Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-28/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, Bužanova 6D, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-28/2025-5 od 28. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-28/2025-5 od 28. siječnja 2026. u točki I. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-28/2025-5 od 28. siječnja 2026. u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 300,00 EUR (tri stotine eura).

III. Odbija se zahtjev tužitelja NH za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250 EUR (dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587, da tužitelju NH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati bruto iznos od 4.138,47 EUR (slovima: četiri tisuće sto trideset osam eura i četrdeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 116,04 EUR od 16. veljače 2006.,

- na iznos od 1.018,93 EUR od 16. ožujka 2006.,

- na iznos od 191,97 EUR od 16. travnja.2006.,

- na iznos od 331,03 EUR od 16. svibnja 2006.,

- na iznos od 677,01 EUR od 16. lipnja 2006.,

- na iznos od 250,92 EUR od 16. srpnja 2006.,

- na iznos od 411,37 EUR od 16. kolovoza 2006.,

- na iznos od 371,73 EUR od 16. rujna 2006.,

- na iznos od 364,49 EUR od 16. listopada 2006.,

- na iznos od 305,80 EUR od 16. prosinca 2006.,

- na iznos od 99,18 EUR od 16. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, u roku od petnaest dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima navedenima u točki I izreke ove presude.

1.1. Pobijanim rješenjem utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 54.750,41 kuna / 7.266,63 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (točka I. izreke) te se nalaže tuženici da tuž itelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 EUR sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva i naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 300,00 EUR.

3. Tužitelj u dogovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice i zahtijeva naknadu za sastavljanje tog podneska u iznosu od 250,00 EUR.

4. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP. Iako navodi da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. ZPP, dakle i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tužiteljica u žalbi određeno ne navodi u čemu bi se ta povreda konkretno sastojala pa u odnosu na taj žalbeni navod presuda nije mogla biti ispitana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 4.138,47 EUR, koji se odnosi na isplatu razlike neisplaćene bruto plaće, dospjele u razdoblju od siječnja 2006. do 8. prosinca 2006., po osnovi neplaćenih sati prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, noću, blagdanom i u smjenama, sa zateznom kamatom.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj djelatna vojna osoba,

- da je u spornom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama,

- da mu tuženica u navedenom razdoblju nije platila dodatak na plaću po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanom i u smjenama,

- da tuženica u odnosu na tužitelja ne raspolaže rješenjem o preraspodjeli radnog vremena, kao ni dokazom da bi dežurstvo predstavljalo poseban uvjet rada tužitelja, a niti dokazom da je u odnosu na tužitelja doneseno rješenje o korištenju slobodnih dana na ime prekovremenog rada,

- da neisplaćeni bruto dodaci koji se plaćaju s uvećanjem (rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, rad nedjeljom i rad blagdanom), u razdoblju od siječnja 2006. do 8. prosinca 2006., iznose ukupno 4.138,47 EUR.

7.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe:

- čl. 3., čl. 4. st. 1., čl. 14., čl. 97., čl. 168., čl. 169., čl. 170. i čl. 203. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOS),

- čl. 84., čl. 88. st. 1. i čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR),

- čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 2. srpnja 2004. (''Narodne novine'', broj 92/04, 114/04 i 150/04 – dalje: KU),

- Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (''Narodne novine'', broj 9/03), navodeći pritom da je navedeni stav u skladu i s praksom više županijskih sudova te Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-3/16-2 od 20. srpnja 2016.

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. Tuženica u žalbi u bitnome navodi da iz dostavljene dokumentacije i izvoda o korištenju radnog vremena u utuženom periodu proizlazi da je za eventualno ostvarene prekovremene sate rada izvršena preraspodjela radnog vremena i da je tužitelj za ostvareni prekovremeni rad dobivao slobodne dane, ali da vještak ostvareni prekovremeni rad nije umanjio za nedvojbeno iskorištene slobodne dane, unatoč iznesenom prigovoru, da su stoga ostvareni prekovremeni sati trebali biti umanjeni za slobodne dane evidentirane u službenoj dokumentaciji, neovisno o tome postoje li ili ne nalozi/rješenja o korištenju slobodnih dana, da je vještačenje stoga neprihvatljivo , a pobijana odluka neosnovana.

9.1. U odnosu na te žalbene navode treba reći da je točno da to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena, ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su po toj osnovi iskorišteni. Međutim, u ovom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je nalaz i mišljenje od 4. srpnja 2013. (list 370 do 373 spisa) vještak izradio na temelju evidencija o radnom angažmanu tužitelja po danima (list 65 do 174 spisa), koje je u spis dostavila tužena i koja je među strankama bila nesporna (točka 26. obrazloženja) te da stranke, dakle ni tužena, na nalaz i mišljenje vještaka nisu imale primjedbe (točka 27. obrazloženja). Navedeno proizlazi i iz stanja predmetnog spisa, budući da iz zapisnika od 2. kolovoza 2013. proizlazi da je tužena na tom ročištu izjavila da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 4. srpnja 2013. (list 379 spisa) pa tužena neosnovano u žalbi tvrdi suprotno. Stoga primjedbe na nalaz vještaka tužena u žalbi više ne može isticati (čl. 352. st. 1. ZPP).

10. Zbog toga, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo propisano odredbama čl. 3. ZSOS, čl. 14. ZSOS, čl. 97. ZSOS, čl. 168. ZSOS, čl. 169. ZSOS, čl. 170. st. 1. i 4. ZSOS i čl. 203. ZSOS. te čl. 39. st. 1. KU, kada je zaključio da tužitelj, kao djelatna vojna osoba, ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama, u razdoblju od siječnja 2006. do 8. prosinca 2006. te prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 4.138,47 EUR, sa zateznom kamatom od dospijeća svakom pojedinog iznosa do isplate (čl. 84. st. 3. ZR), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).

11. Iz navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

12. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), a određenim žalbenim navodima tužen ica prvostupanjsku presudu u tom dijelu i ne osporava pa je odlučeno kao u točki I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja (čl. 166. st. 1., u vezi s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'', broj 70/19).

13. S obzirom da tuženica nije uspjela sa žalbom, ne pripada joj pravo na naknadu parničnog troška nastalog u povodu sastavljanja pravnog lijeka, sukladno s odredbom čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP pa je odlučeno kao u točki II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

14. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer u tom podnesku u bitnome ponavlja navode iznesene tijekom postupka pa isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor