REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-107/2025-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužiteljice mlt. KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po majci i zz ĆZ, obje iz Zaprešića, Baltazara Adama Krčelića 27, koje zastupa Mihaela Vilus, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika EOS MATRIX d.o.o. iz Zagreba, Horvatova 82, OIB: 76674680107, kojeg zastupa Aleksander Haid, odvjetnik iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 23. veljače 2026. godine, u prisutnosti zamjenica punomoćnice tužitelja, odvjetnice Nicole Kwiatkowsky i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnice Maje Marijan, dana 15. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

1/ Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalne službe u Zaprešiću, poslovni broj Ovr-525/19, određena rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-525/19 od 8. travnja 2019. godine za iznos od 60.900,32 eura.

2/ Odbija se zahtjev tužiteljica za proglašenjem nedopuštenom ovrhe koja se vodi pred ovim sudom Stalna služba u Zaprešiću pod brojem Ovr-525/19, za iznos od 110.535,70 eura.

3/ Nalaže se tužiteljicama da tuženiku naknade parnični trošak u iznosu od 10.209,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1.Tužiteljce u tužbi navode da su rješenjem ovog suda, posl. br. Ovr-525/19 od 23.4.2020. upućene pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenim ovrhe na nekretnini tužiteljica, radi naplate dospjele novčane tražbine tuženika, a koja se vodi temeljem ovršne isprave Ugovora o kreditu br. 312798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama od 18.7.2008., i to zbog razloga navedenih u čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona (NN 112/12,25/13, 93/14,-dalje: OZ).

Navodi da su I tužiteljica i njen pok. suprug FZ dana 18.7.2008. sklopili Ugovor o kreditu br. 312798, temeljem kojeg im je prednik tuženika, Volksbank d.d. odobrio i isplatio stambeni kredit u iznosu od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukama banke. Tužiteljice smatraju da su tim ugovorom povrijeđena njihova prava kao potrošača, jer je prednik tuženika koristio nepoštene i nedopuštene ugovorne odredbe i to one koje se odnose na valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke. Također navodi da je i cjelokupno postupanje prednika tuženika prilikom sklapanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Pri tome se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4.7.2013., donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite prava potrošača, a u kojoj odluci su utvrđene navedene povrede. Navodi da je odredba čl. 1. Ugovora nepoštena jer prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF prednik tuženika nije u cijelosti informirao tužiteljicu i njenog pok. supruga o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Isto tako smatra da je prednik tuženika valutnu klauzulu koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi i to za stjecanje nepripadajuće dobiti. U odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi navodi da se o istoj nije pregovaralo, već se radi unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je predvidio promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu od 5,50% godišnje, i to na temelju odluke banke. Stoga smatra da je i ta odredba nepoštena, je je izazvala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako pozivajući se na Zakon o obveznim odnosima govori da su sporne odredbe ništetne jer su neodređene, odnosno ostavljeno samo je jednoj ugovornoj strani da ih jednostrano određuje.

S obzirom da ovršna isprava, odnosno Ugovor o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha sadrži ništetne odredbe koje su bitan sastojak ugovora, smatra da je ovrha koja se vodi temeljem te ovršne isprave nedopuštena. Iste tvrdnje tužiteljice ističu i tijekom postupka.

Stoga predlažu da sud donesene presudu kojom će proglasiti nedopuštenom ovrhu koja se vodi pod poslovnim brojem Ovr-525/19 pred ovim sudom, a koja je određena rješenjem o ovrsi ovog suda SS u Zaprešiću, poslovni broj Ovr-529/19 od 8.4.2019. godine.

Potražuje i naknadu parničnog troška, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara VPS-u označenom u tužbi, kao preniskom. Nadalje navodi da su tužitelji upućeni u parnicu jer su u ovršnom postupku istaknuli razlog iz čl. 50. st. toč. 9. OZ-a, tvrdeći da su ništetne pojedine odredbe ugovora o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu, a da u ovoj tužbi govore da je ništetan cijeli ugovor, pa smatra da je tužbu proširio izvan razloga zbog kojih je upućen u parnicu, a što je protivno čl. 55. st. 3. u vezi sa čl. 52. st. 5 OZ-a, pa time i nedopušteno.

Nadalje navodi da je ovrha čiju nedopuštenost predlažu proglasiti tužiteljice, određena na temelju Ugovora o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu, pa da takav ugovor proizvodi pravne učinke sve dok pravomoćnom sudskom odlukom nije na bilo koji način stavljen izvan snage, a koja odluka nije donesena. Smatra također da se u ovom postupku o navedenom ne može odlučivati kao o prethodnom pitanju. Isto tako smatra da tužiteljice nisu niti trebale biti upućene parnicu, jer razlog koji su istaknuli u ovršnom postupku nije razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. ZPP-a. Ukoliko sud o ništavosti ugovornih odredbi bude odlučivao u ovom postupku ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. To iz razloga što on nije preuzeo cjelokupnu pravnu poziciju banke, već samo potraživanje koje je otkupio. U tom smislu navodi da se tužiteljice ne mogu pozivati na odluke i utvrđenja iz kolektivnog sporu koji je vođen protiv osam banaka, vezano za kredite u CHF, jer tuženik nije bio stranaka u tom sporu. Nadalje navodi da su u ovom postupku tužiteljice dužne dokazati imajući u vidu čl. 50. st. 1. toč. 9 OZ-a da je tražbina prestala, a da tražbina nije prestala, jer da je tužiteljicama odobren i isplaćen kredit u iznosu od 146.577,00 CHF, koji tužitelji nisu uredno vraćali, pa je kredit otkazan u ožujku 2014. godine, pa je ukupno dugovanje na dan podnošenja prijedloga za ovrhu u travnju 2019. godine iznosilo 959.537,53 kn. Sve prigovore ponavlja i tijekom postupka. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška.

3. Prvostupanjskom presudom donesenom u ovom predmetu pod ranijim brojem P-462/2020-37 dana 15.4.2024., ovaj sud je proglasio nedopuštenom predmetu ovrhu preko iznosa od 109.470,30 eura, dok je do tog iznosa odbijen zahtjev tužitelja za proglašenjem predmetne ovrhe nedopuštenom.

3.1. Međutim, povodom žalbi stranaka Županijski sud u Varaždinu odlukom Gž- 975/2024-2 od 8.1.2025. je ukinuo prvostupanjsku odluku i predmet vratio na ponovno suđenje sa uputom da se dopuni financijsko vještačenje po istom vještaku radi utvrđenja visine tražbine po Ugovoru o kreditu koja je Ugovorom o cesiji prenesena na tuženika i to na dan 3.4.2019. godine vodeći računa da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF i zbog čega glavnica kredita iznosi 640.702,72 kn u kojem iznosu je predniku tužiteljica i isplaćen kredit. Pritom da će utvrditi ukupnu obvezu tužiteljica na dan otkaza kredita uvažavajući ugovorenu redovnu kamatu koja je od prvog anuiteta do zaključno s anuitetom koji je dospio 4. prosinca 2013. iznosila 5,20%, a od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014. od 3,23 % godišnje i to: s osnove glavnice, pri čemu će voditi računa o pojedinim preplaćenim iznosima anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koje će pojedine iznose umanjiti ostatak glavnice u mjesecu u kojem su ti preplaćeni iznosi i plaćeni i na tako umanjenu glavnicu obračunati redovnu kamatu od 5,20% odnosno 3,23% sve do otkaza ugovora o kreditu, te potom i visinu redovne kamate koliko je ista iznosila na dan otkaza kredita i visinu zatezne kamate obračunatu na ostatak glavnice utvrđenu na dan 7. ožujka 2014. (dan otkaza kredita) do 3. travnja 2019. kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao Rješenje ovog suda Ovr-525/19- 14 (list 8-9 spisa), Ugovor o kreditu br. 312798 od 18.7.2008. (list 10-24 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 25-26 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 27-51 spisa), prijedlog i rješenje o ovrsi Ovr-525/19 (list 61-65 spisa), Ugovor o cesiji između Sberbank d.d. i tuženika od 4.8.2017. (list 69-77 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću (list 115-123, 159, 168-187 spisa), te je pročitan spis Ovr-525/19 ovog suda koji je priklopljen, provedena je dopuna financijskog vještačenja (list 256-271 spisa), a vještak Zrinko Ručević je na ročištu 13.1.2026. i usmeno obrazložio nalaz i mišljenje i odgovorio na sve prigovore (list 280-281 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Svu unaprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Dakle, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja kojim traže da se ovrha koja se vodi pred ovim sudom - SS u Zaprešiću pod posl. brojem Ovr-525/19 na nekretnini ovdje tužiteljica, proglasi nedopuštenom iz razloga što tužiteljice ukazuju na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu, odnosno ništenost cijelog tog ugovora, a što utječe visinu tražbine i ovrhu (razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9 OZ-a).

8. Prvenstveno treba reći da je tužiteljica Rješenjem ovog suda posl. br. Ovr- 525/19-14 od 23.4.2020. upućena na pokretanje ove parnice upravo iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a. Ovo rješenje je pravomoćno, te je doneseno nakon što je viši sud u svojoj odluci Gž Ovr-307/2019-2 od 18.2.2020. žalbene navode ovršenika (ovdje tužiteljica), kojima ovršenice osporavaju visinu potraživanja ukazujući na ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu kao ovršne isprave ocijenio kao razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9 OZ-a, o kojem odlučuje prvostupanjski sud. Navedeno proizlazi iz spisa Ovr-525/19-14 koji se nalazi u priklopu.

Stoga svi prigovori tuženika u kojima tvrdi da tužiteljice nisu niti trebale biti upućene u parnicu jer da razlozi koje ističu za nedopuštenost ovrhe ne predstavljaju razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9 OZ-a, nisu osnovani, već je upravo tuženik pasivno legitimiranu ovom postupku kao ovrhovoditelj iz ovršnog postupka, a kako je to i viši sud prihvatio u svojoj odluci Gž-975/2024. od 8.1.2025. godine.

9. Dakle, iz spisa Ovr-525/2019 ovog suda je utvrđeno:

- da je predmetna ovrha radi plaćanja iznosa od ukupno 1.291.684,69 kn/171.436,02 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro=7,53450 kn (glavnice od 890.416,35 kn, uvećano za zakonske zatezne kamate od 4.4.2019. do isplate, redovne kamate od 69.120,98 kn i zatezne kamate u iznosu od 322.147,16 kn), određena na temelju ovršne isprave-javnobilježnički solemniziranog Ugovora o kreditu broj 312798 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 18.7.2008. koji je sklopljen između pravnog prednika tužiteljica FZ kao korisnika kredita, I. tužiteljice kao sudužnika i Volksbank d.d., kao kreditora, temeljem kojeg ugovora je isplaćen predniku tužiteljica iznos od 146.577,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita i to za kupnju stana u [adresa], pri čemu je ugovoren rok otplate 30 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% godišnje;

- da je predmetni ugovor o kreditu postao ovršan dana 7.3.2014. godine, (jer pravni prednik tužitelja nije pravovremeno podmirivao dospjele obveze), kada je cijeli dug dospio na naplatu;

- da je dana 4.8.2017. tuženik sklopio sa Sberbank d.d. (pravnim slijednikom Volksbank d.d.), ugovor o cesiji kojim su na tuženika prenesena sva prava, potraživanja i koristi koje je cedent imao prema pravnom predniku tužiteljica iz Ugovora o kreditu i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.

- da je odlukom Županijskog suda u Karlovcu Gž-Ovr-465/2021. odgođena predmetna ovrha do donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

9.1. Naprijed navedena utvrđenja nisu sporna među strankama.

10. Kako je tražbina iz ovršne isprave prenesena cesijom na tuženika (koji je i pokrenuo predmetnu ovrhu), došlo je do promjene vjerovnika u obveznom odnosu, pri čemu ustupitelju prestaje svojstvo vjerovnika, a to svojstvo stječe primatelj kao novi vjerovnik, pa u tom smislu se uspostavlja odnos između dužnika i novog vjerovnika i dužnik može novom vjerovniku isticati sve one prigovore koje je mogao i starom vjerovniku, jer se ne može pogoršati cesijom njegov položaj (čl. 84 ZOO-a). Konkretno radi se o prigovoru da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta obveze vezana uz švicarski franak, odnosno odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom kreditora, kao i da je radi tih ništetnih odredaba ništetan cijeli Ugovor o kreditu). Stoga su potpuno neosnovani prigovori tuženika u kojima on tvrdi suprotno. Takav zaključak je također prihvatio i visi sud u svoj odluci Gž-975/2024-2 od 8.1.2025. godine.

11. Dakle, u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, tužiteljice mogu isticati činjenice i okolnosti kojima se ukazuje na ništetnost javnobilježničke isprave (potrošačkog ugovora), koji je ovršna isprava u ovršnom postupku, a takav stav se temelji na stavu Vrhovnog suda posl. br. Rev-861/22 od 5.10.2022., sukladno kojem je procesno dopušteno u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a potom i u parničnom postupku u kojem se utvrđuje je li ovrha nedopuštena isticati okolnost koja ukazuje da su pojedine odredbe potrošačkog ugovora ništetne, Prema tome u ovoj parnici se može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu, koje se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke, odnosno visini tražbine iz te ovršne isprave, radi koje je pokrenut ovršni postupak i doneseno rješenje o ovrsi, protiv kojeg su ovršenice podnijele žalbu u kojoj su istaknule ove razloge, radi kojih su pravomoćnim rješenjem upućene pokrenuti ovu parnicu. Radi se o razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a (da je tražbina je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenje sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave).

Radi toga je i predmetna ovrha odgođena, kao što je to već naprijed navedeno.

12. Naime, kao prvo valja reći da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je sklopljen radi kupnje stana, gdje je korisnik kredita fizička osoba, pa isti predstavlja potrošački ugovor u smislu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju.

12.1. Stoga je temeljem čl. 502.c ZPP-a sud vezan i u ovom postupku za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga su potpuno neosnovani navodi i prigovori tuženika kada govori suprotno.

12.2. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

12.3. Istom presudom Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu (u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka, sada ovdje tuženik, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku, a u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate je osim navedenog, između ostalog i pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

13. Također se napominje da je na tuženiku (kao pravnom slijedniku banke) teret dokaza na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi, a tuženik niti tvrdi niti dokazuje te činjenice, već se njegovi prigovori u suštini svode na tvrdnje da se o tome ne može raspravljati u ovom postupku radi nedopuštenosti ovrhe i da on nije pasivno legitimiran, jer nije banka, odnosno jer je otkupio samo tražbinu banke prema ovdje tužiteljicama.

14. Prema tome, sud utvrđuje da su ništave odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, kao i valutnoj klauzuli, ali ne i cijeli Ugovor o kreditu koji predstavlja ovršnu ispravu. Naime, sukladno čl. 324. ZOO-a ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužiteljica da bi cijeli ugovor o kreditu bio ništetan.

14.1. Naime, viši sud u svojoj odluci navodi da je pravni prednik tužiteljica pok. RZ od Volksbank d.d. dobio na ime kredita iznos od 640.702,72 kuna (što je na dan isplate kredita iznosilo 146.577,00 CHF prema kupovnom tečaju Banke), te su tužiteljice taj iznos dužne vratiti zajedno sa redovnom kamatom koja je zbog ugovorene promjenjive redovne kamate kroz razdoblje otplate do otkaza bila niža od početno ugovorene od 5,50% godišnje (5,20% od prvog anuiteta do zaključno s anuitetom koji je dospio 4. prosinca 2013. i 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 4. siječnja 2014. do otkaza 7. ožujka 2014.). S druge strane banka koja je ispunila svoju obvezu isplativši predniku tužiteljica kredit u iznosu od 640.702,72 kuna i dalje je ovlaštena od tužiteljica zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju s kamatom koja je do otkaza ugovora o kreditu bila niža od ugovorene, odnosno neplaćenu dospjelu glavnicu do otkaza Ugovora o kreditu 7. ožujka 2014., dospjelu neplaćenu redovnu kamatu do otkaza i ostatak glavnice koja je dospjela s danom otkaza Ugovora o kreditu te na temelju članka 29. stavka 1. ZOO zateznu kamatu na ukupnu glavnicu od otkaza kredita do isplate, jer zbog ništetne zaštitne klauzule nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Kako je dospjelu novčanu tražbinu iz Ugovora o kreditu Sberbank d.d. Ugovorom o cesiji prenijela na tuženika, to stoga tuženik ima pravo navedenu tražbinu naplatiti u ovršnom postupku

15. Kako bi se utvrdilo je li na dan podnošenja prijedloga za ovrhu postojalo potraživanje tuženika prema tužiteljicama, a s obzirom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli ništave, a što utječe na visinu tražbine, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću i to u nekoliko varijanti.

Stranke su se suglasile da se izračun izvrši na dan 3.4.2019. kada je pokrenuta ovrha.

15.1. Financijskim vještačenjem od 10.11.2022. godine je utvrđeno da na dan 3.4.2019. ukupna razlika, odnosno više obračunati iznos tražbine iznosi 10.030,54 eura (5.508,97 eura/41.507,22 kn – razlika obveza od dospijeća prve rate 4.9.2008. do otkaza ugovora 7.3.2014. i to zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj i 4.521,57 eura/34.067,92 kn – zatezna kamata na razlike promjene tečaja od plaćanja svake pojedine obveze do pokretanja ovršnog postupka 3.4.2019.). Vještak je također utvrdio na nije bilo razlike u obvezama u periodu od 4.9.2008. do 7.3.2014. zbog promjene kamatne stope jer je cijelo to vrijeme kamatna stopa bila manja od početno ugovorene. Vještak je izračun vršio primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 euro=7,53450 kn.

15.2. U odnosu na naprijed navedeni pisani nalaz i mišljenje, tužiteljice su isti prihvatile bez ikakvih primjedaba, navodeći da iz istog proizlazi da nije bilo uvjeta za otkaz ugovora o kreditu 7.3.2014., jer da nikakav dug nije postojao već preplata u iznosu od 41.507,22 kn zbog razlike u tečaju CHF, pa da je ovrha nedopuštena. U odnosu na taj prigovor valja reći da to nije točno, jer upravo iz prometa po kreditu (list 27-51 spisa), a i iz dopune nalaza i mišljenja vještaka Ručevića od 6.12.2023. proizlazi neuredno plaćanje dospjelih obveza, prema otplatnom planu nakon isteka roka počeka u otplati koji je trajao od 4.4.2012. do 4.4.2013., radi čega je kredit otkazan i dospio na naplatu u cijelosti.

15.3. Vještak je izradio pisanu dopunu nalaza i mišljenja 6.12.2023. te je utvrdio da visina tražbine na dan 3.4.2019. godine (tuženik je u tom dijelu prigovorio nalazu i mišljenju da taj izračun nije sačinjen), pod pretpostavkom da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom od 5,50% godišnje za cijelo ugovorno razdoblje otplate nakon obračuna zateznih kamata i uračunavanja obavljenih uplata u skladu sa pravilima uračunavanja sukladno odredbama ZOO-a iznosi 824.803,94 kn, odnosno 109.470,30 eura, primjenom fiksnog tečaja konverzije 1,00 euro=7,53450 kn. Vještak je u nalazu i mišljenju pojasnio tražbinu tuženika, navodeći da je na dan 3.4.2019. dospjela glavnica iz anuiteta iznosila 44.479,55 kn, dospjela glavnica kredita nakon otkaza je iznosila 596.223,17 kn, dospjele redovne kamate iz anuiteta su iznosile 157.517,52 kn, dospjele redovne kamate nakon otkaza su iznosile 264,45 kn, a zatezne kamate su iznosile 251.440,08 kn, što je ukupno 1.049.924,77 kn, umanjeno za uplate tužitelja od 225.120,83 kn, daje iznos od 824.803,94 kn, odnosno 109.470,30 eura, što je naprijed navedeno.

15.4. Financijsko vještačenje od 11.7.2025., je provedeno sukladno uputi višeg suda, pri čemu je vještak pošao od iznosa kredita od 640.702,72 kn, primjenjujući fiksnu kamatnu stopu od 5,20% do zaključno anuiteta sa dospijećem 4.12.2013. godine, odnosno kamatnu stopu od 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 4.1.2014. godine, uzimajući u obzir poček u otplati od 4.4.2012. do 4.4.2013. godine za koje razdoblje su obračunate ugovorne kamate ali je plaćanje tih kamata raspodijeljeno na preostale anuitete (od prvog anuiteta nakon kraja počeka do posljednjeg ugovorenog anuiteta). Vještak je također uračunavao i obavljene uplate, a isto tako i otkaz ugovora o kreditu s danom 7.3.2014. godine.

15.5. Vještak Ručević je s obzirom na sve naprijed navedeno pod pretpostavkom da se radi o kreditu u kunama s kamatnom stopom od 5,20% godišnje do zaključno anuiteta s dospijećem 4.12.2013. godine, odnosno stopom od 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 4.1.2014. godine, polazeći od iznosa kredita od 640.702,72 kn nakon obračuna zateznih kamata i uračunavanja uplata u skladu sa pravilima o uračunavanju propisana Zakonom o obveznim odnosima, utvrdio da visina tražbine tuženika prema tužiteljicama na dan 3.4.2019. iznosi 110.535,70 eura, a sastoji se od 3.644,00 eura dospjelih nepodmirenih redovnih kamata, 74.008,37 eura dospjelog nepodmirenog glavnog duga i 32.883,33 eura dospjelih nepodmirenih zateznih kamata.

16. Vještak Zrinko Ručević je pozvan na ročište 13.1.2026. radi usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja, pri čemu je odgovorio na pitanja i prigovore tuženika. Tako je na upit pun. tuženika odgovorio da je u osnovnom nalazu i mišljenju od 10.11.2022. računao preplate tužiteljice plaćene predniku tuženika za vrijeme dok se otplaćivao kredit u protuvrijednosti valute CHF, a ta preplata nominalno iznosi 5.508,97 eura. Na daljnji upit pun. tuženika je li taj iznos ukalkulirao i umanjio s istim potraživanjem tuženika s danom 3.4.2019. odgovara da takav izračun u osnovnom nalazu i mišljenju nije sačinio, ali da je u prvom dodatnom nalazu i mišljenju izračune sačinio polazeći od pretpostavke da se radi o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom kao i sa fiksnim tečajem, pri čemu je u obzir uzeo sve obavljene uplate, pa je u tom nalazu i mišljenju izračun sačinjen na način da su implicitno uračunate i preplate o kojima pita tuženik, a to stoga što je visina obveze iskazana sa fiksnom kamatnom stopom i fiksnim tečajem. Očitovao se da je na isti način sačinjen izračun u drugom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 10.7.2025., samo je razlika između tog drugog dopunskog pisanog nalaza i mišljenja i prvog dopunskog pisanog nalaza u tome što su uzete različite pretpostavke o visini stope ugovornih kamata, a u skladu s navodima iz obrazloženja predmetne drugostupanjske odluke. Dakle, u obzir su u izračunima iz dopunskih nalaza uzete sve obavljene uplate, pa tako i onaj dio tih uplata koji je osnovnim nalazom iskazan kao preplata. Na poseban upit pun. tuženika očitovao se da je nakon cesije od 4.8.2017. izvršena samo jedna uplata u iznosu od 500,00 kn, ali se vještak nije mogao očitovati je li ta uplata obavljena na račun tuženika ili se radilo o uplati originalnom kreditoru koji je onda tu uplatu temeljem cesije proslijedio tuženiku. Objašnjava da je iz prometa po kreditu ranijeg vjerovnika proizlazi kako je zadnja uplata evidentirana u poslovnim knjigama tog ranijeg vjerovnika Sberbank d.d. bila u lipnju 2016. što bi značilo da je posljednja uplata ipak vjerojatno plaćena na račun tuženika.

Na poseban upit pun. tuženika odgovorio da je je u drugom dodatnom pisanom nalazu naveo da mislim da bi stopa trebala biti 5,50% godišnje, a ne 5,20% iz razloga što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nominalna kamatna stopa od 5,50% godišnje. Koju od te dvije stope je ispravno primijeniti smatra da se radi o pravnom pitanju o kojem će odlučuje sud. Na daljnji upit zbog čega je u drugom dopunskom pisanom nalazu u ovom predmetu naveo da je nejasno zbog čega je naloženo primijeniti kamatnu stopu od 3,23% godišnje navodi da je ta stopa zakonom bila propisana za kredite u valuti CHF što predmetni kredit, ako se primjenjuje fiksni tečaj očito nije. Vještak se također očitovao da je s preplatom u svakom pojedinom plaćenom iznosu postupano u skladu s pravilima uračunavanja koja propisuje Zakon o obveznim odnosima, što znači da se prvo podmiruju dospjele zatezne kamate i dospjele redovne kamate, a zatim se viškom preplate umanjuje preostala glavnica. U tom smislu svi plaćeni iznosi uzeti su u obzir u skladu s citiranim zakonskim odredbama i u tom smislu su sačinjeni predmetni izračuni.

16.1. Tuženik je u konačnici u podnesku od 28.1.2026. prigovorio izračunu iz nalaza od 11.7.2025. godine, a prigovor se osim na sam izračun (primjena kamatne stope), sastoji i u tvrdnji tuženika da je vještak u obračun uzeo i sve preplate koje je korisnik kredita izvršio prema ranijem vjerovniku (banci), pa je potraživanje tuženika na dan 3.4.2019. umanjio i za te iznose, iako se radi o novčanim iznosima koji nisu uplaćeni tuženiku, niti su na bilo koji način preneseni na tuženika.

16.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kako osnovni nalaz od 10.11.2022., tako i dopunu od 11.7.2025., koja dopuna je izrađena sukladno detaljnoj uputi višeg suda, a prigovor tuženika u odnosu na obračunatu preplatu prema ranijem vjerovniku, je potpuno neosnovan, jer je u ovom postupku predmet zahtjeva nedopuštenost ovrhe, a ne isplata stečenog bez osnove.

17. Prema tome, kako je vještačenjem utvrđeno da je na dan podnošenja prijedloga za ovrhu postojalo potraživanje tuženika prema tužiteljicama i to u iznosu od 110.535,70 eura, to je za taj iznos ovrha dopuštena, pa je odlučeno kao u izreci pod II., dok je preko tog iznosa, odnosno za iznos od 60.900,32 eura osnovan zahtjev tužiteljica da se ovrha proglasi nedopuštenom, pa je odlučeno kao u izreci pod I.

18. O parničnom trošku odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP), a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23) i vrijednosti predmeta spora od 127.352,52 eura ( koji je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a s obzirom na prigovor tuženika i označeni VPS u ovršnom postupku), te zahtjev tuženika. Naime, uspjeh tužiteljica iznosi 36% u ovom postupku, a uspjeh tuženika 64%, pa kada se od uspjeha tuženika oduzme uspjeh tužitelja dobije se postotak od 28%, u kojem omjeru je tuženik uspio u postupku i sukladno kojem omjeru mu je dosuđen parnični trošak.

18.1 Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.910,40 eura (Tbr. 7/1), sastav podneska od 26.4.2021., 16.12.2022. i 28.1.2026. u iznosu od 1.910,40 eura za svako (Tbr. 8/1), zastupanje na ročištu 12.4.2021., 29.3.2022., 11.7.2022., 4.4.2023., 5.9.2023., 11.3.2024., 28.4.2025. 3.11.2025., 13.1.2026. i 23.2.2026. u iznosu od 1.910,40 eura za svako (Tbr. 9/1), sastav žalbe protiv presude u iznosu od 2.388,00 eura (Tbr. 10/1), što je ukupno 29.128,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 36.410,00 eura i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 53,09 eura, što je ukupno 36.463,09 eura, a s obzirom na uspjeh od 28% iznosi 10.209,67 eura.

18.2 Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 1.10.2020., 30.3.2023. i 31.8.2023. jer s obzirom na sadržaj isti nisu bili potrebni za vođenje postupka, jer u tim podnescima ponavlja već iznesene navode.

18.3. Tuženiku je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 15. travnja 2024.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelju uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 eura i na tužbu u iznosu od 53,09 eura.

2. Punomoćniku tuženika