Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5078/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mrakovčić i Milić iz Rijeke, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1191/2019-39 od 20. lipnja 2024., ispravljene rješenjem broj P-1911/2019-43 od 26. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1191/2019-39 od 20. lipnja 2024., ispravljena rješenjem toga suda broj P-1911/2019-43 od 26. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. izreke te u dijelu pod točkom V. izreke za parnični trošak u iznosu od 9.509,88 eura.

II. Uvažava se žalba tuženika i preinačava odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1191/2019-39 od 20. lipnja 2024., ispravljene rješenjem toga suda broj P- 1911/2019-43 od 26. rujna 2024. za iznos od 2.375,00 eura i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za iznos od 2.375,00 eura sa s zateznim kamatama od 20. lipnja 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i ispravljenim rješenjem utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], solemniziranog 14. prosinca 2006. sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, u dijelu pod člankom 3., člankom 6. i člankom 4., a koje odredbe vezuju iznos kredita za CHF, određuju redovnu kamatnu stopu na način da je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta (točka I. izreke). Nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.178,14 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je pobliže navedeno u točki II. izreke. Nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 25.110,75 eura sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je pobliže navedeno u točki III. izreke. Nalaženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 754,70 eura sa zateznom kamatom od 18. siječnja 2012. do isplate, kako je pobliže navedeno u točki IV. izreke. (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.884,88 eura sa zateznom kamatom od 20. lipnja 2024. do isplate (točka V. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) na koju određeno upire žalitelj.

5. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 13. prosinca 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa te prijevremena otplata kredita i posljedično tome isplate preplaćenih iznosa.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita, JU, kao sudužnik, IU, kao sudužnik i prednik tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. kao banka- kreditor 13. prosinca 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 376-19/2006, kojim Ugovorom je prednik tuženika tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 113.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita s kamatnom stopom od 3,88% godišnje koja je bila promjenjiva, a visina kamatne stope tijekom otplate biti će utvrđivana temeljem odluka banke. Ugovorena je otplata u 360 mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 532,63 CHF.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je upravo u odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013. g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 01. srpnja 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a na temelju odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

15. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da odredbe koja su sadržane u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna i odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Odredbom čl. 502. c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

18. Stoga, žalitelju valja reći da s obzirom na sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati ništetnost prijepornih odredbi jer bi u suprotnom, a s obzirom na iznesena utvrđenja iz tih postupaka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošače.

19. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja, imajući na umu i sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, usvojio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio djelomično ništetnim odredbe članka 3.4. i 6. Ugovora o kreditu broj: 376-19/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenog između parničnih stranaka 13. prosinca 2006. godine.

20. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

21. Pri tome ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na potpuno jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno, te se nije potrošača u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija se visina mijenja ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

26. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

27. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da se, primjerice, tečaj valute može mijenjati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

28. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori glede prijevremene otplate.

28.1. Prema odredbi članka 1024. ZOO korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.) ; kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.) ; u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.) ; u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

29. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom.

30. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

31. Tuženik u žalbi navodi da tužitelj u tužbi nije isticao ništetnost prijevremene otplate kredita, što nije točno. Naime, tužiteljica je u tužbi potpuno jasno navela da je "dana 18.01.2012. godine uplatom iznosa od 689.740,00 kuna prijevremeno otplatila tražbinu po Ugovoru [broj kredita], zbog čega joj je i zaračunata dodatna naknada za prijevremeni povrat".

32. Tuženik ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

33. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

34. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

35. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

36. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60,28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

37. Budući da prijepornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. stavak 2. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

38. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala o ništetnim odredbama ovog ugovora, budući joj je ponuđen gotov ugovor s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom o čijim odredbama nije mogla pregovarati te da je morala platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nije upozorena da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, kao niti do povećanja kamatnih stopa. Iz iskaza djelatnika banka, svjedoka RU je razvidno da se uopće ne sjeća tužiteljice te je samo načelno rekao da su se u to vrijeme "masovno dizali krediti", iz čega je razumno zaključiti da tužiteljica nije posebno pregovarala s tuženikom u svezi prijepornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

38.1. Dakle, Iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

39. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušanje javnog bilježnika koji je javno ovjerio predmetni ugovor o kreditu jer se njegovim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužiteljice kao potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF i promjenjivu stopu i prijevremenu otplatu kredita budući da javni bilježnici prema postojećem zakonodavnom okviru nemaju dužnost upozoriti potrošača na navedene okolnosti. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

40. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

42. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

42.1. U tom smislu potrebno je i navesti i da zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

43. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenih iznosa neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju (za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). U ovom slučaju, kako predmet kolektivne tužbe nije bilo potraživanje za prijevremenu otplatu, zastara potraživanja za prijevremenu otplatu počinje teći od pravomoćnosti ove presude.

44. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 10. lipnja 2019. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Također, zastara potraživanja prema tuženiku s osnova promjenjive kamatne stope počela je teći 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine.

45. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

45.1. Dakle, žalbeni prigovori glede nalaza i mišljenja financijskog vještaka svode se na drugačiji pravni pristup od pravilnog pristupa suda. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 8.178,14 eura zbog promjene kamatne stope i iznos od 25.110,75 eura zbog promjene deviznog tečaja.

46. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

47. Neosnovan je žalbeni navoda da "nije bilo mjesta dopuštenju preinake tužbe".

47.1. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

47.2. Nadalje, čl. 191. st. 2. ZPP je propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Naime, tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a.

47.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev 206/2023-3 od 17. siječnja 2024., te Rev 650/2023 od 10. travnja 2024. iznio pravno shvaćanje prema kojem: "…. kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj – neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalnopravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. – 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalnopravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu-naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem-preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste – neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe. …"

47.4. U odluci broj Rev 1189/2024-2 od 5. ožujka 2025. Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio pravno shvaćanje: "Ako je tužba preinačena (povišenjem tužbenog zahtjeva) temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev zastara je prekinuta već podnošenjem tužbe (čl. 241. ZOO). To se odnosi i na konkretnu situaciju, dakle na zahtjeve za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povisio zbog nalaza vještaka za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka."

47.5. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP dopustio preinaku tužbe izvršenu u podnesku tužiteljice kojeg je predala na ročištu od 10. travnja 2024., a kojim je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazim i mišljenjem vještaka, jer ga bez svoje krivnje nije mogla precizirati do zaključenja prethodnog postupka. Takav pravni pristup u skladu je i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su IV- 162/2021 od 26. studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Dakle, suprotno daljnjim žalbenim navodima tuženika „da je sud propustio odlučiti o protivljenju tuženika za djelomičnim povlačenjem tužbe podneskom od 10.04.2024.“, ovdje se radi o dopuštenoj preinaci tužbe, a ne o djelomičnom povlačenju tužbe.

47.6. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica nakon provedenog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev, to tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

48. Žalitelju je tek za istaknuti da je točno kako je vještak u nalazu i mišljenju naveo da je "tuženik od tužiteljice dana 18.01.2012. naplatio na ime naknade za troškove prijevremene otplate kredita iznos od 2.619,01 eur", no tužiteljica ima pravo tražiti niži iznos od onoga na koji bi imala pravo. Kako je tužiteljica za taj dio tužbenog zahtjeva zatražila iznos od 754,70 eura, to je sud pravilno prihvatio taj iznos sa pripadajućim zateznim kamatama od 18. siječnja 2012. do isplate.

49. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

50. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

51. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

52. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502. c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

53. Žalitelj je neosnovano istaknuo i povredu ustavnih i konvencijskih prava.

53.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka.

53.2. Tuženik u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjene kakve su dane, pa da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

53.3. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

53.4. Iz osporene presude je razvidno da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama te pravilno, na temelju valjano provedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušane tužiteljice i svjedoka) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio pobijanu presudu.

53.5. Osim toga, razvidno je i to da je tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi odvjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, a osporena presuda donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije pravno stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

53.6. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred sudom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te ovaj viši sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke.

54. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

55. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

56. Protivno navodima iz žalbe da se predmetna vrijednost boda ne može retroaktivno primjenjivati na pravne radnje i ostale usluge izvršene prije dana 17. studenoga 2022., sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa).

56.1. Naime, Tarifom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stavkom 3. toga članka 48. Tarife propisano je: "Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka". Stoga, neosnovani su žalbeni navodi u kojima žalitelj navodi da se tijekom postupka mijenjala visina boda Tarife.

57. Osnovano žalitelj ukazuje da je sud prvog stupnja pogrešno odredio trošak sastavka tužbe za koju je tužiteljica naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu tada 10.000 kuna (sada 1.327,22 eura), da bi podneskom od 3. svibnja 2021. naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od tada 256.654,35 kuna, sada 34.063,88 eura i da bi podneskom od 10. travnja 2024. naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 34.043,59 eura.

57.1. Kako se ovdje radi o stupnjevitoj tužbi to se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (čl. 40. st. 1. ZPP-a). Takvo pravno shvaćanje zauzeto u je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 589/2021-2 od 11. listopada 2022., Rev 145/2023-2 od 18. travnja 2023. i Rev 1202/2024-2 od 12. studenoga 2024., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

57.2. Stoga, pravilno je tužiteljici dosuditi trošak sastavka tužbe u iznosu od 200,00. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio trošak zastupanja na ročištima 13. travnja 2022., 10. travnja 2024. i 17. svibnja 2024., za svako ročište iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 9. t. 1. Također, sud je pravilno primijenio odredbu Tbr. 8. t. 1. kada je priznao trošak sastavka podnesaka od 3. svibnja 2021., 21. travnja 2023., 9. travnja 2024. i 14. svibnja 2024. i za svaki podnesak iznos od 1.000,00 eura. Trošak zastupanja po odvjetniku iznosi 7.200,00 eura, što s porezom na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. od 1.800,00 eura daje iznos zastupanja po odvjetniku od 9.000,00 eura. Tom trošku valja pribrojiti i neophodan trošak vještačenja u iznosu od 456,80 eura i plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 53,08 eura, te sveukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 9.509,88 eura, dok je za preostali dio dosuđenog troška u iznosu od 2.375,00 eura tužiteljicu valjalo odbiti.

56.3. Na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužiteljici nisu dosuđeni troškovi sastavka podnesaka od 3. studenoga 202., 12. siječnja 2021. i 21. travnja 2022.

57. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368 st. 1. ZPP-a za stavak I., II., III., IV i dio stavka V. izreke a čl. 373. t. 3. ZPP-a za dio stavka V. izreke).

58. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe.

U Zagrebu 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin