Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-2640/2026
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Eufemije Nanković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. LE, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, broj: Pp-97/2024-9 od 29. siječnja 2026., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.
p r e s u d i o j e :
I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. LE i potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. LE obvezuje se naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom okr. LE proglašena je krivom zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u t. I. 1) izreke prvostupanjske presude za koji prekršaj je okrivljenici, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 1.590,00 eura, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u uhićenju kao 79,64 eura tako da je okrivljenici ostalo za platiti 1.510,36 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 90 dana računajući od pravomoćnosti presude te je okrivljenica dužna naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 60,00 eura.
1.1. Istom presudom je okrivljenica oslobođena optužbe na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u t. 2) izreke prvostupanjske presude.
2. Protiv dijela te presude okr. LE je pravodobno putem branitelja Branimira Zmijanovića, odvjetnika u Šibeniku, podnijela žalbu iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenicu optužbe u odnosu na pobijani dio presude, a podredno izmijeniti odluku o kazni na način da se okrivljenici primjeni mjera upozorenja uvjetna osuda, odnosno, ukine presuda u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
5. U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okr. LE ističe povredu prava obrane koja bi se sastojala u utemeljenju osuđujuće presude na iskazu jedine svjedokinje optužbe, CE (Balin), majke okrivljenice koji je dala na Zapisnik o ispitivanju svjedoka u policiji, a koji iskaz nije niti tada u policijskoj postaji, a niti kasnije tijekom postupka konfrontiran, odnosno nije dana mogućnost okrivljenici da se suoči s tom svjedokinjom u odnosu na razlike u iskazima. Time okrivljenica ističe tzv. relativno bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi s čl. 85. st. 2. Prekršajnog zakona.
5.1 Prije svega je potrebno navesti da odredba čl. 158. st. 7. i 8. PZ-a jasno propisuje da, kada ovlaštena osoba tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora (u konkretnom slučaju policijski službenik), ispita osobu u svojstvu svjedoka na način propisan PZ-om (sukladno čl. 173. PZ-a o supsidijarnoj primijeni odredbi Zakona o kaznenom postupku "Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka i Rješenje USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26., dalje: ZKP, o ispitivanju svjedoka), taj se zapisnik može koristiti kao dokaz u prekršajnom postupku. Prilikom izvođenja takve dokazne radnje, niti jednom zakonskom odredbom PZ-om nije propisana obveza tijela države da na ispitivanje osoba u svojstvu svjedoka, a koje ispitivanje su ovlašteni provesti sukladno zakonskim odredbama, mora osigurati nazočnost okrivljenika. S tim u vezi, ističe se da se konfrontacijska klauzula kojom se jamči ustavno i konvencijsko pravo okrivljenika na kontradiktorno raspravljanje, odnosi se na prekršajni postupak kao cjelinu u cilju ostvarenja načela prava na pravično suđenje, a to načelo se u cijelosti ostvaruje u stadiju rasprave pred prvostupanjskim sudom.
5.1.1. Stoga, kada se promatra provedeni postupak u cjelini, vidljivo je iz Zapisnika o ispitivanju okrivljenice u žurnom postupku od 26. siječnja 2026. da je prvostupanjski sud između ostaloga, pročitao i reproducirao iskaz svjedokinje CE (Balin) koji je dala u policijskoj postaji na Zapisnik o ispitivanju svjedokinje gdje je teretila okrivljenicu za nasilje u obitelji prema mlt. sinu. Toj sudskoj radnji su bili prisutni okrivljenica i branitelj koji nisu stavili primjedbe na njen iskaz već su predložili da se okrivljenica suoči sa svjedokinjom s obzirom na njihove suprotstavljene iskaze, koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio smatrajući ga odugovlačećim, obrazlažući svoju odluku time što je svjedokinja na ispitivanju pred sudom na Zapisnik o ispitivanju svjedokinje od 26. studenog 2025. izjavila da se ne sjeća događaja (niti iskaza kojeg je dala u policijskoj postaji), a okrivljenica je izjavila da ostaje kod svoje obrane. Ovakvo postupanje prvostupanjskog suda koji se poziva na načelo ekonomičnosti, očito smatrajući da će ishod suočenja biti neuspješan jer se svjedokinja više ne sjeća događaja, ovaj drugostupanjski sud prihvaća razumnim jer nije učinjeno na štetu potpunog i pravilnog utvrđenja činjenica važnih za donošenje zakonite odluke.
5.1.2. Dakle, iz stanja spisa predmeta je vidljivo da je okrivljenici i branitelju u postupku pružena mogućnost djelotvornog osporavanja iskaza CE (LE) koji je dala na policijskom zapisniku (kao zakonitom dokazu sukladno čl. 158. st. 7. i st. 8. PZ-a), dok isti niti jednim konkretnim navodom nisu osporili sadržaj tog iskaza (već su samo predložili međusobno suočavanje). Ne provođenje suočenja u situaciji u kojoj se jedan sudionik ne sjeća događaja (svjedokinja), a drugi poriče da bi se događaj zbio kako je tužitelj opisao (okrivljenica), po ocjeni ovog suda ne uskraćuje okrivljenici mogućnost očitovanja o svim činjenicama koji ju terete i iznošenje svih činjenica koji joj idu u korist u smislu čl. 85. st. 2. PZ-a kako to ističe u žalbi. Druga je stvar što se okrivljenica ne slaže s iskazom svjedokinje, koji je dala u policijskoj postaji zbog čega inzistira na njihovom suočenju, no pravilna i brižna ocjena dokaza je dužnost suda sukladno čl. 88. st. 1. PZ-a, po kojoj je i postupljeno, kako će to biti izneseno u okviru razmatranja žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
5.2. Zato ovaj sud smatra da je okrivljenici omogućeno konfrontacijsko pravo te ostvarivanje načela kontradiktornosti kao sastavnice prava na pošteno suđenje te joj nije povrijeđeno pravo obrane u postupku kako se to ističe u žalbi.
6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenica u bitnome navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, a u vezi s tim i doprinos svjedokinje u postupanju okrivljenice te stupanj njene krivnje i moguće elemente isključenja prekršajne odgovornosti (čl. 19. i čl. 20. PZ-a). Ističe da je odluka prvostupanjskog suda da se olako vjeruje samo svjedokinji čiji iskaz po ocjeni žaliteljice nije podvrgnut preispitivanju, dovela do pogrešne ocjene o krivnji isključivo okrivljenice, a bez uvažavanja njene osobne i obiteljske situacije u pogledu savladavanja izazova kao samohrane majke, trenutno trudne s drugim djetetom drugog oca s kojim ne živi (o čemu dostavlja presliku svoje trudničke knjižice), zbog čega u prvi plan dolazi njen odnos s majkom. U žalbi navodi i da nije jasno kako je prvostupanjski sud mogao donijeti osuđujuću presudu na temelju iskaza svjedokinje CE (Balin) koji je dala u policijskoj postaji, a na temelju kojeg istodobno oslobađa okrivljenicu optužbe za prekršaj nasilja u odnosu na majku okrivljenice u t. 2) presude. Navodi i da je sud temeljio odluku i na iskazu ispitanog svjedoka ŠE, policijskog djelatnika, iako on nije bio očevidac događaja već je iskazivao samo o zatečenom stanju.
6.1. Međutim, suprotno tvrdnji žaliteljice, prvostupanjski je sud osnovano prije svega na temelju iskaza svjedokinje, okrivljeničine majke CE (LE) koji je dala u policijskoj postaji neposredno nakon događaja u kojem je između ostalog, jasno opisala ponašanje okr. LE prema svom mlt. sinu RE kojeg je vičući vrijeđala: „nisi moj sin, idi u pičku materinu“ zbog čega se uznemirio i počeo plakati, zaključio s dostatnim stupnjem izvjesnosti da je okrivljenica time počinila psihičko nasilje u obitelji prema djetetu i ostvarila zakonsko biće prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ocjenu vjerodostojnosti tog iskaza svjedokinje (koji je zakonit dokaz kao što je obrazloženo u t. 5.1., t. 5.1.1. i t. 5.1.2. ove presude), prihvaća i ovaj sud iz razloga ne samo vremena iskazivanja neposredno nakon događaja, već i zbog sadržaja koji obiluje specifičnim detaljima koji osnažuju zaključak da je doista bila svjedok predmetnog događaja i da se on zbio upravo onako kako ga je opisala ta svjedokinja. Osim toga, njen iskaz u dijelu uznemirenosti djeteta (čemu je jedino i svjedočio) je potvrdio i ispitani svjedok ŠE, policijski djelatnik koji je došao na mjesto događaja u povodu zatražene intervencije te svjedokinje zbog nasilja u obitelji, što upućuje na pravilan zaključak o nasilnom ponašanju okrivljenice prema svom djetetu za što je proglašena krivom kao u pobijanoj presudi.
6.2. Žalbeni navodi kojima se pokušava teretiti žrtvu nasilja za prethodno ponašanje koje je uzrokovalo odnosno doprinijelo postupanju okrivljenice, nisu osnovani budući da ono, ako je i postojalo, ne može nikako utjecati na prekršajnu odgovornost okrivljenice prema svom djetetu. Osim toga, okrivljenica u žalbi ne navodi u čemu bi se eventualno ponašanje svjedokinje reflektiralo na okrivljeničino postupanje u takvoj mjeri da bi se ista mogla osloboditi prekršajne odgovornosti (u žalbi se poziva na „čl. 19.“ PZ koji propisuje postupanje u krajnjoj nuždi i „čl. 20.“ PZ-a koji propisuje postupanje uslijed sile ili prijetnje). Uz uvažavanje navoda žalbe o kompleksnosti, težini i frustraciji zbog „neuređenog“ obiteljskog života okrivljenice kao samohrane majke (tada i trudnice), potrebno je napomenuti da je okrivljeničino postupanje u tom trenutku po ocjeni ovog suda, izašlo iz okvira uobičajeno prihvatljivog ponašanja nezadovoljne majke prema mlt. djetetu te je ugrozilo psihički integritet djeteta koje se uznemirilo i zbog toga počelo plakati.
6.3. U odnosu na navod žalbe da u postupku niti jednim vjerodostojnim dokazom (osim iskaza svjedokinje), nije nedvojbeno utvrđena krivnja okrivljenice, treba istaknuti prije svega da se po prirodi stvari nasilje u obitelji događa u pravilu u zatvorenim prostorima obiteljskog doma, bez prisutnosti očevidaca, potencijalnih svjedoka kao i materijalnih dokaza, osobito kod psihičkog oblika nasilja. Stoga okrivljenica bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaz ispitane svjedokinje dovođenjem u sumnju istinitosti njenog iskaza koji je dala pred policijom, a koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio vjerodostojnim, za razliku od njenog iskaza pred sudom kada je iskazala da se događaja ne sjeća.
6.4. Nije osnovan žalbeni navod kojim se pobija pravilnost prvostupanjske presude u osuđujućem dijelu utemeljenom na svjedočkom iskazu CE (Balin) koji je dala u policijskoj postaji gdje je teretila svoju kćer za nasilje prema djetetu, dok je istovremeno, na temelju istog tog iskaza, okrivljenica oslobođena optužbe za psihičko nasilje prema svojoj majci CE (LE), zbog nedostatka dokaza. Naime, točno je da je odluka o krivnji okrivljenice utvrđena prije svega na temelju prihvaćenog iskaza CE (Balin) koji je dala u policijskoj postaji gdje je teretila okrivljenicu za nasilje prema djetetu. No, budući da u dijelu tog iskaza u kojem je navela da je okrivljenica vrijeđala i nju pogrdnim izrazima u nazočnosti djeteta, svjedokinja nije navela da bi ju takvo ponašanje uznemirilo ili povrijedilo dostojanstvo, koja posljedica je bitno obilježje prekršaja psihičkog nasilja u obitelji, pravilno je prvostupanjski sud, u nedostatku utvrđenja navedenog konstitutivnog elementa psihičkog nasilja u obitelji, oslobodio okrivljenicu optužbe za prekršaj nasilja u obitelji prema majci u nazočnosti djeteta (čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, dok je u odnosu na prekršaj iz čl. 22. st. 2. istog zakona okrivljenica oslobođena zbog nastupanja rehabilitacije). Navedeno postupanje prvostupanjskog suda ne isključuje mogućnost prihvaćanja kao vjerodostojnog ostatka iskaza navedene svjedokinje u odnosu na drugi prekršaj (nasilja na štetu djeteta) i na njemu utemeljenja odluke o krivnji za taj prekršaj.
6.5. Nadalje, u odnosu na navod žalbe da nije utvrđen stupanj krivnje okrivljenice, napominje se da je sukladno odredbi čl. 25. st. 1. PZ-a, za počinjenje predmetnog prekršaja dovoljno postupanje iz nehaja, dok će počinitelj biti kriv za počinjenje prekršaja s namjerom samo ako je propisom o prekršaju predviđena prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, a što u ovom predmetu nije slučaj. Ostali navodi žalbe u kojima okrivljenica ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te niti za ovaj sud nema dvojbe da je počinila prekršaj za koji se tereti.
6.6. Slijedom iznesenog je prvostupanjski sud temeljitom analizom i ocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno je cijenio izvedene dokaze, vodeći se zakonima ljudske logike i zaključivanja te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žaliteljice.
7. Iz sadržaja žalbe je vidljivo da žaliteljica u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. PZ-a, jer žaliteljica uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga, žalba ni u tom dijelu nije osnovana.
8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je žaliteljici za počinjeni prekršaj izrekao kaznu koja je primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a, budući da je izrečena prije svega blaža vrsta kazne - novčana kazna (za predmetni prekršaj je kao teža kazna propisana i kazna zatvora), i to u najnižem novčanom iznosu kazne propisane za taj prekršaj. I po ocjeni ovog suda je prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti od kojih su i one koje se navode u žalbi, dostatno cijenjene u korist okrivljenice, te je unatoč utvrđenim otegotnim okolnostima u vidu ranije prekršajne osuđivanosti okrivljenice zbog istih prekršaja, istoj izrekao najnižu novčanu kaznu propisanu za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, dajući prednost utvrđenim olakotnim okolnostima, što je primjereno počinjenom prekršaju te osobnim svojstvima okrivljenice. U odnosu na žalbeni navod kojim se predlaže primjena uvjetne osude ukazuje se žaliteljici da je isti neosnovan budući daje prema čl. 44. PZ-a moguće primijeniti uvjetnu osudu samo ako je u postupku izrečena kazna zatvora, što u ovom predmetu nije slučaj.
9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, a u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna izraženo u eurima prema fiksnom tečaju konverzije), s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 70,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenice niti osoba koje je dužna uzdržavati.
10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 15. travnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Šibeniku, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenicu, branitelja, mlt. žrtvu i tužitelja
