Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-852/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu prema generalnoj punomoći Su-1400/19, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5971/2023-12 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5971/2023-12 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV., V., VII., VIII., IX. i X. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o kreditu broj 320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine, koji glasi: "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."
II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:
„Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PR, Ak. L. Šabana 5, Ivanec, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 872,15 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 01. studenog 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to: na iznos od 8,99 EUR od 30.11.2007. pa do isplate
na iznos od 8,87 EUR od 31.12.2007. pa do isplate
na iznos od 8,95 EUR od 31.01.2008. pa do isplate
na iznos od 8,96 EUR od 29.02.2008. pa do isplate
na iznos od 9,02 EUR od 31.03.2008. pa do isplate
na iznos od 8,72 EUR od 30.04.2008. pa do isplate
na iznos od 13,89 EUR od 31.05.2008. pa do isplate
na iznos od 13,93 EUR od 30.06.2008. pa do isplate
na iznos od 13,55 EUR od 31.07.2008. pa do isplate
na iznos od 13,42 EUR od 31.08.2008. pa do isplate
na iznos od 13,43 EUR od 30.09.2008. pa do isplate
na iznos od 14,38 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 13,51 EUR od 30.11.2008. pa do isplate
na iznos od 14,26 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 14,07 EUR od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 14,15 EUR od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 19,89 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 19,71 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 19,12 EUR od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 18,63 EUR od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 18,47 EUR od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 18,37 EUR od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 18,11 EUR od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 17,75 EUR od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 17,75 EUR od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 17,69 EUR od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 17,71 EUR od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 17,39 EUR od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 17,49 EUR od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 17,15 EUR od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 17,00 EUR od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 17,82 EUR od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 17,30 EUR od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 17,65 EUR od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 17,12 EUR od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 16,45 EUR od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 16,88 EUR od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 17,46 EUR od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 16,47 EUR od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 16,35 EUR od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 15,73 EUR od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 15,43 EUR od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 16,18 EUR od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 15,90 EUR od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 16,39 EUR od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 15,53 EUR od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 14,65 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 11,29 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 10,94 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 10,77 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 10,57 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 10,25 EUR od 28.02.2012. pa do isplate
na iznos od 9,82 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 9,53 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 9,21 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 8,79 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 8,45 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 8,05 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 7,59 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 7,31 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 6,98 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 6,57 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 6,05 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 2,37 EUR od 12.02.2013. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“
III. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.912,31 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od 01. travnja 2007. do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, i to:
na iznos od 5,44 EUR od 31.10.2008. pa do isplate
na iznos od 8,29 EUR od 31.12.2008. pa do isplate
na iznos od 8,00 EUR od 31.01.2009. pa do isplate
na iznos od 11,27 EUR od 28.02.2009. pa do isplate
na iznos od 6,53 EUR od 31.03.2009. pa do isplate
na iznos od 7,19 EUR od 30.04.2009. pa do isplate
na iznos od 3,95 EUR od 31.05.2009. pa do isplate
na iznos od 1,63 EUR od 30.06.2009. pa do isplate
na iznos od 2,54 EUR od 31.07.2009. pa do isplate
na iznos od 4,12 EUR od 31.08.2009. pa do isplate
na iznos od 4,25 EUR od 30.09.2009. pa do isplate
na iznos od 3,12 EUR od 31.10.2009. pa do isplate
na iznos od 5,93 EUR od 30.11.2009. pa do isplate
na iznos od 8,25 EUR od 31.12.2009. pa do isplate
na iznos od 11,44 EUR od 31.01.2010. pa do isplate
na iznos od 11,03 EUR od 28.02.2010. pa do isplate
na iznos od 15,29 EUR od 31.03.2010. pa do isplate
na iznos od 14,79 EUR od 30.04.2010. pa do isplate
na iznos od 16,56 EUR od 31.05.2010. pa do isplate
na iznos od 29,69 EUR od 30.06.2010. pa do isplate
na iznos od 27,34 EUR od 31.07.2010. pa do isplate
na iznos od 35,76 EUR od 31.08.2010. pa do isplate
na iznos od 33,26 EUR od 30.09.2010. pa do isplate
na iznos od 29,06 EUR od 31.10.2010. pa do isplate
na iznos od 38,92 EUR od 30.11.2010. pa do isplate
na iznos od 51,43 EUR od 31.12.2010. pa do isplate
na iznos od 43,14 EUR od 31.01.2011. pa do isplate
na iznos od 46,51 EUR od 28.02.2011. pa do isplate
na iznos od 43,00 EUR od 31.03.2011. pa do isplate
na iznos od 44,05 EUR od 30.04.2011. pa do isplate
na iznos od 60,84 EUR od 31.05.2011. pa do isplate
na iznos od 62,83 EUR od 30.06.2011. pa do isplate
na iznos od 77,00 EUR od 31.07.2011. pa do isplate
na iznos od 70,33 EUR od 31.08.2011. pa do isplate
na iznos od 62,96 EUR od 30.09.2011. pa do isplate
na iznos od 63,84 EUR od 31.10.2011. pa do isplate
na iznos od 63,56 EUR od 30.11.2011. pa do isplate
na iznos od 67,64 EUR od 31.12.2011. pa do isplate
na iznos od 71,24 EUR od 31.01.2012. pa do isplate
na iznos od 72,02 EUR od 28.02.2012. pa do isplate
na iznos od 70,10 EUR od 31.03.2012. pa do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 30.04.2012. pa do isplate
na iznos od 73,39 EUR od 31.05.2012. pa do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 30.06.2012. pa do isplate
na iznos od 72,79 EUR od 31.07.2012. pa do isplate
na iznos od 71,82 EUR od 31.08.2012. pa do isplate
na iznos od 69,32 EUR od 30.09.2012. pa do isplate
na iznos od 72,76 EUR od 31.10.2012. pa do isplate
na iznos od 74,60 EUR od 30.11.2012. pa do isplate
na iznos od 73,95 EUR od 31.12.2012. pa do isplate
na iznos od 68,50 EUR od 31.01.2013. pa do isplate
na iznos od 1.007,89 EUR od 12.02.2013. pa do isplate u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu broj:
320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: “Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“.
VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita isplati iznos od 103,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2013. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
VII. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3979756 od dana 20. ožujka 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Zorana Vrsalovića pod brojem: OV-2086/2007, dana 21. ožujka 2007. godine koji glasi: “Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita,
jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“
VIII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju PR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 163,42 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2007. pa do isplate po stopi koja do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. srpnja 2015. u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,
sve u roku od 15 dana.
IX. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 naknaditi tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.250,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 8. siječnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
X. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
2. Protiv prvostupanjske presude i to točke I., III., IV., V., VII., VIII., IX. i X. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku, kao i troška žalbe uvećano za zakonske zatezne kamate, podredno pobijanu odluku ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 20. ožujka 2007. a glede promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu isplatu kredita te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetetne ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF kao i povrat troškova obrade kredita, te prijevremene isplate kredita
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.
7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.
8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.
9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:
- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 20. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 320-50-3979756 za kupnju vozila,
- da je Ugovorom tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.727,93 CHF kunske protuvrijednost obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan isplate korištenja,
- da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,50% godišnje na dan sklapanja Ugovora,
- da je ugovorena jednokratna naknada čl. 3. Ugovora i to 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,
- da je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanim u valuti, a plativim u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,
- da je odredbom čl. 9. ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a istom odredbom ugovoreno je da se na sve što nije tim Ugovorom regulirano primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja tog Ugovora,
- da iskaz tužitelja sud cijeni iskrenim, logičnim i životno uvjerljivim, bez naznaka da bi tužitelj nešto lagao ili prešućivao radi čega da je u cijelosti ocijenjen vjerodostojnim i kao takav je i prihvaćen,
- da se tužitelj pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je u odnosu na tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12., da je odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž- 6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 45/07 i 79/07, dalje - ZZP), te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno je takvo ili slično postupanje,
- da su učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP,
- da potraživanja iz ove parnice zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO, a koji rok da je protekao za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje zbog promjenjive kamatne stope (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u objedinjenom pravnom mišljenju broj: Su-IV- 33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.), dok nije protekao za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje za valutnu klauzulu, jer je tužba podnesena 10. lipnja 2023. (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.),
- da nije sporna utužena visina zahtjeva,
- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su sporne odredbe čl. 3. i dijela čl. 9. predmetnog ugovora određene, odnosno odredive, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o tim spornim odredbama,
- da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Općih akata Kreditora sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine Banke prema tom ugovoru, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati,
- da iz iskaza tužitelja, kojeg sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da mu banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije uopće objasnila parametre koji utječu na visinu predmetnih naknada te da mu, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije bila uručena odluka banke o naknadama i da nije bilo riječi o tome da se može pregovarati o visini te nakade,
- da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, niti je dokazao da je tužitelja upoznao s odredbama Općih akata banke i da mu je te Opće akte, tom prilikom i uručio,
- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare glede naknade prijevremene isplate i obrade kredita obzirom da je zauzeto pravno stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu i isplatu naknade na temelju utvrđenja ništetnosti tih odredbi, a ništetnost tih odredbi da je utvrđena upravo ovom presudom, to da zastara nije nastupila, odnosno zastarni rok za ta potraživanja još da nije niti počeo teći.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 20. ožujka 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te je pozivom na odredbu člana 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/23– dalje: ZOO), tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 2.912,31 eur, koju visinu tuženik i ne osporava sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, a imajuću u vidu odredbu članak 1115. ZOO pri čemu je smatrao da nije osnovan prigovor zastare za taj iznos, dok je smatrao osnovanim prigovor zastare glede naknade s osnova promjenjive kamate. Tuženik da nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi članak 3. i 9. Ugovora i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji, niti je dokazao da je tužitelja upoznao s odredbama Općih akata banke i da mu je te Opće akte, tom prilikom i uručio. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporne odredbe nisu određene, niti odredive to da su iste u smislu odredbe č. 270. ZOO ništetne. Po pravnom shvaćanju suda sporne ugovorne odredbe da su zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te su kao takve nepoštene, a time i ništetne i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Da je unošenjem spornih odredaba u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakvih "ulaznih i izlaznih" naknada financijski oštećen tužitelj jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu, pa da je sud prihvatio zahtjeve kao u točkama V. i VII. izreke presude. Tuženik da nije tijekom postupka osporio činjenice plaćanja predmetnih naknada, a čije plaćanje proizlazi iz prijepisa knjigovodstvene kartice na listovima 24-33 spisa. Kako tužitelj zahtjevom iz točaka VI i VIII. petita potražuje isplatu nespornih iznosa od 103,52 eura i 163,42 eura, to da je zahtjev za isplatu tih iznosa na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO prihvaćen kao osnovan. Kako nisu sporni datumi isplaćene ulazne i izlazne naknade to da je u smislu članka 1115. ZOO za jednokratnu naknadu za obradu kredita kamata suđena od 30. travnja 2007. do isplate, a za naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita od 12. veljače 2013.
11. S obzirom da predmetni postupak tužitelj pokreće kao potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 20. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, isti je u predmetom postupku bio ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnom postupku vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
12. Stoga se je suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu mogao osnovano pozvati na pravna utvrđenja donesena u naprijed navedenim pravomoćnim presudama iz kolektivnog spora, a sukladno odredbi čl. 138. a. ZZP.
13. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
14. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo a ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu.
15. Osim navedenog a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju, tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. Eventualna okolnost da je tuženik tužitelju dostavljao obavijesti o promjeni (povećanju) kamatne stope, sama za sebe zasigurno nema značaj niti predstavlja pojedinačno pregovaranje u smislu odredaba članka 81. ZZP. U ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenjala i utvrđivala, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u Ugovoru o kreditu morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjesna da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.
16. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.
17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 P i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
19. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 2.912,31 eura s osnova valutne klauzule, koji iznos je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, koja visina među strankama nije ni sporna, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2023. proizlazi da zastara nije nastupila, dok je osnovano smatrao da je nastupila zastara glede potraživanja s osnova promjenjive kamatne stope.
21. S obzirom da učinak nepošteni ugovornih odredaba djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja Ugovora, smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena, tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača i ne može imati učinak (što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba).
22. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.
23. Također žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita.
24. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužiteljice kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba vezanih za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
25. U okolnostima konkretnog slučaja, tuženik ne osporava da se u ovom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu (koji je formuliran od strane tuženika kao trgovca). S obzirom na to, tuženik je, sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP, bio dužan dokazati da se u konkretnom slučaju pregovaralo o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o njezinoj visini, kao i o naknadi za obradu kredita. On to tijekom parničnog postupka nije dokazao, pa je pravilno prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o jednokratnoj naknadi za obradu kredita kao i o jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti je tuženik informirao tužitelja o tome koje se konkretno usluge i trošak podmiruje i u kojoj visini. Tužitelj nije imao izbora prihvatiti ili ne sporne odredbe, niti je tuženik dokazao koje je stvarne troškove tužitelj podmirio spornom naknadom za obradu kredita.
26. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao troškove zbog rješavanja zahtjeva tužitelja za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz spornih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.
27. To ne znači ograničavanje slobode ugovaranja tuženika kao trgovca u kojem smislu zaključak o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe ne znači da banke ne bi smjele ugovarati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita. Međutim, kada ih ugovaraju, tada o tim odredbama moraju posebno pregovarati s potrošačem kakao bi se izbjegla neravnoteža između prava potrošača na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba koje nameće trgovac kao jača ugovorna strana, s jedne strane, i prava trgovaca kao druge, jače, ugovorne strane na slobodu ugovaranja.
28. Naime, točno je da stranke obveznih odnosa, sukladno čl. 2. ZOO slobodno uređuju svoje obvezne odnose, te da je korisnik kredita, sukladno čl. 1024. st. 3. ZOO, u slučaju prijevremene otplate kredita dužan davatelju kredita nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Međutim, navedeno ne znači da pojedina odredba kredita koja je protivna odredbama zakona kojima se štite osnovna prava potrošača ne može biti ništetna.
29. Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužna platiti naknadnu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini istih, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud.
30. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 103,52 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita u iznosu od 163,42 eura sa zateznom kamatom koja na iznos od 103,52 eura teče od 12.02.2013., a na iznos od 163,42 eura od 30.04.2007. tj. od dana dospijeća pa do isplate.
31. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor zastare glede naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, a imajući u vidu pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, dok je neosnovano pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju, koji je stupio na snagu 2009., pa se ne može retroaktivno primjenjivati na ugovor koji je predmetom spora.
32. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 2. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva.
U Splitu, 15. travnja 2026.
Predsjednica vijeća:
Tihana Pivac
