Poslovni broj: P-637/2025-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda mr. sc. Ani Zaborac u pravnoj stvari tužitelja OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Gregoviću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, javno objavivši dana 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 306 -305/2007 sklopljenog 29. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00% (jedan posto) iznosa kredita.

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 13. Ugovora o kreditu broj: 306 - 305/2007 sklopljenog 29. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao Banke, a kojom je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% (jedanzarezpedeset posto) iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 555,68 EUR (petstopedesetpeteuraišezdesetosamcenti) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 31. svibnja 2007. do isplate i to po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g., od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena , od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 553,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 15. travnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 29. svibnja 2007. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 306-305/2007 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu 37.264,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 5. navedeno kako se, prije isplate kredita, od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu 1,00% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada), a u čl. 13. ugovoreno je kako se tužitelj obvezuje, iz kredita, platiti premiju osiguranja kredita u iznosu 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta. Tužitelj smatra kako je naplaćivanje ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita nepošteno i ništetno.

Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 i 46/07, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bilo je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je st. 2. propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava dok je st. 2. propisano kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, dalje u tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

Odredbom čl. 4. ZOO propisano je kako su sudionici, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Iz okolnosti da se, u konkretnom slučaju, radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi nije ni moglo pregovarati kao i da prednik tuženika nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno troškovima radi (tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade i o njezinoj krajnjoj svrsi), može se zaključiti da je primjena sporne ugovorne odredbe prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna. Dodatno, u konkretnom slučaju povrijeđeno je i načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Time što prednik tuženika nije dokazao opravdanost ugovaranja sporne ugovorne odredbe u ugovorenom postotku od iznosa kredita proizlazi zaključak da ugovaranjem ulazne naknade nisu pokriveni stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

U odnosu na tijek zatezne kamate, tužitelj da ima, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja ulazne naknade budući je tuženik nesavjestan stjecatelj jer je u potrošačkom kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je, samim time, ta ugovorna odredba ništetna. Također, ističe se kako je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

Prethodno podnošenju tužbe, tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a koju mogućnost je tuženik otklonio slijedom čega je tužitelj prisiljen svoja prava i pravne interese ostvarivati sudskim putem, no tuženik je dostavio potvrdu o visini i datumu plaćanja naknade slijedom čega njezina visina ne bi trebala biti sporna.

Iz dostavljene potvrde proizlazi kako je 31. svibnja 2007. tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu 219,93 EUR/1.657,13 kn.

Nadalje, odredbom čl. 13. ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita/tužitelj obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta.

Tužitelj ističe kako nije jasno na što se ova obveza odnosi i zašto se ugovara u postotnoj visini niti je prednik tuženika objasnio tužitelju koje su usluge obuhvaćene ugovorenom naknadom, odnosno koji troškovi prednika tuženika su pokriveni naknadom za osiguranje kredita koji je osiguravala osiguravajuća kuća. Stoga se, po mišljenju tužitelja, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala neravnotežu na njegovu štetu, a obzirom da je prednik tuženika naplatio naknadu za uslugu/trošak koji mu nije nastao. Zaključno, prednik tuženika nije obrazložio na što se odnosi ugovorena naknada (na uslugu i/ili trošak) niti nije naveo da je u vezi ugovaranja osiguranja imao ikakvih stvarnih troškova (prema osiguravajućem društvu ili svojih troškova poslovanja), a o navedenoj se ugovornoj odredbi nije pregovaralo.

Iz potvrde tuženika proizlazi kako je 31. svibnja 2007. tuženik tužitelju naplatio 335,75 EUR/2.529,77 kn na ime premije osiguranja.

Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu (list 22-27 spisa) tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. U odnosu na naknadu za obradu kredita navodi da ne spori da je 29. svibnja 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 306-305/2007 (dalje: Ugovor) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi.

Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5 ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03).

Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Tuženik da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana da daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,00% (ugovorna transparentnost).

Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva.

Tuženik navodi da kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

Nadalje navodi tuženik, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik navodi da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

Tužitelj da je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

Nadalje tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom.

Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

Ukazuje tuženik da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 37.264,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,00%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

Tuženik opreza radi ističe kako bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. I Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. U predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće:

„32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“

U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda.

29. Na istom tragu da je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće:

1.Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

Opreza radi ukoliko bi se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako bi takav zahtjev tužitelja bio neosnovan.

Slijedom iznesenoga da je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 5. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženike ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade za obradu kredita, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

U odnosu na odredbu članka 13. i obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Premija osiguranja isplaćena je društvu Croatia osiguranje d.d.

Tuženik da stoga temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao. Opreza radi, tuženik navodi kako tužitelj ničime ne obrazlaže zašto bi odredba iz čl. 13. bila nepoštena i ništetna. Naime, činjenica da je odredba sastavljena od strane tuženika ne podrazumijeva da se o istoj nije pregovaralo te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu na štetu tužitelja.

Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U postupku su izvedeni dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 306-305/2007 od 29. svibnja 2007isplatni nalog – obračun, e-mail od 15. siječnja 2025. i 09.1.2025., zahtjev za dostavom podataka, povratnicu, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 306-305/2007 (list 7-11 spisa) kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37.264,00 chf, uz rok otplate od 7 godina, za kupnju novog vozila. Odredbom čl. 5 ugovoreno je da se d iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,00 % iznosa kredita. Čl.13. je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita uvećanog za kamatu uz prva četiri anuiteta.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Iz iskaza tužitelja koji iskaz je sud u cijelosti prihvatio budući da nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, da je sukladan s materijalnom dokumentacijom u spisu, te životan i logičan proizlazi (list 97-98 spisa) da je njemu predmetni kredit trebao za kupnju osobnog vozila za njegove osobne potrebe. Ovo je bio prvi kredit kojeg je u svom životu uzeo. Sada se više ne sjeća da li su njega iz autokuće uputili kod tuženika, prošlo je dosta vremena pa se svih pojedinosti ne sjeća. Sa bankom nije mogao pregovarati o uvjetima kreditiranja. Nitko mu u banci nije skrenuo pozornost na sporne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i osiguranja kredita. On da je u banku i djelatnike imao povjerenja. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Prilikom čitanja ugovora očito nije uočio ove dvije sporne odredbe. Njemu u banci nisu obrazložili na što se odnose pojedini troškovi koji se navode u ugovoru pa tako i u odredbi čl. 5. Nisu mu rekli kod koga će biti osiguran taj kredit niti su mu pokazali ugovor o osiguranju. Zna izračunati koliko iznosi 1% od iznosa kredita. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu bavio se isti poslom kao i danas. On je spec. traumatologije, ortopedije i mikrokirurgije.

7. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora , odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP -a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9. Dakle na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i premiji osiguranja kredita, kao i o visini tih naknada. Međutim tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao . Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja a koji iskaz je u skladu s dokumentacijom u spisu odnosno nije u suprotnosti niti sa jednim drugim provedenim dokazom. Iz iskaza tužitelja tako proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o spornim, nije pojedinačno pregovaralo, te da mu nitko u banci nije skrenuo pozornost na sporne odredbe niti su mu u banci obrazložili na što se odnose pojedini troškovi koji se navode u ugovoru, a također proizlazi iz iskaza tužitelja da mu u banci nisu rekli kod koga će biti osiguran kredit niti su mu pokazali ugovor o osiguranju.

10. Iz ugovora nije jasno na što se odnosi naplaćeni jednokratni troškovi obrade, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu u banci nisu obrazložili ma što se ti troškovi odnose, stoga se ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi.

11. Valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993 određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz teksta poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru očito je da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da tužitelj nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Kako je tužitelj temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu zahtjeva, te temeljem čl. 13. premiju osiguranja, iste su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača što znači da su nepoštene pa samim time ništetne u smislu odredbe čl. 87. ZZP-a. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. Tužena koja je sastavila teksta ugovora, pa tako i sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade i premije osiguranja, zbog čega su te odredbe suprotna načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu da su jednokratni troškovi obrade određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu, što pak ukazuje na zaključak da se tako ugovorena naknada ne odnosi na stvarne troškove koje je tuženik imao prilikom obrade zah tijeva odnosno odobravanja kredita. Prilikom obrade kreditnog zahtijeva tuženik ima određene troškove, međutim činjenica da su troškovi obrade kredita određeni u postotku od odobrenog iznosa kredita, što pak znači da korisnici kojima je odobren veći kredit plaćaju višu naknadu, govori u prilog zaključku da ugovaranje naknade, uz to bez navođenja na što se naknada odnosi, nije sa svrhom nadoknađivanja tuženiku stvarnih troškova obrade zahtjeva odnosno odobravanja kredita. Premija osiguranja ukoliko je kredit osiguran trebala bi iznositi onoliko koliko je doista i ugovorena visina premije osiguranja, dakle u apsolutnom iznosu, a sukladno je načelu svjesnosti i poštenja tuženiku predočiti dokaz da je navedeni kredit doista i osiguran, što tužena nije učinila, a niti je tijekom ovog postupka dostavila u spis dokaz da je kredit osiguran te de je plaćena premija i to upravo u visini one koja je naplaćena od tužitelja. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnih mogućnosti pregovarati o spornim odredbama što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev i točci I i II te utvrdio ništetnom odredbe članka 5 i čl. 13. Ugovora o kreditu. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe odnosno tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati isplatu plaćenih jednokratnih troškova obrade i plaćane premije osiguranja čija visina je među strankama nesporna, tuženik je u podnesku od dana 20.11.2025. (list 82-83 spisa) naveo da ne osporava datum naplate i visinu naplaćene predmetne naknade i premije osiguranja, a što proizlazi i iz, u spis dostavljenog isplatnog naloga – obračuna sa lista 13.

15. Prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na naknadu premije osiguranja nije osnovan. Naime, tužitelj je u ugovorno odnosu sa tuženikom kojemu je utuženi iznos i plaćen, pa kako je navedena odredba utvrđena ništetnom upravo je tuženik pasivno legitimiran za povrat iste.

16. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga nije zastarjelo niti pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatom za navesti je da se radi o restitucijskog zahtjevu te ukazati na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 sukladno kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st.1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi.

17. Slijedom iznijetog usvojen je i tužbeni zahtjev pod točkom III te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos od 555,68 eur (219,93 eur iznosi naknada za obradu zahtijeva te 335,75 eur premija osiguranja) sa zakonskim zateznim kamatama koje tužitelju temeljem članka 1115. ZOO-a pripadaju od dana stjecanja odnosno dana naplate naknade (31. svibnja 2007. u tužitelju doznačena sredstva odobrenog kredita umanjena za trošak obrade i premiju osiguranja) budući da je tuženik nepošten stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetn ih ugovornih odredbi. Na nepoštenje tuženika ne može utjecati niti činjenica da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade i premije pored nedvojbeno utvrđene činjenice da je tužitelju kao potrošaču (status korisnika kredita kao potrošača tuženik nije ničime doveo u sumnju) bilo onemogućeno pregovaranje o visini istih. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. Isto dodatno potvrđuje da se radilo o značajnoj neravnoteži jer je tužitelj bio prisiljen, a da bi dobio kredit, pristati na taj uvjet banke iako mu nije niti obrazloženo na što se odnosi naknada koju je dužan platiti.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredb i iz članka 154. stavak 1. ZPP-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12; dalje Tarifa).

18.1. Priznat trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe (100,00 eur; Tbr. 7.1.), sastav obrazloženog podneska od 21.7.2025. (100,00 eur; tbr.8.t.1), zastupanja dana 26.11.2025. i 18.2.2026. (100,00 eurx2, tbr.9.t.1), što ukupno iznosi 400,00 eur odnosno uvećano za PDV (100,00 eur) 500,00 eur. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eur te na presudu u istom iznosu, dakle ukupno je tužitelju na ime troškova postupka dosuđen iznos od 553,08 eur sa zateznom kamatom od dana presuđenja.

U Rijeci, 15. travnja 2026.

S U D A C

mr. sc. Ana Zaborac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka.

Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda.