Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-3101/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Mladena Genca, predsjednika vijeća, te Sanje Gospočić i Tomislava Tomašića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Sanje Radeljak, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika KV, kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz članka 60. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 42. Zakona o računovodstvu („Narodne novine“, broj: 85/24., 145/24. i 151/25.), odlučujući o žalbi okrivljenika KV, kao odgovorne osobe, kojeg brani odvjetnik Edi Fumis iz Rijeke, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici od 20. listopada 2025., broj: Pp-693/2025, na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika KV, kao odgovorne osobe, i potvrđuje prvostupanjska presuda.
II Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenik KV, kao odgovorna osoba, obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 (dvadeset) eura, koji je dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom okrivljenik KV, kao odgovorna osoba, proglašen je krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 eura (stopedeset eura), zbog prekršaja iz članka 60. stavka 2. u svezi stavka 1. točke 42. Zakona o računovodstvu, pobliže opisanog u izreci presude.
2. Navedenom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troška prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura (trideset eura).
3. Protiv navedene presude okrivljenik KV, kao odgovorna osoba, pravodobno je, putem branitelja, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, navodeći u bitnome da se prvostupanjski sud propustio očitovati o navodima iznesenim u podnesku od dana 20. studenog 20225.g. koji je bio prilog iznesenoj pisanoj obrni. Ističe da ovlašteni tužitelj u činjeničnom opisu prekršaja uopće ne navodi konkretan činjenični opis njegovog postupanja, odnosno da nedostaje jedno od bitnih obilježja prekršaja (konkretiziranje dokumentacije). Smatra da poduzetnici koji nemaju poslovnih događaja tijekom godine niti podataka o imovini i obvezama obvezni su prema predmetnom Zakonu do kraja travnja tekuće godine umjesto financijskih izvješća dostaviti FINA-i Izjavu o neaktivnosti shodno čemu i sam zakonodavac jasno pravi razliku između financijskog izvješća s jedne strane i izjave o neaktivnosti s druge strane. Uz navedeno, smatra i da sankcije predviđene predmetnim Zakonom nisu proporcionalne u odnosu na težinu prekršaja koji mu se stavlja na teret, te da bi se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja ostvarila oslobođenjem od kazne primjenom odredbe članka 38. Prekršajnog zakona.
4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući predmet u povodu žalbe okrivljenika po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“; broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.), ovaj sud je utvrdio da nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona.
7. Razmatrajući žalbu okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje. Naime, u provedenom postupku, odnosno čitanjem pisane obrane okrivljenika, kao i svih drugih dokaza provedenih na ročištu, nedvojbeno je utvrđeno da okrivljenik kao odgovorna osoba poduzetnika, nije dostavio FINA-i do 30. travnja 2022. godine u bilo koju poslovnicu FINA-e na području RH ili putem internetskog servisa uz korištenje digitalnog certifikata, za statističke i druge potrebe, propisane financijske izvještaje (bilancu, račun dobiti i gubitka i dodatne podatke) za prethodnu kalendarsku 2021. godinu, koja obveza je propisana člankom 50. stavak 1. i 2. Zakona o računovodstvu. Ovakvim ponašanjem okrivljenik je ostvario sva zakonska obilježja predmetnog prekršaja. Iz Izvatka iz registra godišnjih financijskih izvještaja za 2021.g. izdanog od strane FINA-e dana 5. lipnja 2025.g. vidljivo je da okrivljenik do navedenog dana nije dostavio godišnji financijski izvještaj za statističke i druge potrebe za 2021.g., niti Izjavu o neaktivnosti društva.
8. Stoga, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog prekršaja koji mu je stavljen na teret optužnim prijedlogom za što je dao valjane razloge, te da okrivljenik žalbenim navodima nije ničim doveo u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke, jer se okrivljenik mogao ekskulpirati od propuštanja dostave propisanih financijskih izvještaja samo dostavljanjem izjave o neaktivnosti u smislu članka 47. stavka 9. Zakona o računovodstvu, za prethodnu poslovnu godinu, a što nije učinio, pa okrivljenika dakle sama činjenica da je subjekt neaktivan ne oslobađa obveze dostave u smislu odredbe članka 50. stavka 1. i 2. Zakona o računovodstvu.
9. Također, navod žalitelja da bi se u konkretnom slučaju radilo o beznačajnom prekršaju u smislu odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona je neosnovan, stoga što sukladno navedenom članku nema prekršaja, iako su ostvarena njegova bitna obilježja, ako je stupanj ugrožavanja ili povrede javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti neznatan i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen. Stajalište ovog suda je da predmetni prekršaj predstavlja prekršaj kojim se povređuje ili ugrožava javni poredak, društvena disciplina i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim pravom i zakonima, a vezano uz navedene objektivne komponente beznačajnosti djela. Iz navedene odredbe članka 24.a Prekršajnog zakona proizlazi da je za zaključak o egzistiranju beznačajnosti nekog djela kojim se ostvaruju bitna obilježja prekršaja nužno kumulativno ostvarenje dva elementa i to beznačajnost mora proizlaziti iz neznatnosti stupnja ugrožavanja ili povrede ne samo zaštićenog dobra nego i vrijednosti koje se općenito štite prekršajnim pravom, ali i iz odsustva potrebe za kažnjavanjem počinitelja. Prva sastavnica beznačajnosti djela objektivne je naravi i za njeno postojanje relevantna je ocjena same težine počinjenog djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Kod druge sastavnice pretežu subjektivni elementi koje treba tražiti u osobi počinitelja, a to mogu biti i upravo one okolnosti koje bi inače bile značajne za određivanje vrste i mjere kazne (članak 36. stavak 2. Prekršajnog zakona): stupanj krivnje počinitelja, pobude iz kojih je počinio radnju, njegovo ranije ponašanje (prvenstveno neosuđivanost), njegovo ponašanje nakon počinjenja prekršaja (koje uključuje i stav prema počinjenom djelu, dakle i njegovo priznanje, izraženo kajanje, posebno eventualnu naknadu pričinjene štete i slično) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja. Iz dikcije ove odredbe proizlazi da obje te sastavnice moraju biti kumulativno ispunjene da bi se radilo o beznačajnosti nekog djela. Naime, iz sadržaja navedenih normi koje se odnose na predmetni prekršaj, proizlazi da se njima osigurava pravilno funkcioniranje javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti u Republici Hrvatskoj kao elementarnih i temeljnih vrednota države, čije bi kršenje moglo ugroziti odnosno povrijediti pravilno i zakonito funkcioniranje društva i vladavinu prava, dok vezano uz subjektivnu komponentu niti iz obrane okrivljenika ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti koji bi opravdali primjenu instituta beznačajnog djela.
10. Dakle, za odluku o krivnji okrivljenika prvostupanjski sud je dao valjane razloge u skladu sa svojim ovlaštenjem iz članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, da slobodno cijeni dokaze i postojanje ili nepostojanje činjenica, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, dok navodi žalbe ne upućuju na postojanje novih činjenica u smislu članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona koje bi mogle dovesti u sumnju zakonitost i pravilnost donesene presude, zbog čega daljnje izvođenje dokaza nije potrebno. Stoga, kako u konkretnom slučaju do određenog datuma, navedenog u izreci pobijane presude, okrivljenik nije ispunio svoju obvezu, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog prekršaja koji mu je stavljen na teret optužnim prijedlogom za što je dao valjane razloge, te da okrivljenik žalbenim navodima nije ničim doveo u sumnju pravilnost i zakonitost iste odluke, tako da nije došlo do povrede materijalnog prekršajnog prava, te nije počinjena ni bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, a kako to pogrešno smatra žalitelj.
11. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je utvrdio da izrečena novčana kazna okrivljeniku nije prestroga. Naime, za prekršaj iz članka 60. stavka 1. točke 42. i stavka 2. Zakona o računovodstvu propisana je novčana kazna za odgovornu osobu u pravnoj osobi u iznosu od 660,00 do 2.650,00 eura, a prvostupanjski sud je, odabirući mjeru kazne, uzeo u obzir stupanj krivnje, opasnost djela, pobude iz kojih je prekršaj počinjen i ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju prekršaja, kao i imovinsko stanje okrivljenika, a otegotnom okolnošću je cijenio raniju prekršajnu kažnjavanost okrivljenika, pa mu je, cijeneći sve navedeno u svojoj ukupnosti, izrekao novčanu kaznu, uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, znatno ispod zakonom propisanog minimuma za taj prekršaj, pa se ne nalazi zakonska osnova za eventualnim daljnjim ublažavanjem novčane kazne.
12. Prema uvjerenju ovog suda ovako izrečenom novčanom kaznom ostvariti će se svrha prekršajnog postupka pa tako i svrha specijalne i generalne prevencije.
13. Također, valja navesti kako zakon izričito ne propisuje da će se okrivljenik
za počinjeni prekršaj osloboditi od kazne (članak 38. stavak 1. Prekršajnog zakona) niti su po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ispunjeni uvjeti koji bi mogli opravdati fakultativno oslobođenje od kazne (članak 38. stavak 2. Prekršajnog zakona), bez osnove je prijedlog okrivljenika, da mu se ne izrekne novčana kazna.
14. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka je također pravilna i donesena u skladu s postojećim propisima.
15. Kako je ovaj sud donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, to je, na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona, okrivljenik dužan naknaditi paušalni trošak prekršajnog postupka ovog suda u iznosu od 20,00 eura (dvadeset eura) u roku od 30 dana po primitku ove presude. Visina troškova odmjerena je u skladu s odredbom članka 138. stavka 3. Prekršajnog zakona, s obzirom na trajanje i složenost prekršajnog postupka, te imovno stanje okrivljenika.
16. Iz navedenih razloga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 15. travnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Sanja Radeljak, v.r.
Mladen Genc, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Crikvenici, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
