Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1132/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog ŽZ zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17, 126/19, 84/21, 114/22), odlučujući o žalbi okrivljenog ŽZ podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu Kozjak & Rendić iz Varaždina protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj: Pp-2042/2025-7 od 20. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća se žalba okrivljenog ŽZ, preinačuje se pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni, na način da se okrivljenom ŽZ zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji NN 70/17, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24) izriče novčana kazna od 260,00 (dvjestošezdeset) eura koju kaznu je obvezan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, a ako u tom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se plaćenom u cijelosti sukladno odredbi čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona.

II. U ostalom dijelu žalba okrivljenog ŽZ odbija se kao neosnovana te se prvostupanjska presuda u nepreinačenom i pobijanom dijelu potvrđuje.

III. Na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/2013, 110/2015, 70/2017 i 114/2022) okrivljeni ŽZ je obvezan naknaditi troškove žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 40,00 (četrdeset) eura u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni ŽZ je proglašen krivim, da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji prekršaj mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.600,00 eura koju kaznu je obvezan platiti u roku 90 dana po pravomoćnosti presude, a u navedenom roku može novčanu kaznu platiti u više mjesečnih obroka te a ako u tom roku uplati dvije trećine izrečene novčane kazne smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini sukladno odredbi čl. 152. st. 3. Prekršajnog zakona.

2. Nadalje, okrivljenik je obvezan na trošak prekršajnog postupka u iznosu od 312,77 eura, a odnosi se na putne troškove svjedoka u iznosu od 12,77 eura i paušalni trošak postupka u iznosu od 300,00 eura koji se temelji na odredbi članka 138. st. 2. t. 2. i t. 3. u svezi sa čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona.

3. Protiv te presude okrivljeni ŽZ je pravodobno po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka. Žalitelj u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, navodeći da se odluka o krivnji temelji isključivo na iskazu svjedoka LZ te da je svjedok LZ iskazivao drugačije na glavnoj raspravi održanoj 17. studenog 2025. Ističe da je nastupila rehabilitacija za raniju osuđivanost i smatra da bi svrha kažnjavanja, dakle specijalna i generalna prevencija bila jednako ostvarena i blažom kaznom. Predlaže da se žalba prihvati, da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, odnosno da se predmet ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Rješavajući predmet u granicama navoda žalbe te ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je ispitao jesu li pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom ovaj Sud nije utvrdio postojanje gore navedenih povreda na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

5.1. Okrivljenik, naime, u žalbi ističe i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. Prekršajnog zakona, međutim okrivljenik uopće nije obrazložio tu žalbenu osnovu pa je prvostupanjska presuda u odnosu na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka ispitana u odnosu na povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti te navedene povrede nisu utvrđene.

6. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje okrivljenik navodi da je sud donio presudu o njegovoj krivnji isključivo na iskazu svjedoka LZ smatrajući njegov iskaz detaljnim i uvjerljivim, a da je svjedok drukčije iskazivao na glavnoj raspravi 17. studenog 2025. nego u prethodnom postupku te da je iskaz nepodudaran, i da nije bilo dokaza na kojima bi se mogla utemeljiti odluka o njegovoj krivnji.

6.1. Međutim, nije u pravu okrivljenik da je činjenično stanje u postupku ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer je prvostupanjski sud odluku o krivnji za počinjeno fizičko nasilje s pravom utemeljio na iskazu svjedoka LZ koji je očevidac inkriminiranog događaja i čiji iskaz je prvostupanjski sud cijenio detaljnim i uvjerljivim, koji je konzistentno opisao slijed događaja u svom iskazu i što je tijekom suočenja sa okrivljenikom u bitnom ostao kod svog iskaza, da je vidio okrivljenika kritične zgode da je napao svog oca VZ fizički, na način da mu je zadao udarce po glavi i tijelu.

6.2. Po ocjeni ovog Suda bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi iskaz navedenog svjedoka konstatacijom da je odstupio od iskaza danog na glavnoj raspravi 25. svibnja 2023. Međutim, i iz iskaza svjedoka danog na toj raspravi kod kojeg iskaza je ostao prilikom ispitivanja na glavnoj raspravi 17. studenog 2025. u bitnom proizlazi, da je okrivljenik udarao oca po glavi i tijelu te da je u tom trenutku on počeo galamiti šta to radiš, pusti ga na miru te da je on onda njemu krenuo vikati „kaj oćeš debeli, prase debelo, dođi da i tebe razbijem“. Dakle iz iskaza svjedoka na toj glavnoj raspravi i provođenja dokazne radnje suočenja koju je dokaznu radnju prvostupanjski sud pravilno izveo i ocijenio proizlazi da nema znatnijeg odstupanja od iskaza svjedoka.

6.3. Sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, kao što je i slobodno cijenio postojanje svih relevantnih činjenica pri čemu nije bio ograničen ni vezan nikakvim dokaznim pravilima te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud izveo pravilan i nedvojben zaključak da je okrivljenik predmetne zgode postupao na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Slijedom navedenog, pa zbog navedenih razloga žalbenim navodima okrivljenika da nije počinio nasilje u obitelji za koje se tereti nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.

7. Međutim, prvostupanjski sud je povrijedio prekršajni zakon u korist okrivljenika budući da je tužitelj u optužnom prijedlogu teretio okrivljenika da je počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo i to u točki 15. obrazloženja pobijane presude da je od pokretanja prekršajnog postupka pa do donošenja prvostupanjske odluke sukladno čl. 77. st. 2. i 3. Prekršajnog zakona nastupila rehabilitacija u odnosu na osuđivanost okrivljenika za nasilje u obitelji po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Varaždinu broj: Pp-2355/2022. te je zbog navedenog okrivljenik proglašen krivim za osnovno djelo nasilja u obitelji iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7.1. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u korist okrivljenika jer nastupanje rehabilitacije po stavu ovog Suda za raniji prekršaj nasilja u obitelji ne otklanja postojanje ranije osuđivanosti kao konstitutivnog obilježja prekršaja iz članka 22. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, budući da je ponavljanje nasilja bitno obilježje bića ovog prekršaja te je sud bio dužan djelo kvalificirati prema stavku 2. neovisno o proteku roka rehabilitacije, a prema sudskoj praksi Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske. Međutim, po žalbi okrivljenika ovaj Sud ne može izmijeniti prvostupanjsku presudu na njegovu štetu, odnosno na teži prekršaj.

8. Nadalje, ispitujući odluku o izrečenoj novčanoj kazni te da je okrivljenik proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 22. stavka 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao i činjenicu da je prvostupanjski sud u točki 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku uzeo prilikom odmjeravanja kazne otegotnu okolnost da je prema potvrdi Ministarstva pravosuđa, Uprave digitalne transformacije, Odjela za prekršaje evidencije od 21. listopada 2025. osuđivan za istovrsni prekršaj te je o zabrani „reformatio in peius“ sukladno čl. 216. st. 4. Prekršajnog zakona sud okrivljeniku u ponovljenom postupku za počinjeni prekršaj izrekao jednaku novčanu kaznu.

8.1. Međutim, iz potvrde na koju se poziva prvostupanjski sud proizlazi da je okrivljenik kažnjavan zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a koja je postala pravomoćna 12. srpnja 2024., dakle okrivljenik nije kažnjavan zbog istih prekršaja kako je to navedeno u obrazloženju odluke o izrečenoj novčanoj kazni, a zabrana načela „reformatio in peius“ znači da se presuda ne smije preinačiti na gore, odnosno ako je podnesena žalba samo u korist okrivljenika, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu te je dakle prvostupanjski sud imao mogućnosti izreći okrivljeniku novčanu kaznu manju od 1.600,00 eura.

8.2. Stoga je ovaj Sud okrivljeniku preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, imajući u vidu da okrivljenik nije do sada pravomoćno kažnjavan za prekršaje iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, u minimalnom propisanom iznosu od 260,00 eura, odnosno primijenio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 114/22.) koji je blaži propis od propisa koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja okrivljenika pa je dakle okrivljeniku izrečena novčana kazna na način kako je to navedeno u izreci ove presude. Ovaj Sud zaključuje da je tako izrečena novčana kazna primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju krivnje te ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje novčane kazne, odnosno da će se istom ostvariti svrha generalne i specijalne prevencije iz čl. 6. i čl. 32. Prekršajnog zakona.

9. Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka je pravilna i zakonita te nisu prihvaćeni paušalno navedeni žalbeni navodi okrivljenika da se žalba podnosi zbog odluke o troškovima postupku, odnosno prvostupanjski sud je odluku o troškovima postupka dostatno obrazložio koje razloge u cjelini prihvaća i ovaj Sud.

10. Nadalje, na temelju odredbe čl. 138. st. 2. t. 3.c Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 40,00 eura srazmjerno složenosti i trajanju žalbenog postupka te sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13) kojim rješenjem je određen opći okvir paušalne svote od 13,27 do 663,61 eur.

9. Zbog navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 15. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.