Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-890/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Tajane Polić, kao predsjednice vijeća, Brankice Malnar, kao sutkinje izvjestiteljice te Alena Perhata, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Mrkiću, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-592/2023-29 od 10. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj: P-592/2023-29 od 10. travnja 2024. u dijelu točke I. i II. izreke uz ispravak tako da umjesto točke III. piše točka II., a umjesto točke IV. točka III.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 11.727,31 eura koja se zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima isplatiti tužitelju s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa (točka I. izreke), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), dok je tužitelj odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 1.800,00 eura do iznosa od 1.949,73 eura (točka III. izreke).

2. Protiv točaka I. i II. izreke presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tuženika. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu novčane razlike nastale primjenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o [broj kredita] od 2. svibnja 2005. sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika.

6. Iz stanja prvostupanjskog spisa i pobijane presude, u bitnome, proizlazi:

- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditorom sklopio 2. svibnja 2005. Ugovor o namjenskom [broj kredita],

- da je temeljem Ugovora pravni prednik tuženika odobrio tužitelju isplatu namjenskog kredita za adaptaciju kuće u iznosu 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize na dan korištenja kredita s rokom otplate od 24 godine,

- da tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi te u samom ugovoru upozorio tužitelja na posljedice i rizik ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO) prihvatio restitucijski zahtjev tužitelja. U odnosu na tuženikovo prigovaranje da se u obzir trebaju uzeti iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog tečaja te da se za te iznose treba umanjiti preplata, sud prigovor utvrđuje neosnovanim budući da je tuženik samo paušalno istaknuo navedeni prigovor, bez navođenja konkretnih iznosa koje prebija/potražuje po tim osnovama. Također, prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14. lipnja 2018., a od tada do podnošenja tužbe u ovome predmetu 6. lipnja 2023. da nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Odluku o trošku donosi primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP- a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

9. Međutim, prvostupanjski je sud u izreci presude pogrešno napisao točka III. umjesto točka II. i točka IV. umjesto točka III. pa je ovaj žalbeni sud izvršio ispravak u smislu odredbe članka 342. ZPP-a

10. Pravilno je sud prvog stupnja analizom svih provedenih dokaza u ovom predmetu te pozivom na presudu u kolektivnom sporu utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

11. Prvenstveno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme kao i ugovori na koje se odnosi utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

12. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da su time postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. (predmetni ugovor je sklopljen 2. svibnja 2005.).

13. Prvostupanjskom je presudom na jasan način obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

14. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

16. Isto tako, saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF.

17. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika kako prvostupanjski sud nije izveo sve dokaze predložene od strane tuženika, koji da je predložio saslušati svjedoke na okolnost da je tuženik sa tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, za istaknuti je da je u predmetnom postupku saslušan tužitelj na okolnosti mogućnosti neposrednog pregovaranja tužitelja s tuženikom o spornim odredbama Ugovora, kao i je li tužitelj od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF te ima li isti svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Također su saslušani i svjedoci ZG i OG, kao založni dužnici.

18. Međutim, tako provedenim dokazima nije utvrđeno da bi tužitelj kao potrošač bio obavješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka u smislu da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja, a on tijekom postupka pa ni sada u žalbi ni činjenično ne tvrdi da bi o tome obavijestio tužitelja. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni korisnik kredita, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora, kao stručna osoba, znao ili morao znati.

19. Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača” ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, s time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču. Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi ugovori, a koji svi sadrže, pored ostalog, odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

20. Nisu osnovane žalbene tvrdnje o zastari predmetne tražbine jer tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Osim toga, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P - 1401/12 od 4. travnja 2012., a koja je u odnosu na utvrđenje ništetnim valutne klauzule postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. i rok od pet godina nije protekao do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, 6. lipnja 2023. Treba kazati da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu bila prekinuta zastara, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a i rokovi zastare ponovno su počeli teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka bez iznošenja jasnih razloga za isto, ističe se da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo kako je prihvatio nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka u cijelosti jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno.

22. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

23. U odnosu na navode tuženika kako Slavonska banka d.d. nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz tih presuda, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da ne mogu biti osnovani navodi prema kojima pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' nisu primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila Slavonska banka d.d., koja nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi članka 549. u vezi članka 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Navedene činjenice pravnog sljedništva od Slavonske banke d.d. preko Hypo Alpe Adria bank d.d. do Addiko bank d.d. opće su poznate te ih tuženik tijekom postupka nije uopće osporavao.

24. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je tužitelju koji je uspio u sporu dosudio troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok utvrđenje suda glede visine određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedeno u pitanje pa ga žalbeni sud nije ni utvrđivao (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

25. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan budući da nije uspio sa žalbom, primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je zahtjev tužitelja za sastav odgovora na žalbu odbijen kao neosnovan jer isti nije bio potreban niti nužan za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a.

27. Točka III. izreke navedene presude, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 14. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić