REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3582/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DT, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2023-31 od 1. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2023-31 od 1. srpnja 2025. u točkama I. i V. izreke.

II. Djelomično se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-443/2023-31 od 1. srpnja 2025. u točkama II. i IV. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. da tužitelju DT isplati iznos od 14.957,85 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.131,64 eura od 11. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 2.155,07 eura od 21. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 2.095,21 eura od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 1.991,10 eura od 19. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 1.954,03 eura od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 1.270,69 eura od 26. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 1.230,98 eura od 17. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 1.165,38 eura od 18. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 963,81 eura od 3. srpnja 2011. do isplate,

po stopi koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.“

2. Svaka stranka snosi svoj trošak spora.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu od 21. veljače 2008., broj Ugovora: 080212337902, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke. Točkom II. izreke nalaženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.957,85 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu kojim je traženo da mu tuženik isplati iznos od 0,07 EUR, kao i zakonske zatezne kamate na iznos od 2.155,07 EUR od 16. listopada 2009. do 21. listopada 2009., na iznos od 1.991,10 EUR od 16. travnja 2010. do 19. svibnja 2010., na iznos od 1.954,03 EUR od 10. srpnja 2010. do 6. kolovoza 2010., na iznos od 1.230,98 EUR od 16. veljače 2011. do 17. ožujka 2011., do isplate. Točkom IV. izreke nalaženo je tuženiku naknadi trošak postupka tužitelju u iznosu od 3.686,82 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama. Točkom V. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženih troškova postupka u iznosu od 5.163,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu, izvedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim (zapravo djelomično osnovanim), pozivajući se na odredbe članaka 4., 10., 22., 271., 272., 322., 323., 1111., 1112. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Prvostupanjski je sud ocijenio da je odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu, sklopljenog 21. veljače 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke prema kojem tuženik može sam izvršiti promjenu visine kamatne stope, protivna prisilnim propisima i to odredbama članka 3., članka 10. stavka 3., članka 269. stavka 2., te članaka 271. i 272. ZOO-a te je stoga ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. tog Zakona te je utvrdio da je tužitelj zbog tuženikove promjene stope ugovorne kamate ukupno više platio ugovorne kamate od one određene ugovorom o kreditu. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim tuženikov materijalno pravni prigovor zastare jer su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovor, započinje teći tek danom pravomoćnosti odluke o utvrđenju ništetnom odredbe ugovora. Također je ocijenio neosnovanim i prigovor tuženika da bi tužitelj imao pravo potraživati kamatu od podnošenja tužbe, a ne od neosnovanog stjecanja svake pojedine preplate i to stoga jer je tuženik, prema mišljenju suda, postupao nesavjesno određujući stope kamata pa tužitelj ima pravo na kamate koje teku od dana stjecanja svake pojedine pretplate. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude obje su stanke svaka u dijelu kojim nije uspjela u sporu podnijele žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu presudu u pobijanom dijelu preinačiti podredno ukinuti je u pobijanom dijelu i vratiti predmet na ponovno suđenje. Žalitelji u žalbama iznose da je donošenjem pobijane presude, odnosno u postupku koji je presudi prethodio počinjena su brojne i bitne povrede odredaba parničnog postupka i bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava. Zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a sud je i materijalno pravo pogrešno primijenio jer nije primijenio odredbe materijalnog prava koje je trebao primijeniti, odnosno te odredbe nije pravilno primijenio te da je došlo do povrede prava na pošteno suđenje

4. Tužitelj osporava rješenje o određivanju vrijednosti predmeta spora na iznos od 15.957,92 EUR, donesenom na pripremnom ročištu od 29. studenog 2024. i podnosi žalbu protiv točke V. izreke presude.

5. Tuženik osporava presudu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I. i II. izreke) i zbog odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke). U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak suda da zastara u konkretnom slučaju početi teći tek od dana pravomoćnosti presude u ovom predmetu, jer je isti protivan dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koja je potvrđena i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske. Smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev makar zbog nastupa zastare jer zastarni rok u skladu s odredbom članka 215. stavka 1. ZOO-a počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, odnosno od prvog dana poslije dana ispunjenja temeljem ništetnog pravnog posla, što proizlazi iz dugogodišnje ustaljene prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koju je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske. Dakle, vezano za ovaj konkretan spor, ako bi odredba o načinu promjene kamatne stope i bila ništetna, a nije iz svih prethodno navedenih razloga, to onda znači da ona nije pravno valjana od početka (ex tunc), tj. od trenutka sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu od kada je počeo teći rok za podnošenje bilo deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti podnošenje koje bi rezultiralo prekidom zastare ili kondemnatorne tužbe radi isplate. Navodi da se, u skladu s odredbom članka 241. ZOO-a, zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kako tužitelj prije podnošenja ove tužbe kao vjerovnik, nije poduzeo niti jednu od radnji koje bi rezultirale prekidom zastare, to onda dosljedno znači da je potraživanje tužitelja u cijelosti zastarjelo. Žalitelj uglavnom ponavlja navode već iznesene tijekom prvostupanjskog postupka. Iz navedenih razloga osporava i odluku o tužbenom zahtjevu, to je pogrešna i odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Žalbe su djelomično osnovane.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu u točkama I. i V. izreke. Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije primijenio odredbu članka 1112. ZOO-a, a k tome materijalno pravo je pogrešno primijenio i kada je tuženikov materijalnopravni prigovor zastare ocijenio neosnovanim smatrajući da zastara započinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojoj je utvrđena ništetnost te dijela odluke točke V . izreke.

9. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu, sklopljenog 21. veljače 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke; kao i zahtjev za isplatu preplaćenih rata na temelju tečajne razlike iznosa od 14.957,92 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, a koji je iznos tužitelju naplaćen uslijed promjene kamatne stope na temelju sporne ugovorne odredbe članka 3. Ugovora.

10. Prvostupanjski sud u obrazloženju kao nesporno navodi da:

- su stranke bile u poslovnom odnosu, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka (kreditor) 21. veljače 2008. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu,

- je na temelju tog Ugovora o kreditu banka odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 285.000,00 EUR,

- je člankom 3.1 ugovorno da se kamata obračunava i naplaćuje sukladno Odluci banke,

- je tužitelj prijevremeno otplatio kredit,

- tužitelj tvrdi kako mu je uslijed promjene kamatne stope sukladno Odlukama banke naplaćeno 14.957,92 EUR više nego što bi mu bilo naplaćeno da je kamatna stopa iznosila 7%, odnosno onoliko koliko je iznosila u trenutku sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu,

- tužitelj nema status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 19/22 i 59/23) nego da se isti smatra kako odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja odredbu koja je ništetna na temelju relevantnih odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

11. Među strankama je tijekom postupka kao sporno trebalo utvrditi predstavlja li odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu, ništetnu odredbu ili je riječ o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Među strankama je sporno i je li nastupila zastara.

12. Odredbom članka 296. stavka 1. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Iz stavka 2. istog članka proizlazi da se prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Stavkom 3. istog članka propisano je da se odredba stavka 1. tog članka ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

13. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda, da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu, kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke. Naime, da bi određena odredba ugovora predstavljala odredbu o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da druga ugovorna strana (u ovom konkretnom slučaju korisnik kredita) bude od strane ugovorne strane koja je sastavljač ugovora upoznata o postojanju ugovorne odredbe koja predviđa mogućnost promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke nego se mora raditi o odredbi na čiji sadržaj je druga ugovorna strana (korisnik kredita) mogla utjecati, odnosno o odredbi o čijem sadržaju se moglo pregovarati na način da je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Isto tako, ta odredba ne smije biti protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti smije prouzročiti očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga, kako tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 3. kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja, nego je samo od strane službenika u banci upoznat s tim da se kamata može mijenjati, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi se o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale.

14. Odredbom stavka 1. članka 322. ZOO-a, je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz navedenog proizlazi da nije svaka protivnost bilo kojoj odredbi zakona razlog ništetnosti, već je potrebno da se radi o protivnosti „prisilnim propisima“, odnosno protivnosti kogentnoj odredbi te da cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili da zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Odredbom članka 22. stavaka 1. i 2. ZOO-a je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.

16. Odredbom članka 4. ZOO-a je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok je odredbom članka 3. ZOO-a propisano da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni.

17. Prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno odredbi članka 22. ZOO-a, pa je pravilno postupio kada je odlučio utvrditi je su li stranke o navedenim odredbama pojedinačno pregovarale, te ako nisu je li tuženik tužitelju u predugovornoj fazi predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječan gospodarstvenik, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze.

18. Utvrđenje je prvostupanjskog suda, iz iskaza tužitelja kao korisnik kredita, da isti nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu, kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odlukama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, a koja odredba je sadržana u ugovoru kojeg je sastavio tuženik, radi se u ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao mogućnost utjecati na njen sadržaj te ista predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 296. ZOO-a. Takva odredba prema kojoj se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatama banke, pri čemu korisnik kredita nije upoznat s tim što utječe na donošenje takve odluke, niti o čemu ovisi hoće li kamatna stopa biti manja ili veća, u situaciji kada je banka nakon sklapanja Ugovora o kreditu mijenjala takvu kamatnu stopu samo na više, predstavlja ugovornu odredbu koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

19. Pravilna je stoga ocjena prvostupanjskog suda, da bi određena odredba ugovora predstavljala odredbu o kojoj se pojedinačno pregovaralo nije dovoljno da druga ugovorna strana (u ovom konkretnom slučaju korisnik kredita) bude od strane ugovorne strane koja je sastavljač ugovora upoznata o postojanju ugovorne odredbe koja predviđa mogućnost promjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke nego se mora raditi o odredbi na čiji sadržaj je druga ugovorna strana (korisnik kredita) mogla utjecati, odnosno o odredbi o čijem sadržaju se moglo pregovarati na način da je korisnik kredita imao mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Isto tako, ta odredba ne smije biti protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti smije prouzročiti očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako dakle, tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj odredbe članka 3. kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke, nego je samo od strane službenika u banci upoznat s tim da se kamata može mijenjati, suprotno shvaćanju tuženika, ne radi se o odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale.

20. Pravilno je stoga, utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o dugoročnom kreditu broj 080212337902 od 21. veljače 2008. kojom je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatama banke i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke (točka I. izreke).

21. Pored zahtjeva za utvrđenje ništetnom predmetne odredbe, tužitelj je postavio i zahtjev za isplatu iznosa od 14.957,92 EUR, koji iznos je tužitelj preplatio tuženiku uslijed promjene kamatne stope te predstavlja razliku između kamata koje su trebale biti naplaćene po početnim uvjetima, odnosno kamatnoj stopi od 7% u odnosu na iznose koji su stvarno naplaćeni na temelju jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika.

22. Prvostupanjski je sud radi utvrđivanja visine preplaćenih ugovornih kamata proveo dokaz financijskim vještačenjem te utvrdio pozivajući se na nalaz i mišljenja vještaka, da proizlazi razlika rate do koje je došlo uslijed promjene kamatne stope na temelju Odluke o kamatama banke iznosi 14.957,85 EUR. Pravilno je stoga ocijenio da je tuženik dužan tužitelju isplati taj iznos, kao više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u utuženom razdoblju, primjenom fiksnog tečaja konverzije kuna u eure sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice.

23. Dakle, kako nije sporno da je tuženik uslijed promjene kamatne stope na temelju Odluke o kamatama banke, sukladno utvrđenoj ništetnoj odredbi članka 3. Ugovora, od tužitelja naplatio iznos od 14.957,85 EUR, tuženik je dužan tužitelju vratiti taj iznos (članak 323. stavak 1. ZOO-a).

24. S obzirom na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik bi bio dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju takvog ugovora temeljem odredbe članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO -a). Sud je tužitelju na dosuđeni iznos od 14.957,85 EUR, dosudio i zakonske zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a za ostale odnose jer obveza vraćanja više preplaćenih kamata ne predstavlja obvezu iz trgovačkog ugovora, a odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za više zatraženi iznos glavnice od 0,07 EUR, kao i za više zatraženi tijek i stopu zakonskih zateznih kamata, jer tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od prvog dana nakon dana kada je uplata izvršena.

25. Slijedom navedenog nisu osnovani žalbeni razlozi koje navode žalitelji niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a presudom odbiti žalbe kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i V. izreke presude, kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

26. Tuženik je tijekom postupka isticao i prigovor zastare, kojeg je sud ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje kako je tek u ovom postupku utvrđeno da je odredba članka 3. Ugovora ništetna, pa od donošenja ove presude počinje teći rok zastare u kojem tužitelj od tuženika može zahtijevati povrat onoga što je tuženik naplatio od tužitelja na temelju te odredbe.

27. Međutim, osnovan je tuženikov prigovor zastare kojeg je sud pogrešno ocijenio neosnovanim, obrazlažući isti pozivajući se na odredbu iz članka 323. stavka 1. ZOO-a Naime, prema toj odredbi na potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a.

28. Prilikom odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu kojim je tužitelj tražio povrat preplaćenog iznosa ugovornih kamata (kojeg je isplatio tuženiku prema višoj stopi ugovorne kamate od one koja je određena člankom 3. Ugovora), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, upravo zbog toga što je tužitelj trgovac, a ne potrošač, očito je da je on znao odnosno mogao znati da je ugovaranje promjenjive kamatne stope prema jednostranim odlukama tuženika ništetno. Tužitelj je postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZOO-a mogao (barem) odmah nakon svake tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope, mogao zatražiti od tuženika objašnjenje razloga zbog kojih je tuženik povećao stopu ugovorne kamate. Tužitelj je prilikom svakog pojedinačnog plaćanja ugovorenog mjesečnog iznosa morao znati da to plaća temeljem tuženikove jednostrane promjene stope ugovorne kamate, a što je protivno prisilnim propisima pa stoga prema članku 1112. stavku 1. ZOO-a neosnovano potražuje od tuženika preplaćeni iznos ugovornih kamata pa je već samo iz tog razloga neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja.

29. Nadalje, mišljenje je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim tuženikov materijalnopravni prigovor zastare tužiteljeva potraživanje restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a smatrajući da zastara tog potraživanja započinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

30. Međutim, prema pravnom shvaćanju Europskog suda izraženom u odluci poslovni broj C-484/21 od 24. travnja 2024. u postupku F C C i M A B protiv Caixabank SA, a koja je donesena u postupku zaštite potrošača prema Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24. i ispravci SL 2024., L, str. 1.) taj rok zastarijevanja može započeti teći i prije datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost/ništetnost ugovorne odredbe. Taj sud u odlomku 35. te odluke navodi: „Međutim, valja pojasniti da, iako se, kao što proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 29. ove presude, Direktivi 93/13 protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat iznosa koje je potrošač podmirio na temelju nepoštene ugovorne odredbe može početi teći neovisno o tome je li taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ta ugovorna odredba nepoštena, toj se direktivi ne protivi to da prodavatelj robe ili pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je navedeni potrošač znao ili razumno mogao znati za to prije nego što se donese presuda kojom se utvrđuje ništavost navedene ugovorne odredbe.” Ovaj sud napominje da je identično pravno shvaćanje Europski sud zauzeo i u odluci poslovni broj C-561/21 od 24. travnja 2024. u postupku GP, BG protiv Banco Santander SA, donesenoj također u postupku zaštite potrošača (odlomak 38. te presude). Dakle, znanje potrošača za nepoštenu odredbu ugovora jeste odlučno za početak tijeka zastare restitucijskog potraživanja, a taj rok započinje teći najkasnije od datuma pravomoćnosti odluke kojom se utvrđuje nepoštenost ugovorne odredbe jer time (tom odlukom) potrošač može saznati za svoja prava (tako i Europski sud u odlukama poslovni broj C-484/21 od 24. travnja 2024.; odlomak 34. i poslovni broj C-561/21 od 24. travnja 2021; odlomak 37.), no to ne isključuje mogućnost da zastara može započeti teći prije donošenja te presude ako prodavatelj robe ili pružatelj usluga dokaže da je potrošač i prije donošenja te presude znao ili razumno mogao znati za ništetnost ugovorne odredbe.

31. Dakle, u postupku zaštite potrošača prodavatelj robe odnosno pružatelj usluge ima pravo dokazivati da je određeni potrošač znao ili razumno mogao znati za ništetnost pojedine ugovorne odredbe i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost te ugovorne odredbe, te stoga (ako on to dokaže) zastarni rok restitucijskog potraživanja iz članka 323. stavka 1. ZOO-a započinje teći od trenutka tog saznanja potrošača, a ne od trenutka donošenja sudske presude kojom je pojedina ugovorna odredba proglašena ništetnom odnosno od njezine pravomoćnosti. Uostalom, Europski sud je u točki 1. izreke presude C-561/21 od 24. travnja 2024. presudio:

„Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se: ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.”

Nadalje, budući da se to odnosi na potrošače koji se nalaze u slabijem položaju od trgovaca te da se od potrošača, za razliku od trgovaca, prilikom sklapanja ugovora ne može očekivati da se informiraju o pravnim aspektima odredaba ugovora, to se navedeno pravno shvaćanje Europskog suda mutatis mutandis odnosi i na tužitelja kao trgovca, to jest da rok zastarijevanja restitucijskog zahtjeva trgovca može započeti teći od trenutka njegova saznanja za ništetnost pojedine ugovorne odredbe, a ne isključivo tek od donošenja odnosno od pravomoćnosti sudske odluke kojom je nepoštenost/ništetnost utvrđena. Prema tome, tuženik kao prodavatelj robe ili pružatelj usluge može i u postupku radi povrata onog što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi kojeg protiv njega vodi trgovac kao tužitelj dokazivati da je tužitelj prije donošenja presude kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe (zapravo, prije pokretanja postupka za utvrđenje te ništetnosti) znao za ništetnost dijela odredbe ugovora o promjenjivoj stopi ugovorne kamate i, povezano s time, da od trenutka tog tužiteljeva saznanja u smislu odredbe članka 215. stavka 1. ZOO-a započinje teći zastarni rok potraživanja prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a. U konkretnom predmetu iz provedenog dokaznog postupka jasnim proizlazi da je tužitelj znao odnosno razumno mogao znati za ništetnost odredbe, sukladno članku 10. stavku 2. ZOO-a tužitelj očito i u vrijeme ispunjenja svoje ugovorne obveze znao da plaća ugovorne kamate prema promjenjivoj stopi odnosno po ništetnoj ugovornoj odredbi. Zato je tužitelj (čak i kada se ne bi radilo o slučaju iz članka 1112. ZOO-a) sukladno odredbi članka 215. stavka 1. ZOO-a već sljedećeg dana nakon svakog plaćanja ugovorne kamate po izmijenjenoj stopi mogao tražiti povrat preplaćenog iznosa. Slijedom navedenog, budući da je tužitelj svoju obvezu u cijelosti ispunio prijevremenom otplatom kredita 17. lipnja 2011., a ovaj spor je pokrenuo 4. rujna 2023., to je nastupila zastara utuženog potraživanja jer je prije pokretanja spora protekao opći (petogodišnji) zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

32. Budući da Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da institut zastare ne može imati prevagu nad institutom ništetnosti i posljedicama koje ništetni ugovor ima na stranke što po prirodi stvari čini jedinstvo, jedinstvo razloga ništetnosti s posljedicama koje ništetnost povlači sa sobom (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-135/25 od 19. veljače 2025.; odlomak 10.), ovaj sud napominje da je Europski sud u odluci poslovni broj C-561/21 od 25. travnja 2024. (odlomak 39.) zauzeo pravno shvaćanje da je cilj zastarnih rokova u stvari jamstvo pravne sigurnosti - pri tome taj se sud pozvao na odluke tog suda C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.). Osim toga, taj je sud u navedenoj odluci (odlomak 28. i 29.) naveo:

„Što se tiče analize značajki zastarnog roka poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, Sud je pojasnio da se u toj analizi posebno moraju ispitati trajanje tog roka i način njegove primjene, uključujući događaj od kojeg on počinje teći (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 30. i navedena sudska praksa).

Iako je Sud presudio da se na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti odredbe sadržane u ugovoru koji je on sklopio s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge ne može primjenjivati nikakav zastarni rok (presuda od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 38. i navedena sudska praksa), on je pojasnio da se članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive 93/13 ne protivi nacionalni propis koji propisuje zastarni rok za zahtjev takvog potrošača za ostvarivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja, ne dovodeći u pitanje poštovanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2021., BNP Paribas Personal Finance, C-776/19 do C-782/19, EU:C:2021:470, t. 39. i navedenu sudsku praksu).”

Identično pravno shvaćanje Europski je sud zauzeo i u odluci donesenoj u spojenim predmetima poslovni broj C-810/21 do C-813/21 od 25. siječnja 2024.

(odlomci 44. i 45. te odluke).

33. Dakle, podnošenje deklaratorne tužbe za utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe ne zastarijeva, kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom onoga što je stranka predala drugoj stranci na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva; pri tome, Europski sud napominje da taj zastarni rok „treba biti materijalno dovoljan da bi potrošaču omogućio da pripremi i podnese djelotvorni pravni lijek u svrhu ostvarivanja prava koje ima na temelju Direktive 93/13, i to osobito u obliku restitucijskih zahtjeva utemeljenih na nepoštenosti ugovorne odredbe” (odlomak 48. presude Europskog suda poslovni broj C-810/21 do C-813/21 od 25. siječnja 2024.). S obzirom na to da se na restitucijsko potraživanje iz članka 323. stavka 1. ZOO-a primjenjuje opći (petogodišnji) zastarni rok iz članka 225. tog Zakona, a taj je rok primjeren rok u kojem potrošač (pa tako i trgovac) može ostvarivati svoje pravo na povrat po ništetnoj odredbi ugovora, te je taj rok u ovom sporu nesumnjivo protekao računajući od trenutka kada je tužitelj kao trgovac znao odnosno morao znati („razumno mogao znati” prema terminologiji Europskog suda) za nepoštenost/ništetnost odredbe ugovora o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, to je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan (i) zbog zastare tužiteljeva potraživanja na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu (pa zato prema odredbi članka 214. stavka 3. ZOO-a sud pazi na zastaru potraživanja u ovom sporu).

34. Slijedom navedenoga tuženikovu žalbu kojom pobija točku II. izreke prvostupanjske presude valjalo je uvažiti i preinačiti presudu u tom dijelu, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

35. Glede odluke o troškovima spora, neosnovano tužitelj osporava vrijednost predmeta spora koju je sud pravilno utvrdio na pripremnom ročištu, nakon što je tuženik prigovorio da je vrijednost predmeta spora previsoko određena. Sud je na pripremnom ročištu na brz i prikladan način odredio vrijednost predmeta spora, sukladno odredbi članka 40. ZPP-a.

36. O troškovima cijelog postupka ovaj sud je odlučio na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 4. ZPP -a. Tužitelj je djelomično uspio u sporu u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, a tuženik je uslijed djelomično preinačene prvostupanjske presude uspio u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev čime su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je sukladno odredbi članka 154. stavka 4. ZPP -a odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka. Kako su žalitelji također podjednako uspjeli u žalbenom postupku to je i u odnosu na žalbeni trošak odlučeno na temelju odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 4. ZPP -a.

Zagreb, 14. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović