Republika Hrvatska
Županijski sud u Velikoj Gorici
Ulica Hrvatske bratske zajednice 1
Poslovni broj Gž-208/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćniku Josipu Anzuloviću Miroševiću, odvjetniku u Supetru, Vrilo 2, protiv tužene JĆN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Supetru poslovni broj P-2381/2020 od 19. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene JĆN kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Supetru poslovni broj P-2381/2020 od 19. siječnja 2026.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih u zemljišnim knjigama kao čest. zgr. [katastarska čestica] st. kuća i čest. zgr. [katastarska čestica], dvor, ZU 2406 k. o. [katastarska općina], za cijelo pa je ovlašten na osnovi te presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina u svoju korist u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Supetru, za 1/3 idealnih dijelova, uz istodobni izbris svih upisanih suvlasničkih prava s imena zemljišnoknjižnih vlasnika EĆN za 1/3 idealnih dijelova, čija je jedina pravna sljednica i nasljednica tužena JĆN (točka I. izreke) te se nalaže tužen ici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.879,70 EUR, u roku od 15 dana (točka II. izreke).
2. Protiv navedene presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
3. Žalba je neosnovana.
4. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 365. st. 1. i 2. ZPP.
4.1. Presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje imaju podlogu u izvedenim dokazima pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.
4.2. Izvedene dokaze sud je pravilo cijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također ističe tuženica.
5. Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stečenog darovanjem i građenjem.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da su kao vlasnici predmetnih nekretnina uknjiženi EĆ, pok. J, OĆ, E i tužena JĆN, svi za po 1/3 dijela,
- da je u ostavinskom predmetu iza ostavitelja LĆ, EĆN, ovdje tuženica izjavila da je ostavitelj bio vlasnik čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], za 24/864 dijela te da je 17. travnja 2018. doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju,
- da je 20. veljače 2020. ovdje tuženica podnijela zahtjev za donošenje dopunskog rješenja o naknadno pronađenoj imovini na [adresa], koje je doneseno 27. svibnja 2020., u kojemu su pored ranije označenih nekretnina kao dio ostavine označene i predmetne nekretnine,
- da je tužitelj sa svojim prednicima, odnosno djedom i bakom te ocem i majkom živio u staroj kući,
- da se njegov otac pok. OĆ ponašao kao vlasnik kuće,
- da predmetna kuća nakon smrti djeda O nije bila predmet ostavine jer je ista bila vlasništvo tužiteljeva oca EĆ, budući da je takav dogovor bio između braće i to tužiteljevog oca EĆ, brata L i brata EĆN, supruga ovdje tužene,
- da je tužiteljev otac OĆ, još 1975. godine porušio jedan dio stare kuće i izgradio novu, koju je podigao za jedan kat, a u gustirni uredio ljetnu kuhinju, kojim radovima prednik tuženice nije prigovarao,
- da je tužitelj 1993. započeo gradnju predmetne kuće, koja je trajala najduže tri godine,
- da je staru kuću u kojoj su živjeli prednici tužitelja i tužitelj, tužitelj porušio u cijelosti, s tim da su ostali zidovi stare konobe, koje su prije početka gradnje u potpunosti obnovili, pojačali armiranim betonom te su na takvim temeljima u cijelosti izgrađena još dva kata,
- da prednik tuženice, pok. LĆ, nikada nije imao ključ predmetne kuće, da nije tražio sobu za sebe te da tužitelju i njegovu ocu nikada nije osporavao prava na predmetnoj kući, iako su oni svoja prava manifestirali njemu naočigled, s obzirom na to da su u toj staroj kući živjeli i njegovi roditelji,
- da je prednik tuženice, pok. LĆ, došao na predmetnu nekretninu u vrijeme kada se gradila nova kuća te da gradnji nije prigovarao niti je išta poduzeo kako bi spriječio da se izgradi nova kuća.
7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tužitelj pošteni graditelj objekta, da je prednik tužen ice, koji je znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju, bio nepošteni vlasnik zemljišta, zbog čega da su se na strani tužitelja ispunile zakonske pretpostavke propisane čl. 22. i čl. 24. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZOVO) za stjecanje vlasništva nekretnina građenjem.
8. Odluka suda prvoga stupnja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.
9. Suprotno žalbenim navodima, sud je pravilno raspravio i utvrdio činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama te pravilno zaključio da činjenica što je prednik tuženice u zemljišnim knjigama bio upisan kao suvlasnik predmetnih nekretnina, sama po sebi ne čini posjed tužitelja i njegovog prednika nesavjesnim. Naprotiv, na temelju izvedenih dokaza, pravilno je zaključio da su tužitelj i njegov pok. otac EĆ, osnovano vjerovali da su vlasnici predmetnih nekretnina, kao i da je rušenjem stare kuće, od koje su ostala samo četiri zida, koja su zatim armirana i potpuno obnovljena s unutarnje strane, da su izrađeni armirano betonski stupovi, betonska ploča na podu, nosači i ploče za prvi i drugi kat, također s armirano betonskim stupovima, tužitelj izgradio potpuno novi objekt.
9.1. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda o rušenju stare i gradnji nove stvari jer je takvom obnovom prvobitni objekt faktično prestao postojati, neovisno o tome što je sagrađen na postojećim temeljima i u istim gabaritima pa je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 24. ZOVO za stjecanje prava vlasništva građenjem.
9.2. U odnosu na žalbene navode tužen ice kojima ističe da građenje na suvlasničkoj nekretnini ne može dovesti do stjecanja vlasništva protiv drugog suvlasnika bez njegove suglasnosti, treba reći da suvlasnik može steći pravo vlasništva građenjem na suvlasničkom dijelu drugog suvlasnika pod općim uvjetima (čl. 24. do 26. ZOVO), koje je sud prvoga stupnja u ovom slučaju utvrdio.
9.3. Na temelju iskaza tužitelja i suglasnih iskaza svih saslušanih svjedoka, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su dugi niz godina i tužitelj i njegov otac jasno manifestirali da na predmetne nekretnine polažu isključivo pravo vlasništva, dok sada pok. LĆ ni tužitelju ni njegovu ocu to pravo nikada nije osporavao, niti se ikada, kroz vrijeme znatno dulje od 30 godina, usprotivio obnovi i gradnji objekta tužitelja i njegovog prednika te da se stoga ne može smatrati savjesnim. Naprotiv, s obzirom na bliske obiteljske odnose tužitelja i sada pok. LĆ, životno je i logično da je LĆ znao za radove koje njegov brat, a zatim i nećak, poduzimaju na predmetnim nekretninama te da bi im, u slučaju da je polagao ikakvo pravo na predmet spora, na jasan i nedvojben način iskazao svoje protivljenje, što je u ovom slučaju evidentno izostalo pa neosnovano tužena tvrdi suprotno.
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.
11. Budući da odluku o trošku tužen ica ne pobija određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).
U Velikoj Gorici 15. travnja 2026.
Predsjednik vijeća
Goran Škugor
