. Tarife) ili ukupno 5.000,00 EUR. Za zastupanja na ročištima od 20. siječnja 2005., 9. prosinca 2005., 8. lipnja 2006., 18. studenoga 2008., 3. veljače 2010., 16. svibnja 2012., 12. rujna 2013., 13. travnja i 9. svibnja 2018. te 26. listopada i 4. prosinca 2023. tužiteljici pripadaju iznosi od po 250,00 EUR (tbr. 8/4 i tbr. 54. Tarife) ili ukupno 2.750,00 EUR jer se na tim ročištima nisu izvodili dokazi raspravljalo o glavnoj stvari u smislu tbr. 9/1 Tarife. Za sastavljanje podneska od 26. lipnja 2019. tuženoj pripada iznos od 50,00 EUR (tbr. 8/4 i tbr. 54. Tarife) jer tim podneskom, osim što izvještava sud da mi nije dostavljen podnesak tužene Republike Hrvatske, ponavlja navode iznesene tijekom postupka . Nakon uvećanja navedenog troška, u ukupnom iznosu od 7.800,00 EUR, za 25%, sveukupni trošak kojega je tužiteljica dužna naknaditi navedenoj tuženici iznosi 9.750,00 EUR pa je odlučeno kao u točki II/3. izreke ove presude.

16.3. Tuženoj ČŠ nije dosuđen trošak sastavljanja podnesaka od 22. srpnja i 15. studenoga 2005., 4. travnja 2006., 17. studenoga 2008. i 8. kolovoza 2013. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Sve navode iz tih podnesaka tužena je mogla iznijeti i na raspravama na kojima je bila prisutna i za koje joj je trošak dosuđen.

17. Tužena ČŠ je uspjela sa žalbom pa joj je, kao opravdan, dosuđen trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 781,25 EUR (tbr. 10/1, tbr. 46. i tbr. 54. Tarife). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

18. Budući da tužena Republika Hrvatska nije uspjela sa žalbom u odnosu na glavnu stvar, a tek djelomično je uspjela u odnosu na sporedno traženje, ne pripada joj pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka pa je na temelju čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP, odlučeno kao u točki IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor