REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1935/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu tog suda Maji Jurovicki, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćniku Tin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE Primorsko – goranske županije, Rijeka, Nikole Tesle 9/x, OIB: 97967544201, zastupanog po punomoćniku Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o. iz Rijeke, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja, tuženika Županijske uprave za ceste Primorsko-goranske Županije, protiv ovršenika tužitelja u predmetu Ovr-274/2025 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.922,50 €. sa zakonskom zateznom kamatom od 14. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.615,00 € kao neosnovan.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 31.724,55 € kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi podnesenoj Trgovačkom sud u Rijeci naveo kako je rješenjem i zaključkom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-274/2022 od 23. travnja 2025. upućen u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u tom postupku. Smatra kako nije tuženiku dužan isplatiti naknadu za korištenje nekretnine (cestovnog zemljišta) u tuženikovom vlasništvu po pravnoj osnovi prava puta utvrđenoj rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM), klasa: UP/I344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18- 14 od 1. ožujka 2018. jer je ta obveza sukladno odredbi čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta u vezi sa čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prestala ex lege pa je zato i ovrha koju je tuženik proveo na temelju naprijed navedenog rješenja nezakonita. Prema tužiteljevim navodima, između tužitelja i tuženika postoji neko drugo pravo, odnosno pravni odnos koji je uređen temeljem Ugovora oznake F.4.1 - 510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegovog Aneksa 1 od 21. prosinca 2015., koji Ugovor je na snazi i koji je potvrđen pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6372/2019 od 8. listopada 2020., pa postojanje takvog odnosa uređenog Ugovorom, proizvodi ex lege pravni učinak prestanka obveze utvrđene rješenjem HAKOM-a, a sve iz razloga jer su za prestanak te obveze ispunjene pretpostavke iz čl. 8. st 4. pravilnika u vezi sa čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, zbog postojanja uređenog odnosa u trenutku pokretanja ovršnog postupka i prisilnog prijenosa novčanih sredstava temeljem ovršne isprave, obveza tužitelja utvrđena rješenjem HAKOM-a nije postojala niti se smjela ovršiti, jer je ta obveza po toj ovršnoj ispravi prestala najkasnije u trenutku donošenja pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske čiji se učinci pravomoćnosti protežu i obvezuju ne samo stranke, već i treće osobe, a u ovom slučaju dovode i do prestanka obveze utvrđene rješenjem HAKOM-a. Naveo je kako je tražbina tuženika iz toč. III. rješenja HAKOM-a prestala na temelju činjenice nastale nakon njegovog donošenja (čl. 50. st.1. toč. 9. i 10. Ovršnog zakona) te tuženik na temelju takvog rješenja nije bio ovlašten tražiti ovrhu (čl. 50. st.1. toč. 7. Ovršnog zakona). Kako je pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 8. listopada 2020., tužitelj u postupku koji je prethodio donošenju rješenja HAKOM-a na temelju kojeg je tuženik proveo ovrhu, iz opravdanih razloga nije mogao isticati okolnost da je takav otkaz predmetnog Ugovora pravomoćnom sudskom presudom utvrđen nezakonitim, s posljedicom da je uslijed takvog pravomoćnog utvrđenja prestala tražbina tuženika po osnovi utvrđenoj rješenjem HAKOM -a (čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona) uslijed čega je ispunjenje tražbine onemogućeno (čl. 50. st.1. toč. 10. Ovršnog zakona) pa tuženik na temelju istog nije više bio ovlašten zatraž iti ovrhu (čl. 50. st.1. toč. 7. Ovršnog zakona). Unatoč tome što je pravomoćnim utvrđenjem postojanja drugog prava od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za tužitelja ex lege prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena predmetnim rješenjem HAKOM-a, tuženik se i dalje neosnovano poziva na isto te zahtijeva plaćanje na koje nema zakonsko pravo, a sve iz razloga jer je naknada utvrđena tim rješenjem višestruko veća od one koja je ugovorena.

Tužitelj je podredno ukazao da se ovdje radi o nedopuštenoj ovrsi i prema pravilima o pravnim antinomijama, a s obzirom na kriterij vremena (lex posterior derogat legi priori), kriterij hijerarhije (lex superior derogat legi inferiori), kriterij specijalnosti (lex specialis derogat legi generali), odnosno da je u ovoj pravnoj stvari na pitanje (ne)postojanja izvanugovornog građanskopravnog odnosa (obveze) plaćanja naknade prema rješenju HAKOM-a, potrebno primijeniti predmetni Ugovor kao mjerodavno pravo, koji ex lege isključuje obvezu plaćanja naknade za pravo puta utvrđenu rješenjem HAKOM-a. Kako je obveza koja je nastala temeljem predmetnog rješenja HAKOM-a prestala ex lege i ovrha provedena od strane tuženika koja se temelji na takvom rješenju koje je izgubilo svoj pravni učinak je nedopuštena pa predlaže proglasiti ovrhu nedopuštenom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara prenisko naznačenoj vrijednosti predmeta spora, odnosno da kao vrijednost predmeta spora utvrdi iznos od 282.102,46 €. Tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev. Naveo je kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, već zauzeo stav u presudi poslovni broj Pž- 1355/2024 od 29. travnja 2025. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Pojasnio je kako je tuženik kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku protiv tužitelja kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM), Klasa: UP/I-344- 03/17-11/2343, Ur.broj: 376-10-1814 od 1. ožujka 2018. kao ovršne isprave. Osporio je tužiteljeve tvrdnje prema kojima tuženik u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta i čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nema pravo naplaćivati svoju tražbinu. Ukazao je na postupak u kojem je tužitelj nastojao poništiti rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti klasa: UP/I-344- 03/17-11/2343, urbroj: 376-10-1814 od 1. ožujka 2018. kao ovršne isprave podnošenjem tužbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Nadalje, a nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6372/2019 od 8 listopada 2020. kojom je utvrđeno da je otkaz Ugovora kojeg je tuženik izjavio neposredno prije izdavanja rješenja, neosnovan i bez pravnog učinka, tužitelj je odmah podnio HAKOM-u zahtjev za utvrđenje da obveza tužitelja za plaćanje naknade za pravo puta ne postoji te je HAKOM rješenjem, Klasa: UP/I-344-08/21-04/07, Ur.broj: 376-08-21-01 od 26. veljače 2021. zahtjev tužitelja odbacio uz obrazloženje da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka. Protiv prednje navedenog rješenja HAKOM-a, tužitelj je ponovno podnio tužbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske ističući svu argumentaciju koju navodi i ovom postupku, međutim, Visoki upravni sud Republike Hrvatske je ponovno tužbu tužitelja odbio kao neosnovanu i to presudom, poslovni broj UsII-139/21 od 30. lipnja 2022. Tužitelj je protiv rješenja podnio HAKOM-u i prijedlog za obnovu postupka i poništenje točke III. rješenja, te je rješenjem HAKOM -a, Klasa:

UP/I-344-08/21-04/01, Ur.broj: 376-08-21-4 od 26. veljače 2021. prijedlog tužitelja odbijen kao neosnovan. Dakle, tužitelj se pogrešno poziva na odredbu čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, kao i na odredbu čl. 160. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. U suštini, podnošenjem ove tužbe tužitelj traži od ovog suda da na drugačiji način regulira odnose i obveze o kojima je prethodno već odlučeno na temelju pravomoćnog i izvršenog rješenja donesenog u upravnom postupku te je u tom smislu ukazao na to da sud u ovom postupku nije nadležan mijenjati ili utvrđivati nešto drugo ili drugačije glede odnosa i obveza tuženika i tužitelja u odnosu na ono što je utvrđeno i odlučeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem, niti je ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost rješenja HAKOM-a pa je predložio odbiti tužbeni zahtjev.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe napominjući kako odluka u ovoj pravnoj stvari ovisi o pitanju je li tužitelj bio u obvezi plaćanja utvrđenoj rješenjem HAKOM-a s obzirom na postojanje Ugovora o služnosti kao drugog prava u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika što dovodi do prestanka obveze plaćanja prema rješenju HAKOM-a. Tužitelj je naveo i kako je 4. siječnja 2022. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama kojim je izmijenjen čl. 86. st. 2. Zakona o cestama i propisano je da se visina naknade ima plaćati na ime prava služnosti, građenja i prava puta ili nekog drugog prava koje se odnosi na korištenje cestovnog zemljišta u visini iznosa koji je određen Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti koja je prema Odluci Vlade RH koja se primjenjuje od 4. siječnja 2022. utvrđena u iznosu od 0,32/m2. S obzirom na to da je tuženik protiv tužitelja neosnovano podnio zahtjev za prisilnu naplatu naknade za pravo puta prema rješenju HAKOM-a, on je barem svoje potraživanje trebao uskladiti sa čl. 86. st. 2. ZOC-a te za razdoblje od 4. siječnja 2022. tražiti plaćanje od 0,32/ m2, a ne po cijenama iz Pravilnika koje su propisane u rasponu od 0,80 €/ 6,00 do 1,19 € / 9,00 kn. Ugovorom o služnosti su tužitelj i tuženik ugovorili naknadu za pravo služnosti u visini od 0,32/ m2 / 2,4 kn / m2. Podneskom od 7. listopada 2025. dodatno je pojasnio da je tuženik uskladio svoju tražbinu s Odlukom Vlade RH (s jediničnom cijenom naknade iz te Odluke), njegovo bi potraživanje za razdoblje od 15. prosinca 2021. do 14. prosinca 2025. eventualno iznosilo 929.948,88 kn /123.425,44 eura, a ne 282.102,46 € / 2.125.500,99 kn / (kako proizlazi iz obračuna naknade).

4. U nastavku postupka tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu, ističući, u bitnom, da su za ovaj spor relevantne okolnosti prema kojima rješenje od 1. ožujka 2018. postoji, ono je doneseno, izvršno je, klauzula izvršnosti nikada nije ukinuta te rješenje nije stavljeno izvan snage. Tužitelj izvršnu tražbinu utvrđenu navedenim rješenjem nije podmirio te je Općinski građanski sud u Zagrebu odredio ovrhu rješenjem poslovni broj Ovr-274/2022-10 od 23. travnja 2025.

5. Trgovački sud u Rijeci se rješenjem poslovni broj P-316/2025 od 2. srpnja 2025. oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio Trgovačkom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom.

6. Sud je u dokaznom postupku prema čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08; 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP) u zaključak Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-274/2025 (list 13 do 18 spisa), u ugovor F.4.1-510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegovog Aneksa 1 od 21. prosinca 2015. (list 21 do 26 spisa), u rješenje Hakom-a (list 27 do 41 spisa), u očitovanje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (list 98 i 99 spisa), u rješenje HAKOM-a od 26. veljače 2021. (list 147 do 149 spisa),

Sud je pročitao sudsku praksu i članke koje su stranke dostavile u spis.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka temeljem čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Sud je na ročištu 10. ožujka 2026. temeljem čl. 40. st. 3 ZPP-a odredio vrijednost premeta spora u iznosu od 282.102,46 € jer Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: „HAKOM“) donijela je Rješenje pod posl. br. KLASA: UP/I - 344-03/17-11/2343, URBROJ: 376-10- 18-14 od 01. ožujka 2018. kojim Rješenjem je, u točci III., utvrđena visina naknade za pravo puta koju je Hrvatski Telekom d.d. (ovršenik) dužan plaćati ovrhovoditelju i to u iznosu od 282.102,46 € godišnje počevši od prosinca 2017. godine.

9. Predmet ovog spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-274/2022 od 23. travnja 2025., a koja je ovrha određena na temelju rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018., klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14. Ovršenik (ovdje tužitelj) upućen je pokrenuti navedenu parnicu zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. toč. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona – "Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje: OZ), a sukladno rješenju i zaključku Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. travnja 2025. pa je u ovoj parnici bilo potrebno ispitati jesu li ostvareni razlozi nedopuštenosti ovrhe na koje se tužitelj poziva.

10. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz isprava u spisu:

- da su stranke 17. prosinca 2013. sklopile Ugovor oznake F4.1-510/2013 kojim su utvrdile godišnju naknadu za korištenje cestovnog zemljišta za izgrađenu telekomunikacijsku infrastrukturu i kojim su se usuglasile da nisu u mogućnosti u ovom trenutku potpisati Ugovor o osnivanju prava služnosti i prava građenja iz razloga opisanih u čl. 5. Ugovora te da će sklopiti navedeni Ugovor kada se za to ispune uvjeti. Predmetnim Ugovorom stranke su također utvrdile da iznos naknade koji je utvrđen Ugovorom predstavlja predujam naknade koji će konačno biti utvrđen kada se provede postupak izrade elaborata katastra telekomunikacijske mreže koja je položena na javnim županijskim i lokalnim cestama kojima upravlja tuženik (čl. 9. u vezi sa čl. 5. Ugovora),

- da su stranke sklopile i Aneks 1 navedenog Ugovora kojim su izmijenile iznose predujma naknade iz glavnog Ugovora,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 6372/2019-4 od 8. listopada 2020. preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-281/2018 od 5. rujna 2019. i utvrđeno je da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora F4.1-510/2013 te Aneksa 1 tom Ugovoru od 21. prosinca 2015. (koji otkaz je izjavio tuženik) te da je protiv navedene presude dopušteno podnošenje revizije koju je tuženik i podnio

- da je rješenjem HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018. utvrđena visina naknade za pravo puta koju je tužitelj obvezan plaćati tuženiku u visini od 282.102,45 € /2.125.500,99 kn te da je u ovršnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (koju ovrhu tužitelj ovdje proglašava nedopuštenom), tuženik na temelju tog rješenja (kao ovršne isprave) podnio prijedlog za ovrhu radi naplate glavnice u visini od 282.102,46 € /2.125.500,99 kn s pripadajućim kamatama za 2024. godinu.

- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj OsII- 135/18-8 od 11. ožujka 2020. odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HAKOM - a od 1. ožujka 2018.,

- da je rješenjem HAKOM-a od 26. veljače 2021. odbačen zahtjev ovdje tužitelja za potvrdom da obveza plaćanja naknade za pravo puta ne postoji te je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. odbijen zahtjev ovdje tužitelja za poništenje i tog rješenja,

- da je rješenjem HAKOM-a od 26. veljače 2021. odbijen prijedlog tužitelja za obnovu postupka i poništenje točke III. rešenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018.

11. Sporno je, da li je ovdje tuženik osnovano naplatio tražbinu u ovršnom postupku prema rješenju HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018., a s obzirom na postojanje ugovornog odnosa među strankama (Ugovor oznake F4.1-510/2013 i njegov Aneks) koji Ugovor nije otkazan jednostranom izjavom tuženika (kako je to utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom od 8. listopada 2020.), odnosno jesu li zbog činjenice prema kojoj je Ugovor među strankama na snazi nastupili razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. t. 7., 9. ili 10. OZ-a t. 9.

12. U parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom dopušteno je raspravljati isključivo o razlozima koje je ovdje tužitelj istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a na kojim je razlozima utemeljio tužbu. Tužitelj se pozvao na razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a u vezi sa čl. 55. OZ-a iz koje proizlazi da je ovrha nedopuštena ako ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja).

13. Radi se o opugnacijskom razlogu koji upućuje na nedostatak aktivne ili pasivne legitimacije. Dakle, da bi tužitelj osnovano isticao ovaj razlog nedopuštenosti ovrhe u parnici mora dokazati da ovrha nije određena u korist osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao vjerovnik ili protiv osobe koja je u ovršnoj ispravi navedena kao dužnik.

14. U ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha – izvršnom rješenju HAKOM- a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018., kao vjerovnik je naveden upravo ovdje tuženik, kojemu je tužitelj kao dužnik dužan plaćati iznos od 282.102,46 eura/2.125.500,99 kn godišnje na ime naknade za pravo puta za nekretnine iz točke I. izreke tog rješenja.

15. Navedeno rješenje HAKOM-a predstavlja upravni akt donesen po pravilima Zakona o općem upravnom postupku(„Narodne novine“ broj 47/09 i 110/21) kojim su sudovi vezani u granicama njihove pravomoćnosti sukladno odredbi čl. 12. ZPP -a. Predmetno rješenje bilo je predmet ispitivanja pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske koji je odbio zahtjev tužitelja za poništenje tog rješenja (stranica 109 spisa), a odbijen je i zahtjev za obnovu postupka, kao i zahtjev za poništenje tog rješenja (stranica 122 do 131 spisa).

16. Prema tome, a kako je tuženik kao ovrhovoditelj na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a kojim je utvrđena visina naknade koju je dužan plaćati tužitelj na godišnjoj razini podnio prijedlog za ovrhu, nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a kao razlog nedopuštenosti ovrhe na koji se poziva tužitelj.

Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o nedostatku aktivne ili pasivne legitimacije, a posljedično niti o ostvarenju opugnacijskog razloga iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a.

17. Tužitelj se nadalje pozvao na opozicijski razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a iz kojeg proizlazi nedopuštenost ovrhe u slučaju ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada ju ovršenik više nije mogao ist icati u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Dakle, mora se raditi o prestanku tražbine do kojeg je došlo naknadno.

Tražbina može prestati ispunjenjem, prijebojem, odricanjem, nagodbom, polaganjem dužne tražbine u sudski ili javnobilježnički polog i sl. Tužitelj u bitnom ističe kako je tuženikova tražbina prestala jer tužitelj sukladno odredbi čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj ("Narodne novine" broj 73/2008, 90/2011, 133/2012, 80/2013, 71/2014, 72/2017, 76/22) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" broj 152/11, 151/14, 95/17; dalje: Pravilnik) nema pravo na naplatu tražbine koja proizlazi iz rješenja HAKOM-a, a s obzirom na to da je među strankama sklopljen Ugovor broj F 4.1. -510/2017 kojim su stranke ugovorile plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta.

18. Takvim navodima tužitelj osporava učinke pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a koje je na snazi i koje ni u upravnom postupku, niti u upravnom sporu koji je uslijedio nije preinačeno ili na bilo koji način stavljeno van snage. Tužitelj je u suštini ukazivao na to da je tužitelju (pravomoćnim i izvršnim rješenjem) naloženo plaćanje nečega što nije dužan platiti jer je s tuženikom u ugovornom odnosu na temelju Ugovora broj F 4.1.-510/2017 koji nije otkazan pa sukladno odredbi čl. 63. st. 8. ZEK - a nije dužan plaćati naknadu za pravo puta jer je s tuženikom (kao upraviteljem cesta) u drugom pravnom odnosu, odnosno sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Pravilnika ta je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala jer je na temelju Ugovora zasnovan drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

19. Suprotno tužiteljevim navodima, njegova tražbina utvrđena pravomoćnim i izvršnim rješenjem HAKOM-a nije prestala na temelju citirane odredbe ZEK-a i Pravilnika.

20. Naime, iz odredbe čl. 12. st. 1. toč. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK/08) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018. na temelju kojeg je određena ovrha proizlazi da je upravo u nadležnosti HAKOM-a utvrđivanje infrastrukturnog operatora na općem dobru i nekretninama drugih osoba te utvrđivanje visine naknade za pravo puta.

21. Nadalje, iz odredbe čl. 29. ZEK/08 proizlazi da se izračun i visina naknade te način plaćanja naknade propisuju pravilnikom koji donosi Vijeće HAKOM-a, da se naknada plaća godišnje po četvornom metru zemljišta koje se upotrebljava za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu te se pravilnikom posebno propisuje i postupak izdavanja te oblik i sadržaj obrasca potvrde o pravu puta. Prema odredbi čl. 5. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta, upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine može HAKOM-u podnijeti zahtjev za pokretanje postupka utvrđivanja infrastrukturnog operatera te utvrđivanja količine i vrste EKI i visine naknade za pravo puta te će HAKOM rješenjem utvrditi infrastrukturnog operatora, količinu i vrstu EKI koja je na nekretninama podnositelja izgrađena, kao i visinu godišnje naknade. U skladu sa svojom nadležnošću koja proizlazi iz Zakona i Pravilnika, HAKOM je upravo to i učinio predmetnim rješenjem od 1. ožujka 2018. koje je postalo pravomoćno i izvršno sukladno odredbi čl. 133. u vezi sa čl. 13. ZUP-a, a protiv tog rješenja tužitelj je podnio i tužbu radi njegovog poništenja koja je odbijena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj UsII-135/18-8 od 11. ožujka 2020. Dakle, predmetno rješenje HAKOM-a predstavlja upravni akt kojim je, sukladno odredbama ZEK-a i Pravilnika nadležno tijelo (HAKOM) utvrdilo tužiteljevu obvezu plaćanja naknade za pravo puta i visinu te naknade.

22. S obzirom na navedeno, tužitelj ne može osnovano tvrditi da je obveza plaćanja naknade koja je utvrđena tim rješenjem prestala ex lege, sukladno odredbi čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika jer je odluka HAKOM-a kojom su utvrđene tužiteljeve obveze i dalje na snazi te proizvodi pravne učinke, odnosno ista nije poništena, ukinuta ili izmijenjena.

23. Dakle, jedino je HAKOM kao javnopravno tijelo ovlašten utvrditi da je prestala obveza utvrđena rješenjem iz njegove zakonom ustanovljene nadležnosti. Prema tome, a kako pitanje obveze plaćanja naknade za pravo puta predstavlja prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari o kojem je odlučio HAKOM pravomoćnim i izvršnim rješenjem (čl. 12. ZPP-a), ovaj sud je takvom odlukom vezan, nije ju ovlašten preispitivati niti može drugačije odlučiti o tom pravnom pitanju (o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka – Rev-x 1037/12-2, Rev-531/07- 2, Revt-275/14-3).

24. Slijedom navedenog, tužitelj se ne može osnovano pozivati na to da je njegova obveza na plaćanje naknade utvrđena rješenjem HAKOM-a prestala zbog postojanja drugog pravnog odnosa s tuženikom koji je uređen Ugovorom, odnosno da je prestala ex lege pozivom na odredbe ZEK-a i Pravilnika jer obveza plaćanja predmetne naknade može prestati ili na jedan od načina prestanka obveza predviđen ZOO -om (ispunjenje, prijeboj, otpust duga i sl.) ili izmjenom, poništenjem ili ukidanjem rješenja HAKOM-a.

25. Isto tako, napominje se da tužitelj svojim navodima u suštini ne ukazuje na to da je obveza plaćanja naknade za pravo puta prestala, odnosno da su nastupile okolnosti koje su dovele do prestanka te obveze već ističe da njegova obveza iz rješenja HAKOM-a nije nikada ni nastala tvrdeći da je HAKOM pogrešno utvrdio da ne postoji drugo pravo u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika koje tužitelja oslobađa plaćana naknade za pravo puta.

26. Ovdje se dodaje i da, ne samo da je rješenje HAKOM-a bilo predmet ispitivanja pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske već je tužitelj podnio i prijedlog za obnovu postupka i poništenje točke III. tog rješenja kojim je utvrđena visina naknade koju je dužan plaćati, a koji je prijedlog također odbijen. Sve navedeno upućuje i na zaključak o tome da u konkretnom slučaju, osim što nije ispunjen razlog nedopuštenosti ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a, nije ispunjen ni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a jer okolnosti na koje se poziva tužitelj ne ukazuju na to da je ispunjenje tražbine (iz izvršnog upravnog akta) makar i na određeno vrijeme odgođeno, zabranjeno izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik (tužitelj) više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.

27. Ovdje se podredno dodaje da su sve činjenice na koje se poziva tužitelj u ovoj pravnoj stvari bile poznate i HAKOM-u u vrijeme donošenja rješenja, kao i Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske kada je odlučivao o tužiteljevoj tužbi radi poništaja tog rješenja pa se ne može ni raditi o okolnostima koje tužitelj nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka. Tužitelj je sve okolnosti koje ističe u ovoj parnici isticao i u upravnom postupku i u upravnom sporu, ali te su okolnosti ocijenjene irelevantnima u odnosu na njegovu obvezu plaćanja naknade utvrđene rješenjem HAKOM-a

28. Na kraju, dodaje se i da, sve i kada bi Ugovor od 17. prosinca 2013. te njegov Aneks predstavljali drugi pravni odnos zbog kojeg tužitelj nije dužan plaćati naknadu utvrđenu rješenjem HAKOM-a, predmetnim Ugovorom nisu točno označene nekretnine na kojima tužitelj ima položenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu, već je tek okvirno označena duljina trase, a osim toga, tim Ugovorom i Aneksom su stranke ugovorile plaćanje predujma naknade za korištenje cestovnog zemljišta (kako to proizlazi iz odredbe čl. 9. Ugovora i čl. 2. Aneksa) što dodatno upućuje na zaključak o tome da se tužitelj na predmetni Ugovor ne može pozivati kao na drugi pravni odnos zbog kojeg nije dužan plaćati naknadu prema rješenju HAKOM-a.

29. U odnosu na tužiteljeve navode prema kojima bi ovrha u konkretnom slučaju bila (barem) djelomično nedopuštena zbog činjenice prema kojoj je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 144/21) i to 4. siječnja 2022. i kojim je, između ostalog, izmijenjen čl. 86. st. 2. Zakona o cestama (ZOC) te je propisano da se visina naknade koja se ima plaćati na ime prava služnosti, prava građenja i prava puta ili nekog drugog prava koje se odnosi na korištenje cestovnog zemljišta, plaća u visini iznosa koji je određen Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti, napominje se da taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme donošenja pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a te i ovim navodima tužitelj u suštini neosnovano osporava zakonitost tog rješenja i njime utvrđene naknade (što ne može biti predmet osporavanja u ovom parničnom postupku).

30. Slijedom svega navedenog, a kako je rješenje HAKOM-a od 1. ožujka 2018. na snazi te predstavlja izvršnu odluku nadležnog tijela prema kojoj je tužitelj dužan platiti naknadu za pravo puta tuženiku pa tužitelj u ovoj parnici ne može isticati prigovore kojima osporava zakonitost tog rješenja niti je sud ovlašten u ovoj parnici raspravljati o činjenicama koje je (pravomoćno) utvrdio HAKOM, nisu ostvareni razlozi zbog kojih bi ovrha u konkretnom slučaju bila nedopuštena pa je primjenom odredbe čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. OZ-a odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se proglasi nedopuštenom ovrha (točka I. izreke presude).

31. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke presude donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br.138/23; dalje: Tarifa)

32. Tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1.) u iznosu od 4.246,00 € i za pristup ročištima od 8. prosinca 2025. i 10. ožujka 2026. (Tbr. 9. 1.) u iznosu od po 4.246,00 € , dakle ukupno 12.738,00 € uvećano za PDV u iznosu od 3.184,50 € (Tbr. 46), odnosno ukupno 15.922,50 €. Kamata na trošak parničnog postupka određena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP -a u vezi sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

33. Sud nije tuženiku priznao trošak za sastav podnesaka od 20. studenog 2025. i 20. ožujka 2026. u iznosu od po 4.246,00 € uvećano za PDV u iznosu od 2.123,00 € jer je ocijenio da ovi podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice pri čemu se napominje da je u većem dijelu tuženik navode iz tih podnesaka već prethodno istaknuo u odgovoru na tužbu u odnosu na koji mu je dosuđena nagrada pa je tužitelj odbijen za iznos od 10.615,00 € i odlučeno kao u točki III. izreke presude.

34. Tužitelj nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 31.724,55 € odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu, 14. travnja 2026.

SUDAC

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA

-tužitelju po punomoćniku

-tuženiku po punomoćniku

-kal 30 dana