Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-1225/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića kao predsjednika vijeća, Noemi Butorac kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Marije Bušković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. JI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Tatjana Starčević, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženih 1. HI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika iza pok. HI i pok. ZI, 2. FI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika iza pok. MI, pok. RI i pok. ZI, 3. NI, iz [adresa], osobno i kao pravnog sljednika iza pok. AI i pok. ZI, 4. ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika pok. AI i pok. ZI, 5. PI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika pok. AI i pok. ZI, 6. BI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika iza pok. VI i pok. ZI, 7. GI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravnog sljednika iza pok. VI i pok. ZI i 8. EI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ana Šoštarec, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika pod 8. EI protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2146/2016-111 od 27. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika pod 8. EI kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2146/2016- 111 od 27. studenog 2020.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" 1. Utvrđuje se da su tužiteljica 1. TI, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužiteljica 2. ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj] stekle u suvlasništvo 264/288 dijela i to svaka u ½ idealna dijela, nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama označene kao k. č. br. [katastarska čestica] oranica u Zelena površine 270 hvati i k. č. br. [katastarska čestica] oranica u Vranjaku površine 359 hvati, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] (ranije 14) k. o. [katastarska općina], slijedom čega su ovlaštene zatražiti i ishoditi upis stečenog prava suvlasništva na svoje ime uz istodoban izbris tog prava s imena upisanih suvlasnika ZI, HI, MI, RI, AI, VI, NI, II, EI, odnosno dijela tuženika osobno, a dijela kao pravnih sljednika upisanih suvlasnika, na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti, u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženom 8. EI da plati parnični trošak tužiteljica 1. ĐI i 2. ŠI u iznosu od 9.265,00 kn (devettisuća dvjestošezdesetpet kuna) zajedno s zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja tj. od 27. studenog 2020., sve u roku od 15 (petnaest) dana, a odbijaju se tužiteljice sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška."

2. Protiv navedene presude tuženik pod 8. EI podnio je žalbu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se pobijana presuda u točki I. izreke preinači i u tom dijelu odbije tužbeni zahtjev, odnosno u dijelu u kojem se odnosi na suvlasničke dijelove tuženika pod 8., podredno da se u pobijanom dijelu presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Žalitelj u žalbi u bitnome navodi da tužiteljice u postupku nisu dokazale da su stekle pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću tj. nisu dokazale da je njihov posjed bio zakonit i pošten, napominjući da tužiteljice, koje tvrde da su stekle dosjelošću pravo vlasništva spornih nekretnina trebaju dokazati da su osobno i preko svojih prednika posjedovale predmetne nekretnine (njihov sporni dio) kroz zakonom određeno vrijeme te da je tijekom cijelog tog vremena njihov posjed bio zakonit, istinit i pošten, pa je stoga prvostupanjski sud u konkretnom predmetu pogrešno zaključio da je posjed tužiteljica i prednice tužiteljica bio pošten.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Žalba nije osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za utvrđenje prava suvlasništva na nekretninama navedenim u izreci prvostupanjske presude.

9. Temeljna tvrdnja tužiteljica je da su one i njihovi pravni prednici bili u samostalnom posjedu koje nije bilo osporavano preko više od 20 godina, kroz koji period su stekle pravo vlasništva nekretnina dosjelošću.

10. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

-da je uvidom u povijesni vlasnički list za k. č. [katastarska čestica] oranica u Zelena od 270 hvati i k. č. [katastarska čestica] oranica u Vranjaku od 359 hvati, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da su kao suvlasnici iste upisani ZI u 24/288 dijela od 1908., HI u 96/288 dijela od 1914., MI u 8/288 dijela od 1925., RI u 8/288 dijela od 1925., AI u 8/288 dijela od 1925., DI u 12/288 dijela od 1931., VI u 12/288 dijela od 1960., NI u 11/288 dijela od 1992., II u 11/288 dijela od 1992., ŠI u 6/288 dijela od 2006., TI u 6/288 dijela od 2006., EI u 96/288 dijela od 2009. godine. Pravna prednica tužiteljica pok. CI stekla je svoj suvlasnički dio zajedno sa DI od prethodnog vlasnika UI, koji je svoj dio stekao od Jelene Vlahović 1931. godine. Pravna prednica tuženika EI svoj dio je stekla od ČI, koji je pak 1926. postao suvlasnikom od dijela OI, ona 1921. od KI, a KI 1911. od suvlasnika ĆI,

-da iz povijesti promjena na katastarskim česticama k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], utvrđeno je da Odjel za katastar nekretnina Delnice raspolaže podacima iz 1956. kada je temeljem izlaganja podataka na terenu izvršen upis posjednika prema stvarnom korištenju zemljišta i tada su bili upisani kao posjednici CI, iz [adresa], pravna prednica ovdje tužiteljica, njihova majka, te DI iz [adresa], koji je naknadno 1984. brisan i upisana je CI u cijelosti,

-da se u ugovoru o darovanju zaključenom između ČI i [adresa]. jula 1959., navodi u točki 1. da u zemljišnoknjižnim ulošcima (između ostalih i 14 k. o. [katastarska općina]) koji su predmet darovanja nekretnine da su suvlasnici se podijelili po dijelovima, tako da dijelove darodavca uživa kćerka LI, a u pojedinim komadima da je i dalje suvlasništvo. U točki 2. se navodi da sve dijelove njegova suvlasništva u zemljišnoknjižnim ulošcima i eventualno i drugu imovinu koja u istima nije obuhvaćena, a njegovo je vlasništvo, da daruje svojoj kćeri.

-da iz je nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Nenada Vidmara, geodetske struke, utvrđeno da su prilikom očevida na licu mjesta 11. listopada 2019. tužiteljice pokazale predmetne nekretnine. K. č. br. [katastarska čestica] da se nalazi u [adresa], u [adresa], cca 40 metara istočno od kuće na adresi [adresa]. U naravi da je livada uz samu cestu koja je dijelom pokošena. k. č. br. [katastarska čestica] da se nalazi cca 1200 metara jugozapadno od predmetne k. č. br. [katastarska čestica], u naravi je šuma.

11. Nadalje prvostupanjski sud je saslušao svjedoke SI, JH, ŠH, HH, ZH i FH te tužiteljice ŠI, JI i tuženika MH zaključio da su tužiteljice dokazale da su one i njihovi pravni prednici bili u samostalnom posjedu koji nije bio osporavan dovoljan broj godina tj. puno više od 20 godina, kroz koji period se može steći pravo vlasništva dosjelošću od ovdje tuženih. Nadalje, sud navodi da u postupku nije utvrđeno da bi posjed tužiteljica bio osporavan ili nesamostalan, a poštenje posjeda se pretpostavlja temeljem odredbe članka 18. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 90/10,143/12 i 152/14 u daljnjem tekstu – ZV) a u ovom postupku nije dokazano suprotno, pa je sud kroz primjenu odredbi članka 159. ZV-a presudio kao u izreci.

12. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počini bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

13. Nije ostvarena ni bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu te je izvedene dokaze ocijenio sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pri čemu je u okviru svojih ovlaštenja koje proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a izveo i ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Presuda je izrađena sukladno odredbi članka 338. ZPP-a, pa stoga u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8., 220. i 338. ZPP-a na što neosnovano ukazuje tuženik u svojoj žalbi, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve pravno odlučne činjenice.

15. Tuženik u žalbi iznosi prigovore činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu dokaza, a koje on drži odlučnim za odluku u ovom konkretnom slučaju, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojim sugerira prihvatiti činjenična utvrđenja koje on nalazi bitnim i istinitim.

16. Naime, zaključak prvostupanjskog suda da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužiteljice dokazale da su one i njihova pravna prednica CI – majka tužiteljica (koja je 1956. godina bila upisana kao posjednica) bili u samostalnom posjedu koji nije bio osporavan više od 20 godina, kroz koji period iste mogu steći pravo vlasništva dosjelošću od ovdje tuženika je pravilan i nije doveden u sumnju žalbenim navodima tuženika.

17. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da tužiteljice u postupku nisu dokazale da su stekle pravo vlasništva sporne nekretnine dosjelošću, odnosno tvrdi da nisu dokazale da je njihov posjed bio zakonit i pošten, a tijekom postupka kao i u žalbi ne navodi niti jednu konkretnu činjenicu niti je ponudio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je posjed bio stečen silom, potajno ili zlouporabom povjerenja, odnosno da ne bi imao obilježja posjeda propisana člankom 18. stavak 1., 2. i 3. ZV-a.

18. Člankom 18. stavak 3. ZV-a određeno je da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema daljnjem stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

18.1. Imajući u vidu zakonsko uređenje prema kojem je stjecanje prava vlasništva dosjelošću moguće i kada je posjed samo pošten, pod uvjetom da se radi o posjedu određenog neprekidnog trajanja, te da se poštenje posjeda pretpostavlja, dakle da se radi o pravnoj pretpostavci koja se temelji na stavu da je neka činjenica istinita, sve dok se ne dokaže suprotno, to je kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na temelju neprekidnog trajanja poštenog posjeda na tužitelju teret dokaza činjenice posjeda i njegovog trajanja, a na tuženiku je teret dokazati da postoje činjenice i okolnosti iz kojih se može razumno zaključiti da posjed tužitelja ne udovoljava zakonskoj definiciji poštenog posjeda iz članka 18. stavak 3. ZV-a.

19. Kako tuženik nije dokazao okolnosti koje bi isključivale kvalificiranost posjeda, uz napomenu da tuženik tijekom postupka ne dovodi u pitanje činjenicu da se tužiteljice nalaze u posjedu spornih nekretnina, proizlazi da su žalbeni navodi tuženika neosnovani, te istima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude.

20. Dakle, utvrdivši potpuno i pravilno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica.

21. Žalbom se pobija i odluka o troškovima, s tim da u žalbi nije konkretizirana, a odluka o troškovima je pravilna i zakonita.

22. Zbog naprijed navedenog žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove presude.

23. Kako tuženik nije uspio sa žalbom njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan pa je sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Dubrovniku, 15. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Emir Čustović