Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Roberta Završkog i Eufemije Nanković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĆA, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku od 3. travnja 2023., broj: 35. Pp - 2412/2022-7, u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. ĆA kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017.,118/2018. i 114/2022.), okr. ĆA je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 (trideset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sisku od 3. travnja 2023., broj: 35. Pp - 2412/2022-7, proglašen je krivim okr. ĆA da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je, izrečena kazna zatvora 30 dana te na temelju članka 44. stavak 1., 2. i 3. Prekršajnog zakona, primjenjena uvjetna osuda pa se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik u roku od 1 godine od pravomoćnosti presude ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

2. U odnosu na troškove prekršajnog postupka okrivljenik je obvezan naknaditi iste u iznosu od 20,00 eura.

3. Protiv te presude, okr. ĆA osobno je pravodobno podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredba prekršajnog postupka i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, s prijedlogom da se žalba prihvati.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

6. Žaleći se zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava okrivljenik ističe da nisu ostvarena bitna obilježja predmetnog prekršaja jer uvrede nisu izrečene prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe. Isto tako okrivljenik smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu članka 24.a Prekršajnog zakona jer se radi o beznačajnom djelu.

6.1. Međutim, nije u pravu okrivljenik da je došlo do povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

6.2. Odredbom članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, propisano je:

„Tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja…“.

6.2.1. Iz citirane zakonske odredbe jasno je da se zakonsko obilježje prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, osim omalovažavanjem ili vrijeđanjem službenih osoba prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja, ostvaruje i omalovažavanjem ili vrijeđanjem državnih organa, odnosno jasno je propisano da se niti jedan „državni organ“, bez ikakvih ograničenja, ne smije vrijeđati odnosno omalovažavati.

6.2.2. Iz činjeničnog opisa proizlazi da je radnja počinjenja opisana na način da je navedeno „…predao pritužbu … u kojoj je vrijeđao i omalovažavao policijske službenike Policijske postaje Sisak pogrdnim riječima nazivajući ih banom kriminalaca, kriminalcima, lopovima i lopovskom policijom…“, a iz tako opisane radnje počinjenja razvidno je da se vrijeđanje i omalovažavanje odnosi na „sve policijske službenike Policijske postaje Sisak“, dakle, na Policijsku postaju Sisak kao državni organ.

6.3. Iz naprijed navedenih razloga, nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika kojima ističe da je za ostvarenje bitnih obilježja predmetnog prekršaja potrebno da su uvrede izrečene prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe.

6.4. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi okrivljenika da se radi o beznačajnom djelu.

6.4.1. Naime, odredbom članka 24.a Prekršajnog zakona propisano; „Nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.“.

6.4.2. Imajući u vidu citiranu odredbu, ističe se za je za zaključak da se radi o beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja potrebno ostvarenje kumulativno dva elementa: neznatnost stupnja ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom te odsustvo potrebe za kažnjavanjem počinitelja (objektivni element) i odsustvo potrebe za kažnjavanjem počinitelja (subjektivni element).

6.4.3. U konkretnom slučaju niti objektivne okolnosti koje se tiču težine počinjenog prekršaja, a niti subjektivne okolnosti koje se tiču samog počinitelja prekršaja (izostanak kritičnosti okrivljenika prema vlastitom protupravnom postupanju) ne upućuje na zaključak da bi se u konkretnom slučaju mogla primijeniti odredba članka 24.a Prekršajnog zakona.

7. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi članka 202. stavak 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira izrekao primjerenu prekršajnopravnu sankciju. Pojašnjava se da primijenjena uvjetna osuda na izrečenu kaznu zatvora od 30 dana je prekršajnopravna sankcija koja se kao mjera upozorenja sastoji od izrečene kazne zatvora i roka u kojem se ta kazna ne izvršava pod uvjetima određenim zakonom, odnosno u konkretnom slučaju, pod uvjetom da okrivljenik u roku provjeravanja od 1 godine ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom, pa uvjetna osuda kao mjera upozorenja predstavlja najblažu vrstu prekršajnopravne sankcije.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 30,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.

9. Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 15. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sisku u 4 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.