Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1035/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grda Vukovara 284, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4818/2024-8 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4818/2024- 8 od 29. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda utvrđeno je da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 056-50-4238057 od 5. srpnja 2007. zaključenog između tužiteljice KD, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi: “3,00% (tri posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 446,67 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2007. do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.231,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude, tuženik je podnio žalbu navodeći da je pobija iz svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o trošku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti ponovno suđenje. Traži naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 365,59 EUR.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade od 3,00 % od iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), te zahtjev za isplatu iznosa od 446,67 EUR, isplaćenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, 146/25, dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6.2. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 326. ZPP (u žalbi pogrešno naveden čl. 326.a ZPP) u vezi s čl. 186.c ZPP. Naime, sud prvog stupnja nije zauzeo pravno shvaćanje da tužiteljičina tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupk u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade, već da od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao u konkretnom slučaju, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP, budući se ne radi o nedospjeloj tražbini. Stoga ni predmetna tužba, suprotno navodima tuženika u žalbi nije preuranjena i nedopuštena.

6.3. S obzirom da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, a niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, nije povrijeđeno ni pravo tuženika na pravično suđenje, koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Naime, sud prvog stupnja se očitovao o svim istaknutim prigovorima i navodima tuženika koji su odlučni za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari te mu stoga nisu niti povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14).

7. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu 5. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 23.196,18 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca,

- da je tužiteljica sklopila gore navedeni Ugovor radi kupnje automobila za osobne potrebe,

- da je čl. 3. gore navedenog Ugovora ugovorena naknada od 3,00% od iznosa kredita, jednokratna i da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužiteljici 13. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 446,67 EUR,

- da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen i formuliran od tuženika (tipski ugovor),

- da tužiteljica o spornoj odredbi nije mogla pregovarati,

- da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj Ugovora.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita nepoštena jer se o njoj nije unaprijed pregovaralo, a niti je tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla utjecati na njen sadržaj, da je to prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na odredbu čl. 59. toč. 3., čl. 81. st. 1., 2. i 3., čl. 84., čl. 85. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje: ZZP) te čl. 269. st. 1. i 2., čl. 272. st. 1. i 2., čl. 270. st. 1., čl. 295., čl. 323. st. 1. i 2., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) kao i na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna i zakonita te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj presudi.

9. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da sud prvog stupnja nije pravilno utvrdio pretpostavke nepoštenosti u odnosu na konkretni predmet spora i činjenice koje su u postupku utvrđene, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne predstavlja sam po sebi postupanje trgovca protivno načelu savjesnosti i poštenja, da je sporna ugovorna odredba jasna i lako razumljiva, da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, da su troškovi obrade kredita bili jasno i određeno navedeni, da je za ocjenu nepoštenosti potrebno utvrditi uzrokuje li ista znatnu neravnotežu, da je prilikom ocjene postojanja znatne neravnoteže potrebno u obzir uzeti i visinu naplaćene naknade, da sud nije naveo razloge zbog kojih smatra da je tuženik nesavjestan stjecatelj te da je riječ o zabrani manjeg značaja, a ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen te da je stoga tužbeni zahtjev trebalo odbiti, primjenom čl. 326. st. 2. ZOO.

9.1. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. ZZP, sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne zna tne neravnoteže na štetu potrošača i za svoj zaključak dao valjano i dostatno obrazloženje.

9.2. Naime, ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih je tuženik tijekom postupka isticao i dokazivao. S obzirom na navedeno ne može se izvesti zaključak da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

9.3. Sve utvrđene okolnosti – da tuženik nije prezentirao tužiteljici koji se stvarni troškovi koji ulaze u spornu naknadu time plaćaju, da je riječ o tipskom ugovoru i da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je bez plaćanja te naknade ugovor mogao biti sklopljen, u svojoj sveukupnosti i prema ocjeni ovoga suda ukazuju da su iste očito prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača pa je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba nepoštena, a stoga i ništetna. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač kao "slabija" stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženik iskoristio položaj „jače“ ugovorne strane kada je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita i time je postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

9.4. Suprotno žalbenim navodima, ocjena postojanja ''znatnije'' neravnoteže ne može se ograničiti na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita.

9.5. Naime, iako ugovaranje predmetne naknade nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga u odnosu na žalbene navode također treba reći da se zaključak o tome uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ne donosi samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom hoće li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač biti ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a te okolnosti je prvostupanjski sud u ovom slučaju utvrdio.

9.6. Nadalje, u skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U ovom slučaju nije sporno da među strankama zaključen ugovor ne sadrži konkretan opis troškova ili usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora te da troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati. Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade kojom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita, čime je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorena značajna neravnoteža na štetu tužiteljice jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima, već ista izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita.

9.7. Neosnovano tuženik tvrdi da je riječ o zabrani manjeg značaja pa unatoč činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, nema mjesta ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora u smislu čl. 326. st. 2. ZOO, samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

10. Slijedom navedenog tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača i time je postupio suprotno zahtjevu dobre vjere, a sud prvog stupnja je uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz čl. 81., 84. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe sukladno čl. 1111. ZOO.

11. Kako je na temelju nepoštene ugovorne odredbe tužen iku isplaćen utuženi iznos po osnovi naknade za obradu kredita, prvostupanjski sud je pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO jer se tuženik, koji je je navedene novčane iznose stekao na temelju ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora, mora smatrati nepoštenim stjecateljem.

12. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

13. Odluka o troškovima postupka donesena je uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. i 2. ZPP.

13.1. Neosnovano tuženik navodi da trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 154. ZPP, a sukladno odredbi čl. 335. ZPP. Naime, ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak, u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP, prema kojoj parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Stoga, trošak punomoćnika na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

13.2. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištu za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP do zaključenja glavne rasprave, a zamjenica njenog punomoćnika je pristupila na ročište na kojemu je presuda objavljena.

13.3. Dakle, radi se o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava i to Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje Tarifa) i Tbr. 46. Tarife u vezi Tbr. 54. Tarife, tužiteljici valjalo dosuditi zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu presude.

14. Ovaj drugostupanjski sud nije ulazio u pravilnost odluke o visini dosuđenih troškova, a s obzirom na to da u tom dijelu tuženik nije istaknuo nikakve žalbene razloge, dok drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a.

15. Slijedom navedenog, trebalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1 ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat