REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-756/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Draženke Deladio, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2a, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2257/2025-7 od 23. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2257/2025-7 od 23. prosinca 2025. u pobijanim točkama I., II., IV. i VI. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728, koji je sklopljen 23. siječnja 2007. između TJ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita dužan prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti 1,50% naknade od iznosa kredita (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo platiti tužitelju iznos od 350,39 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 32,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 584,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 448,46 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka V. izreke). Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka VI. izreke).

2. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728, koji je sklopljen 23. siječnja 2007. između TJ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita dužan prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti 1,50% naknade od iznosa kredita (čl. 81. -85. Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 96/03; dalje: ZZP).

3. Tuženikove prigovore zastari utužene tražbine, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanima.

4. Primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljeva tužba podnesena prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

5. Budući da je korisnik kredita na ime naknade platio tuženiku iznos od 350,39 EUR, prvostupanjski sud je naložio tuženiku vratiti tužitelju taj iznos kojeg je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, s kamatama (čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a). Ostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen kao neosnovan.

6. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

7. Tuženik je podnio žalbu protiv odluka iz točke I., II., IV. i VI. izreke pobijane presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ih ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Tuženik je tako ponovno iznio razloge zbog čega smatra da su njegovi prigovori zastari, osnovani. Tuženik je također ponovio i to da odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728 nije ništetna (nepoštena). Tuženik se protivio i odluci o parničnim troškovima.

9. Tuženikova žalba nije osnovana.

10. Nakon što je pobijana presuda u pobijanim dijelovima ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

11. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze, ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728 i isplate iznosa od 350,39 EUR. Ovaj sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude i njeno vrlo detaljno, jasno obrazloženje, koje u cijelosti sadrži valjane razloge i zaključke o izvedenim dokazima. Jednako tako, ovaj sud kod donošenja pobijane presude ne nalazi bitnih povreda odredba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti i na koje se tuženik poziva u svojoj žalbi (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a). Zbog svega toga, ovaj sud prihvaća kao pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te se u ovoj odluci poziva na obrazloženje pobijane presude.

12. I pored toga, ovaj sud se želi dodatno osvrnuti na neke elemente koji idu u prilog pravilnosti ocjene prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

13. Utužena tražbina proizlazi iz ništetnosti odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728, koji je sklopljen 23. siječnja 2007. između TJ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Tom ugovornom odredbom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita dužan prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti 1,50% naknade od iznosa kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Korisnik kredita je uplatio tuženiku tako ugovorenu naknadu u iznosu od 350,39 EUR. Ugovorom o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. korisnik kredita, TJ ustupio je tužitelju utuženu tražbinu te je on podnio ovu tužbu. Tužitelj tužbom, uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoreno plaćanje naknade prije korištenja kredita, za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, traži da mu tuženik vrati uplaćenu naknadu.

14. Među strankama sporan je niz okolnosti. Konkretno, sporno je, je li nastupila zastara te je li odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728 koji je sklopljen 23. siječnja 2007. između TJ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, valjana ili nije. Ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim sve tuženikove prigovore i na osnovi valjane ocjene dokaza pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

15. Prije svega, za ukazati je da je ustupljena tražbina ona tražbina čiji prijenos nije zabranjen zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini, odnosno tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog (čl. 80. st. 1. ZOO -a). U ovom slučaju, riječ je o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan platiti/vratiti po pravilima o stjecanju bez osnove. To s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe osnovom koje je tuženik stekao utuženi novčani iznos.

16. Zakonom nije zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac niti u smislu odredaba Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23). Dakle, potrošač mora biti osoba čija su prava povrijeđena, a to je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom i potrošač svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi. Osoba kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati ispunjenje obveze kao i potrošač. Pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu stranaka u sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

17. Ovaj sud ne nalazi osnove za prihvaćanje tuženikovih žalbenih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocjeni tuženikovog prigovora zastare. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbu čl. 215. ZOO-a, kojom je propisano da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje. U slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. To znači da ovdje tražbina nije počela ni teći, jer tužitelj tek ovom tužbom traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe (VS RH, Su-47/20 od 30. siječnja 2020.).

18. U odnosu na ništetnost (nepoštenost) čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728 od 23. siječnja 2007., tuženik je mogao tvrditi i dokazati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorne odredbe na određivanje njegove novčane obveze. Tuženik je mogao tvrditi i dokazati i to da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora. Pritom nije od utjecaja je li tužitelj u konkretnoj parnici potrošač ili, kao u ovoj parnici, osoba na koju je potrošač cedirao tražbinu prema banci. Naime, ako su na tužitelja prešla sva prava potrošača, tada i tuženik ima prema tužitelju pravo na sve prigovore koje bi imao i prema potrošaču da do ustupa nije došlo (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-5458/2021).

19. Pritom, za uputiti je na odredbu čl. 81. st. 1. i 4. ZZP-a. Tom odredbom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.); ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

20. Prema tome, kako je već to naprijed i navedeno, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet je na tuženika. On je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi budući da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. No, tuženik to ovdje nije ničim dokazao. U postupku saslušan je korisnik kredita, TJ (list 60. spisa) iz čijeg iskaza uopće ne proizlazi da je tuženik o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao. To tim više što je bila riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a).

21. Uz to, odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

22. Dakle, „cijena“ novca je izražena u ugovorenim kamatama (u fiksnom dijelu ugovorenih kamata). Zato nije ni jasno koja bi se još naknada „za obradu zahtjeva i odobrenje kredita“ trebala banci platiti. Osim toga, iz sporne ugovorne odredbe proizlazi da se ta naknada naplaćuje prilikom isplate plasmana, odnosno da se za iznos naknade umanjuje iznos odobrenog kredita. Korisnik kredita je obvezan vratiti banci odobreni iznos kredita (ne umanjen za iznos naknade) s ugovorenim kamatama. Takva ugovorna odredba, na koju korisnik kredita ne može utjecati ukazuje na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o ništetnosti (nepoštenosti) ugovorne odredbe sadržane u čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 9012240728, koji je sklopljen 23. siječnja 2007. između TJ, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora. Od tuda i tužiteljevo pravo na povrat (nesporno) plaćene naknade u iznosu od 350,39 EUR, koju je tuženik primio na temelju sporne odredbe. Tuženik je bio nepošten stjecatelj pa je prema odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja.

24. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je tu odluku valjano obrazložio, navođenjem pojedinačnih parničnih radnji za koje priznaje troškove.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. ZPP-a).

Zagreb, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac