Republika Hrvatska

Općinski sud Varaždinu

Trg slobode 9 Varaždin

Poslovni broj: P-410/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu po sucu Heleni Đud, u pravnoj stvari ŠL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dina Galić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu , radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika te objave presude 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka Zagreb d.d. da tužitelju ŠL isplati iznos od 3.793,57 eura (tri tisuće sedamsto devedeset tri eura i pedeset sedam centi) sa zateznom kamatom:

- na iznos 109,53 EUR od 1. studenoga 2012.

- na iznos 107,02 EUR od 1. prosinca 2012.

- na iznos 104,01 EUR od 1. siječnja 2013.

- na iznos 102,97 EUR od 1. veljače 2013.

- na iznos 101,90 EUR od 1. ožujka 2013.

- na iznos 109,40 EUR od 1. travnja 2013.

- na iznos 98,37 EUR od 1. svibnja 2013.

- na iznos 96,57 EUR od 1. lipnja 2013.

- na iznos 97,65 EUR od 1. srpnja 2013.

- na iznos 96,52 EUR od 1. kolovoza 2013.

- na iznos 100,55 EUR od 1. rujna 2013.

- na iznos 103,16 EUR od 1. listopada 2013.

- na iznos 104,43 EUR od 1. studenoga 2013.

- na iznos 108,97 EUR od 1. prosinca 2013.

- na iznos 104,39 EUR od 1. siječnja 2014.

- na iznos 107,41 EUR od 1. veljače 2014.

- na iznos 110,17 EUR od 1. ožujka 2014.

- na iznos 107,76 EUR od 1. travnja 2014.

- na iznos 104,31 EUR od 1. svibnja 2014.

- na iznos 105,05 EUR od 1. lipnja 2014.

- na iznos 107,52 EUR od 1. srpnja 2014.

- na iznos 109,48 EUR od 1. kolovoza 2014.

- na iznos 109,99 EUR od 1. rujna 2014.

- na iznos 112,10 EUR od 1. listopada 2014.

- na iznos 115,13 EUR od 1. studenoga 2014.

- na iznos 115,70 EUR od 1. prosinca 2014.

- na iznos 116,15 EUR od 1. siječnja 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. veljače 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. ožujka 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. travnja 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. svibnja 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. lipnja 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. srpnja 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. kolovoza 2015.

- na iznos 115,92 EUR od 1. rujna 2015.

-

do isplate po stopi od 12% godišnje računajući 1. studenoga 2012. do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa 2.615,74 eura na iznos od 3.793,57 eura.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka Zagreb d.d. da tužitelju ŠL nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.936,31 eura (tisuću devetsto trideset šest eura i trideset jedan cent) sa zateznim kamatama od 14. travnja 2026. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Činjenično obrazlažući predmet spora navodi da se njegovo potraživanje odnosi na zahtjev za isplatu iznosa u visini od 2.615,74 eura, a za koji iznos je preplatilo rate kredita temeljem Ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF do koje je došlo za vrijeme otplate kredita. Smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu, a temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ništetne budući da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a kako je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa. Stoga ovom tužbom tužitelj potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zateznom. Predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 24. siječnja 2026. sukladno nalazu i mišljenju vještaka povećao tužbeni zahtjev na način da istim potražuje iznos od 3.793,57 eura sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te je sud i odlučivao upravo o tom tužbenom zahtjevu umjesto prvotno zatraženog iznosa od 2.615,74 eura. U podnesku od 13. veljače 2026. tuženik je izjavio da se protivi preinaci tužbe.

3. Odredbom čl. 190. st. 2 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019. 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja odredba je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Uvažavajući odredbu čl. 190. st. 3. ZPP-a sud je donio raspravno rješenje od 17. ožujka 2026. kojim se prihvaća preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sa iznosa 2.615,74 eura na iznos od 3.793,57 eura i to unatoč protivljenju tuženika budući da sud nalazi da je preinaka tužbe svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Slijedom navedenog, na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a sud je donio rješenje kao u točki I. izreke rješenja.

4. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kako u osnovi tako i u visini te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu se automatski primijeniti na individualni spor tužitelja, da je ugovaranje valutne klauzule u CHF valjano i dopušteno, da je tužitelj bio upoznat s rizikom promjene tečaja CHF te je o istom obaviješten, kao i da navedena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima stranaka u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP-a. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. U dokaznom postupku sud pročitao dokumentaciju tužitelja (strana 10-48, 339-354 spisa), dokumentaciju tuženika (strana 66-303, 324-333, 369-441), zapisnik o saslušanju tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka od 9. prosinca 2025. (strana 456-472 spisa) i iskaz tužitelja saslušanog kao stranke u svrhu dokazivanja. Druge dokaze sud nije provodio jer ih stranka nisu predlagale, a činjenično stanje je u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke.

6. Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.793,57 eura za koji je tužitelj preplatio rate kredita po osnovi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 24. ožujka 2003. zaključile Ugovor o kreditu broj 3206385354 (dalje: Ugovor o kreditu) i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koje odgovara protuvrijednosti od 48.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je rok otplate kredita 120 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu. Nije sporno niti da se radilo o namjenskom kreditu za adaptaciju stana (članak 6. Ugovora). Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti. Nije sporno da su stranke 12. siječnja 2016. sklopile Sporazum o raspolaganju preplatom (dalje: Sporazum) u kojem je tuženik obračunao da je zbroj uplaćenih iznosa veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, računajući do 30. rujna 2015. te da razlika između ta dva iznosa predstavlja preplatu na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 4.066,28 eur/31.034,17 kn (čl. 4. Sporazuma) te da je navedenom preplatom podmiren kreditu u EUR u cijelosti (čl. 5. Sporazuma), a razlika je tužitelju isplaćena na tekući račun.

9. Sporno je između stranaka ima li tužitelj svojstvo potrošača, je li navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna te je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio uslijed promjene tečaja u odnosu na tečaj i koji je bio u trenutku sklapanja ugovora. Nadalje, jesu li sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitel ju dao sve potrebne informacije o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora te je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora upotrijebio dužnu pažnju. Konačno, sporna je visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

10. Vezano za ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu ukazuje se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022; dalje ZOO) prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke, pa tako i tuženik, mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu, a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka je su li te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju .

11. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su ga sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i to u točci 1. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima (bankama) da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno sporne ugovorne odredbe o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

17. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

18. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

20. Isto tako u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

21. U odnosu na prigovore tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran da bi mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

22. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužitelja obavijestio i dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

23. Na ovu spornu okolnost sud je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivao objektivno i uvjerljivo, a njegovi navodi proizlaze iz dokumentacije koja je dostavljena u spis. U svojem iskazu tužitelj je u bitnome naveo da od strane djelatnika tuženika nije bio obaviješten o specifičnim rizicima vezanim uz kreditiranje u CHF, a koji iskaz sud prihvaća, a s obzirom da nije proturječan dokumentaciji predanoj u spis, niti je tuženik kakvim dokazom pobio iskaz tužitelja, a slijedom čega je sud stava da tuženik u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu neposredno po svojim djelatnicima informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

24. Pri tome nedvojbeno je da je predmetni ugovor tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika te ga je korisnik kredita ili kao takvog mogao prihvatiti i potpisati (uključujući i ovdje navedenu odredbu) ili od njegovog sklapanja odustati, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva radi kojih mu je kredit bio potreban. S druge strane, kako tuženik nije predložio saslušanje osobnog bankara na okolnost jesu li i na koji način djelatnici banke doista prilikom sklapanja ugovora tužitelja informirali o rizicima i posljedicama promjene tečaja CHF ostali su nedokazani navodi tuženika o načinu informiranja tužitelja od strane njegovih djelatnika u konkretnom slučaju.

25. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj koji s obzirom na svoju struku i zanimanje (strojarski tehničar) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika nije bio uopće informiran o potrebnim parametrima promjene i rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

26. Stoga sud ocjenjuje kako su u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

27. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tužitelja o razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK uvjetovanim razlozima na koje tuženik nije mogao utjecati niti je za njih odgovoran.

28. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe.

28.1. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača na čija se utvrđenja poziva tužitelja tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

28.2. U odnosu na prigovor zastare novopostavljenog tužbenog zahtjeva ukazuje se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., a koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Stoga je i takav prigovor tuženika neosnovan.

29. S obzirom na navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama sukladno čl. 323. ZOO-a svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbi.

30. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo OL.

30.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015. više je plaćeno 6.434,34 EUR (tabela 1 i 2 Nalaza).

30.2. Nadalje da je prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik tužitelju priznao preplatu u iznosu od 4.066,28 EUR te da je preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.425,51 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.640,77 EUR te da preostala razlika više plaćenog iznosi 3.793,57 EUR.

30.3. Rezimirajući iznijeto, iz nalaza proizlazi da je tužitelj s osnova promjene tečaja uz uračunavanje preplate priznate u konverziji uplatio ukupno više 3.793,57 EUR pri čemu je vještak naznačio točne pojedinačne preplaćene iznose i datume izvršenih plaćanja odnosno preplate (tabela 3 i 4 Nalaza).

30.4. Vještak je također naveo da je tuženik konverziju (CHF-EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta računski izvršio u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015) te da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR u obzir uzete sve uplate tužitelja te su utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF/EUR.

31. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da je u cijelosti suglasan s istim te je podneskom od 24. siječnja 2026. (strana 478 -480) prema nalazu i mišljenju odredio tužbeni zahtjev kako je to opisano u toč. 3. obrazloženja, dok tuženik u podnesku od 27. siječnja 2026. (strana 481 - 484) navodi da nema primjedbi na matematički izračun, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

32. Ocjenjujući nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud isti prihvaća u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu sa pravilima struke obzirom je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, a stranke su na glavnoj raspravi održanoj 17. ožujka 2026. izričito izjavile da ne predlažu da se vještak usmeno sasluša, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istome utvrdio visinu preplaćenih tj. bez osnove od strane tuženika stečenih iznosa.

33. Što se tiče navoda tuženika da je predmetni kredit otplaćen, valja istaknuti kako unatoč činjenici što je u konkretnom predmetu ugovor između stranaka izvršen, da predmetno ne sprječava tužitelja u zahtjevu da se utvrdi ništetnost spornih odredbi. Ništetnost samih tih odredaba ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni budući da sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistenciju i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog Zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi. Potrošaču pripada također i pravo na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

34. Ovdje valja napomenuti kako, prema ocjeni suda, nisu osnovani prigovori tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena samo na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena prava pojedinih članova grupacije, koji traže zaštitu. Naime, sudska praksa je već zauzela stav o takvim prigovorima, naglašavajući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. Zakon o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede iz čl. 106.1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, o čemu se radi u ovom slučaju. Inače, u ovom postupku su čak provedeni i dokazi na temelju kojih rezultata je utvrđeno da upravo u konkretnom slučaju, u odnosu na samu tužiteljicu, banke predmetne ugovorne odredbe nisu koristile prema načelu savjesnosti i poštenja, te da se o odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno progovaralo.

35. U odnosu na prigovore tuženika da je vještak trebao uzeti u obzir tzv. negativne razlike kada je tečaj bio niži od početnog ili kamata niža ističe se da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa niti ne postoji njegova obveza vraćanjem nečega što nije primio, a zato ne postoji tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga sud nije uvažio prigovor tuženika da zbog negativne tečajne razlike treba umanjiti njegovu obvezu povrata preplaćenih mjesečnih iznosa.

36. Predmetni Ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

37. Kako je dakle sud utvrdio osnovu tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova primjene ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna dopuni nalaza i mišljenja vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

38. Na dosuđene iznose valjalo je tužitelju priznati i zakonsku zateznu kamatu. Zakonske zatezne kamate tužitelju je dosuđena po njegovom zahtjevu i sukladno nalazu vještaka, prema odredbi članka 1115. ZOO-a, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

39. Vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 3.793,57 eura. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je tako tuženik koji je spor u cijelosti izgubio dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

39.1. Prilikom odmjeravanja troškova tužitelja valja ukazati da je odredbom članka 10. stavak 1. ZPP-a propisano da sud i stranke moraju nastojati da se postupak provede sa što manje troškova te da sukladno članku 155. stavak 1. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci sud određuje naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice o čemu sud odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

39.2. Dosuđeni trošak tužitelja sastoji se od izdataka tužitelja koje je sud u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a ocijenio potrebnim za vođenje parnice, a sastoji se od izdataka tuž itelja za sastavljanje tužbe prema Tbr .7. toč.1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura, trošak sastavljanja podneska od 19. kolovoza 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu te trošak sastavljanja podneska od 14. veljače 2025. kojim je odredio tužbeni zahtjev nakon nalaza i mišljenja vještaka odnosno dopune nalaza u iznosu od 250,00 eura, sve prema Tbr. 8. st. 1. i Tbr. 46. Tarife u iznosu od 250,00 eura za svaki podnesak, trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 9. rujna 2024. te na glavnoj raspravi održanoj 13. siječnja 2024. i 17. ožujka 2026. prema Tbr. 9. st.1. Tarife i Tbr. 46. u iznosu od 250,00 eura za svako od ročišta . Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura. Osim navedenog tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 36,31 eura sukladno Tbr. 1. točka 1. i Tbr. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023).

39.3. Trošak sastava podneska od 11. prosinca 2024. kojim tužitelj dostavlja sudsku praksu sud nije našao potrebnim za vođenje postupka kao niti podnesak kojim se očituje na presudu Vrhovnog suda RH Rev-637/2019-2.

39.4. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a na temelju tbr. 52. stavak 3. Tarife i to u granicama postavljenog zahtjeva (troškovnikom tužitelja zatraženih iznosa pojedinih troškova).

39.5. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.936,31 eura. koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a.

U Varaždinu 14. travnja 2026.

Sudac:

Helena Đud

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Dini Galić, odvjetniku u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu

3. spis