Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2363/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja KŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Milko Križanović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Križanović & partneri d.o.o. u Zagrebu, Palmotićeva 70, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB 36162371878, radi zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo, 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, klasa UP/II-224-04/22-01/3, ur. broj 511-01-203-23-3 od 24. srpnja 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika klasa UP/II-224-04/22-01/3, ur. broj 511-01- 203-23-3 od 24. srpnja 2023. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana podnesena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj 511-19-23/2-UP-I- 22386/4-21 od 28. listopada 2021. Predmetnim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

2. Tužitelj je u tužbi osporio zakonitost rješenja tuženika u bitnom uz argumentaciju da su kod njega ispunjeni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, jer je otac tužitelja, ŠŽ, rođen 1933. godine u mjestu Bosansko Petrovo Selo, Bosna i Hercegovina, a majka PŽ djevojačko K, rođena 1935. godine u mjestu Čečava, Bosna i Hercegovina te su roditelji naknadno 1997. godine regulirali hrvatsko državljanstvo. Tužitelj živi sa svojom izvanbračnom suprugom, a ujedno i hrvatskom državljankom CŽ rođenom **.**.1965. u Zagrebu na adresi [adresa] ima kćer GŽ rođena **.**.1993. u Zagrebu također državljanku Republike Hrvatske i sina DŽ rođen **.**.2001. u [adresa] sa prebivalištem u [adresa] također hrvatski državljanin Tužitelj je rođen u [adresa] (u Hrvatskoj) 1967. godine, a upisan je u knjigu državljana BIH, Bosansko Petrovo – Selo Gračanica BIH, iako mu čak i na osobnoj piše da je rođen u [adresa] u Hrvatskoj jer su se tada slali upisi u mjesto rođenja prema popisu stanovništva roditelja što je u potpunosti diskriminatorno obzirom je tuženik rođen i živio u [adresa] (SR Hrvatska). Tužitelj je od rođenja živio u [adresa], na adresi [adresa] te je išao u osnovnu školi i prvi srednje. Od 1983. bio je polaznik srednje škole za unutarnje poslove u Zagrebu, na adresi [adresa] koju je završio 30.6.1986. Nakon završetka srednje policijske škola 1986 do 1991. tuženik je živio i radio u Zagrebu te je imao i hrvatsku vozačku dozvolu kao i osobnu i putovnicu. Od 13.1.2022. boravi u [adresa], na adresi [adresa], na boravku i zaposlenju. Tužitelj je imao osobnu iskaznicu i putovnicu bivše SFRJ. Sve prethodno navedeno ukazuje na činjenicu kako tužitelj opravdano smatra da njemu pripada pravo na hrvatsko državljanstvo te da je prvostupanjsko tijelo donijelo odluku koja je neutemeljena i promašena. Tužitelj posebno napominje da je upravno tijelo rješavajući u upravnom postupku dužno utvrditi pravo stanje stvari te se u tu svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, a kako je to propisano odredbom čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog stranci. Činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, odnosno izveden je nepravilan zaključak glede činjeničnog stanja, te su povrijeđene odredbe upravnog postupka, i nije pravilno primijenjen zakon, propis utemeljen na zakonu, drugi zakonito donesen propis, odnosno samoupravni opći akt. Tužitelj zahtijeva poništavanje rješenja tuženika.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev te je u cijelosti ostao kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Uz navedeno dodao je da je tužitelj po rođenju, sukladno tada važećim propisima, upisan u knjigu državljana Bosne i Hercegovine po svojim roditeljima jer je isto učinjeno upravo zbog navedenog načela ius sanguinis koje je vrijedilo na području cijele bivše SFRJ. Samo se u rijetkim slučajevima primjenjivalo načelo zemlje (ius soli) za dijete rođeno ili nađeno na području Hrvatske, čiji su roditelji nepoznati ili su nepoznatog državljanstva, odnosno bez državljanstva, pa se takvo dijete upisivalo u maticu rođenih i knjigu državljana matičnog ureda nadležnog po mjestu gdje je rođeno ili nađeno, a ista iznimka od načela krvi regulirana je i odredbom članka 7. sada važećeg Zakona o hrvatskom državljanstvu.

4. Sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje ZUS).

5. Na održanom ročištu tužitelj je dodatno naveo da smatra da tuženik pogrešno upire u to da je upis tužitelja u evidenciju državljana Bosne i Hercegovine odlučna činjenica za njegovo državljanski status, jer taj upis nije bio rezultat bilo kakve volje tužitelja ili njegovih roditelja, već isključivo rezultat administrativne prakse vođenja evidencije u SFRJ. Nadalje ističe se da tuženik nije utvrdio niti gdje su roditelji tužitelja u relevantnom razdoblju stvarno živjeli i imali središte životnih interesa, radi čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Zaključno ističe se da u odnosu na članove uže obitelji tužitelja kojima je priznato hrvatsko državljanstvo, nije obrazloženo zašto je u odnosu na tužitelja primijenjen drugačiji pravni pristup.

6. Tuženik je na ročištu naveo da nije sporno da su roditelji tužitelja prebivali u [adresa] u relevantnom razdoblju, ali da nisu imali hrvatsko republičko državljanstvo. Na navode vezane za administrativni postupak ističe da se radilo o stjecanju državljanstva podrijetlom (republičko). Vezano za primjenu prava u odnosu na tužitelja, a imajući na umu primjenu prava na članove njegove obitelji, tuženik obrazlaže da su roditelji stekli hrvatsko državljanstvo upisima za vrijeme reintegracije hrvatskog Podunavlja 1997. na temelju odluke Ministarstva, a tužitelj u to vrijeme nije boravio u [adresa]. Sestra tužitelja upisana je 1992. godine u Osijeku te cijelo vrijeme živi u [adresa].

7. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja sud je pročitao u sudski spis i spis tuženika.

8. Sud nije saslušao tužitelja osobno, jer je ocijenio ovaj dokaz nepotrebnim, budući da odlučne činjenice jasno proizlaze iz isprava u spisu te je sud mogao donijeti meritornu odluku na temelju provedenih dokaza.

9. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

10. Između stranaka je sporno da li su kod tužitelja ostvareni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva.

11. Iz obrazloženja osporavanog i prvostupanjskog rješenja te iz spisa tuženika proizlazi da je zahtjev tužitelja odbijen na temelju odredbe članka 30. stavak l. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine 53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993, 4/1994, 130/2011, 110/2015, 102/2019), kojom je propisano da se Hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona, dakle, do 8. listopada 1991.), odnosno propisuje načelo pravnog kontinuiteta državljanstva. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja navodi se da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadni upis u knjigu državljana Republike Hrvatske jer je podnositelj zahtjeva po rođenju upisan u evidenciju državljanstva Bosne i Hercegovine.

Tuženik je obrazložio da, u slučaju kada se utvrdi daje osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima, smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Navedena zakonska odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. lako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njihova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe.

Budući da je tužitelj rođen **.**.1967. javnopravna tijela primijenila su odredbe Zakona o državljanstvu Socijalističke Republike Hrvatske ("Narodne novine”, broj: 13/65) koji je važio u vrijeme njegovog rođenja. Prema odredbi članka 2. navedenog Zakona, hrvatsko državljanstvo stjecalo je dijete čija su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo i ako su u vrijeme rođenja djeteta imala prebivalište na području [adresa]. Ukoliko nije bio ispunjen koji od uvjeta, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su se roditelji tako sporazumjeli. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljev otac, ŠŽ, rođen 1939. godine u mjestu Bosansko Petrovo Selo, Bosna i Hercegovina, dok je tužiteljeva majka, PŽ djevojačko K, rođena 1935. godine u mjestu Čečava, Bosna i Hercegovina. Tužiteljevi roditelji imali su, u vrijeme tužiteljevog rođenja, prebivalište u [adresa], međutim u to vrijeme nisu bili hrvatski državljani.

Utvrđeno je da su roditelji tužitelja regulirali državljanski status tek 1997. godine, prigodom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja AOP-upisima Beli Manastir. Obrazloženo je da su AOP-upisom i izdavanjem hrvatskih osobnih isprava tijekom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja regulirali državljanski status i osobe koje su nesporno podrijetlom bile državljani drugih republika bivše SFRJ, a činili su domicilno stanovništvo na području koje je, sukladno Erdutskom sporazumu, trebalo reintegrirati u pravni sustav Republike Hrvatske.

Također je u provedenom postupku utvrđeno, a prema podacima iz arhive matice rođenih Matičnog ureda Beli Manastir, za mjesto [adresa], da je obavijest o tužiteljevom rođenju, radi upisa u knjigu državljana, poslana Matičnom uredu Bosansko Petrovo Selo-Gračanica, Bosna i Hercegovina, gdje je tužitelj upisan u knjigu državljana, na str. 17, pod red. brojem 7063. Naknadno je tužitelj, kao državljanin Bosne i Hercegovine, primljen u državljanstvo Republike Srbije rješenjem MUP-a RS, broj: 204-2-1431/93 od 16.11.1993.

Na temelju svega navedenog utvrđeno je da tužitelj ne ispunjava zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer nije stekao hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 8. listopada 1991., budući da niti jedan od njegovih roditelja nije imao hrvatsko državljanstvo u trenutku njegovog rođenja, a po istim je propisima, temeljem podrijetla, upisan u knjigu državljana Bosne i Hercegovine po svojim roditeljima.

Nadalje su javnopravna tijela obrazložila da je odredbom članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, propisano je da se hrvatskim državljaninom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu istog Zakona (8. listopada 1991.) nema hrvatsko državljanstvo, ali ima prijavljeno prebivalište u [adresa], ukoliko dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. Međutim, tužitelj nije imao prijavljeno prebivalište u [adresa] na dan 8. listopada 1991., već je prema evidencijama tuženika odjavljen je 29. srpnja 1991. (što i sam navodi u zahtjevu), a prema podacima iz žaliteljevog rodnog lista, njegovi su roditelji pripadnici srpskog, a ne hrvatskog naroda.

Nadalje je obrazloženo da je odredbom članka 30. stavka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisano da se hrvatskim državljaninom smatra i osoba koja je upisana u evidenciju o državljanstvu u periodu od 01.03.1978. do 08.10.1991. a izdana mu je javna isprava kojom se dokazuje hrvatsko državljanstvo (radi se o posebnom načinu priznanja hrvatskog državljanstva u svrhu zaštite stečenih prava osobama koje su temeljem pogrešno izdane domovnice niz godina nastupale u pravnom prometu kao hrvatski državljani). No tužitelj nije upisan u spomenutom razdoblju u knjigu državljana na području Hrvatske, niti mu je bila izdana neka od isprava iz članka 29. Zakona o hrvatskom državljanstvu kojima se dokazuje hrvatsko državljanstvo. Tužitelj je, dok je prebivao u [adresa], imao isprave koje su bile izdane po propisima važećim do 08.10.1991. godine (osobna karta, pasoš), iste je posjedovao kao jugoslavenski državljanin s prijavljenim prebivalištem na području tadašnje SR Hrvatske, dakle, iste su bile dokaz o jugoslavenskom, a ne o hrvatskom republičkom državljanstvu.

Vezano za preostale navode tužitelja o hrvatskom državljanstvu tužiteljeve (bivše) izvanbračne supruge i djece (djeca su stekla hrvatsko državljanstvo podrijetlom, po majci), kao i pozivanje na hrvatsko državljanstvo njegove sestre (koja je upisana u knjigu državljana Matičnog ureda Osijek 1992. godine, temeljem naloga Policijske uprave Osijek, dok pravna osnova upisa nije vidljiva u elektroničkoj bazi podataka), potrebno je istaknuti da navedeno nema utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Naime, u postupcima utvrđivanja hrvatskog državljanstva, temeljem članka 30. stavka 1. Zakona, na utvrđeno činjenično stanje samo se primjenjuju prijašnji propisi, tj. o zahtjevu se ne odlučuje primjenom diskrecijske ocjene. Stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem podrijetla, dakle po načelu krvi („ius sanguinis”), kako po prijašnjim, tako i po sada važećim propisima, podrazumijeva da je bar jedan roditelj hrvatski državljanin u trenutku rođenja osobe kojoj se utvrđuje hrvatsko državljanstvo, što u ovom predmetu nije bio slučaj.

12. Sud utvrđuje da je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenih činjenica (koje faktično nisu niti sporne te sve proizlaze iz isprava koje prileže spisu predmeta), uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te u pravilno provedenom postupku.

13. Vezano za tužbene navode ističe se da tužitelj u tužbi uglavnom ponavlja iste navode koji su bili izneseni i u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, a na koje se tuženik detaljno očitovao u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja.

Bitna i odlučna je činjenica u ovom postupku da nijedan od tužiteljevih roditelja nije imao hrvatsko republičko državljanstvo u trenutku njegovog rođenja pa stoga nije mogao steći hrvatsko državljanstvo podrijetlom, sukladno propisima važećim u vrijeme njegovog rođenja, a što je u skladu s načelom krvi (ius sanguinis) koje je primamo načelo stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, kako danas, tako i po prijašnjim propisima.

Dakle, nepotrebno je u tužbi nabrajanje činjenica kojima tužitelj dokazuje da je živio, školovao se i radio u Republici Hrvatskoj te da s bivšom izvanbračnom suprugom (hrvatskom državljankom), ima dvoje djece, koji su također hrvatski državljani, jer navedene činjenice nisu niti sporne, no nisu niti odlučne za postupak utvrđivanja hrvatskog državljanstva.

Vezano za tužbene navode kako tužitelj opravdano smatra da mu pripada pravo na hrvatsko državljanstvo jer je imao hrvatsku vozačku dozvolu, osobnu iskaznicu i putovnicu bivše SFRJ, ističe se da je tijekom postupka pravilno utvrđeno da je navedene isprave posjedovao kao i svaki drugi jugoslavenski državljanin koji je imao prijavljeno prebivalište na području tadašnje SR Hrvatske i iste nisu bile dokaz o hrvatskom republičkom državljanstvu.

14. Zbog svega iznesenog sud osporavano rješenje tuženika ne može ocijeniti nezakonitim, pri čemu su neosnovani prigovori koje tužitelj iznosi u tužbi i tijekom spora, te isti ne dovode do drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari. Radi navedenog je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

15. Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a budući da je izgubio spor u cijelosti.

Zagreb, 15. travnja 2026.

Sutkinja:

Janja Topol

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dna:

1. Tužitelju

2. Tuženiku

3. U spis