P-1767/2025-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja tužitelja FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, [adresa], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi isplate,nakon rasprave zaključene dana 10.ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice odvjetnika Marijana Belčić i zamjenika punomoćnika tuženika Filipa Fuštin, odvjetnika u Zagrebu, dana 14.travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 4. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206205460, sklopljenog dana 16.02.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.02.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-374/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 212,50 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 14. travnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 22.prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 16.02.2006. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206205460, potvrđen dana 18.02.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-374/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 62.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 20 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st. 4. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 25.02.2006. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.022,56 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 135,72 EURA. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade I usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st. 4. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206205460, sklopljenog dana 16.02.2006. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 18.02.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-374/2006, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjevi kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe,te da tužitelj nije dokazao potrošačko svojstvo. Tuženik ističe da tužitelj prije svega nije dokazao pravni interes za podnošenje isključivo deklaratornog tužbenog zahtjeva odnosno deklaratorne tužbe. Deklaratorna tužba se može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost ili neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Da bi se moglo utvrditi postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, prihvaćanjem njegovog tužbenog zahtjeva za njega bila ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Tužitelj u tužbi navedeno nije učinio vjerojatnim, niti će moći. Naime, za isticanje tužbenog zahtjeva i podizanje deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnosti, u smislu čl. 187. ZPP potrebno je da tužitelj ima konkretan i aktualan pravni interes. Dodatno, zakonski pojam "zainteresirane osobe" koja se može pozivati na ništetnost ugovora prema čl. 327. ZOO-a ne smije se tumačiti preširoko i na način koji je suprotan zakonskoj svrsi i cilju navedenog propisa, jer intencija zakonodavca nije bila da za slučaj isticanja ništetnosti uvede u pravni sustav tzv. popularnu tužbu, tj. pravo svakoga da pokreće sudske postupke radi utvrđenja ništetnosti bilo kojeg ugovora, a da za to ne postoji realan i životni interes. Taj interes prvenstveno se mora sastojati u tome što utvrđenje ništetnosti ugovora izravno i konkretno unapređuje poziciju tužitelja. Bilo kakvo suprotno tumačenje otklonilo bi svaki smisao zakonskog zahtjeva za isticanje ništetnosti od strane za to zainteresirane osobe. Također, tužitelj kod deklaratornih tužbi mora u svakom konkretnom slučaju dokazati postojanje specifične pravne koristi koju će imati od toga da sud utvrdi svojom presudom postojanje sadržaja određenog pravnog odnosa. Naime, i sam tužitelj uz tužbu prilaže potvrdu tuženika u kojoj je brojčano izražena naknada naplaćena tužitelju još 2006.g. S obzirom da tužitelj nedvojbeno zaštitu može potraživati kondemnatornom tužbom to je jasno da nisu ispunjeni uvjeti propisani čl. 187. ZPP. Tužitelj nema konkretan i aktualan interes prilikom podnošenja tužbe. Sve i pod pretpostavkom usvajanja tužiteljeva deklaratornog zahtjeva (kojem usvajanju se tuženik evidentno protivi) za tužitelja ne bi nastala nikakva pravna korist osim dosude eventualnih troškova postupka, a to svakako nije smisao deklaratornih tužbi. Štoviše, izravna je zloupotreba procesnih ovlaštenja. Dakle, tužitelj nema pravni interes za podnošenje samo deklaratornog tužbenog zahtjeva jer nema prepreke za podnošenje kondemnatorne tužbe. Navedeno je ustaljeni stav Vrhovnog suda RH ali i stav viših sudova na koje tuženik ukazuje u nastavku: odluka VSRH Rev 588/1998 od 13. svibnja 1998.: „Odredba čl. 187. st. 2. ZPP propisuje da se tužba za utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa može podići ako tužitelj ima pravni interes za to utvrđenje prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. Kada je tužiteljica stekla mogućnost da pravnu zaštitu ostvari kondemnatornom tužbom, više ne postoji pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje.“ ;odluka VSRH Revt 81/2005-2 od 6.9.2005.g. „U ovom predmetu je riječ o tužbi na utvrđenje u smislu odredaba čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP takva tužba se može podnijeti kad tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe – što predstavlja procesnu pretpostavku za dopuštenost tužbe. Nižestupanjski sudovi temelje svoju odluku na stajalištu da u ovom predmetu nije ispunjena navedena procesna pretpostavka, jer tužiteljica nije učinila vjerojatnim postojanje pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe. U smislu navedene zakonske odredbe, a da bi se utvrdilo postojanje pravnog interesa, tužitelj treba učiniti vjerojatnim da bi, ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, bila za njega ostvarena određena pravna korist koju bez takve sudske odluke ne bi mogao ostvariti.“ :Županijski sud u Rijeci, posl.br. Gž -902/2023-6 „16. Naime, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke, te da bi tužba bila dopuštena, odnosno da bi sud o njoj bio dužan raspravljati i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnovanosti tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je neko njegovo subjektivno pravo povrijeđeno ili ugroženo, te učiniti vjerojatnim da će ukoliko takav njegov zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Za razliku od kondemnatornih i konstitutivnih zahtjeva kod kojih se pravni interes a priori pretpostavlja, kod deklaratornih tužbenih zahtjeva isti predstavlja procesnu pretpostavku u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP-a. Dakle, tužitelj kod deklaratornih tužbi mora u svakom konkretnom slučaju dokazati postojanje specifične pravne koristi koju će imati od toga da sud utvrdi svojom presudom postojanje sadržaja određenog pravnog odnosa. Nadalje prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a, deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da se utvrdi postojanje, odnosno ne postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, s time da pravni odnos čije se utvrđenje traži mora biti konkretan. Tako se ne može tražiti utvrđenje budućih odnosa čije se zasnivanje tek očekuje, niti apstraktno rješenje nekog pravnog pitanja, a ni utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama postojećeg pravnog odnosa. Također tužitelj će imati razloga podnijeti deklaratornu tužbu uvijek kada iz određenih razloga ne može podnijeti kondemnatornu tužbu, bilo zato što zbog prirode pravnog odnosa koji je u pitanju kondemnatorna pravna zaštita nije moguća ili zato što kondemnatorna pravna zaštita još nije moguća, a postoji hitna potreba za sudskom zaštitom. Međutim ako je moguće s uspjehom istaknuti kondemnatornu tužbu, a čija osnovna prednost, u odnosu na deklaratorne tužbe, je u tome da one pružaju tužitelju priliku da ishodi punu sudsku zaštitu svojih prava ( do ovrhe ), ako tuženik dobrovoljno ne postupi po kondemnatornoj presudi. Nasuprot tome, deklaratorne tužbe u pravilu ne daju punu pravnu zaštitu tužitelju jer tužitelj, ukoliko tuženik ne prihvati dobrovoljno obvezu utvrđenu deklaratornom presudom, mora protiv njega podnijeti kondemnatornu tužbu da bi ishodio ovršni naslov na temelju kojeg će moći tražiti ovrhu onog što mu je dosuđeno takvom tužbom.“ ;Županijski sud u Velikoj Gorici, posl.br. 1 Gž-384/2022-2 „12. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist, o čemu je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju dao jasne razloge.“.Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl.br. 19 Gž- 1340/2021-2 „7. Suprotno navodima žalbe ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da je postojanje pravnog interesa bitan uvjet za podnošenje predmetne tužbe sudu, te je opća svrha tog uvjeta osigurati da sud ne mora razmatrati tužbe kojima se traže pravna mišljenja o općim pitanjima, kao što to tužiteljice pogrešno u navodima žalbe ističu. Naime prema uvriježenom stajalištu sudske prakse Europskog suda i domaćih sudova, usvajanje (ili poništenje) nekog akta mora tužitelju donijeti prednost ili korist, a ta „prednost” ili „korist” mora biti konkretna i osobna. Pod postojanjem pravnog interesa podrazumijeva se da će tužitelj ostvariti neku konkretnu korist ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen, dok neki hipotetski interes nije dovoljan, što znači da pravni interes mora biti konkretan i stvaran i mora postojati u trenutku podnošenja tužbe i egzistirati sve do donošenja konačne odluke.“ .Po pitanju pravnog interesa potrebno je djelovati preventivno i to u fazi postupka pred prvostupanjskim sudom jer se o navedenom neće raspravljati pred višim sudovima. U tom pogledu i Županijski sud u Splitu, posl.br. Gž 2300/2023-3: „13. Dodatno valja ukazati tuženima s obzirom na njihov žalbeni prijedlog kako provjeravanje postojanja pravnog interesa (zato što je ekonomičnost osnovni temelj postojanja pravnog interesa kao procesne pretpostavke) može biti umjesno samo ako se i kada obavlja preventivno, prije nego što dođe do odluke o tužbenom zahtjevu. Kad do odluke o zahtjevu dođe onda više nema opravdanog razloga ni pravno ni faktično gledano poništavati nešto što je u suštini meritorno pravilno riješeno. Za ukidanje tako donesene presude nema procesnog ovlaštenja s obzirom da je stvar materijalno - pravno zakonito riješena, a ne ostvaruje se niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Stoga kad je odluka o prihvaćanju deklaratornog zahtjeva već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocijeniti postoji li tužiteljev pravni interes za podnošenje tužbe (tako i Vrhovni sud u odlukama Revr-581/03 i Gzz- 65/1982).“ Da bi sud mogao postupati po zahtjevu tužitelja, mora postojati formalna pravilnost zahtjeva kojim se traži pravna zaštita. Nedostatak ove procesne pretpostavke dovodi do nedopustivosti tužbe. Odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a izrijekom se predviđa da je sud dužan odbaciti tužbu ako utvrdi da ne postoji pravni interes za podnošenje tužbe na utvrđenje. Sud pri takvom utvrđivanju pravnog interesa treba odlučivati na temelju navoda u tužbi, a teret dokazivanja postojanja činjenica iz kojih se može izvesti zaključak jest na tužitelju. Pravni interes tužitelj nije dokazao. Slijedom čega, tuženik predlaže Sudu da s obzirom na nepostojanje pravnog interesa tužitelja, tužbu odbaci i trošak postupka dosudi tuženiku prema niže navedenom troškovniku. U protivnom ovako podnošenje tužbe usmjereno je isključivo na generiranje troškova postupka, što je primjer zlouporabe procesnih ovlaštenja. Tuženik nastavno opisanom prigovara i vrijednosti predmeta spora kao previsoko postavljenoj. Ovo stoga što je de facto vrijednost tužiteljeva zahtjeva upravo iznos naknade koja je tužitelju naplaćena, a to je 135,72 EUR. Podnošenjem neosnovane deklaratorne tužbe, tužitelj postavlja i previsoki iznos vrijednosti predmeta spora 1.340,50 EUR. Vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju može biti koliko i iznosi sama naknada za obradu, a to je 135,72 EUR. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, odnosno nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Neovisno o tome što tužitelj ne predlaže niti jedan dokaz kojim potkrepljuje svoje navode tuženik će se, opreza radi, o istima očitovati u nastavku. Prije svega, tuženik ukazuje na stanje propisa, a što tužitelj, tendenciozno ispušta navesti u tužbi, budući da, s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnoga Ugovora o namjenskom kreditu – prosinac 2006.g. nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženu banku ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe članka čl. 2. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, zakonodavac je u: - čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/2013) dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; -ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: „Članak 3.Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“.Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Tuženik također ističe kako je plaćanje naknada banci uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, na svim kontinentima, dakle nije u praksi nepoznato, niti su naknade per se zabranjene. O tome najbolje svjedoči i Direktiva 2014/17/ЕU Europskog Parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014.g. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Ta Direktiva već u članku 4. (Definicije) navodi sljedeće: „efektivna kamatna stopa” (EKS) znači ukupni trošak kredita za potrošača, izražen kao godišnji postotak ukupnog iznosa kredita, uključujući, prema potrebi i troškove iz članka 12. stavka 2. te izjednačuje na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih budućih ili postojećih obveza (povlačenja tranše, otplata i naknada), dogovorenih između vjerovnika i potrošača; Također u članku 11. (Standardne informacije koje treba uključiti u oglašavanje) Direktive je propisano kako se u standardnim informacijama koje se pružaju potrošaču navode jasno, sažeto i uočljivo sljedeće stavke: (…) (c) stopa zaduživanja, uz navođenje je li fiksna ili varijabilna ili kombinacija obaju kamata, zajedno s pojedinostima o svim naknadama uključenim u ukupne troškove kredita za potrošača“.O tome da naknade predstavljaju redoviti trošak kredita ukazuje i Direktiva 2008/48/EZ2 Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ koja navodi kako se ukupni troškovi kredita sastoje: „(…) (g) „ukupni troškovi kredita za potrošača” znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu; Stoga, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu tako i na razini Europske unije. Nadalje, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.).Hrvatski zakonodavac na to se odlučio ali samo pro futuro, za ugovore o stambenom potrošačkom kreditiranju sklopljene nakon stupanja na snagu tog Zakona, 20. listopada 2017., slijedeći pritom pristup koji proizlazi iz, za nacionalnog zakonodavca obvezujućeg, istovrsnog ograničenja propisanog Direktivom 2014/17. Ugovor o kreditu sklopljen je, pritom, u veljači 2006. godine, te je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u veljači 2006. godine, dakle više od 10 godina prije stupanja na snagu tog Zakona. To mora respektirati svaki hrvatski sud, budući da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu tog Zakona na ugovore sklopljene prije njegova stupanja na snagu, što je sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti propisa koja obvezuje i sud. Posve je izvjesno da ni Sud Europske Unije ne bi na uvjete ugovora sklopljenog s tužiteljem 2006. godine, primjenjivao stajališta koja je zauzeo ili će zauzeti u vezi s primjenom Direktive 2014/17 (pri čemu bi se pritom postavilo i pitanje bi li taj Sud uopće bio nadležan za odlučivanje o ugovorima koji su sklopljeni prije nego li je Republika Hrvatska postala članicom EU). To znači da se recentno stajalište zakonodavca u pogledu isključenja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ne odnosi na potrošački ugovor koji je predmet spora, budući da je on sklopljen 2006. godine, za vrijeme važenja Zakona o bankama3, koji je u odredbi stavka (3) članka 173. izričito, u sklopu odredaba o obveznom informiranju potrošača, propisao obvezu (ali i ovlast banaka), informirati potrošače o uvjetima pružanja usluga, odobravanja kredita, uključujući o naknadama koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzgred valja napomenuti da je i po Zakonu o kreditnim institucijama4 propisano da se naknade uređuju općim uvjetima poslovanja kreditnih institucija (točka (5) stavak (4) članak 303.). Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Naime, banka skreće pozornost kako je upravo odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora pa tako i naknadu za obradu kredita. Naknada je naplaćena u postotku od 0,35 % iznosa kredita temeljem Odluke o tarifi naknada za usluge (2006. godina) i točke Odluke B3.4.1.2. dodatno umanjena za pogodnosti iz točke. B3.4.5. uz trajanje akcijskog modela. Naknada je propisana na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Osim što je obveza plaćanja naknade bila jasno navedena u Ugovoru o kreditu i Odluci o Tarifi naknada za usluge, banka je tužitelja i na druge načine informirala o obvezi plaćanja naknade. Naime, tužitelj je o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio informiran i od strane osobnog bankara koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva te da ih u tome smislu informiraju da naknadu za obradu kreditnog zahtjeva mogu platiti iz vlastitih sredstva ili iz sredstva kredita. Obveza plaćanja naknade je također propisana Općim uvjetima poslovanja Banke u točci 5. gdje stoji: „Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora, u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Banka.“ .U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-752/2019 od 24. kolovoza 2021. godine: „Treba imati u vidu da tužitelj svoju tužbu prvenstveno temelji na odredbama presude donesene po Trgovačkom sudu u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom visokog trgovačkog suda kako se to prethodno spominje. Navedene presude se prvenstveno odnose na ništetnost ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u spornom razdoblju i to u dijelu koje se odnose na jednostranu promjenjivu kamatnu stopu od strane tuženika kao kreditora kao i vezanje povrata kredita na valutu CHF, a koje odredbe tuženik kao kreditor nije dovoljno pojasnio u samom ugovoru. Što se tiče odredbi ugovora iz čl. 18. za koje tužitelj također traži utvrđenje ništetnosti se navodi da se ustvari iste odnose tek na obvezu tužitelja kao korisnika kredita o snašanju troškova predmetnog ugovora koje se odnose na obradu, osiguranje, trošak javnog bilježnika, a što je po mišljenju suda dovoljno jasno naznačeno pa je tako bilo jasno i tužitelju i sa tim se tužitelj također složio jer su se ti troškovi odnosili na iznos sa kojim je tužitelj bio upoznat prilikom zaključenja ugovora i te odredbe nisu bile predmetom naprijed citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, niti su utvrđivane kao nepoštene i ništetne. Stoga je potpuno neosnovano traženje tužitelja da utvrdi ništetnim i navedene odredbe jer svojim tvrdnjama iz tužbe uopće nije naveo zašto bi te odredbe bile njemu nejasne. Doduše tužitelj traži i utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. koja se odnosi na promjenu kamatne stope, ali je po mišljenju suda to zatraženo već i u okviru čl. 2. čija je ništetnost u tom dijelu već zatražena pa i utvrđena ovom sudskom odlukom Prema tome je neosnovano traženje još i dodatno utvrđenje ništetnosti toč. K čl. 18. jer je to već i sadržano u čl. 2. Zbog toga je sud i odbio tužitelja s zahtjevom za povratom iznosa od 980,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. siječnja 2007., a koji se iznos odnosi na trošak obrade kredita jer prije svega tužitelj uopće nije dokazao da je isplatio gornji iznos na ime navedene obveze, a osim toga taj iznos je isplaćen na ime obveze tužitelja kao korisnika kredita za plaćanje troškova potrebnih za konačnu realizaciju kredita i koje odredbe po mišljenju ovog suda uopće nisu nejasne prosječnom potrošaču kakav je tužitelj, a svakako ne dovode niti do značajne neravnoteže između stranaka i osim toga se ti iznosi vežu na iznose koji su tužitelju bili poznati prilikom zaključenja ugovora“.U presudi Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-548/19-40 od 3. lipnja 2022. godine sud je u bitnom utvrdio: „19. Isto tako ove su ugovorne odredbe jasne i razumljive, tako da je tužiteljica znala koji iznos mora platiti banci, a isto tako i javnom bilježniku, a neovisno od toga što se ni o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica na njih imala utjecaja. Prema tome, sud ocjenjuje da te ugovorne odredbe nisu nepoštene. S tim u vezi valja reći da je u pravu tuženik kada navodi da je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos kredita od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je naknada za obradu kredita iznosila 5.009,05 kn i javnobilježnički troškovi cca 2.000,00 kn, slijedom čega je doista jasno da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a što bi bilo isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača. Isto tako nije odlučno u koju svrhu je tuženik iskoristio plaćenu naknadu za obradu kredita od 5.009,05 kn.“ .U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-829/2022-2 od 27. listopada 2022. godine „8. Odlučno u predmetnoj pravnoj stvari jest da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u obavljanju svoje profesionalne djelatnosti u svrhu financiranja ulaganja u osnovna i obrtna sredstva, zbog čega se na njega primjenjuje kriterij ulaganja povećane pažnje dobrog stručnjaka (normirane odredbom čl. 18. stav. 2. ZOO/91) nastavno čemu se ni po ocjeni ovoga suda tužitelj stoga ne može pozivati da o istoj nije mogao pregovarati jer se ista nalazila u okviru tipskog, unaprijed pripremljenog obrasca ugovora. Plaćanjem naknade u iznosu od 766,37 kn po ocjeni ovoga suda nije narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka – na koju se tužitelj tek uopćeno poziva bez da je razrađuje iz aspekta svoje konkretne ugovorne pozicije.“.U tom smislu ide i sudska praksa pa tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-2101/2022 .U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 F : „Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019.: „55. Kada je riječ o pitanju uzrokuju li odredbe o kojima je riječ u glavnom postupku, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu na štetu potrošača, treba utvrditi da je – kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje – naplaćivanje naknade za upravljanje i izlazne naknade predviđeno nacionalnim pravom. Ne čini se – što je ipak dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev – da te odredbe nepovoljno utječu na pravni položaj potrošača predviđen u nacionalnom pravu, osim ako usluge koje se pružaju u zamjenu za naknade nije moguće razumno uključiti u upravljanje zajmom ili u njegovu isplatu odnosno ako su iznosi navedenih naknada stavljenih na teret potrošača nerazmjerni u odnosu na iznos zajma. Na sudu je koji je uputio zahtjev da usto vodi računa o učinku drugih ugovornih odredbi kako bi utvrdio uzrokuju li one znatniju neravnotežu na štetu zajmoprimca.“.Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 2. Ugovora o kreditu; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; ekvivalentna izvršenim uslugama banke; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: „treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“

odgovorio: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: „treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ odgovorio: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora pa tvrdnje tužitelja o tome kako mu banka nije „predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje“ nisu od značaja za odluku u ovom postupku. Neovisno o tome, banka opreza radi, ističe kako su naknadom na obradu kreditnog zahtjeva pokrivane usluge i troškovi poput: Troškovi rada – troškovi plaća i naknada plaća i svi s njima povezani troškovi (npr. doprinosi, porezi, prirezi i sl.); Administrativni troškovi i amortizacija - materijalni troškovi i troškovi za nebankovne usluge (npr. režijski troškovi, troškovi održavanja, uredskog materijala, pošte, telekomunikacija, marketinški troškovi itd.) i amortizaciju materijalne i nematerijalne imovine; Troškovi provizija i naknada – nekamatni troškovi za bankovne usluge drugih pravnih osoba; Troškovi poreza i drugi administrativnih davanja – porez na dodanu vrijednost i drugi regulatorni troškovi koji nisu sadržani u obuhvatu drugih parametara, a izravno i/ili neizravno utječu na cijenu usluge. Stoga, za ocjenu je li ugovorna odredba o naknadama ništetna nije od značaja jesu li usluge koja banka pruža u zamjenu za naknade konkretno i detaljno navedene u Ugovoru o kreditu, već je sud koji provodi postupak dužan prvenstveno ocijeniti da li je ugovorna odredba o naknadama jasna, razumljiva i uočljiva te ocijeniti da li takva odredba uopće podliježe testu nepoštenosti sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača odnosno čl. 4. st. 2. Direktive 93/13. Sukladno svemu gore navedenom, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li (ne) poštene ugovorne odredbe o naknadama. Podredno, u slučaju da Naslovni sud smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti, tuženik ističe kako je Naslovni sud dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja, a posebice (i) iznos kredita i iznos naplaćene naknade te odnos ta dva iznosa (ii) nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te (iii) obavijesti i informacije koje je tužitelj imao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te (iv) pružene usluge, pa na temelju toga donijeti odluku o tome da li tako ugovorena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između stranaka. Sukladno svemu gore navedenom tuženik ističe takva ugovorna odredba ne može i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti prema nižem troškovniku.

3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u dopis Zagrebačke banke od 03.09.2024.,ugovor o nenamjenskom kreditu, Izvatke iz zemljišne knjige, Opće uvjete poslovanja Zagrebačke banke d.d.,Uputu za odobravanje kredita građanima,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

4.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za usluge kreditora.

5.Nije sporno da je između parničnih stranaka dana 16.veljače 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu br. 3206205460, potvrđen dana 18.02.2006. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-374/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 62.300,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Rok otplate kredita je 20 godina.

Namjena kredita je kupovina stana.

Člankom 2. st. 4. ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

6.Nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate predmetnog kredita naplaćen dana 3. rujna 2004. iznos od 1.022,56 kn na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 135,72 EUR (stranica 3 spisa).

7. Tužiteljica FP saslušana u svojstvu stranke izjavila je da p rije otprilike 20 godina trebala su joj sredstva za kupovinu stana, te se odlučila na podizanje kredita. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti svih detalja. Sjeća se da je išla u više banaka, te se odlučila za Zagrebačku banku. Ponuđen joj je kredit u valuti CHF. Dobila je unaprijed pripremljen tekst ugovora, te nije mogla pregovarati o odredbama ugovora. Ugovor je pročitala. Razumjela ga je kao laik. Ne sjeća se odredbe o naknadama i troškovima. Ne može se sjetiti što joj je naplaćeno kada je isplaćen kredit. Kredit je sama otplaćivala, te je sada pri kraju otplate tog kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, bila je u radnom odnosu u HEP Elektroslavonija Osijek, kao službenica. Nije imala privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita je utrošila za kupnju stana. Sredstvima kredita kupila je stan u kojem je živjela, odnosno koristila za stanovanje, te je prije 13-14 godina ga prodala i kupila novi stan. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu da li je imala kakvih nejasnoća vezano za sadržaj ugovora, te da li je tražila od djelatnika banke da joj pojasne pojedine odredbe, tužiteljica je izjavila da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu uglavnom bilo riječi o visini rate, roku otplate, da li su potrebni jamci, da li je dovoljna nekretnina za osiguranje kredita. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je od djelatnika banke tražila da joj predoči opće uvjete poslovanja i tarifu banke o naknadama, tužiteljica je izjavila da se ne sjeća.

8.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

9.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

10. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

11.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 2.st.4. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da u navedenoj odredbi tuženik nije naveo odnosno definirao koje sve naknade i troškove se korisnik kredita obvezuje platiti,niti proizlazi dokazanim da je tužitelju pri sklapanju ugovora o kreditu uručena Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelju kao korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u utuženom iznosu,pa s obzirom na navedeno tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje navedene odredbe ništetnom ,a kako bi mogao zatražiti povrat plaćenog iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

13.Dakle, predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kreditnog zahtjeva.

14.Stoga, s obzirom na izloženo osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice koja evidentno ima pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2.st.4. predmetnog ugovora o kreditu kako to traži tužbom, s obzirom da mu po utvrđenju navedene odredbe ništetnom pripada pravo zahtijevati isplatu iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate;(čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

15.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužiteljici status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu za kupovinu stana, dakle,izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da joj je kredit bio potreban radi kupnje stana, da je kredit iskorišten u tu svrhu,da je u predmetnom stanu stanovala,da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu je bila zaposlena kao službenik u HEP Elektroslavonija, te nije imala privatnu firmu, niti obrt. Stoga,s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača, (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).

16.Stoga je s obzirom na izloženo osnovan tužbeni zahtjev tužitelj ice koja evidentno ima pravni interes za utvrđenje ništetnom odredbe čl.2.st.4. predmetnog ugovora o kreditu kako to traži tužbom, s obzirom da joj po utvrđenju navedene odredbe ništetnom pripada pravo zahtijevati isplatu iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

17.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP, s napomenom da predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu koji tužitelj osnovom navedenog namjerava istaknuti, te je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja koju može ostvariti osnovom utvrđenja ništetnom citirane odredbe o administrativnoj nakadi (naplaćena naknada u iznosu od 1.022,56kn što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 135.72 EUR),a ne kako je to tužiteljica naznačila u tužbi, tj. s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju njezino označavanje vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.340,50 EUR nije relevantno za odluku o naknadi parničnih troškova (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.; VTS RH broj Pž-566/2025-2 od 21.07.2025.).

18.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 212,50 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za:

sastav dopisa banci po Tbr.37.t.2. OT u visini od 10 bodova,

sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 25 bodova,

sastav pisanog podneska od 04.02.2026. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova,

te za zastupanje na ročištu kod suda dana 10.03.2026. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV.

19.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

20. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 14.travnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika