Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-108/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika 1. REPUBLIKA HRVATSKA, OIB:52634238587, zastupana po ODO Rijeka i 2. GRAD SENJ, OIB:61106276570, Senj, Obala dr. Franje Tuđmana 2, zastupan po punom. Ivici Begonji, odvj. iz Rijeke, radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi 2. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju poslovni broj P-964/22 od 4. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba 2. tuženika Grada Senja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Senju poslovni broj P-964/22 od 4 . prosinca 20 23 . u točkama III. i IV. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom je presudom usvojen tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], te dijelu nekretnina u vlasništvu tuženika na način da se cijepanjem formiraju nove katastarske čestice i to 1430/3 i k. č. br. [katastarska čestica] pa su tuženici Republika Hrvatska i Grad Senj dužni trpjeti da se tužiteljica temeljem te presude uknjiži kao vlasnica.

2. Protiv te presude u njezinim točkama III. i IV. žalbu ulaže 2. tuženik Grad Senj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19. i 80/22, dalje: ZPP) i predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije a podredno ukine.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Žalitelj tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ove koje sadrži ne zasnivaju se na sveobuhvatnoj i jasnoj analizi dokaznog postupka i međusobno su proturječni kao i sa izvedenim dokazima. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju budući presuda sadrži detaljne, jasne i neproturječne razloge o svim činjenicama od kojih ovisi donošenje ocjene o stjecanju prava vlasništva dosjelošću te sam dokazni postupak, protivno stajalištu žalitelja nije proveden na formalan način nego u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, pa se utoliko pobijana presuda može ispitati. Ne postoje ni bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Tuženica Republika Hrvatska u odnosu na koju je zahtjev također usvojen za dio k. č. br. [katastarska čestica] koja se cijepa na k. č. br. [katastarska čestica] i za k. č. br. [katastarska čestica], sve iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ne podnosi žalbu čime je presuda u točkama I. i II. izreke pravomoćna. Tako da je predmetom žalbenog postupka dio k. č. br. [katastarska čestica] koja se cijepa na k. č. br. [katastarska čestica] (dvorište površine 97 m2) iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao opće dobro (put) za koji je dio zahtjeva legitimiran Grad Senj kao 2. tuženik. Tužba se temelji na tvrdnji o stjecanju prava vlasništva dosjelošću.

7. Sud je prvog stupnja utvrdio da sve utužene čestice predstavljaju uređenu okućnicu kuće u vlasništvu tužiteljice, te da se na dijelu nekretnina na kojima je upisana RH nalazi ostava, stol sa stolicama i posađeni nasadi trešnje, dok se na dijelu prijepora od 97 m2 na kojem je upisano opće dobro nalazi livada. Okućnica je omeđena suhozidom starim barem 100 godina, pa tako i dio prijeporne k. č. br. [katastarska čestica] od 97 m2 koja u naravi ne predstavlja put kako je upisano u zemljišnoj knjizi, već okućnicu što je utvrđeno očevidom na licu mjesta i nalazom vještaka geodetske struke. Iz iskaza tužiteljice, iskaza svjedokinje DTK, diobnog nacrta ABC iz 1906., kao i javnih isprava iz matica umrlih i rođenih, sud je prvog stupnja utvrdio da je prijepor bio vlasništvo zadruge, da je 1906. došlo do podjele imovine zadruge i da je prijepor zajedno sa nekretninama na kojima je upisano vlasništvo tužiteljice (kuća s dijelom okućnice) pripala u vlasništvo djedu tužiteljice pok. CT čiji je nasljednik bio sin pok. AT, a njegova kćer tužiteljica. Utvrdio je da se prijepor preko 150 godina nalazi u samostalnom posjedu tužiteljice i njezinih prednika, a koji je posjed zakonit, pošten i istinit. Niti okolnost što bi tuženici bili upisani kao vlasnici prijepora sud ne smatra dokazom nepoštenja tužiteljice budući je ista objasnila kako je saznala za zemljišnoknjižne upise u postupku legalizacije kada je shvatila da mora tužbom urediti svoje izvanknjižno pravo vlasništva. Utoliko je sud prvog stupnja ocijenio kako je tužiteljica dokazala kontinuirani, samostalan i kvalificiran 40 godišnji posjed, te da je prije 6. travnja 1941. godine pravo vlasništva stečeno dosjelošću sukladno paragrafima 1477. i 1485. Općeg građanskog zakonika.

8. Žalitelj smatra kako je sud prvog stupnja nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer da iz rezultata dokaznog postupka ne slijedi da bi tužiteljica po svojim prednicima imala zakonit, pošten i istinit posjed budući nije dokazala po kojoj je osnovi posjed stečen, zatim jer je propustila izvršiti uvid u zemljišne knjige, a k tome da sud prvog stupnja nije cijenio da iz isprava u spisu ne proizlazi da bi prednici tužiteljice ili ona bili upisani kao posjednici i da bi se prijepor prenosio putem ostavinskih postupaka.

9. Prije svega je za odgovoriti da kod stjecanja prava vlasništva na temelju dosjelosti u konkretnom slučaju za razrješenje odnosa između stranaka ima se primjenjivati mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka tih odnosa, dakle pravila bivšeg OGZ. Prema pravnom pravilu iz par. 1460. bivšeg OGZ za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti zahtijevalo se zakonit, pošten i istinit posjed, s time da onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Odredba identičnog sadržaja nalazi se i u čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj: 6/80, 36/90 - "Narodne novine", broj: 53/91, 91/96 – dalje: ZOVO) i u čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/0, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP). Navedeni rok iz par. 1460. bivšeg OGZ je prema Načelnom mišljenju Proširene opće sjednice Saveznog vrhovnog suda 4. travnja 1960. skraćen na dvadeset godina, bez obzira na to je li posjed zakonit ili ne, pod pretpostavkom da je pošten.

10. Zatim se ukazuje na pravna shvaćanja zauzetih u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske):

"U tim okolnostima Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes."

11. Treba navesti da je odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o preuzimanju ZOVO ("Narodne novine", broj 53/91) stavljen izvan snage čl. 29. ZOVO kojim je bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može se steći dosjelošću. Nadalje, odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP u sadržaju iz 1996. koji je stupio na snagu 1. siječnja 2007. propisivala je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenoga 1999. ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP iz 1996. odlukom broj U-I-58/1997, U- I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997. ("Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

12. ESLJP je u presudi Trgo protiv Hrvatske izrazio pravno shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik, posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine. U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje, da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja odluke Ustavnog Suda kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta (tako i revizijski sud u odluci broj Rev 2776/16 od 29. siječnja 2019. i Rev 418/2021-2 od 1. lipnja 2022.).

13. Nadalje, u vezi uračunavanja u rok dosjelosti vremena prije 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio pravno shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev 291/14-2 od 17. travnja 2018., Rev-x 974/2017-2 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022-2 od 2. ožujka 2022.), prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

14. Iz svega navedenog slijedi da u situaciji kada je sud utvrdio da su prednici tužiteljice bili u kontinuiranom i samostalnom posjedu 40 godina (trajanje posjeda se žalbom ne osporava) jer je isti trajao još od Austrougarske države te da je na taj način do 6. travnja 1941. stečeno pravo vlasništva dosjelošću, onda se žalitelj bez osnove poziva na potrebu dokazivanja zakonitosti posjeda jer iz paragrafa 1460. OGZ slijedi kako onaj tko dosjelost svog posjeda temelji na vremenu od 30 ili 40 godina nije dužan dokazivati zakoniti način stjecanja. Nadalje, ako se primijene pravna shvaćanja iz ESLJP osnovom kojih se ustalila nacionalna praksa o mogućnosti dosjedanja na nekretninama u nekadašnjem društvenom vlasništvu za zaključiti je kako je temeljem tih pravnih shvaćanja i temeljem Načelnog mišljenja Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda od 4. travnja 1960. do dana ukidanja društvenog vlasništva 8. listopada 1991. istekao rok za dosjedanje od 20 godina, a istekao je i rok iz ZV od 40 godina do dana podnošenja tužbe.

15. Žalbom se ne pobija samostalnost posjeda tužiteljice i njezinih prednika, dok se pobijanje utvrđenja o istinitosti posjeda navodi na apstraktnoj razini bez konkretnih prigovora kojim bi se dovela u dvojbu pravilnost tih utvrđenja. Iz provedenog dokaznog postupka utemeljenog na personalnim dokazima i ispravama u spisu ne proizlazi ni najmanja mogućnost da bi posjed dobiven u razvrgnuću nekretnina, ranije u vlasništvu zadruge bio stečen prijevarom, na silu ili zlouporabom povjerenja. Nadalje, odredbom je čl. 18. st. 5. ZV propisano da se posjed smatra poštenim a tko tvrdi suprotno dužan je dokazati. Žalitelj tijekom postupka, a ni sada u žalbi ne navodi konkretnog prigovora, a kamo li dokaza kojima bi osporio poštenje posjeda. Time je i ovo utvrđenje suda u svemu pravilno, čak štoviše potkrijepljeno je i dokazima koje je predložila tužiteljica, a tvrdnja da bi bila nepoštena jer je propustila izvršiti uvid u zemljišnu knjigu nije od nikakvog utjecaja na poštenje posjeda o čemu se izjasnila brojna sudska praksa. To što prednici tužiteljice svoj posjed i izvanknjižno vlasništvo nisu raspravljali i prenosili kroz ostavinski postupak i osnovom toga upisali se posjednicima u katastru, samo za sebe, pored izvedenih dokaza ne govori u prilog nepostojanja posjeda ili neke od njegovih karakteristika potrebnih za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

16. I na kraju okolnost što je u zemljišnoj knjizi prijepor upisan kao put (eventualna nerazvrstana cesta) neodlučna je budući je očevidom i nalazom sudskog vještaka potvrđeno da se u naravi ne radi o putu kao općem dobru već o okućnici tužiteljice. Utoliko i imajući u vidu sve narečeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev usvojio, pa je žalbu 2. tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i presudu potvrditi u pobijanim dijelovima sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

17. O troškovima postupka nije odlučeno budući stranke nisu postavile takve zahtjeve.

U Rijeci 15. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar