REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1902/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, protiv tuženika WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d., OIB 52848403362, Zagreb, Slovenska 24, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-723/2024-18 od 26. ožujka 2025., 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-723/2024-18 od 26. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-723/2024-18 od 26. ožujka 2025. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.418,64 € sa zateznim kamatama koje teku na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 580,96 € sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2025. do isplate (točka II. izreke). U cijelosti je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka III. izreke).

2. Protiv pobijane presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom ovom sudu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju žalbe navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio isključivu odgovornost tuženikovog osiguranika za štetni događaj primjenom pravila desne strane, propisanog odredbom čl. 57. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer nije naveo ni jedan valjani razlog da bi kolnici kojima su prometovala vozila osiguranika obje stranke u postupku predstavljali ceste iste važnosti i da bi se sukladno tome mogla primijeniti navedena odredba. Ističe da je kolnik kojim se kretalo vozilo tužiteljeve osiguranice širok 3 metra, namijenjen isključivo za prilaz konkretnim ulazima u zgradu i da je na tom kolniku postavljen prometni znak „zabrane prometa u oba smjera - osim vozila stanara“, dok se vozilo tuženikovog osiguranika kretalo kolnikom širine 6 metara s parkirnim mjestima čija je svrha sabiranje prometa iz okolnih prilaza, pa smatra da se ta dva kolnika ne mogu smatrati cestama iste važnosti i da se između njih ne može staviti znak jednakosti. Žalitelj napominje da je prvostupanjski sud zanemario nalaz i mišljenje prometnog vještaka koji je u istom naveo da je cesta kojom je prometovalo vozilo tuženikovog osiguranika veće prometne važnosti, te da je tužiteljeva osiguranica prilikom uključivanja u raskrižje to trebala zaključiti i propustiti vozilo tuženikovog osiguranika. Također je žalitelj naveo da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da je tužiteljeva osiguranica imala lošu preglednost u smjeru iz kojeg je naišlo vozilo tuženikovog osiguranika, a koje bi po pravilu desne strane tužiteljeva osiguranica trebala propustiti. Nastavno na navedeno upire i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 3056/2015 od 26. ožujka 2019. Osporava tijek zateznih kamata i odluku o trošku te traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 433,14 €.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

4. Nakon što je ispitao presudu na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

5. Predmet spora je isplata iznosa od 7.418,64 € s pripadajućim zateznim kamatama koji tužitelj potražuje od tuženika na temelju isplate koju je izvršio svojoj osiguranici, nakon prometne nezgode koja se dogodila 19. studenog 2022. u ulici Remetinečki gaj, u Zagrebu. Dakle, sporno je tko je odgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode te posljedično je li tuženik regresno odgovoran tužitelju za navedeni isplaćeni iznos, kao i od kojeg trenutka tužitelju pripadaju zatezne kamate.

6. Tužitelj u tužbi navodi da je do prometne nezgode došlo na način da je tuženikov osiguranik, krećući se kolnikom, dolaskom do raskrižja na kojem nisu bili postavljeni prometni znakovi, propustio postupiti po pravilu prednosti prolaska vozila koje dolazi s desne strane, uslijed čega je oduzeo prednost tužiteljevoj osiguranici koja je dolazila s njegove desne strane i skretala ulijevo, te je došlo do sudara. Nadalje navodi da je kao kasko osiguratelj isplatio štetu svojoj osiguranici u iznosu od 7.418,64 €, čime je stekao pravo regresa prema tuženiku, sukladno odredbi čl. 963. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), pa zahtijeva isplatu tog iznosa s pripadajućim kamatama.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava nastanak prometne nezgode niti svoj status osiguratelja, ali osporava odgovornost svog osiguranika. Tvrdi da je za nastanak predmetne nezgode odgovorna tužiteljeva osiguranica jer se uključivala s kolnika koji služi prilazu zgradi i koji nije prometnica iste važnosti, već sporedna površina u odnosu na kolnik kojim se kretao tuženikov osiguranik. Smatra da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje pravilo desne strane, već da je tužiteljeva osiguranica bila dužna propustiti vozilo tuženikovog osiguranika. Također osporava tijek zateznih kamata.

8. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je odredio izvođenje dokaza prometnim vještačenjem, na okolnost utvrđivanja dinamike odvijanja prometne nezgode. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se nezgoda dogodila na pravilnom trokrakom raskrižju kolnika različitih širina, pri čemu je kolnik kojim se kretao tuženikov osiguranik bio širine oko 6 metara i prometno opterećeniji, dok je kolnik kojim se kretala tužiteljeva osiguranica bio širine oko 3 metra i služio je kao prilaz zgradi. Vještak navodi da na raskrižju nisu bili postavljeni prometni znakovi koji bi regulirali prednost prolaska, zbog čega bi se, ako se radi o cestama iste važnosti, primjenjivalo pravilo desne strane, prema kojem bi prednost imala tužiteljeva osiguranica. Međutim, vještak istodobno navodi da je s prometno-tehničkog stajališta kolnik kojim se kretao tuženikov osiguranik prometno važniji, pa smatra da je tužiteljeva osiguranica trebala uočiti da se uključuje na prometnicu veće važnosti i propustiti vozilo koje se njome kretalo.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da na predmetnom raskrižju nije bilo prometnih znakova koji bi određivali prednost prolaska te da su obje prometne površine asfaltirane i predstavljaju nerazvrstane ceste. Pozivajući se na odredbe čl. 57. st. 1., 4. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23 i 145/24; dalje: ZSPC), prvostupanjski je sud zaključio da u situaciji kada prednost prolaska nije uređena prometnim znakovima, a ne postoji razlika u vrsti kolničkog zastora (obje su prometnice asfaltirane) niti normativno određena razlika u važnosti cesta, prednost prolaska određuje se primjenom pravila desne strane. Sud je pritom naglasio da se prednost prolaska ne može utvrđivati prema subjektivnoj procjeni sudionika u prometu o važnosti pojedine prometnice, niti prema njezinim prometno -tehničkim obilježjima poput širine ili frekventnosti. Slijedom toga je zaključio da se radi o cestama iste važnosti te da je tuženikov osiguranik, kojem je vozilo tužiteljeve osiguranice dolazilo s desne strane, bio dužan propustiti to vozilo. Pozivom na odredbu čl. 963. ZOO-a, prvostupanjski je sud ocijenio da je propuštanje te obveze u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode, te da na strani tužiteljeve osiguranice nije utvrđen doprinos nastanku štete koji bi utjecao na opseg odgovornosti.

10. I ovaj drugostupanjski sud, jednako kao i prvostupanjski sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan, a tuženikova žalba neosnovana. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, ovaj sud ocjenjuje da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži dostatne, jasne i međusobno neproturječne razloge o svim činjenicama koje su bile odlučne za odluku o osnovi zahtjeva. Iz obrazloženja je razvidno koje je činjenice prvostupanjski sud uzeo utvrđenima, na kojim ih je dokazima temeljio i iz kojih je razloga otklonio pravno shvaćanje tuženika da se u konkretnom slučaju ne bi imalo primijeniti pravilo desne strane.

11. Bit spora, a time i žalbe, svodi se na pitanje je li predmetno raskrižje valjalo pravno kvalificirati kao raskrižje cesta iste važnosti na koje se primjenjuje pravilo iz čl. 57. st. 1. ZSPC-a, ili je, kako tvrdi tuženik, već prema samim prometno - tehničkim obilježjima mjesta događaja trebalo zaključiti da je kolnik kojim se kretao tuženikov osiguranik cesta veće prometne važnosti, pa da je tužiteljeva osiguranica bila dužna propustiti njegovo vozilo. Odredba čl. 57. st. 1. ZSPC-a propisuje da je na raskrižju cesta iste važnosti vozač dužan propustiti vozilo koje nailazi s njegove desne strane, dok st. 4. i 5. istoga članka uređuju situacije kada je prednost određena prometnim znakom odnosno kada se vozilom ulazi na cestu s kolničkog zastora na cestu bez suvremenog kolničkog zastora i obratno.

12. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, proizlazi da na raskrižju iz smjerova iz kojih su nailazili sudionici prometne nezgode nisu bili postavljeni prometni znakovi koji bi definirali cestu s prednošću prolaska niti regulirali prednost prolaska kroz raskrižje. Nadalje, prvostupanjski je sud utvrdio da su se oba vozila kretala po asfaltiranim, dakle prometnim površinama sa suvremenim kolničkim zastorom, pa već zato nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 57. st. 5. ZSPC-a. U takvoj činjeničnoj situaciji nije odlučno što je jedan kolnik širi, prometno opterećeniji ili funkcionalno „sabirni”, a drugi uži i pretežito služi prilazu zgradi, jer te okolnosti same po sebi ne predstavljaju zakonski kriterij za isključenje pravila desne strane. Zakon o sigurnosti prometa na cestama pravila o prednosti prolaska veže uz prometne znakove i normativno uređene prometne situacije, a ne uz slobodnu procjenu sudionika u prometu ili naknadnu prometno-tehničku valorizaciju koji je pravac „važniji”. Dakle, u okolnostima kao što je ova, kada nema prometnih znakova koji bi jednu prometnicu označili cestom s prednošću prolaska, kada nije utvrđena razlika u zakonskoj kategorizaciji cesta i kada se ne radi o situaciji iz odredbe čl. 57. st. 5. ZSPC -a, zaključak o primjeni pravila desne strane nije rezultat proizvoljne ocjene, nego neposredna pravna posljedica utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Na pravilnost takvog pristupa ne utječe ni žalbeni navod da kolnik kojim se kretala tužiteljeva osiguranica, zbog prometnog znaka zabrane prometa „osim vozila stanara”, uopće ne bi predstavljao cestu u smislu prometnih propisa, nego tek površinu s koje se uključuje u promet. Naprotiv, navedeni Zakon polazi od toga da se prometna pravila primjenjuju i na nerazvrstane ceste koje se koriste za javni promet, sukladno odredbama Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11.,18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23). Sama okolnost da je na određenom kolniku promet ograničen za određenu skupinu korisnika ne znači da taj kolnik prestaje biti cesta u smislu prometnih pravila, niti ga automatski pretvara u puku „površinu uključivanja” izvan režima odredbe čl. 57. ZSPC-a.

14. Nadalje, tuženik se u žalbi poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-3056/2015-2 od 26. ožujka 2019. Prema dostupnom sažetku te prakse, Vrhovni sud Republike Hrvatske je prihvatio da se sudionici u prometu, ako je na licu mjesta objektivno moguće procijeniti koja cesta ima veću važnost, ne mogu opravdano pozivati na nepostojanje prometnih znakova kao razlog neznanja o tome koja je cesta glavna, a koja sporedna. Međutim, upravo iz tog pravnog shvaćanja proizlazi zašto se ono u ovom predmetu ne može primijeniti onako kako to u svojoj žalbi iskazuje tuženik. Navedena praksa ne uspostavlja opće pravilo da sud ili vještak mogu u svakom neoznačenom raskrižju, samo prema širini kolnika, intenzitetu prometa ili „životnoj logici”, isključiti primjenu navedene odredbe čl. 57. st. 1. ZSPC-a. Naprotiv, iz same formulacije proizlazi da mora postojati takva objektivna i nedvojbena prometna situacija da je sudioniku u prometu razlika u važnosti cesta na licu mjesta očita. U ovom predmetu prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje javne ceste višeg reda u odnosu na sporednu prometnicu, nije utvrdio prometne znakove koji bi uređivali prednost prolaska, a iz nalaza vještaka proizlazi da su obje prometne površine asfaltirane i da nema prometne signalizacije koja bi jednu od njih označavala cestom s prednošću prolaska. U takvoj situaciji žaliteljevo pozivanje na navedenu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije uvjerljivo, jer on zapravo traži da se pravilo iz te odluke proširi i na situaciju u kojoj objektivna normativna razlika nije utvrđena, nego se tek naknadno konstruira na temelju prometno-tehničke procjene.

15. Stoga, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i nalaz i mišljenje prometnog vještaka. Nema dvojbe da je sud bio ovlašten prihvatiti činjenične i prometno-tehničke dijelove nalaza, osobito glede mjesta sraza, smjera kretanja vozila, brzina kretanja i preglednosti raskrižja. No jednako tako sud nije bio vezan onim dijelom vještačkog mišljenja u kojem se vještak upustio u pravnu kvalifikaciju koja prometnica ima prednost prolaska. Razgraničenje između stručne ocjene i pravne ocjene bitno je upravo u ovakvim predmetima: vještak utvrđuje tehničke okolnosti nastanka nezgode, dok je tumačenje i primjena odredbe čl. 57. ZSPC-a isključivo zadaća suda. Stoga žalbeni navod da je prvostupanjski sud zanemario nalaz i mišljenje vještaka nije osnovan, budući da sud nije odbacio nalaz kao dokaz, već nije prihvatio onaj dio mišljenja u kojem se vještak upustio u rješavanje pravnog pitanja, koje je u isključivoj nadležnosti suda.

16. U odnosu na žalbeni navod da je prvostupanjski sud nepravilno utvrdio isključivu odgovornost tuženikovog osiguranika, ističe se da ograničena preglednost u smjeru iz kojeg je nailazilo vozilo tuženikovog osiguranika (što proizlazi iz vještačkog nalaza), ne znači automatski i suodgovornost vozača koji ima prednost prolaska. Za pravno relevantan doprinos bilo je potrebno utvrditi konkretnu protupravnu ili barem objektivno nepažljivu radnju tužiteljeve osiguranice koja bi bila u uzročnoj vezi s nastankom štete. Uzimajući u obzir da je upravo tuženikov osiguranik, krećući se kroz neoznačeno raskrižje, propustio postupiti po pravilu desne strane, pozivanje na to da je tužiteljeva osiguranica trebala stati, nije dostatno za zaključak o njezinu doprinosu, osobito kada bi se takav zaključak opet temeljio na istoj polaznoj tezi tuženika da se nije radilo o cestama iste važnosti.

17. Ni žalbeni navod kojim se osporava odluka o zateznim kamatama nije osnovan. Prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok se visina stope određuje sukladno stavku 2. iste odredbe. U konkretnom slučaju riječ je o regresnom zahtjevu osiguratelja, pri čemu tužitelj svoje potraživanje temelji na više pojedinačnih isplata izvršenih svom osiguraniku. Svaka takva isplata ima za posljedicu prijelaz prava na tužitelja u odgovarajućem dijelu, sukladno odredbi čl. 963. ZOO -a, pa time ujedno predstavlja i samostalnu novčanu tražbinu prema tuženiku. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud odredio tijek zateznih kamata na način da iste teku na svaki pojedini iznos od dana kada je tužitelj izvršio odgovarajuću isplatu, i to od 23. prosinca 2022., 30. siječnja 2023. i 2. veljače 2023., pa do isplate. Naime, u trenutku kada tužitelj izvrši isplatu osigurnine, on u tom dijelu stupa u prava oštećenika prema odgovornoj osobi, čime nastaje njegova regresna tražbina, a dužnik dolazi u zakašnjenje ako tu obvezu ne ispuni bez odgode nakon njezina nastanka. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate od dana tih pojedinačnih dospijeća, a ne od dana donošenja presude (26. ožujka 2025.).

18. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. ZPP-a), a žalitelj ni ne navodi konkretne razloge zbog kojih pobija odluku o parničnim troškovima.

19. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP -a, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović