Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-494/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sudaca Emira Čustovića, predsjednika vijeća, Marije Bušković, sutkinje izvjestiteljice i Noemi Butorac, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Nevenka Mrčela, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Leonardo Troskot, odvjetnik iz Zagreba, radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 195/2021-60 od 4. travnja 2023., u sjednici održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-195/2021-60 od 4. travnja 2023. potvrđuje u pobijanom dijelu

– točkama I., II., III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-195/2021-60 od 4. travnja 2023. odlučeno je:

¨I. Tuženik RH dužan je tužiteljici ŽH isplatiti iznos 7.846,57 EUR (59.120,00 HRK)1 sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 20.04.2017. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Tuženik RH dužan je tužiteljici ŽH isplatiti iznos 5.000,00 EUR (37.672,50 HRK) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.11.2018. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Tuženik RH dužan je tužiteljici ŽH isplatiti iznos 25.300,00 EUR (190.622,85 HRK) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 25.02.2020. do isplate, i to do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Raskida se Ugovor o zajmu od 19.03.2017. sklopljen između tužiteljice ŽH i tuženika BH.

Raskida se Ugovor o poslovnoj suradnji od 08.12.2017. sklopljen između tužiteljice ŽH i tuženika BH, ovjeren kod javne bilježnice Željke Maroslavac iz Zagreba, Avenija Dubrovnik 12, pod brojem OV-35711/17. Raskida se Ugovor o zajmu od 24.04.2019. sklopljen između tužiteljice ŽH

ŽH i tuženika BH.“

V. Nalaže se tuženiku RH da tužiteljici ŽH naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 5.458,21 EUR (41.124,88 HRK) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 04.04.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. ¨.

2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u točkama I. (isplata iznosa od 7.846,57 eura), II. (isplata iznosa od 5.000,00 eura), III. (isplata iznosa od 25.300,00 eura) i V. izreke (odluka o troškovima postupka) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP-a), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U bitnom ukazuje na sadržaj pisane potvrde kojom je tužiteljica potvrdila da joj je dug vraćen te činjenicu da tužiteljica nije zahtijevala utvrđenje ništetnosti navedene isprave. Osporava ocjenu vjerodostojnosti njegovog i tužiteljičinog iskaza, kao i iskaza svjedoka, smatrajući da je sud pogrešno ocijenio iskaze stranaka i svjedoka u pogledu uvjerljivosti i logičnosti istih te pogrešno protumačio sadržaj pregledanih isprava. Konačno, osporava pravilnost odluke o naknadi troškova postupka u pogledu omjera uspjeha u sporu obzirom su odbijeni zahtjevi tužiteljice za raskid ugovora, a da nije jasno temeljem koje osnove je prvostupanjski sud vrijednost tih zahtjeva utvrdio u iznosu od 6.630,00 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika ukazujući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i obrazložio odlučne činjenice te temeljem istih pravilno odlučio o njenim zahtjevima, kao i troškovima postupka.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je povrat zajma koji je tužiteljica dala tuženiku i to u iznosima od 7.846,57 eura, 5.000,00 eura i 25.300,00 eura.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio slijedeće:

- da su tužiteljica i tuženik bili u emotivnoj vezi,

- da je emotivna veza stranaka trajala od konca 2016. do 2020. godine,

- da je tuženik vlasnik mlina u mjestu [adresa],

- da je tužiteljica u ožujku 2017. pozajmila tuženiku iznos od 59.120,00 kuna za potrebe uređenja navedenog mlina,

- da su se stranke u prosincu 2017. dogovorile o ulaganju u navedeni mlin i da je tužiteljica u vezi navedenog u srpnju 2018. predala tužitelju iznos od 5.000,00 eura,

- da je tužiteljica u travnju 2019. predala tuženiku dodatni iznos od 26.900,00 eura,

- da je tužiteljica 19. prosinca 2019. potpisala potvrdu da joj je tuženik vratio cjelokupni dug,

- da su stranke nakon izdavanja potvrde od 19. prosinca 2019. nastavile svoju vezu tijekom prosinca 2019. te siječnja i veljače 2020.,

- da između stranaka nije sporno da je tužiteljica tuženiku pozajmila navedene iznose, ali da je sporno jesu li isti vraćeni te je li navedena potvrda potpisana od strane tužiteljice zbog prijetnji i prijevare tuženika,

- da je potvrda od 19. prosinca 2019. potpisana u isključivoj prisutnosti stranaka,

- da se tužiteljica elektroničkom poštom od 20. prosinca 2019. obratila udruzi ¨Ženska pomoć sada¨ radi savjeta i pomoći u vezi nasilja i prijetnji upućenih njoj i njenoj djeci, a da je dobila odgovor udruge da je ¨nasilje i prijetnje potrebno prijaviti policiji¨, a da se glede ¨prisilnog potpisivanja može obratiti pravnici udruge Ž,

- da iz ispisa poruka stranaka poslanih putem aplikacije ¨WhatsApp¨ nakon izdavanja potvrde pa nadalje tijekom 2020. proizlazi da su stranke razgovarale o vraćanju novca i navedenoj potvrdi, odnosno da je tužiteljica pozivala tuženika da joj vrati novce i potvrdu,

- da je tužiteljica 14. veljače 2020. platila odvjetniku Leonardu Troskotu iznos od 2.343,75 kuna za ¨odvjetničke usluge – za MH,

- da je tuženik u razdoblju od 23. studenog 2020. do 27. studenog 2020. putem brojnih sms poruka pokušao uspostaviti kontakt s tužiteljicom radi pomirenja i ponove uspostave veze, uz isprike zbog svog ponašanja, a što je tužiteljica odbila,

- da je tužiteljica angažirala privatnog detektiva radi praćenja tuženika tijekom studenog i prosinca 2020. te da je isti uočio da je tuženik u više navrata tijekom prosinca 2020. dolazio do kuće tužiteljica u kasnim večernjim satima, promatrao kuću, hodao oko nje te potom odlazio.

6.2. Temeljem navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da su stranke pozajmice i način vraćanja ugovorile pisanim putem, da je tužiteljica tijekom dogovaranja s tuženikom vodila računa da bude osigurana, a da mu je zbog emotivne veze vjerovala ¨na riječ¨, da tuženik nije tužiteljici zajam vraćao u rokovima i iznosima kako je dogovoreno, a da su nelogične i neuvjerljive tvrdnje tuženika da je novac posuđivao zbog produbljenja povezanosti i njihovog odnosa. Nadalje, zaključuje da je nelogično da je tuženik radi vraćanja novca tužiteljici 19. prosinca 2019. posudio od CH još 10.000,00 kuna, a koliko tvrdi da mu je nedostajalo da vrati dug tužiteljici, navedeno stoga što je iskazao da je njegov dug prema tužiteljici taj dan iznosio 39.000,00 eura, a da joj je on isti dan vratio 42.000,00 eura, čime je evidentno da bi pozajmica treće osobe bila nepotrebna za vraćanje duga. Prvostupanjski sud ocjenjuje neuvjerljivim i tuženikove tvrdnje da se potvrda i dug o kojoj je razgovarao s tužiteljicom nakon 19. prosinca 2019. odnose na kamate koje mu je tužiteljica htjela naplatiti pored glavnog duga, a to stoga što isto ne potvrđuje niti jedan proveden dokaz, dok je navedeno nelogično obzirom ne proizlazi iz isprava o zajmu, a niti iz ponašanja stranaka nakon njihovog boravka u restoranu 19. prosinca 2019. Nadalje, ocjenjuje neuvjerljivim i da bi se poruke tužiteljice tuženiku tijekom 2020. u vezi poziva da sastavi plan otplate duga i upisa tereta odnosile na kasnije pozajmice iz veljače 2020. vezane za troškove odvjetnika u iznosu od oko 12.000,00 kuna, kako tuženik tvrdi, a kada se isto dovede u vezu s porukom tuženika da će novce vratiti do svadbe sina tužiteljice u travnju 2020. te tvrdnjama tuženika da je dobrostojeći, čime je nejasno zašto bi za vraćanje takvog manjeg iznosa trebalo toliko vremena i osiguranja. Prvostupanjski sud prihvaća tvrdnje tužiteljice da je potvrdu o vraćanju duga potpisala iako joj dug nije vraćen zbog prijevarnog ponašanja tuženika, a to stoga što njen slijed događaja i postupanja stranaka proizlazi iz činjenice njenog obraćanja spomenutoj udruzi dan nakon potpisivanja potvrde, iz sadržaja poruka koje je mjesecima nakon razmjenjivala s tuženikom, kao i iskaza svjedoka ĐH i TH kojima se, prvom kao detektivu, a drugom kao prijatelju, obraćala u vezi pozajmica i ponašanja tuženika, dok iz iskaza kćeri tužiteljice proizlazi da joj se majka uzrujano, nakon sastanka s tuženikom, požalila da ju je natjerao da potpiše neku potvrdu o vraćanju duga.

Uslijed navedenog, prvostupanjski sud je, na temelju ocjene svih iskaza i isprava, pojedinačno i u njihovoj vezi, zaključio da su neistinite tvrdnje tuženika da je tužiteljici 19. prosinca 2019. vratio dug u iznosu od 42.000,00 eura i da je tužiteljica nakon toga slobodno potpisala potvrdu o podmirenju dugovanja, pogotovo kada se uzme u obzir da nije niti naveo izvor odakle je stekao navedene novce i isto dokazao, dok činjenica da je tužiteljica s tuženikom još neko vrijeme održavala vezu ukazuje na njenu benevolentnost prema tuženiku tijekom turbulentne višegodišnje emotivne veze tijekom koje je, a kako proizlazi iz poruka tuženika, tuženik i nakon problematičnog ponašanja tužiteljicu obasipao komplimentima, porukama pomirenja i iskazivanja ljubavi, a radi čega mu je ista, usprkos njegovom ponašanju, davala nove prilike.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti je počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koje tuženik ukazuje u žalbi jer presuda sadrži jasne i nekontradiktorne razloge o odlučnim činjenicama, uz ocjenu i analizu provedenih dokaza te je pravilnost iste moguće ispitati.

8. Tuženik žalbom ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da između stranaka nije sporno da mu je tužiteljica pozajmila navedene iznose novca, dok neosnovano osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije vratio pozajmice tužiteljici.

9. Pri tome se, a obzirom na žalbene tvrdnje tuženika, ukazuje da potvrda kojom je tužiteljica kao zajmodavac potvrdila podmirenje duga predstavlja privatnu ispravu koja nema konstitutivni značaj u smislu čl. 504. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) jer obveza tuženika kao zajmoprimca ne prestaje izjavom vjerovnika o podmirenju duga već samim povratom zajma, s tim da je svrha takve potvrde dokaz o ispunjenju obveza po ugovorenom zajmu.

10.1. Iako u postupku nije sporno da je tužiteljica potpisala takvu potvrdu, dopušteno je osporavati istinitost sadržaja navedene isprave, a što tužiteljica i čini u ovom postupku, s time da istinitost potvrde predstavlja prethodno pitanje za odluku o njenom zahtjevu za povrat zajma. Pogrešno tuženik smatra da je tužiteljica bila dužna zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedene isprave jer isprava kao takva ne može biti ništetna u smislu čl. 322. ZOO-a obzirom ista ne predstavlja ugovor već jednostrano očitovanje volje koje, ako je dano slobodnom voljom od strane poslovno sposobne osobe, proizvodi propisane učinke.

10.2. Tužiteljica je navedenom izjavom kao vjerovnik izjavila da tuženik nema dugovanja prema njoj i da je dug vratio u cijelosti, a takva izjava sadržajno predstavlja potvrdu o otplati duga, ne sporazum o otpustu duga, čime ista ne predstavlja osnovu za prestanak obveze već dokaz o načinu prestanka obveze.

10.3. Dakle, predmetna potvrda predstavlja privatnu ispravu, a istinitost koje tužiteljica osporava tvrdeći da je potpisana prijevarnim postupanjem tuženika, koji ju je ujedno i sastavio, te je istinitost navedene isprave jedina sporna činjenica i u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku.

11. Dakle, tuženik tvrdi da je podmirio predmetnu obvezu prema tužiteljici i to dokazuje isključivo navedenom potvrdom, dok iz pravilne ocjene provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije podmirio obvezu povrata zajma, a da je navedenu potvrdu ishodio od tužiteljice na prijevaran način jer je kao intimni partner tužiteljice istu naveo da potpiše potvrdu bez da joj je zaista vratio dani zajam.

12. Da sadržaj navedene potvrde nije istinit pravilno ukazuju okolnosti potpisivanja potvrde, odnosi stranaka prije, tijekom i nakon potpisivanja potvrde, a pogotovo poruke stranaka nakon potpisivanja potvrde te činjenica da tuženik niti ne obrazlaže niti dokazuje od koje imovine bi vratio navedeni dug i to jednom uplatom iznosa od ukupno 38.146,57 eura, koliko tužiteljica potražuje temeljem nesporno danog zajma, a kako sve pravilno i logično utvrđuje i obrazlaže prvostupanjski sud.

13. Navodi tuženika u žalbi da je prvostupanjski sud neosnovano njegov iskaz, kao i iskaz svjedoka CH, ocijenio neuvjerljivim, nisu utemeljeni kada se uzmu u obziri ukupni odnosi stranaka u razdoblju od 2016. do konca 2020., financijske okolnosti stranaka te činjenica da CH uopće nema neposrednih saznanja o samom dugovanju i odnosu stranaka. Pri tome se činjenica da je tuženik CH na dan izdavanja potvrde rekao ¨hvala B što se riješio duga¨ ne dokazuje da je tuženik tužiteljici zaista platio dug već da je tuženik očito smatrao da je tom potvrdom riješio pitanje duga, a što treba tumačiti u duhu toga da je smatrao da potpisivanjem iste ima dokaz da je platio dug, iako je, a kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice, sms poruka tužiteljice i tuženika nakon, te općih financija tuženika, jasno da dug nije bio plaćen.

14. Da je prvostupanjski sud iskaz tuženika pravilno ocijenio neuvjerljivim proizlazi iz kontradiktornosti tuženikovih navoda tijekom postupka u pogledu tvrdnji o okolnostima i potrebama pozajmljivanja novca (poput izjave da je on iz imućne obitelji, a pozajmljuje novac od tužiteljice koji potom godinama ne vraća po dogovoru i usprkos tome uzima nove pozajmice od tužiteljice; izjave da uzima novac od tužiteljice da produbi njihovu povezanost u odnosu na tvrdnju da ga je tužiteljica nagovarala da uzme njen novac da ga veže uz sebe; sve pored činjenice da je tužiteljica s njim prekinula odnose te da je on mjesecima nakon izdavanja sporne potvrde kriomice dolazio do njene kuće i promatrao je).

15. U odnosu na navode tuženika da su tvrdnje tužiteljice i njen iskaz, o tome da joj je prijetio pri izdavanju potvrde i da joj nije vratio dug, neuvjerljive jer ga nije prijavila policiji i jer je nastavila vezu s njim, ukazuje se da iz iskaza privatnog detektiva kojeg je tužiteljica angažirala u mjesecima nakon, iskaza kćeri tužiteljice, sms poruka tuženika te prijave Udruzi Ženska pomoć sada, jasno proizlazi da se tužiteljica odmah nakon izdavanja potvrde o podmirenju duga požalila kćeri da ju je tuženik prevario za istu, da je dan nakon tražila savjet i pomoć navedene udruge i potom angažirala detektiva za praćenje tuženika, a koja ponašanja potvrđuju tvrdnju da ju je tuženik prevario te da je tražila način da zaštiti sebe i svoju imovinu od njega. Činjenica da se tužiteljica nije obratila policiji je životno uvjerljiva u okolnostima da je s tuženikom ipak godinama bila u intimnoj vezi, da su oboje bili u ozbiljnoj životnoj dobi (u pedesetim godinama) te da je i dalje vjerovala i pokušavala da odnos te dugovanja sporazumno riješe, a što je evidentno pokušavala tijekom cijele iduće godine, da bi početkom 2021. pokrenula ovaj spor.

16. Slijedom navedenog, a kako nije sporno da je tužiteljica tuženiku dala predmetne zajmove, dok je utvrđeno da potvrda od 19. prosinca 2019. o podmirenju duga nije istinita, a tuženik ne dokazuje da bi vratio zajmove, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 504. ZOO-a prihvatio zahtjeve tužiteljice za isplatu navedenih tražbina sa zateznim kamatama koje su određene sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

17. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, a koju tuženik osporava u pogledu ocjene omjera uspjeha u sporu. Naime, kao što prvostupanjski sud zaključuje, vrijednost predmeta spora u pogledu novčanih potraživanja odgovara vrijednosti samog potraživanja, dok je u pogledu nenovčanih potraživanja (raskida ugovora) tužiteljica propustila označiti vrijednost predmeta spora, čime se, sukladno čl. 40. st. 5. ZPP-a, vrijednost tih zahtjeva smatra jednaka iznosu od po 6.630,00 eura. Obzirom su novčani zahtjevi tužiteljice prihvaćeni, a nenovčani odbijeni, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a utvrdio da je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 70 % i da joj time, sukladno čl. 155. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe, jednog obrazloženog podneska, tri ostala podneska te zastupanja na ročištima, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.), kao i troška sudskih pristojbi za tužbu i prvostupanjsku presudu, u ukupnom iznosu od 5.458,21 eura.

18. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude, dok je točkom II. izreke temeljem čl. 166. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka obzirom isti nije uspio sa žalbom.

Dubrovnik, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović