Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1935/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, pod poslovnim brojem P-265/2019-31 od 26. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vukovaru, pod poslovnim brojem P- 265/2019-31 od 26. studenog 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 73.696,02 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove odmjerene u iznosu od 12.309,00 kuna.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužiteljice da joj tuženika isplati iznos od 73.696,02 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, a iz osnova ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita i ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, sadržanih u Ugovoru o kreditu boj 9011547404, kojeg su dana 16. lipnja 2006. godine zaključili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao Banka

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne, kao što je i sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, te da je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je glavnica kredita vezana za valutu CHF i tuženiku naložio da tužiteljici isplati zahtijevani iznos iz osnova ništetnosti tih ugovornih odredbi, na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužiteljica, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, dana 16. lipnja 2006. da je sklopila Ugovor o kreditu broj 9011547404, radi kupnje stambenog objekta, temeljem kojeg Ugovora tuženik da je stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 121.186,26 CHF (članak 1. Ugovora), te ugovorne strane da su ugovorile obvezu tužiteljice na plaćanje promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,25% godišnje (članak 4. Ugovora), te da je ugovorena tzv. valutna klauzula, na način da se anuiteti plaćaju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja (članak 7. točka 2. Ugovora) i da je ugovoren rok otplate kredita u 360 jednakih mjesečnih anuiteta (članak 7. točka 2. Ugovora);

- stranke da su dana 8. kolovoza 2011. sklopile prvi Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim da je ugovoren poček otplate nedospjele glavnice kredita do 31. kolovoza 2012., za koje vrijeme tužiteljica da je bila u obvezi plaćati kamatu po stopi od 5,25% godišnje promjenjivo;

- stranke da su dana 19. listopada 2012. sklopile drugi Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim da je ugovoren poček otplate nedospjele glavnice kredita do 31. listopada 2013., za koje vrijeme tužiteljica da je bila u obvezi plaćati kamatu po stopi od 5,25% godišnje promjenjivo;

- stranke da su dana 17 . prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011547404, te da su u članku 2. utvrdile, da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i da su u članku 3. utvrdile, da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 69.405,01 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika;

- Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, da je 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenula parnični postupak protiv osam banaka, između ostalih i protiv tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope, te odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. da je utvrđeno, da je upravo tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je ništetna;

- iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt- 249/14 od 09. travnja 2015., jasno da proizlazi, da je upravo tuženik u vremenskom razdoblju, koje da obuhvaća i sklapanje ugovora između stranaka u ovom postupku, koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja da je ništetna;

- u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., da je izraženo pravno shvaćanje, da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom da temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, te nastavno i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu;

- tužba koju da je podnijela Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača Zagreb pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između ostalih i protiv tuženika, radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da je podnesena u smislu članka 502.a ZPP-a, te da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a točke 1. ZPP-a, u kojem slučaju sud da je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj da će se ta osoba na njih pozvati;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kolektivnom sporu, da je utvrđeno, da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF, kao i odredba kojom da je određena promjenjiva kamatna stopa i koja da se mijenjala jednostranom odlukom banaka, koja presuda da je u smislu odredbe članka 502.c ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima;

- u odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14, da je odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu kojim da je utvrđeno, da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute švicarski franak uz koju je vezana glavnica, sve suprotno odredbama člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007., pa postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite da je riješeno na način, da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji da je bio neusporedivo veći, u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, te iz navedene odluke da proizlaze utvrđenja, prema kojima odredbe, kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem da proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač da prihvaća taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima da nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike;

- nadalje, iz navedene odluke da proizlazi utvrđenje, prema kojem da je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga što da je vezan za tečaj

CHF i za odluku banke;

- tužiteljica predmetnom tužbom da traži više naplaćene iznose do konverzije 17. prosinca 2015., u dijelu koji konverzijom da nije priznat i da se sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu broj:9011547404 svojih potraživanja nije izričito odrekla;

- u pogledu tuženikovog istaknutog prigovora zastare, u konkretnom slučaju da se primjenjuje opći zastarni rok, propisan člankom 225. Zakona o obveznim odnosima, a tražbina tužiteljice da se odnosi na obveze dospjele od 30. studenoga 2007. do 30. rujna 2015., te pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara da je prekinuta u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te do 4. travnja 2012. zastara predmetne tražbine da nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača od 13. lipnja 2014. zastara da je počela teći iznova, pa tužiteljica tužbu od 7. lipnja 2019. da je podnijela unutar roka od pet godina, računajući od dana 13. lipnja 2014., odnosno od dana 14. lipnja 2017., kao datuma od kojih da je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova;

- da nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda;

- odredbe sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe sadržane u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli da su nepoštene, jer da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, koja djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu da ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, a posljedica takve ništetnosti da je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takvog ugovora (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima);

- iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Dajane Vuković dipl. oec., temeljem Ugovora o

kreditu od 16. lipnja 2006. tuženik da je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 121.186,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, te predmetnim ugovorom da je ugovoren rok otplate kredita od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 596,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je 17. prosinca 2015. sačinjen Dodatak Ugovora o kreditu (konverzija) kojim da je utvrđen manjak u iznosu od 372,55 EUR-a, a ukupno izračunata razlika plaćanjem anuiteta da iznosi ukupno 73.696,02 kuna;

- tužiteljica, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015., kojim da je provedena konverzija, da se nije izričito i informirano odrekla svojih prava (presuda Suda EU broj C- 118/17 i broj C-452/18), te da nije ostvarila zaštitu koju da jamči Direktiva 93/14 EU od 05. travnja1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima donesena sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima, koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, i to da joj tuženik vrati ono što joj je naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora.

8. Osnovom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja, utvrđujući da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak, kao i u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke, pa, prihvaćajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Dajane Vuković dipl. oec, a primjenom odredbi članaka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), nalaže tuženiku da tužiteljici na ime preplaćenih iznose iz osnova utvrđenih ništetnih odredbi u predmetnom Ugovoru o kreditu isplati iznos od ukupno 73.696,02 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

10. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke, nego što to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

11. Također nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, kao i prigovore tuženika, te je, na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice

12. Nadalje, žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužiteljica sklopila s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, te da tužiteljica nije utjecala, niti je mogla utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

15. Naime, sud prvog stupnja je, imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge, koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja utvrđujući da su ništetne sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze, slijedom čega nisu ostvareni žalbeni navodi tuženika.

17. Tuženiku je i za navesti, da dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene, a navedene ocjene suda prvog stupnja su utemeljene na odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03, pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na nevezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom članka 502.c ZPP propisano je, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a, ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) predmetna odredba članka 502.c ZPP izmijenjena, na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

19. Tuženik u žalbi ističe, da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužiteljice po osnovnom Ugovoru o kreditu, te da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pri tom, tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja, pri čemu da je tužiteljica izračun konverzije i prihvatila.

20. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje ZID ZPK ) tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

21. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe članka 19.a ZPK-a, kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu, odnosno ugovoru (članak 247. u svezi s članka 20. stavka 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO/05 u svezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. sve ZZP/03).

22. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na nepostojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

23. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe, da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose, koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

24. Uz navedeno, ovaj drugostupanjski sud smatra da je potrebno naglasiti, da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa, čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog drugostupanjskog suda mora biti restriktivno.

25. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

26. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom članka 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

27. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi, da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način ne reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

28. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi, da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, ovaj drugostupanjski sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

29. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili da joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

30. Potrošačima, koji su kredit konvertirali, pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici, koja je izvršila konverziju, prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava, tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

31. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je Sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

32. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju, jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja Sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

33. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14 propisano je, da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano, da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno odredbi članka 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

34. Stoga ne postoji nikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik, tj. da se sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći, to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem Sporazuma o konverziji odriče, odnosno na određeni način "oprašta" banci.

35. Obzirom, da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazio.

36. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR, na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.a do članka 19.e ZID ZPK).

37. Sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni Ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

38. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank HungaryZrt. od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti, da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

39. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

40. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Zsuzsanna Dunai protiv Erste Bank HungaryZrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

41. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712 od 4. srpnja 2013., koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 7. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 7 spisa).

42. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 1111. ZOO/05, kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP-a, kojeg u žalbi ističe tužena.

43. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici od strane tuženika priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

44. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO propisano je, da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

45. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je provedenim vještačenjem utvrdio iznose pretplata na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu do izvršene konverzije, utvrđujući kako unatoč konverziji postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti naprijed navedenih odredbi do dana izvršene konverzije.

46. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

47. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO/05 propisano, da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa je pravilno sud prvog stupnja postupio, kada je obvezao tuženika da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

48. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa, jer je isto u skladu s člankom 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člancima 1111. i 1115. sve ZOO/05.ž

49. Prema tome, visina preplaćenog iznosa, utvrđena je po vještaku financijske struke, čiji Nalaz i mišljenje nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

50. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

51. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

52. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak ZPP-a).

Split, 15. travnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac